Tamo, tamo da putujem
Blizu sam ti kad sam ti daleko kad se magla spusti tik do površine morske
skrivajući me od lažnih svjetala i prikrivajući mi samoću, u krajima koji
su daleki, a pusti. Kao posljednji barkarijol nasred zaljeva čitam listine
Gracije iz Mula te u njima nahodim nepovezane misli koje mi blaže jednu
praznu večer i jedan nedosmišljen život. Feral mi je u ruci ne da mi netko
priđe, nego da od sebe odmaknem stvarnost jer tek na moru i u tišini
napokon čujem sebe, onoga malog i sretnog kakav se rodih i bijah dok ne
postadoh siromahom duše. „Pušti me proć“, čujem nekoga nenadanog Palunka
izgubljen u našemu svijetu jer kako da on ne bude naš kad te svako jutro u
njemu ištem kad kasna su svanutja u malome mjestu kraj mora (dok zazivam Jedina mladosti, jedina radosti) u kojemu ribara više nema. Vesla
podižem sporo i ne ispravljam se da mi glava ne izviri iz izmaglice u kojoj
nas vidim kako balamo na mjesečini. Da nas itko uzrije, tvoj bi lik
iščeznuo (zato ne bih da ujesen proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom),
moja bi vesla spuzla u more, a ja bih krenuo zatravljen da te potražim
negdje u duboku lugu ili na pustoj pjaci. I za tebe neću pitati strance jer
dok se ne nađem u zagrljaju koji hrabri srce, moje priče neće prestati
tužne.
Kao suradnik Hrvatskoga slova moram vam, dragi čitatelji, ponuditi
malo ekskluzive. Naime, dok ovo štivo budete čitali, već će uz jedne dnevne
novine biti otisnuta i besplatno ponuđena javnosti približno trećina Rječnika suvremenih hrvatskih osobnih imena, kojemu sam suautorom
s Ankicom Čilaš Šimpraga i Dubravkom Ivšić Majić i koji će polovicom
studenoga biti objavljen u cjelini. Istodobno radeći i na starijoj i na
suvremenoj građi, čovjek se često iznenadi koliko se povijest, na ovaj ili
onaj način, ponavlja. Tako smo u samoj završnici pronašli tri zanimljive
povijesne potvrde. Suvremeno ime Mia, koje nosi jedna od dobro u
župskim katakombama skrivenih kćeri viđenoga kulturnog trudbenika iz
Dubrovnika, smatra se odrazom engleskoga i njemačkoga osobnoimenskog fonda
te povezuje s kršćanskim imenom Marija. Međutim, godine 1198. na
Krku se istopisno osobno ime dovodilo u vezu s kršćanskim imenomEufemija. K tome se čuđasmo velikoj raširenosti narodnoga imena Damir sredinom XX. stoljeća jer ga pregledana povijesna vrela
prije nisu zabilježila, a onda mu otkrismo spomen iz 1018. na Cresu. Treća
se potvrda odnosi na narodno ime Zvonimir za koje smo, kao i za
većinu ostalih osobnih imena narodnih vladara, potvrde nakon razdoblja
njihove vladavine (osim za osobno ime Krešimir) našli tek u XIX.
stoljeću. Kad tamo, 1323. spominje se kanonik i krčki notar Nikola, sin
Zvonimirov više od dvjesto godina nakon spomena posljednjega velikog
hrvatskog kralja na Bašćanskoj ploči. Svu smo složenost različitih
mogućnosti tumačenja određenih osobnih imena uočili, primjerice, na
osobnome imenu Bela, koje može biti i žensko i muško, a može biti
i hrvatskoga (ekavski odraz pridjeva bijel), talijanskoga (u
prijevodu lijepa) i mađarskoga (u mađarskome se može dovoditi u vezu s
imenicom bél 'utroba, crijeva' ili sa slavenskim pridjevom bijel) postanja. Da je poznavanje starijih osobnoimenskih slojeva
nužno, pokazao mi je i primjer osobnoga imena Bira na koje me je
upozorio gospodin Joško Kalilić iz Splita. U vrelima koja je pregledao ono
se dovodi u vezu s muslimanskim imenom Sabira te se pitao otkud
ono u Dalmaciji. Srećom, Marko je Marulić imao sestru Biru, pa se odmah
dosjetih provjeriti tumačenje njezina imena te utvrdih da je riječ o
inačici imena Veronika. Meni je osobno najsimpatičnije širenje
južnohrvatske tvorbe ženskih imena na -e (npr. Ane, Kate, Mare) i na muslimanska imena (npr. Fate od Fatima).
