Na poziv Udruge veterana IV. gardijske brigade – Podružnice za DNŽ 19. siječnja 2013. uputili smo se put Zadra na početak obilježavanja 20. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Maslenica. Rano ujutro krenuli smo autobusom u kojemu su zajedno sa svojim obiteljima bili veterani koji su sudjelovali u akciji.
    Pospani autobus pozdravio je Dane Rendulić, bivši zapovjednik A satnije ZNG-a u Metkoviću koja je kasnije sudjelovala u Operaciji Maslenica, najavivši da će kada se svane, kada se svi razbude, o zbivanjima od prije 20 godina govoriti sami sudionici.
   Put do Zadra autocestom prošao je brzo. Zastajemo na Skradinu, a potom u Nadinu u kojemu je 1991. zbio pokolj nad 14 civila. Bili su to dani kada su nam se bila izmiješala okupirana sela zadarskoga zaleđa s onima iz Slavonije, Like, Korduna... Nadin, Voćin, Kijevo, Pridraga, Tenja, Lovinac, Baćin…
   Nastavljamo dalje, a za mikrofonom se izmjenjuju svjedoci. Pričaju o samoj operaciji, ali i o svojim zgodama, često ih opisujući kao anegdote. Tako saznajemo da se skupina naših sklonila u podrum kuće kroz koju je proletjela pancirna tenkovska granata. Probila je sve zidove i pogodila naš tenk iza te kuće, a u podrumu je od krhotina bio ranjen Ante Pehar. Drugi put je u tomu podrumu bilo na straži nekoliko naših. Granata je pogodila u vreće s krečem koje su stajale iznad pa su naši ostali bijeli kao mlinari. Danas možda to izgleda smiješno kada je Mate Maslać pričao kako se među njima odjednom našao neprijateljski tenk. Gađali su ga dva puta i oba puta pogodili, ali se zbog prevelike blizine projektili nisu aktivirali.
   Vozimo se kratko Kalmetinom s koje krećemo ka Smilčiću, a otuda prema sablasno pustom Kašiću na čijem je kraju spomenik Slavoncima stradalima u Operaciji. Samo u jednome danu poginulo ih je 17. I s lijeva i s desna često se vide ploče koje upozoravaju da je to područje još minirano. Inače, u Hrvaskoj je još oko 700 kilometara četvornih pod minama.
   Izlazimo iz autobusa i priključujemo se mnoštvu okupljenom oko spomenika. Vijence redom postavljaju predstavnici državnih institucija i lokalnih uprava. Na kraju su braniteljske udruge i obitelji stradalih. Valjda bi redoslijed trebao biti obrnut.

   Sljedeće odredište je Zeleni hrast u Islamu Latinskome. Vozimo se kraj kule Stojana Jankovića u Islamu Grčkome. Toga Stojana Jankovića (Mitrovića) Srbi smatraju svojim, a Hrvati svojim jer postoji dokument da se 17. kolovoza 1676. vjenčao s Antonijom Rezzi. U dokumentu se navodi da su se vjenčali po „obredu Svete katoličke crkve…“. Za njegova se oca serdara Janka Mitrovića zna da je bio potomak Kačića iz Zelengrada. No, prevladala je srpska teorija jer su se novovjeki Hrvati uglavnom odrekli imena Stojan, Mitar i Janko, o čemu bi dr. Vidović i te kako imao što reći. Stojanov lik i njegovu pogibiju opisao je Aralica u romanu Put bez sna.

   Od kule Jankovića do Zelenoga hrasta u Islamu Latinskome ima oko 3 kilometra. Tamo je spomenik poginulim pripadnicima IV. gardijske brigade pred koji su preživjeli branitelji, rodbina poginulih i drugi položili vijence i zapalili svijeće. Zeleni hrast je svojevrstan fenomen. Radi se o ogromnome stablu koji ni zimi ne gubi lišće. Kao takav ušao je i u narodnu predaju pa su oko njega ispredene mnoge legende.

    Nastavljamo put Novigrada, zanimljiva sjevernodalmatinskoga mjesta smještena s jedne strane dugačkoga zatona kojim se Novigradsko more uvlači u kopno. Pred Novigradom zastajemo kako bismo odali počast poginulim Gromovima, pripadnicima 2. gardijske brigade.

