Medijsko čerečenje
Mosta
Metković, 2. prosinca
2015.
„Ponašanje Bože
Petrova već dugo nije isto, svi mi koji ga susrećemo, teško ga možemo
povezati s osobom koja je počela voditi grad nakon dugogodišnje vladavine
Stipe Gabrića – Jamba.
Nažalost nije
dugo trebalo čekati da postane i gori od njega. Zašto gori? Dovoljno je reći
da je na nedavnim parlamentarnim izborima dobio tek 764 preferencijalna
glasa u samom gradu Metkoviću, što dovoljno govori o tome koliko ga sami
građani Metkovića i mi koji radimo u Metkoviću – cijenimo.“
Tako počinje pismo „građana Metkovića“ (koji – gle čuda – u njemu rade), što ga donosi opskurni portal dnevno.hr, koji se (ti „građani“) s viškom velikih slova potpisuju kao „Patriotska Liga Kule Norinske i Pojezerja“. Možda su se htjeli maškarati pa su u ime stavili nazive dviju susjednih općina, nekada u sastavu Općine Metković.
I odmah
uglavu. Više puta ponovljena laž postaje istina. Već u drugoj rečenici
tvrde da je Petrov u svome Metkoviću dobio samo 764 preferencijska glasa.
Naravno da to nije istina (vidi
www.izbori.hr) jer je Petrov u Metkoviću dobio
točno 2.585 glasova i potukao Damira Krstičevića, koji je dobio 1.835
glasova. U dolini Neretve Petrov je, također, potukao Krstičevića s omjerom
3.926 : 3.433. Pogledajmo i „domicilne“ općine navodne Lige – Kulu Norinsku
i Pojezerje. Čak je i u Kuli Norinskoj bio bolji od Krstičevića 197 : 139.
Tek je u Pojezerju bio slabiji s 173 : 59. U cijeloj X. izbornoj jedinici
dobio je 26.946 glasova. To kažu rezultati izbora, o kozi
i o rogu da ne govorimo. To su činjenice, a „slučaj“ g. Nialla Leacyja ima
tko nadležan istražiti. Barem se nadamo da ima. Ako je Božo (svjesno ili
nesvjesno) s njime tu nešto muljao neka odgovara.
Zaista ne mislim
da su ljudi u Mostu najpametniji i najbolji u Hrvatskoj. Ali su jedini koji
su se usudili, drznuli nešto učiniti nešto da se prekine politička
letargija hrvatskoga naroda koji je u političare izgubio svaku vjeru. Da ne
govorimo o tome kako nemali broj političare ocjenjuje prema onoj: ako ne zna
za se (priskrbiti materijalno) neće znati ni za nas. Hajdučija je još uvijek
i te kako prisutna i prihvatljiva u kolektivnoj (pod)svijesti.
Tragično je
ponašanje mnogih medija koji (misle da) kreiraju javno mnijenje. Osluškujući
i lijeve i desne iz dana se u dan stavljaju u njihovu službu. Ne zaostaju za
njima ni mnogi hrvatski intelektualci, politički analitičari, eksperti svih
vrsta. Mostu prigovaraju naivnost, čak i poštenje. Zamislite, mnogi
hrvatski autoriteti (neki dobronamjerno) upozoravaju na to da je Most
naivan, idealistički pošten te da u srazu s „ovejanim“ vukovima neće dobro
proći. Predlažu mu da prihvati realnost hrvatske političke scene i prikloni
se ma kome. U čemu je onda razlika? Čemu sve ovo?
Situacija u kojoj
se Hrvatska našla nije slučajna. Kakvu smo, zapravo, državu imali od
„stoljeća sedmog“ do početka jedanaestoga, kada smo je izgubili? Vjerojatno
sličnu današnjoj. Državu u kojoj jači tlači. Svaka čast hrvatskoj
historiografiji IXX. stoljeća, koja je na valu narodnoga preporoda pokušala
raširiti mitove o velikim, poštenim i dobrim hrvatskim vladarima. Od knezova
do kraljeva. Većinom su to bili najobičniji tajkuni onoga vremena koji su
nastojali učiniti sve da poraze svoje suparnike (vidite hrvatsku povijest i
tko je koga) i sebi osiguraju primat. Jako ih je boljelo za hrvatski narod.
Dio
hrvatskih građana na prošlim je izborima shvatio da nam trebaju promjene.
Zbog djece koja nam odlaze iz Metkovića, iz Hrvatske. Most im je makar
pružio nadu, bez obzira na to hoće li uspjeti. Nešto se pokrenulo.
Ivica Puljan