S Paucima u Kninu na XIX. obljetnici Oluje 5. kolovoza 2014.

Slika i piše: Ivica Puljan

 

Prihvativši poziv Udruge veterana IV. gardijske brigade, podružnice za Dubrovačko-neretvansku županiju da 5. kolovoza s njima putujem u Knin na proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja, pružila mi se prigoda da nakon Vukovara i Škabrnje s njima doživim i proslavu obljetnice jednoga od najznačajnijih događaja u hrvatskoj povijesti.

Autobus je, vojnički točno, s kolodvora krenuo u pet sati i u njemu su se osim veterana Četvrte našle njihove obitelji, pripadnici drugih postrojba te građani koji su htjeli doživjeti Knin petoga kolovoza. Zaspao sam već na Jerkovcu i probudio se na prilazima Sinju. S desne strane slika Sinjskoga polja poplavljena bijelim morem iz kojega strši samo pokoji jablan. Magla kakvu vjerojatno nitko ne pamti u kolovozu. Ubrzo zastajemo u Hrvacama. Samo kratko – kaže vođa puta Mato Maslać jer u Kninu moramo biti prije nego zatvore ulice da ne bismo morali dugo pješačiti. Kavu poslužuje mlada lijepa Hrvatačanka, lijepa melodiozna naglaska. Cijena kave od pet kuna govori o gospodarskoj situaciji toga kraja koji je strašno propatio od '91. do '95.

Izbijamo na Peruču. Nižu se Maljkovo, Vrlika (da mi je bilo nekidan tamo biti na Eri), Kijevo (Spusti jedan bili cvitak…). Pred Kovačićima prelazimo Krku i već na skretanju u Knin policajci su kojih ćemo se nagledati u Kninu.

Sve je u redu. Podno autobusnoga kolodvora izlazimo iz autobusa i vraćamo se prema Trgu Ante Starčevića. Stigli smo na vrijeme, možda i uranili pa se ne vidi neka gužva. Usput, srećemo generala Rojsa s kojim se naši pozdravljaju. Na Trgu zauzimamo mjesta u hladovini i čekamo. Vidim da se pred spomenikom nešto događa i pođem tamo fotografirati, ali me ubrzo zaskoči neki tip u s Marsa prepoznatljivu odijelu i sa spiralnom žicom što vodi u uho. Traži akreditaciju. Naravno, nemam je. Vadim se na ovo i ono, ali tip je ljubazno neumoljiv i napuštam događalište.

Moji se razmiljeli na sve strane. Čeka se. Napokon, iz daljine stiže potmula tutnjava. Iskačem na Ulicu dr. Franje Tuđmana i u daljini zumiram stotine motociklista. Polako, uz praskajuće efekte iz ispušnih lonaca, prolaze pred nama. Ljudi im mašu, prstima pokazuju V. Slijede veterani u živopisnim vozilima te biciklisti, djeca ratnih invalida.

Čuje se vojna glazba. Pješaštvo i mornarica stupaju skupa, a vodi ih naš satnik Mario Komazin. Dan ponosa i slave postaje još ponosnijim. Za glazbom mladi časnik, biran, valjda, prema da Vincijevu kanonu, predvodi četverorede sa zastavama hrvatskih ratnih postrojba. Preciznim, gotovo nečujnim korakom mladići i djevojke u pravilnu rasporedu i držanju stijega prolaze kraj nas i zastaju pred Trgom. Meni osobno, najdojmljivija scena s cjelokupne proslave. Fotografiram ih na sve načine, ali već stižu stjegonoše hrvatskih barjaka za kojima koračaju  važni političari. Sadašnji, prošli i budući. Navalu čine premijer Milanović i predsjednik Sabora Leko. U veznome redu je zagrebački gradonačelnik Bandić, a u obrani sam slikao samo gospođu Kosor. To što sam je svrstao u obranu samo je zato što je bila posljednja. Očekivao sam još puno, puno više onih koji se svakodnevno tiskaju pred kamerama, stvarajući nam iluziju svoje nezamjenjivosti. Ne samo političara nego i svih drugih, od estradnjaka, znanstvenika… No, oduševilo me puno običnih ljudi  koji su se ogrnuti hrvatskim zastavama ili drugim znakovljem kretali Trgom. Bilo je tu i tragičnih prizora jer je Oluja nekima donijela i veliku obiteljsku tragediju.

