Bernardina Petrović: HRVATSKI JE JEZIK NAŠE BLAGO KOJE SE MORA NJEGOVATI I ČUVATI
Metković, 2. svibnja 2015.
Na
današnji dan, 2. svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je prvi
govor u Hrvatskome saboru na hrvatskom jeziku. Otprilike istoga nadnevka 172
godine kasnije u Trogiru je održano XX. državno Natjecanje u poznavanju
hrvatskoga jezika, s kojega se u Metković vratila državna prvakinja –
učenica III. razreda Gimnazije Metković Marija Dodig. Budući da je
predsjednica natjecateljskoga Povjerenstva u Trogiru bila prof. dr. sc.
Bernardina Petrović s Katedre za hrvatski standardni jezik Odsjeka za
kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zamolili smo je da
nam da svoje viđenje razvoja hrvatskoga jezika od I. Natjecanja u Osijeku do
danas.
Proteklo je 20 godina od I. državnog Natjecanja, koje je 1995. održano u
Osijeku, kojemu se preko Drave nalazi Baranja, u kojoj još nije bila
provedena tzv. mirna reintegracija. Zanima nas osjeća li se pomak,
dijakronijski gledano, u udaljavanju hrvatskoga i srpskoga jezika, odnosno,
može li se koji lingvist, poput S. Kordić, još uvijek pozivati na inačice
jednoga istoga jezika?
– U
ovim su se dvama desetljećima dogodili i pomaci i odmaci od duboko usađenih
stajališta o jedinstvu koje nikada nije bilo zajedništvo i o zajedništvu
koje nikada nije bilo jedinstvo. Iako genetski i tipološki pripadaju istim
okvirima, hrvatski i srpski jezik sociolingvistički su različiti jezici. U
Ustavu Republike Hrvatske jasno piše da je hrvatski jezik (a ne njegova
inačica) službeni jezik u Republici Hrvatskoj, a u Ustavu Republike Srbije
da je srpski jezik (a ne njegova inačica) službeni jezik u Republici Srbiji.
Hrvatski je jezik (a ne njegova inačica) 24. službeni jezik Europske unije.
Nije dobro kad se ta činjenica svjesno zanemaruje ili namjerno ispušta iz
vida. Jezikoslovci koji o hrvatskome i srpskome razmišljaju kao o inačici
jednoga istoga jezika, kao o srpskohrvatskom / hrvatskom ili srpskom
pozivajući se na policentričnost, imaju pravo na svoje mišljenje i to im
pravo nitko ne osporava. To što ne prihvaćaju jezikoslovna polazišta
utemeljena na drukčijim pretpostavkama, također je njihovo pravo. Stanje se
stvari zbog toga ne mijenja. Nema potrebe trošiti energiju na općepoznate
činjenice, trebamo se usmjeriti važnim pitanjima i ozbiljnim problemima.
Nekim su medijima mrske riječi poput zrakomlat, dalekovidnica ili
svjetlopis iako su potekle iz iste „radionice“ kao, primjerice,
dalekozor ili svjetlopis.
–
Rječotvorni potencijal hrvatskoga jezika omogućuje stvaranje novih riječi
koje mogu biti dio aktivnoga i pasivnoga leksika neovisno o vremenskoj
dimenziji u kojoj su nastale. Većina se govornika dobro služi tom mogućnošću
oblikovanja tvorenica i uspješno stvara nove riječi. Ako govornik nije
upućen u osnovna rječotvorna pravila, dolazi do neravnoteže između tvorbenih
i sadržajnih okvira pa tvorbene mogućnosti nadjačaju semantičke granice.
Tada nastanu nespretne tvorenice koje se lako uočavaju i uglavnom ne zažive
u upotrebi, ali nerijetko postanu predmetom šaljivih komentara. Duhovite
opaske ne izazivaju negativne reakcije, naprotiv. Međutim, kada se
duhovitost pretvori u izrugivanje i ismijavanje, riječ je o svjesno grubom,
nepristojnom i nezrelom ponašanju koje se ne smije dopustiti u medijskome
prostoru.
