Metković, 7. studenoga 2015.

Metkovska je publika u četvrtak imala prigodu gledati legendarnu predstavu Stilske vježbe, čija je premijera bila davne 1968. i u kojoj od 1970. do danas glume Pero Kvrgić i Lela Margitić, suvlasnici Guinnessova rekorda za najdugovječniju kazališnu predstavu u istoj glumačkoj postavi.

U gotovo potpuno ispunjenu gledalištu bilo je i onih koji su to dvoje izvrsnih glumaca i zagrebačkom ITD-u gledali prije četrdeset i više godina, ali i mladih kojima je predstava bila pravo otkriće. Zapravo, riječ je o predstavi koju treba gledati više puta jer su u prijevod Danila Kiša, u adaptaciji Tomislava Radića i Tonka Maroevića, Kvrgić i Margitić unijeli vrhunsku kazališnu glumu pa je vrlo teško jednim gledanjem uočiti sve fine detalje koje publici prenose jezičnim bravurama, pokretima i mimikom.  Stoga nije čudo da je na kraju cijelo gledalište ustalo i ispratilo ih ovacijama.

---

 

Lela Margitić: Kazalište je pravi, ozbiljan posao za glumca

 

Zna se da g. Kvrgić odavno ne daje intervjue pa smo zamolili gđu Margitić da nam iz prve ruke kaže nešto više o toj kultnoj predstavi.

 

Gospođo Margitić, zna li se koja je po redu bila sinoćnja izvedba Stilskih vježba, odnosno koliko ste puta Vi u njima nastupili, otkako ste su siječnju 1970. naslijedili Miju Oremović koja je u njima glumila dvije godine?

–  Nemamo pojma koja je to izvedba, odavno se prestalo brojiti. U ITD-u se brojilo do 350-te izvedbe, a Pero i ja smo odavno prestali brojati.

Kako ste dobili tu ulogu?

– Režiser Tomislav Radić i ja bili smo zajedno na Akademiji. Nekada su režiseri nakon završenoga fakulteta imali samo dvije godine studija režije. I tako je Žiro, kako smo ga mi zvali, došao na Akademiju kad sam ja bila treća-četvrta godina i mi smo tamo nešto zajedno radili kao studenti. Kada je gospođa Mija odustala od predstave, a predstava je zaista postigla golem uspjeh, iako se s time uopće nije računalo jer se mislilo da je to eksperiment koji će se možda odigrati deset puta i gotovo, onda je vjerojatno i ravnatelju Zupi te Žiri, a  pogotovo i Peri  bilo je stalo da se predstava održi. Oni su počeli tražiti zamjenu  za gospođu Miju i sigurno su pitali neka veća imena. Ne vjerojatno, nego sigurno su ih te glumice odbile. Onda se Žiro sjetio mene, ja sam tada bila zaista početnica, razumije se da sam ja pristala, ali morao me nagovarati. Vidjela sam generalnu probu predstave i to je bilo fantastično, toga se živo sjećam. Zapravo sam bila jako bila uplašena, ali sam se upustila u tu avanturu koja traje do danas.

Čega se najbolje sjećate sa svoga premijernog nastupa?

– Ničega se ne sjećam, pravo da vam kažem. To je bila golema, enormna trema, bilo je samo važno da ja to izgovorim pa da Pero može odglumiti svoje bravure. Dugo je to za mene bila jako stresna predstava i Žiro je uvijek tvrdio da sam bila dobra, ali ja znam da nisam.

Nakon nekog vremena ipak ste stekli samopouzdanje?

– Nakon nekog vremena? Gledajte, kada igrate nešto, mi ćemo sada u siječnju slaviti 48. godina, a ja u predstavi igram 46, kada imate takvo ogromno razdoblje onda morate steći samopouzdanje. Nakon deset godina postala sam vjerojatno malo sigurnija, tako svakih deset godina sve bolja i bolja.

To je rijetko iskustvo?

– Da , to vjerojatno nitko na svijetu nije doživio, rijetko je to iskustvo.

U Queneauovom djelu isti događaj opisuje 99 likova, koliko ih Vi s gospodinom Kvrgićem glumite na sceni?