Nakon što je predsjednik Josipović obavio smotru počasne postrojbe i položio vijenac pred spomenikom Oluja '95, uslijedili su politički govori, koje ću preskočiti. O njima ste već sve čuli i čitali. Vidjeli smo i prelet triju zrakoplova. Posljednji smo saznali što se jednome od njih dogodilo. Pokušavam načiniti još nešto fotografija, ali onaj sa spiralom u uhu vraća me nazad. – Prijeđite s druge strane – kaže mi odlučno. – Koja je (čija) druga strana – pitam se, pokušavajući zauzdati kolerika u sebi.

S Trga Ante Starčevića krenusmo prema bivšoj tvorničkoj hali TVIK-a (danas DIV-a) gdje je privremena kninska župna crkva koju drže franjevci. Pratim stjegonoše i fotografiram ih, ali gledam i uokolo. Čini se da se ništa nije prepustilo slučaju. Svakih pedesetak metara je policajac u svijetloplavoj  majici, koja bi bolje pristajala čuvarima plaže. Kao da ju je kreirao Modni Mačak. Pitanje svih pitanja je, s koje se strane očekivao kakav nered jer sam na putu do „crkve“ susretao neke poglede koji nisu bili baš prijateljski. Srećom, bilo je puno više onih drugih.

Ubrzo stižemo do crkve. U nju ulaze vjernici, ali i neki kojima bi trebali vjerovati da će nas izvući iz krize. Od meni zanimljivijih, zamjećujem predsjednika Leku i našega župana Dobroslavića. Sa strane fotografiram HDZ-ova čelnika Karamarka i gospođu Grabar Kitarović. Iza njih zamjećujem našega Ivu Rastočića koji se, očito, dobro osjeća u franjevačkom habitu.

Svetu misu za Domovinu napustio sam odmah nakon početka jer me na putu do privremene crkve privukla građevina nove župne crkve Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta. Velika, gotovo dovršena betonska konstrukcija ni približno ne otkriva unutrašnju monumentalnost. Arhitekt Jerko Rošin projektirao je unutrašnjost tako da vjernici budu što je moguće bliže oltaru. Oni koji su bili u crkvama na Mliništu i na Vlaki, znaju o čemu je riječ, s tim da će ta crkva imati preko tisuću, kako se to kaže, sjedećih mjesta.

U novu crkvu, zapravo, ne bih bio pristupio da nije bilo g. Topića iz tvrtke Graditelj svratišta koja je izvođač radova. Čuvar gradilišta doveo me g. Topiću, kojemu sam objasnio da sam metkovic.hr i sve što uz to ide. Na Metković je Topić reagirao tako da me poveo fotografirati ekskluzivu – umjetničke slike koje će biti na aukciji te večeri i od čega će prihod ići za dovršenje radova na crkvi. Morao sam obećati da vijest neću objaviti prije aukcije. Nisam ni mogao, sve da sam i htio.

Vraćam se natrag pred kraj mise. Odozgo puče nešto. Ilija. Meka mi predloži da prije kiše krenemo ka središtu i potražimo mjesto gdje će biti ručak. Znamo da je to vojnički grah i baš će nam dobro doći u Kninu za koji bi se prije reklo da je ožujski nego kolovoški. Na putu zastajemo uza štand naših Modro-zelenih koji nas nude rakijom od smokava. Izvrsna je.

