SLUŽBENA STRANICA

POSJETITE SLUŽBENU STRANICU GRADA METKOVIĆA

POGLEDAJTE

ANTIČKA NARONA

PRIRODOSLOVNI MUZEJ METKOVIĆ

SELO VID

SELO PRUD

DOLINA NERETVE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

---

Javni poziv za dodjelu potpora male vrijednosti u poljoprivredi na području Dubrovačko-neretvanske županije u 2020. godini

TISAK

OSMRTNICE

KONTAKT

portal@metkovic.hr

prenosimo

 

Tamo, tamo da putujem

 

Blizu sam ti kad sam ti daleko kad se magla spusti tik do površine morske skrivajući me od lažnih svjetala i prikrivajući mi samoću, u krajima koji su daleki, a pusti. Kao posljednji barkarijol nasred zaljeva čitam listine Gracije iz Mula te u njima nahodim nepovezane misli koje mi blaže jednu praznu večer i jedan nedosmišljen život. Feral mi je u ruci ne da mi netko priđe, nego da od sebe odmaknem stvarnost jer tek na moru i u tišini napokon čujem sebe, onoga malog i sretnog kakav se rodih i bijah dok ne postadoh siromahom duše. „Pušti me proć“, čujem nekoga nenadanog Palunka izgubljen u našemu svijetu jer kako da on ne bude naš kad te svako jutro u njemu ištem kad kasna su svanutja u malome mjestu kraj mora (dok zazivam Jedina mladosti, jedina radosti) u kojemu ribara više nema. Vesla podižem sporo i ne ispravljam se da mi glava ne izviri iz izmaglice u kojoj nas vidim kako balamo na mjesečini. Da nas itko uzrije, tvoj bi lik iščeznuo (zato ne bih da ujesen proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom), moja bi vesla spuzla u more, a ja bih krenuo zatravljen da te potražim negdje u duboku lugu ili na pustoj pjaci. I za tebe neću pitati strance jer dok se ne nađem u zagrljaju koji hrabri srce, moje priče neće prestati tužne.

 

Kao suradnik Hrvatskoga slova moram vam, dragi čitatelji, ponuditi malo ekskluzive. Naime, dok ovo štivo budete čitali, već će uz jedne dnevne novine biti otisnuta i besplatno ponuđena javnosti približno trećina Rječnika suvremenih hrvatskih osobnih imena, kojemu sam suautorom s Ankicom Čilaš Šimpraga i Dubravkom Ivšić Majić i koji će polovicom studenoga biti objavljen u cjelini. Istodobno radeći i na starijoj i na suvremenoj građi, čovjek se često iznenadi koliko se povijest, na ovaj ili onaj način, ponavlja. Tako smo u samoj završnici pronašli tri zanimljive povijesne potvrde. Suvremeno ime Mia, koje nosi jedna od dobro u župskim katakombama skrivenih kćeri viđenoga kulturnog trudbenika iz Dubrovnika, smatra se odrazom engleskoga i njemačkoga osobnoimenskog fonda te povezuje s kršćanskim imenom Marija. Međutim, godine 1198. na Krku se istopisno osobno ime dovodilo u vezu s kršćanskim imenomEufemija. K tome se čuđasmo velikoj raširenosti narodnoga imena Damir sredinom XX. stoljeća jer ga pregledana povijesna vrela prije nisu zabilježila, a onda mu otkrismo spomen iz 1018. na Cresu. Treća se potvrda odnosi na narodno ime Zvonimir za koje smo, kao i za većinu ostalih osobnih imena narodnih vladara, potvrde nakon razdoblja njihove vladavine (osim za osobno ime Krešimir) našli tek u XIX. stoljeću. Kad tamo, 1323. spominje se kanonik i krčki notar Nikola, sin Zvonimirov više od dvjesto godina nakon spomena posljednjega velikog hrvatskog kralja na Bašćanskoj ploči. Svu smo složenost različitih mogućnosti tumačenja određenih osobnih imena uočili, primjerice, na osobnome imenu Bela, koje može biti i žensko i muško, a može biti i hrvatskoga (ekavski odraz pridjeva bijel), talijanskoga (u prijevodu lijepa) i mađarskoga (u mađarskome se može dovoditi u vezu s imenicom bél 'utroba, crijeva' ili sa slavenskim pridjevom bijel) postanja. Da je poznavanje starijih osobnoimenskih slojeva nužno, pokazao mi je i primjer osobnoga imena Bira na koje me je upozorio gospodin Joško Kalilić iz Splita. U vrelima koja je pregledao ono se dovodi u vezu s muslimanskim imenom Sabira te se pitao otkud ono u Dalmaciji. Srećom, Marko je Marulić imao sestru Biru, pa se odmah dosjetih provjeriti tumačenje njezina imena te utvrdih da je riječ o inačici imena Veronika. Meni je osobno najsimpatičnije širenje južnohrvatske tvorbe ženskih imena na -e (npr. Ane, Kate, Mare) i na muslimanska imena (npr. Fate od Fatima).