–  Pa mi ih zajedno imamo oko 40, 41-42. Jednom sam brojala, ali sam zaboravila, tu je negdje oko polovine. Pola-pola samo podijelili, Pero možda ima nešto malo više.

Koji vam je lik najdraži, najbliži?

–  Pa ne znam, predstava je tako kompaktna, tako je cjelovita, ona se vezuje, raste, to je tako pametno smišljeno. Gradi se polako, sve je važno.

Mogla bi se usporediti s Ravelovim Bolerom?

–  Točno!  Sjajna usporedba, apsolutno točno, da. U Boleru koji vam dio može biti najdraži? Mislim, nemam najdražeg. Mogu reći što mi je najlakše.
Predstava je podijeljena na četiri dijela. Kad prođe drugi, uvjetno rečeno dio, onda mi kamen padne sa srca, onda se počnem poigravati, bude mi lako. Predstava je jako teška zato što se ta mala banalna pričica priča na puno načina i jednostavno, ako promijenite jednu riječ, glagol, prebacite se u drugi monolog. Vrlo je osjetljiva, zahtjeva ogromnu koncentraciju. To samo naizgled izgleda lagano, međutim teška je. Upravo zbog te ozbiljnosti s kojom Pero i ja radimo ona je uspjela preživjeti toliko godine.

Jesu li je i drugi pokušavali izvoditi?

–  Jesu, pokušavali su. Radili su je davno u Varaždinu. Radili su je amateri u Lošinju, vrlo vitalni, imaju sjajno kazalište u Malom Lošinju. Ja to nisam gledala, ali svi su rekli da je to bilo fantastično. Oni su to, jasno, lokalizirali. Ja sam gledala i jednu francusku izvedbu, kad su Francuzi kod nas gostovali, njih je bilo pet-šest, i to je bilo vrlo zanimljivo. Ali i Francuzi iz tog Francuskoga instituta na kraju su rekli da je naša bila bolja. Ovo je zbilja nešto izuzetno, ta naša predstava.

Je li u predstavi od premijere išta mijenjano?

–  Ništa u predstavi nismo mijenjali, osim što smo ubacili Bandića. Prvo je bila Vera Horvat Pintarić. Poslije toga bio je Biškupić… Na početku je bio Kolacijevsko-Gamulinski trenutak, ali danas nitko ne zna ni za Kolacija ni za Gamulina. Mijenjali smo, jasno, i cijenu tramvajske karte. Drugo ništa nismo izmijenili. Ostali su i kondukteri koji odavno više ne postoje. Gledam Peru, geste, intonacije, sve je ostalo, osim kad čovjek zaboravi nešto se malo promjeni, ali u tekstu nismo mijenjali ništa.

U metkovskoj smo publici mogli vidjeti roditelje s djecom pa čak i djedove i bake s unucima. Je li to redovita pojava?

–  Da, to nam se stalno događa. Stalno nam dolaze ljudi koji govore da su nas prvi put gledali kao studenti, a sad su dobili unuke. Mi svake godine obilježimo godišnjicu, skromno, ali je ipak obilježimo. Na prošloj, 47. obljetnici premijere imali smo mali domjenak na koji je došla jedna gospođa koja je rekla da je predstavu gledala 21 put. Ljudi vole pogledati ponovno. To je nevjerojatan fenomen u pitanju. Velim, ništa nismo mijenjali od te 1968. godine. Ljudi se smiju na istim mjestima kao tada. Ostalo je aktualno sve, što zapravo znači da se sve u svijetu ništa ne mijenja. Ljudska priroda ostaje ista. Svijet se nije pomaknuo, ljudski odnosi nisu se pomaknuli.

U kazalištu ste počeli glumiti još za vrijeme studija?

