Jure Dragović – dobitnik Rektorove nagrade 2015.

Metković, 25. kolovoza 2015.

Bliži se kraj ljetnim praznicima i uskoro će više od tri tisuće učenika metkovskih osnovnih i srednjih škola ponovno u školske klupe. Među njima neće biti oko sto pedeset prošlogodišnjih maturanata koji će školovanje nastaviti na sveučilištima i visokom školama izvan Metkovića. Kao poticaj za nastavak školovanja neka im bude bivši metkovski gimnazijalac Jure Dragović, dobitnik Rektorove nagrade u prošloj akademskoj godini, s kojim smo napravili intervju.

Jure se 1991. rodio u Splitu i nedavno je diplomirao na Fizičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Za pet godina završio je Fiziku – Istraživački smjer i najvjerojatnije će u znanstvene vode.

Tko su bili nastavnici u osnovnoj i srednjoj školi koji su najviše odredili tvoj profesionalni put?

– Svoje školovanje započeo sam u Osnovnoj školi Stjepana Radića. Učiteljica mi je bila Jelena Bartulović, a razrednik od 5. do 8. razreda Rade Lauš. Profesor fizike bio mi je Ante Dominiković i zapravo sam u sedmome razredu prvi put počeo fiziku raditi više od ostalih predmeta te je zavolio. U osmome smo razredu došli i do Državnog natjecanja. Ovom prilikom  zahvaljujem profesoru Dominikoviću jer sam zbog njega zavolio fiziku i krenuo na prva natjecanja.

Kad si bio u osnovnoj školi, jesi li eksperimentirao i istraživao?

–  Nisam prije nego sam počeo raditi sa profesorom Dominikovićem. Ono što mi je bilo zanimljivo na županijskim i državnim natjecanjima bili su eksperimentalni zadatci. Profesor mi je davao raznu opremu s kojom bih kući radio i istraživao. Zapravo, to me i privuklo fizici i dalo prvi poticaj, isto kao i respekt prema profesoru. Na početku sedmoga razreda mislio sam: „Joj, sedmi razred: fizika! Morat će se učiti i raditi“  Dogodilo se na kraju da sam sve to počeo razumijevati i zavolio.

Smatraš li da je upravo tih pokusa tijekom nastavnih sati malo da bi učenici zavoljeli fiziku?

Da, mislim da je malo. Taj se problem u Gimnaziji rješava, dobili su laboratorij,  Jako je važan eksperimentalni rad za  približavanje fizike učenicima.

Školovanje si nastavio u Gimnaziji Metković?

Nakon završetka osnovne škole upisao sam matematički smjer Gimnazije Metković. Razrednica mi je bila prof. Ljiljana Jeličić, a fiziku mi je jedno vrijeme predavao prof. Jure Kvesić. Nakon njega došla  je prof. Angela Jeličić, koju, također, moram istaknuti kao jednu od bitnih zbog kojih sam se odlučio za fiziku. Uz njih, zaslužna  je i moja sestra Ana Dragović, koja je također profesorica fizike. Razrednica Ljiljana Jeličić je matematičarka, ali je uvijek gurala tu znanstvenu stranu i pristup  prirodnim znanostima općenito. Matematika je jako važna u fizici.

Što nisi volio u gimnaziji?

– U gimnaziji nisam previše volio društvene predmete, recimo: likovni i latinski prve dvije godine. To mi je predstavljalo određen problem, ali kada pogledam unatrag, ne žalim ni za čim što sam tamo naučio. Sve izgleda kao problem dok se uči.

Smatraš li da je sadašnji gimnazijski program preopširan i da koči one koji se žele usmjeriti prema nekoj znanosti?

– Sigurno oduzima  jedan dio vremena koji bi se mogao koristiti malo bolje; recimo meni ne bi smetalo da sam umjesto pet sati matematike imao sedam ili osam. Da nisam imao likovni, latinski… Ali, opet, to je gimnazija, to je opće znanje, opća kultura koju treba usvojiti da bi se iz gimnazije izišlo dobro potkovanim u svemu pomalo. Možda bi trebala biti neka matematička škola da se samo to razvija, ali Metković je premalen grad za  jednu takvu školu.

Kakvo je bilo na Državnoj maturi?

– Na državnoj maturi meni nisu trebali hrvatski i engleski jer se nisu bodovali za studij fizike, bilo je potrebno samo proći ih, ali tu nije bilo problema jer sam imao sve imao petice.

Što se tiče matematike i fizike na maturi su zadatci bili prelagani u odnosu na one koje smo radili u gimnaziji pa mi je matura zaista bila jednostavna. Mislim da onaj tko se ovdje školovao i završio gimnaziju u Metkoviću kasnije nema problema s polaganjem matematike i fizike na studiju.