Mi smo malo
Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno
govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i
latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo,
duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko
sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive,
ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini
neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće
već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema
nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim
drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo
toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost
i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu....
Ivan
Kukuljević Sakcinski
u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843.
Zanima me Vaše viđenje svrhe natjecanja u poznavanju materinskoga jezika
danas kada skoro i u službenim medijima možemo govoriti o hrvatskoj
pidžinizaciji engleskoga jezika?
– Materinski je jezik prvi
jezik koji naučimo, a kako nas obično prvim riječima uči mati, otuda i naziv
materinski jezik. Taj je jezik naše blago koje se mora njegovati i čuvati i
prema kojemu se svaki čovjek mora odnositi s ljubavlju i poštovanjem.
Natjecanje u poznavanju hrvatskoga jezika u cijelome sustavu natjecanja koja
organizira Agencija za odgoj i obrazovanje nedvojbeno zauzima posebno mjesto
i nosi bitno drukčije poslanje u odnosu na ostala natjecanja u vidokrugu
Agencije jer mu je temeljno polazište skrb za očuvanje hrvatske riječi. Ovaj
smo tjedan proslavili dva desetljeća toga nastojanja. Prvo je državno
Natjecanje iz hrvatskoga jezika održano 1995. u Osijeku kada su se ratni
ožiljci itekako osjećali u pitomoj slavonskoj ravnici. Dvadesetu smo
obljetnicu proslavili od 28. do 30. travnja 2015. u Trogiru. Na državnome
natjecanju sudjeluje stotinjak učenika iz osnovnih i srednjih škola iz svih
krajeva Lijepe nam Naše. Kako smo ponosni kad učenici pokažu visoku razinu
poznavanja hrvatskoga jezika! I s kojom ljubavlju to čine. Ljubav prema
hrvatskome jeziku usađuju im njihovi mentori, profesori hrvatskoga jezika,
koji nesebično troše svoju ljubav, svoje živce i svoje vrijeme da ih
pripreme za natjecanje. Mentorska žrtva mora uroditi dobrim nasljedničkim
plodom. Posebno veseli što su neki mentori svih dvadeset godina sudjelovali
na natjecanjima. Dok je takvih mentora,
ne trebamo se bojati za budućnost hrvatskoga jezika. Na svima je nama da
ustrajemo na očuvanju integriteta hrvatskoga jezika i da mu učvršćujemo
mjesto među službenim jezicima Europske unije. Da bismo to postigli, trebamo
voditi računa o jezičnoj kulturi koja se kao dio opće kulture njeguje, uči,
razvija i stječe u okviru obrazovnih, društvenih, vjerskih i kulturnih
institucija. Jezična kultura podrazumijeva poznavanje i zavičajnoga idioma,
i standardnoga jezika i barem jednoga svjetskog jezika. Hrvatski se jezik od
svih drugih jezika razlikuje svojim tronarječnom posebnošću pa svijest o
očuvanju hrvatskih dijalekata treba posebno poticati. Na institucionalnoj se
razini uči hrvatski standardni jezik, varijetet kojim se ostvaruju raznolike
komunikacijske, kulturne i civilizacijske potrebe njegovih govornika. Da
nema standardnoga jezika, nadregionalna bi komunikacija bila otežanom. Iako
kao jezik javne komunikacije teži ujednačenosti, neutralnosti, normiranosti
i univerzalnosti, standardni je jezik ipak raslojen i uključuje različite
funkcionalne stilove te viši i niži varijetet. I u slojeve stanardnoga
jezika i u svakodnevnu komunikaciju prodiru engleske riječi zbog globalne
uporabne rasprostranjenosti engleskoga jezika u nadnacionalnome
sporazumijevanju. Neospornom je činjenicom da se globalna komunikacija
odvija na engleskome jeziku pa se uz globalizaciju nerijetko spominje i
anglizacija – globalno širenje i nametanje engleskoga jezika, čega nije
pošteđen ni hrvatski jezik. Da bismo se uvjerili u anglizaciju hrvatskoga
jezika, dovoljno je otvoriti internetske stranice, uključiti televiziju ili
slušati razgovor na ulici. Borba s anglizmima ne odnosi se samo za
pronalaženje prikladnih zamjena za engleske riječi koje su u hrvatski jezik
ušle zajedno s predmetima koje imenuju (npr. bajpas, skener).