Ako se upitate zašto je toliko juga u ovim redcima, podsjetit ću vas na to da su uglavnom ondje osnovani prvi gradovi i radili prvi bilježnici (da ne rečem notari). Primjerice, Boka kotorska, koja se danas nalazi izvan hrvatskih granica, u rječniku je pri navođenju povijesnih potvrda znatno zastupljenija od Makarskoga primorja, Neretvanske krajine ili Like jer je imala tu sreću da se, osim rubno i razmjerno kratko, nije našla pod osmanlijskom vlašću, a stoljetna je simbioza slavenstva (čitaj hrvatstva) i romanstva ondje pridonijela očuvanju spomenika još iz razdoblja hrvatskih narodnih vladara. Kad se s Bliskoga istoka nastoji podcijeniti hrvatstvo Boke, zna se reći da je ondje Romane Hrvatima učinila Katolička Crkva u XIX. stoljeću iako je kad se odčitaju prčanjska, peraška ili dobrotska prezimena u prvim matičnim knjigama iz XVII. stoljeća, razmjerno jasno čija su čak i kad su naizgled romanska, primjerice Flori (Cvjetković) ili Lazari (Lazarević). O postupnoj slavenizaciji samoga Kotora dostatno je čitati antroponomastičke radove Gracijele Čulić, a sličnu su povijest imali i ostali jadranski gradovi od Krka i Raba preko Zadra, Trogira i Splita do Dubrovnika, pa i Bara prije pada pod osmanlijsku vlast. Uostalom, prežitke romansko-slavenske jezične simbioze nalazimo i u dubini Balkana, u Srbiji i unutrašnjosti Crne Gore, pa bismo se, da se primijene ista mjerila, mogli upitati koliko je „pravih“ Srba i Crnogoraca na brdovitome Balkanu, s tim da je razlika u tome da su se Hrvati nastanili isprva oko gradova, a zatim i u gradovima s bogatom kulturnom baštinom te o njihovu suživotu s Romanima imamo starije i opširnije zapise. Kao najbrojnija etnička skupina katoličke vjere u Boki kotorskoj Hrvati su uistinu asimilirali i dio Talijana (stariji su Romani već odavno bili jezično asimilirani) te različitih malobrojnijih etničkih skupina čiji su se pripadnici uglavnom kao austrougarski službenici naselili u tome kraju, no tako je bilo i u Zagrebu tijekom hrvatskoga narodnog preporoda (prisjetimo se Šenoe, Demetra Vraza itd.) i diljem Bosne (u kojoj su danas, primjerice, Haveli Hrvati). Uostalom, i to je dokaz njihove snage.

U Zagrebu posao, kuća, košarka. Dosadu mi razbi tek zgoda s prodavačicom koju je davio kupac. Htio je čovjek svježe srdele iako danima puše jugo. Vidjevši da ne odustaje i da obranim djevu, kratko mu dobacih: „Možda da prijeđete na jagode?“ „Ah, ti dotepenci“, s gnušanjem me pogleda i ode do polica s voćem i povrćem.

Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, studeni 2018., br. 1

 

Copyright© UKS Metković 2001.	POČETNA O GRADU DOGAĐAJI TURIST INFO GOSPODARSTVO FOTOALBUM