Kako si izabrao PMF u Zagrebu?

–  Tu je najviše utjecaja imala profesorica Ljilja i prof. Angela te moja sestra. Bilo je sigurno da ću ići na neke prirodne znanosti; dvoumio sam se između FER-a i Strojarstva, ali sam se na kraju odlučio za Fiziku jer sam to najviše volio, a i činio mi se logičan kontinuitet. Pala je odluka – haj'mo vidjeti taj Istraživački smjer u Fizici.

Izabrao si Istraživački smjer u Fizici, a ne nastavnički?!

Istraživački je znanstveni smjer u Fizici i njega sam odabrao jer sam želio raditi na novim stvarima te u jednom trenutku steći i doktorat.

Koliko vas je upisalo prvu godinu?

– Šezdeset, a sada nas je na petoj godini, iz moje generacije, desetero koji završavaju. Dosta je veliko osipanje, ali možda to i nije čudno budući da treba uložit velik trud i rad.

Tijekom studiranja sigurno si se našao u situacijama kad bi se upitao. „Bože moj, zar se i ovo uči?!

– Da, ali tako je svugdje. Kao što sam rekao za gimnaziju da ima „nepotrebnih“ stvari, ima toga i na fakultetu, no na kraju se pokaže da ništa od toga nije loše znati.

Jesi li imao kontakta s kolegama izvana, kakav je koncept, što oni uče i studiraju, je li slično kao i ovdje?

– Postoje definitivno razlike, posebno na Fizici, jer kod nas je u posljednjih deset godina došlo do preustrojavanja. Kada je došla bolonja stvari su se malo pojednostavnile jer se ispiti mogu rješavati putem kolokvija. Prije je studiranje bilo jako dugo jer se puno toga natrpavalo pa su se neki predmeti podijelili. Tako izgleda puno bolje, tako je i vani. Knjige su velike i opširne, ali netko vas treba natjerati da to prođete. Dok se to ne prođe, ne može se postići neko fundamentalno znanje i razumijevanje same srži. Na kraju, kada pogledam, puno se radilo, ali nije to prezahtjevno. Možda je to zato što se nakon obavljena posla sve čini lakšim. Zaista se sve isplatilo što sam radilo!

Smatraš da je  bolonjski proces olakšao studiranje, barem na Fizici?

– Da. Prije je bio problem što su svi predmeti bili dvosemestralni, ništa se nije rješavalo u zimskom semestru. Sve bi čekalo do ljeta, onda bi došli ogromni predmeti i hrpa ispita. Trebali bi mjeseci i mjeseci da bi se to položilo i uvijek bi bio neki zaostatak. Tada je studij trajao četiri godine, a studenti bi završavali za šest zbog borbe s ogromnim ispitima. Danas je to pojednostavljeno. Recimo, imam svaki semestar po dva kolokvija pa iz toga usmeni ispit. To se sve da riješiti ako se kontinuirano radi. Prije je to bilo jako teško, mislim trebalo je naučiti knjigu od 500 do 600 stranica pa ako ima takvih pet knjiga teško je…

Ima li na Znanstvenom smjeru  Fizike kakvih usmjerenja?

– Nema ako se pogleda studij u cijelosti, ali na petoj godini imamo izborne predmete koji vode na neko od područja fizike. Osnovna podjela je na teorijsku i na eksperimentalnu fiziku koja se kasnije dijeli na fiziku čvrstog stanja, fiziku elementarnih čestica, nuklearnu fiziku, biofiziku, kozmologiju, astrofiziku itd. Fizika čvrstog stanja bavi se materijalima, dok je, primjerice, fizika elementarnih čestica najpoznatija po akceleratoru u CERN-u na švicarsko-francuskoj granici gdje je prije nekoliko godina otkriven Higgsov bozon, za čije je otkriće dodijeljena i Nobelova nagrada.

Tijekom četiriju godina svi imaju skoro isti program studija, a onda su na petoj godini izborni predmeti?

– Da, imaju i neki mali izborni predmeti da ljudi čisto vide gdje bi se mogli naći. Zapravo, tek na petoj godini odlučuje se o smjeru fizike.

Kako si se pronašao u fizici čvrstoga stanja?

– To je bilo na četvrtoj godini kada slušamo kolegij koji svi moramo položiti – Fiziku čvrstoga stanja. Zapravo, meni je to postalo najzanimljivije jer je taj dio fizike „najfizikalniji“ od svih. To mi se najviše svidjelo.

Hoćeš reći najopipljiviji?