Engleski danas narušava jezičnu strukturu najčešće na tvorbenoj (npr.
Pula film festival) i sintaktičkoj (npr. najbolji film ikada)
razini, a hrvatske se riječi nepotrebno zamjenjuju engleskima (npr.
eventi, celebritiji). Zabrinjavajućom je činjenicom što se u jednoga
dijela govornika skrb za hrvatski jezik shvaća kao nešto nazadno i zaostalo,
a takav stav nerijetko potiču i mediji. Protiv nepovoljnih utjecaja možemo
se boriti povećavanjem svijesti o važnosti hrvatskoga jezika i poticanjem
želje za učenjem vlastitoga jezika.
Budući da ste i majka, mislite li da su djeca preopterećena sadržajima iz
svih predmeta? Može li se negdje „uštipnuti“ pa da djeci škola bude mjesto
radosti, a ne odbojnosti?
–
Učenici su preopterećeni brojem predmeta, nepotrebnim sadržajima iz
pojedinih predmeta i pridavanjem iste važnosti svim predmetima pa se od
količine ne vidi kakvoća. Od svih silnih informacija koje su im dostupne i
do kojih mogu doći samo surfanjem internetskim stranicama nemaju
priliku promišljati o tim sadržajima i zapravo ih ne mogu dubinski
reciklirati. Sve ostaje na površini jer se sadržaji naštrebaju, dobije se
petica, a onda se naštrebetano zaboravi. Nakon završene srednje škole možda
znaju napisati esej za državnu maturu jer je to tekstna vrsta na kojoj se
insistira, ali ne znaju sastaviti osnovne uporabne tekstove i napisati
koherentan tekst. Poseban je problem zanemarivanje govorne komunikacije
kojoj se u školi slabo pridaje pozornost. Ne uči ih se ovladavanju vještinom
verbalnoga iskazivanja vlastitih misli i osjećaja. Trebalo bi temeljito
revidirati programe, smanjiti broj predmeta, dio predmeta ne bi trebalo
vrednovati brojčanom ocjenom i ne bi trebalo insistirati na suvišnim
sadržajima koji do izražaja možda mogu doći samo u nekim kvizovima znanja, a
u stvarnome su životu posve nepotrebnim. Naučiti ih povezivanju sadržaja iz
pojedinih predmeta i funkcionalno ih opismeniti trebalo bi biti prioritetnom
obrazovnom zadaćom.
Je
li nužno da srednjoškolci uče fonetiku, fonologiju, morfologiju... usvajaju
lingvističke sadržaje, budući da su se neki njihovi mentori s tom
terminologijom prvi put susreli na fakultetu?
– Prije
svega nužno je temeljito revidirati sadržaj predmeta Hrvatski jezik. Treba
dati više prostora funkcionalnoj pismenosti i više pozornosti posvetiti
govornome izražavanju. Treba ih uputiti u stilski različite tekstove i ne
insistirati isključivo na književnim tekstovima koji se uče kronološki.
Učenik prvoga razreda srednje škole teško može razumjeti Ilijadu.
Terminologiju svakako treba usvajati na srednjoškolskoj razini. Metajezik
matematike ili stručnu terminologiju iz kemije mora prenijeti profesor
matematike i profesor kemije. Isto tako, nastavnici moraju poznavati
hrvatski jezik te se u nastavi služiti hrvatskim standardnim jezikom, a ne
primjerice zavičajnim idiomom. Nedopustiva je nepismenost učitelja i
nastavnika, a ona je nažalost našom stvarnošću. Ako su nam učitelji i
nastavnici nepismeni, a mnogi od njih uistinu zabrinjavajuće jesu, što će od
njih učenici naučiti? Zato je nužno da se na srednjoškolskoj razini
produbljuju jezična znanja stečena u osnovnoj školi, a ona uključuju i
učenje lingvističke terminologije. U tome produbljivanju ne treba početi od
fonetike i fonologije i to još u prvome razredu srednje škole, već treba
početi od viših jezičnih razina, diskursne i sintaktičke. Dakle, od viših
prema nižima, a ne obrnuto.