Ako se upitate zašto je toliko juga u ovim redcima, podsjetit ću vas na to
da su uglavnom ondje osnovani prvi gradovi i radili prvi bilježnici (da ne
rečem notari). Primjerice, Boka kotorska, koja se danas nalazi izvan
hrvatskih granica, u rječniku je pri navođenju povijesnih potvrda znatno
zastupljenija od Makarskoga primorja, Neretvanske krajine ili Like jer je
imala tu sreću da se, osim rubno i razmjerno kratko, nije našla pod
osmanlijskom vlašću, a stoljetna je simbioza slavenstva (čitaj hrvatstva) i
romanstva ondje pridonijela očuvanju spomenika još iz razdoblja hrvatskih
narodnih vladara. Kad se s Bliskoga istoka nastoji podcijeniti hrvatstvo
Boke, zna se reći da je ondje Romane Hrvatima učinila Katolička Crkva u
XIX. stoljeću iako je kad se odčitaju prčanjska, peraška ili dobrotska
prezimena u prvim matičnim knjigama iz XVII. stoljeća, razmjerno jasno čija
su čak i kad su naizgled romanska, primjerice Flori (Cvjetković) ili Lazari (Lazarević). O postupnoj
slavenizaciji samoga Kotora dostatno je čitati antroponomastičke radove
Gracijele Čulić, a sličnu su povijest imali i ostali jadranski gradovi od
Krka i Raba preko Zadra, Trogira i Splita do Dubrovnika, pa i Bara prije
pada pod osmanlijsku vlast. Uostalom, prežitke romansko-slavenske jezične
simbioze nalazimo i u dubini Balkana, u Srbiji i unutrašnjosti Crne Gore,
pa bismo se, da se primijene ista mjerila, mogli upitati koliko je „pravih“
Srba i Crnogoraca na brdovitome Balkanu, s tim da je razlika u tome da su
se Hrvati nastanili isprva oko gradova, a zatim i u gradovima s bogatom
kulturnom baštinom te o njihovu suživotu s Romanima imamo starije i
opširnije zapise. Kao najbrojnija etnička skupina katoličke vjere u Boki
kotorskoj Hrvati su uistinu asimilirali i dio Talijana (stariji su Romani
već odavno bili jezično asimilirani) te različitih malobrojnijih etničkih
skupina čiji su se pripadnici uglavnom kao austrougarski službenici
naselili u tome kraju, no tako je bilo i u Zagrebu tijekom hrvatskoga
narodnog preporoda (prisjetimo se Šenoe, Demetra Vraza itd.) i diljem Bosne
(u kojoj su danas, primjerice, Haveli Hrvati). Uostalom, i to je dokaz
njihove snage.
U Zagrebu posao, kuća, košarka. Dosadu mi razbi tek zgoda s prodavačicom
koju je davio kupac. Htio je čovjek svježe srdele iako danima puše jugo.
Vidjevši da ne odustaje i da obranim djevu, kratko mu dobacih: „Možda da
prijeđete na jagode?“ „Ah, ti dotepenci“, s gnušanjem me pogleda i ode do
polica s voćem i povrćem.
Domagoj Vidović, Rodu o jeziku, studeni 2018., br. 1
portal@metkovic.hr