– Teorijska fizika uglavnom se svodi na simulacije i raspisivanje kompliciranih matematičkih formula, dok se u eksperimentalnoj fizici čvrstoga stanja dosta radi u laboratoriju, rukuje se uzorcima i izravno se dobivaju rezultati iz mjernih uređaja. To je ono što je mene zainteresiralo za eksperimentalnu fiziku.

Što ti je bila tema diplomskoga?

– Dakle, općenito sam se bavio, tj. radio u grupi za diplomski koja se bavi magnetskim svojstvima tvari.  Mi u Zagrebu imamo jedan uređaj koji je jako precizan, može detektirati male promjene u magnetskim poljima. Ja sam mjerio magnetska svojstva multiferoika bismut ferita. Naziv rada bio je Magnetska svojstva multiferoika BiFeO₃ dopiranog gadolinijem.

To su materijali koji su jako rijetki u prirodi, ti multiferoici i njihov razvoj omogućio bi recimo u IT industriji razvoj velikih memorija. Imaju velik potencijal, ali problem je što je ta povezanost električnoga i magnetskog polja jako slaba. Znanstvenici razmišljaju ovako: „Aha, imamo bizmut ferite, idemo im dodati malo još nečega i vidjeti hoće li se ta povezanost pojačati?“ Postoje različiti razlozi zašto se dodaje gadolinij, a ne neki drugi element, to je bila osnovna ideja. Ja sam svoj diplomski radio na jednome takvu materijalu koji su kemičari iz Beograda donijeli na naš fakultet. To sam radio s profesorom Damirom Pajićem, docentom na Fizičkom odsjeku u Zagrebu.

On ti je bio i mentor za diplomski?

– Da, njemu sam se javio početkom akademske godine 2014./2015. zato što on radi u takvom laboratoriju, on je „čvrstotanac“ koji se bavi fizikom čvrstog stanja.  Prvo sam radio seminar, iza toga se pojavila želja za diplomskim. Budući da smo imali prilično vremena, a ja sam bio angažiran, radili smo i taj rad za Rektorovu nagradu. Zapravo, počeli smo istraživati još jedan materijal pa „ako ispadne nešto – ispadne…“

Je li taj rad za Rektorovu nagradu bio nastavak, proširenje tvoga diplomskog?

– Ne, ljudi to rade, ali generalno u propisima piše da to ne smije biti vezano za diplomski rad jer bi onda svi za to predavali radove. Moj mentor je rekao da on ne želi da ga netko proziva, rekao je: „Idemo  mi raditi nešto novo, ako iziđe nešto novog materijala - izvrsno!“

Ispitivali smo magnetska svojstva spinskoga stakla, posebne vrste materijala koji je bitan za fundamentalno razumijevanje fizike. To su komplicirane magnetske strukture gdje na niskim temperaturama dolazi do stvaranja „nereda“, odakle i potječe analogija sa staklom, što dovodi do zanimljivih fizikalnih fenomena. Te fenomene pokušao sam objasniti postojećim modelima u radu koji sam predao u travnju ove godine, za što sam i dobio Rektorovu nagradu.

Gdje je bila svečana dodjela Narade?

Svečanost dodjele Rektorovih nagrada odvijala se na FER-u 18. lipnja, dan prije moje diplome. Rektor Damir Boras podijelio je stotinjak nagrada ljudima sa Sveučilišta u Zagrebu.

Poznato je da mnoge firme prate razvoj potencijalnih, mladih znanstvenika na fakultetima. Je li te tko kontaktirao?

– Nažalost, ne. Na Fizici je općenito problem što većina ljudi dobije ponude prije završetka fakulteta, na primjer ponude istraživačkih centara. Ja bih vrlo vjerojatno trebao ostati na Fakultetu. To je stoga što nas je izrazito malo, a kod nas u Hrvatskoj nema velika istraživanja i ulaganja u nove materijale. Toga izvan Hrvatske ima jako puno. Ali, dobro je što se tiče moga poziva to što se svi zaposle. Neki od mojih kolega idu u banke obračunavati i računati, ali od moga naraštaja to ne želi nitko. Uložilo se dosta vremena u fiziku da se ona tek tako ostavi.

Ti ćeš nastaviti kao znanstveni novak na Sveučilištu?

–  Takav je plan. Bilo je i nekih mogućnosti za odlazak izvan Hrvatske, ali vidjet ćemo…

Kako točno glasi tvoja titula?

– Ja sam magistar fizike, mag. fizike, to bi na engleskome bilo  msc. In Phisics, sada bih trebao raditi taj doktorat i možda za četiri godine budem doktor fizike.

Trebat će ti četiri godine?

– Prije je proces trajao šest godina, ali onda se vidjelo da to vani ide brže pa su i kod nas odredili da doktorat traje četiri godine.