Zanima nas Vaš stav o državnoj maturi. Gimnazijalac godišnje u 140 sati
nastave hrvatskoga jezika puno toga uči i nauči. Državna se matura, čini mi
se, zadržava na sadržajima koje mogu položiti svi; pa i oni koji ne uče
polože ju metodom eci-peci-pec.
–
Državna je matura u početnim najavama imala dobre predispozicije da postane
ozbiljan ispit zrelosti. U praksi se čini da to nije tako i da sadržaji koji
se propituju u tome skupu ispita nisu odraz istinskoga znanja. Vrte se
uvijek ista ili slična pitanja oblikovana drukčijim metodološkim
instrumentarijem. Čini se da je primarni cilj u javnosti stvoriti sliku
uspješnosti toga modela ispita zrelosti. Prividu uspješnosti znatno
pridonosi i Gaussova krivulja koja ne odražava stvarno stanje na ljestvici
poretka. Ne znam jesu li provedena ozbiljna istraživanja o tome problemu.
Ako nisu, trebali bi ih što prije provesti. Istina je da gimnazijski program
podrazumijeva 140 sati nastave hrvatskoga jezika godišnje i da se puno toga
potrebnoga i još više nepotrebnoga uči u tolikoj satnici. Nakon 560 sati
nastave hrvatskoga jezika izlaze funkcionalno ne osobito pismeni učenici pa
se pitam u kome je i(li) u čemu problem.
Treba li, doista, maturant pročitati i Sartrea i Faulknera... koje većinom
ne razumije?
–
Mislim da to nije nužno. I mislim da se hitno moraju revidirati sadržaji iz
književnosti te književnim djelima pristupiti problemski, a ne kronološki.
Vaše
viđenje reformiranoga školskog sustava.
–
Školski sustav treba razvijati učenikovu osobnost, posebice stavove,
vještine, inovativnost, kritičko mišljenje i kreativnost. Treba ih učiti
odgovornosti i naučiti kako se nositi ne samo s pobjedama nego i s porazima.
Osvijestiti im da nemaju samo prava nego i obveze. U osnovnoškolskome
sustavu obratiti više pozornosti odgojnoj komponenti i razvijanju društvenih
vještina. Posebno se posvetiti komunikacijskoj kompetenciji i poboljšavanju
razine pismenosti, logičkom zaključivanju i razvijanju apstraktnoga
mišljenja. Među predmete uključiti i daktilografiju jer se svi služimo
tipkovnicom, a samo rijetki znaju tipkati s deset prstiju. Rasteretiti
programe nepotrebnih, suvišnih i zastarjelih sadržaja. Na srednjoškolskoj
razini gimnazijske programe razdijeliti na humanistički, društveni,
umjetnički, prirodoslovni i tehnički smjer i u skladu s tim oblikovati
programski okvir svakoga smjera. U programu je deset predmeta koji se
brojčano ocjenjuju, ostali su izborni ili fakultativni i ne ocjenjuju se.
Gimnazija Metković je na svih dvadeset dosada održanih natjecanja imala
svoje učenike koji su osvajali prva, druga, treća… mjesta u svojim uzrasnim
kategorijama; danas je dio njih postao djelatnicima IHJJ-a, dr. sc. na
Filozofskome fakultetu ili drugdje. Kakvo je Vaše iskustvo na Fakultetu sa
studentima koji dolaze iz manjih sredina, odnosno škola, koje nisu razvikane
kao elitne?
– Bravo
za Gimnaziju Metković! Očito je velika mala sredina. Kada
studenti predano i marljivo rade na sebi i nižu uspjehe, nije važna sredina
iz koje dolaze.
Ivica Puljan