–  Da, profesor Habunek, kojega sam ja obožavala i on je mene volio, obnavljao je mjuzikl Kiss mi Kate (Poljubi me Kato). Bio je to prvi mjuzikl u Zagrebu. Bio je senzacija i dobio je sve moguće nagrade. Profesor Habunek je mene kao studenticu treće godine ugurao u taj mjuzikl i tako sam ja počela  u Komediji. Inače sam pjevala i plesala, što je tada bila rijetkost. U Rijeci, gdje sam i odrastala, bila sam članica baleta Pionirskoga kazališta, tako da sam bila za taj mjuzikl bogomdana u ono vrijeme. Danas, kad pogledam svoje mlade kolegice i kolege, to je zbilja fantastično… Sad sam nedavno gledala Mama mia. Oni su sjajni, ali to je sad jedna sasvim druga generacija. Prije 50 godina bilo je vrlo rijetko da glumci pjevaju i plešu. Tako smo nas nekoliko krenuli u Komediji koja je počela s mjuziklima i odmah dobili svoje mjesto. I na televiziji smo bili stalno, bilo je to stvarno izuzetno  za ono vrijeme.

Stigla je i prva filmska uloga, debi u Hadžićevom filmu Službeni položaj koji je bio svojevrsna kritika tadašnjeg društva.

–  Da, to je bila kritika, Hadžić je uvijek bio hrabar kritizirati i bio je dovoljno mudar da zna povući kočnicu. Ja sam imala jednu malu ulogu.

Na snimanju ste susreli velikane kao što su bili Nalis, Šovagović, Semka Sokolović-Bertok… Oni su svi bili stariji od Vas?

–  Ma svi smo mi bili kolege, znate, s Nalisom manje, ali s onima u teatrima, u Gavelli, mi smo imali fantastična druženja. Nije bilo nikakve razlike. Ja sam se udala za glumca iz Gavelle, nezaboravni sati druženja i smijeha...

Danas su mladi glumci, pa i iskusniji, stariji prisiljeni glumiti u sapunicama da bi si osigurali pristojan život?

–  Za glumce koji imaju angažman, koji su zaposleni i imaju mjesečnu plaću ne bih rekla da su prisiljeni. Oni imaju od čega živjeti. Međutim, ne mogu si kupiti auto, plaćati kredit za  stan, kao što ne mogu i ostali. Kada im se ponudi sapunica onda oni idu to odraditi da bi si „luksuz“ mogli priuštiti. To je posao kao i svi  drugi. Svaki posao možeš raditi ako ga radiš pošteno, ja tako mislim. I ja sam bila u sapunicama, vidi se da nisam protivnik toga, nisam protivnik ikakva posla. Sramotno je ništa ne raditi. Ako pošteno radiš svoj posao sve je u redu. Međutim, za mlade glumce to je dosta tužno. Mnogi mladi glumci nemaju šansu dobiti posao u kazalištu jer je kazalište je pravi, ozbiljan posao za glumca. Ako ti mladi glumci rade samo sapunice to nije dobro. To je nešto jako površno, to nije pravi posao i tu se mladi glumac može lako zavarati. Donosi zaradu i instant popularnost, ali zapravo to nije onaj pravi glumački posao gdje ti razmišljaš o ulozi, gdje ju gradiš, tražiš najbolja rješenja… U sapunici nemaš vremena za to. Ideš jednostavno da preživiš.

Kada nama u Metković dođe predstava s glumcima koji su  igrali u sapunicama posjećenost je veća.

– Apsolutno, televizija ima veliku moć, uđe u svaki dom, svačiji mozak… Nije loše da  glumac tako stekne popularnost. Jedini glumac kojega ja znam, a da nije glumio ni u jednoj  sapunici je Pero Kvrgić. Pero je jedini glumac koji je stekao globalnu popularnost, ne samo u Hrvatskoj nego i šire, glumeći u kazalištu. Svi drugi to su uglavnom uspjeli preko televizijskih ekrana, nešto i filmova pa je to onda dobro i za kazališnu predstavu u kojoj taj glumac radi.

Jeste li uspjeli izbjeći to da na spomen Vašega imena ljudi kažu –  to je ona iz Stilskih vježba?

–  Budući da sam radila i dvije-tri sapunice možda ljudi kažu i –  ah, to je ona iz sapunice. Mislim da u cijeloj mojoj karijeri i kazališnoj kao nekakvoj pravoj i toj drugoj, mislim da su me obilježile Stilske vježbe.

Uime portala metkovic.hr zahvaljujemo Vam na razgovoru te Vama i g. Kvrgiću želimo da proslavite pola stoljeća izvođenja Stilskih vježba.

–  Daj Bože!