Pred šatorima gužva. Počela je i kiša pa se svi tiskaju unutra. Srećom, dijeljenje porcija graha s kobasicama na stiropornom podlošku ide brzo. Nema se tu što mudrovati. U jednu ruku porcija s grahom, a u drugu dvi-tri fete kruha i plastična žlica. I traži mjesto za blagovanje. Pronađosmo ga pod jednom lipom koja nije propustila kišne kapi. Nakon objeda susrećemo još jednoga našega – pukovnika Šćepu Šutala. Lijep je to osjećaj.

Skupljači plastičnih boca rade preko norme. Danas je i Njihov dan. Prilazi mi jedan i traži da popijem ono malo vode što je ostalo u boci. Dajem mu je s vodom. Kod jednoga, osim boca, u velikoj vreći zamjećujem i komade kruha.

Pokušavamo se okupiti. Dogovor je da se krene k tvrđavi. Naravno, tko hoće i može. Kreće nas, otprilike, pola. Nije lako jer je uspon strm, ali se na kraju isplati. Cijeli fortifikacijski sklop je povelik i da je u nekoj drugoj državi, bio bi prava turistička atrakcija. Za sada vidjesmo samo natruhe od toga. Usput, posjećujemo mjesto gdje su zatvarali i mučili naše zarobljenike. Užasno je samo pogledati metalna vrata tē prostorije.

Na vrhu, podno visoka stijega s hrvatskim barjakom, Mate nam objašnjava neke detalje operacije Oluja. Sve je to on prošao, a mene impresionira njegova mirnoća i osmijeh. Kao da je bio na kakvu izletu. Inače, putujući s veteranima u Vukovar i Škabrnju čuo sam mnoge njihove ratne priče, ali ni u jednoj nije bilo mržnje.

Svi se hoće slikati na tvrđavi pa imam dosta posla. Posao mi otežava dosta neugodan vjetar koji mrsi ženske kose pa ih one stalno sklanjaju ustranu, zaklanjajući tako rukom lice. Odozgo bilježim panoramu Knina i djevojačku borbu mačevima u srednjemu gradu.

Sat je do povratka. Tražimo mjesto pred nekim kafićem da odmorimo noge, makar nam i ne došao konobar. Odnekud se pojavi i predsjednik Josipović. Susreće se s građanima i veteranima. Zastaje u razgovoru. Ama baš nikakva problema. Za razliku od jutrošnje situacije, bez problema prilazim i fotografiram ga.

Nema povratka bez prebrojavanja. Napokon se utvrđuje da smo svi tu, a vođa puta nam objašnjava da ne možemo natrag istim putom nego moramo okolokole. Zapravo, treba krenuti put Splita.

Krećemo na jug. Meni se to sviđa jer nikada nisam prošao tim putom. Sjedam naprijed da vidim kuda sve prolazimo. Zapamtio sam Biočić i Miočić. Eto i nešto što znam – Otavice. Zdesna na uzvisini bijeli se Meštrovićev mauzolej. Tu negdje počinju problemi. Zastoji su sve duži, a u Kljacima, kilometar-dva pred odvojkom k Čavoglavama, neki od nas izlaze iz autobusa i nastavljaju pješice. Kolone automobila, s jedne strane iz pravca Knina i Drniša, a s druge strane iz pravca Splita, slijevaju se pred odvojkom u to opjevano selo i jedan po jedan skreću u prema selu. Našemu je autobusu trebalo oko sat i pol da se izvuče iz te gužve.

Čavoglave i Knin neki već dugo pokušavaju suprotstaviti, kao da se radi o nespojivome. Lako je zaključiti da to nije istina jer se radi o nadopunjivome. Jedno je službeni protokol i odavanje počasti poginulima i stradalima, a drugo je narodno veselje što smo obranili Domovinu. Pa ne možemo se baš svi veseliti uz oratorije i kanapeiće. Treba malo probati i Thompsona i janjetinu. Što se mene tiče, u umjerenim količinama. Dakle, i Knin i Čavoglave.