Od „lude“ zamisli jednoga zanesenjaka do naširoko poznate manifestacije

Zanimljiv je taj Maraton lađa na Neretvi. Nastao je zamišlju jednoga zanesenjaka koji je u dolini Neretve htio stvoriti natjecanje kakvoga nema nigdje i po čemu će dolina biti poznata. Nije išlo baš lako, ali s puno ljubavi i odricanja imamo Maraton lađa. Istina je da način na koji lađari veslaju nema nikakve veze tradicionalnim pokretanjem lađe (parić, idro, lancanje), ali smo se, s vremenom, na to priviknuli i prihvatili tu novotariju.

Lađa je tradicionalno neretvansko plovilo, ali nije bila baš svugdje podjednako korištena. Sve do ove godine pobjednici Matrona dolazili su iz krajeva u kojima je lađa zamjenjivala zaprežna kola, danas kamion. Na početku su dominirali Rogotinjani, a zadnjih godina Kominjani (Vozila se gožđena mašina). Njihov pobjednički niz prekidali su jednom Donjani donji i lađari Staševice. Kada smo kod njih, spomenimo da je Jezero nekada bilo najveće hrvatsko jezero (premda povremeno) i da je lađa stanovnicima toga kraja značila isto što i „pravim“ Neretvanima.

Maraton lađa prvih šesnaest godina bio je natjecanje koje je najviše značilo neretvanskim selima. U vrijeme Maratona zaboravljale su sve rodbinske, kumovske i ine veze (svaka čast majci Kominjanki, ali ja sam Rogotinjanin, vrijedi i obratno), vrila je krv, padale su optužbe za ovo ili ono, a znalo je po kojoj glavi pasti i pokoje veslo… Treniralo se žestoko do u noć nakon naporna dana jer donijeti Veliki Domagojev štit u svoje mjesto postalo je stvar prestiža.

Veliki štit uzeli lađari s 'Ararata'

Pobjeda Crnoga puta vjerojatno je iznenadila samo one koji Maraton prate isključivo u vrijeme njegova održavanja. Znalci su već početkom ljeta Crnome putu prognozirali Veliki štit, a ni lađari Crnoga puta nisu se krili niti taktizirali. Na svim natjecanjima koja su prethodila Maratonu uzeli su sve što su mogli. 

Tako je Noć prvaka, konačno, stigla u Metković, otkuda Maraton kreće svake godine. Zanimljivo je da Metković s lađama nema baš previše veze. Mi smo nekada u luci imali jedrenjake i vapore, a rubnim dijelovima grada bila je dostatna neretvanska trupa. Desna je strana grada mahom naseljena šezdesetih i sedamdesetih prošloga stoljeća i to, opet mahom, iz krajeva u kojima bi lađa vrijedila samo da se dogodio potop biblijskih razmjera. Do sada su Metkoviću čast na Maratonu solidnim plasmanima ponekad spašavali Domagojevi gusari iz Vida, ali nisu mogli učiniti puno protiv donjega kraja pa pobjednikom Maratona nikada nije bila ekipa uzvodno od Komina. Sve do jednom. Stoga, vjerujemo da uspjeh Crnoga puta i drugim metkovskim ekipama pokazuje da se može kada se zapne.

Uostalom, bio je red da štit barem jednu godinu ostane u Metkoviću, gradu u kojemu je rođen njegov autor ak. kipar Nikola Vučković.