    Do mise u crkvi Porođenja Blažene Djevice Marije ima još sat vremena pa se većina odlučuje za šetnju duž dugačke novigradske rive. Mada je na popisu iz 2011. tamo zabilježeno 534 stanovnika, mjesto izgleda prilično pusto. Tijekom rata bilo je okupirano i zabilježeno je da je u njemu bilo ostalo samo pet stanovnika.

    Nekoliko nas se, umjesto na misu, odlučuje popet na brdo nad Novigradom na kojem je utvrda iz 13. st. Sagradio ju je velikaš Juraj Gusić (Kurjaković) kako bi zaštitio svoje novigradske posjede. Tvrđava nije baš u dobru stanju, ali smo vidjeli da radnici na njoj nešto rade. S tvrđave se pruža lijep pogled na Novigrad i na Novigrasko more pa nam nije žao što smo se zaputili na kratak, ali prilično naporan uspon.

    Poslije mise za sve sudionike je priređen ručak. U ogromnom kazanu kuhao se grah, tipično vojničko jelo. Malo podalje s razglasa se razlijegala glazba. Očekivalo sa da na rivu utrči prvi natjecatelj Maratona Maslenica-Novigrad što se u dužini od 20 km trčao u spomen na oslobađanje toga kraja. Mnogi maratonci i sami su bili sudionici oslobađanja. Na obližnjoj kući pozornost nam privlači prozor s krasnim cvijećem, ali i plakatom „Ne ćirilici u Vukovaru“. Starija gospođa nam objašnjava da su im prije nekoliko dana bili gosti iz Vukovara.

    Vrijeme je bilo za povratak, no morali smo još na dva mjesta. Prvo je selo Paljuv u kojemu je poginuo naš Mario Nikolić Kiš, dok su neki njegovi suborci bili ranjeni. U Paljuvu su gotovo sve kuće nove, što znači da su stare u agresiji bile spaljene, pa se i veterani teško snalaze. Na putu do mjesta gdje je Kiš poginuo zastajemo na mjestu pogibije Marija Glavote, koji kao i Kiš ima svoju ulicu. Čini nam se da su sve ulice u Paljuvu nazvane po poginulim braniteljima.

    U dvorištu jedne obiteljske kuće stoji čatrnja uz koju je postavljena spomen-ploča pokojnomu Nikoliću koji je na tome mjestu poginuo u bliskom susretu s neprijateljem. Domaćini nas srdačno dočekuju, vidi se da se s našim veteranima odavno poznaju. Pokraj ploče palimo svijeće i zajednički se fotografiramo pa obilazimo malo okolo. Neke su kuće još potpuno srušene, a Branko Markota pokazuje nam jednu pred kojom su se on i njegovi suborci fotografirali prije 20 godina.

    Pozdravljamo se s domaćinima, ali i svima koje usput susrećemo. Fotografiram ulicu s novim kućama da je mogu usorediti s ratnom koju će mi poslati Branko. Penjemo se na uzvisinu na kojoj je nova škola s igralištem. Otuda puca pogled ka Smilčiću do kojega vodi gotovo ravna cesta. Na nju su prije 20 godina izašli agresorski tenkovi i pucali po našima koji su držali tu uzvisinu. Tada su ranjeni Markota i Dinko Žderić. Veterani objašnjavaju kako je to tada bilo, gdje su bili čiji položaji…

    Vraćamo se još jednom u Kašić i idemo do kuće, o kojoj je u autobusu već bilo govora, gdje je ranjen Pehar, a tu negdje ranjeni su Miro Matić i Franjo Mandić. Obilazimo oko nje i gledamo rupe na zidovima koje je načinila jedna pancirna tenkovska granata. I vreće sa krečem su još tamo, samo su se pretvorile u kamen. Uz kuću netko zamjećuje odbačene žlice. Vjerojatno tamo stoje 20 godina. Pred susjednom kućom je tabla na kojoj piše da se prodaje ona i zemljište. Telefonski broj je iz Srbije.

    Već je mrak i u autobusu smo. Počinju se pričati vicevi. Život ide dalje, ali se neke stvari nikada ne smiju zaboraviti.