Čemu šverc-komerc ako država ima moćnu industriju

Metković, 28. travnja 2015.

Tko ne bi umjesto 60 imao 30? Godina. Lažu svi oni koji starijima tupe da su u najboljim godinama. Možda 50 ili 60 i nije nešto, ali 70 i 80… Misliti pozitivno jest pozitivno, ali nećemo si lagati tvrdeći da je kostobolja i visok tlak (da ne govorim o ozbiljnijim tegobama) ono što nas usrećuje u „najboljim“ godinama. Iako većina ne nasjeda na to, ipak je sklona mistificirati vrijeme svoje mladosti.

U prilog tome ide nedavno istraživanje portala  mojevrijeme.hr koje pokazuje da su hrvatski građani srednje i starije generacije, a još više njihovi vršnjaci iz Bosne i Hercegovine, skloni romantizirati državu u kojoj su odrasli. Jugoslaviju.

Naravno, u istraživanje nije mogla biti uključena populacija koja je danas u najboljim godinama, oni između 30 i 40. Ostali, od 50 do 70, ili od 80 do 90, ako su uspjeli preživjeti sve Scile i Haribde uspostavljanja vjekovnoga hrvatskog sna – Lijepe Naše, jednostavnom matematičkom operacijom oduzimanja 30 ili 40 godina vraćaju se u vrijeme kada ih ništa, ili gotovo ništa, nije boljelo, kada je plaća, kakva-takva, stizala manje-više redovito, i kada se za njima još uvijek znala okrenuti kakva cura ili momak. Pa tko ne bi bio (jugo)nostalgičan?

Prije točno 30 godina sjedio sam u bijeloj kuti za Velikim Plavim. U tadašnjem Razvitku, ponosu socijalističke dogovorne ekonomije, na nas su gledali prilično podozrivo. Činili smo im se svemircima, nismo mogli kliznuti s radnoga mjesta tek tako, ukrasti smo mogli koju osaminčnu disketu, s kojom ne bismo znali gdje bismo, ili koju kemijsku olovku. Jednostavno, nismo se uklapali u sustav vrijednosti koji je maksimom „Druže, snađi se!“ proklamirao sam najveći sin jugoslavenskih naroda i narodnosti.

Taman smo bili izašli iz genijalnoga „par-nepara“. Zamislite da danas našim ulicama mogu voziti samo automobili s parnim registracijskim pločicama, a sutra s neparnima. Zamislite naprednu državu koja propisuje da svaki građanin u samoposluzi (danas hipermarketu) može kupiti najviše 100 grama kave. Pa roditelji u red pred blagajnom šalju svu svoju djecu koja ničim ne smiju odati da su braća i sestre. Zamislite kako je bilo od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana po najobičnije traperice putovati u Trst ili Goriziu. I otamo se vratiti s limenkom Coca Cole koja bi se kasnije ljubomorno čuvala. Zamislite da je 1984. za Olimpijade u Sarajevu bilo čak i banana!?  

Budimo pošteni. Naš je Razvitak bio zaštićen partijskim štitom bolje nego lički medvjed, premda ni medi ništa nije nedostajalo osim ako bi ga zapalo da ga postave pred nišan kakvom ondašnjem Nadanu Vidoševiću. Drugovi su bili odredili koje područje pripada Razvitku i nije bilo šanse da se tu tko ubaci. Sjetimo se samo osamdesetih kada u Metkoviću nigdje niste mogli kupiti neku stvar. Nije je bilo jer je nije bilo u Razvitkovim prodavaonicama. Drugih nije ni bilo, niti ih je smjelo biti. S druge je strane Razvitak bio debelo reketiran. Davalo se šakom i kapom u lokalni sport, kulturu…

Nije lako izbjeći nostalgiju. U ljudskoj je prirodi zaboraviti ružno, a sjećati se lijepoga. Istina, ovo što danas živimo daleko je od lijepoga pa nije ni čudo što bježimo u neka vremena kada smo bili mladi, ali iz njih selektivno uzimamo samo ono čega se rado sjećamo. SFRJ je tu samo činjenica. Država u kojoj smo u to vrijeme živjeli. Prije pola stoljeća najstariji bi Metkovci umjesto nje kao ideal-državu bili označili Austrougarsku. To je za njih bila država reda i rada.

U ovom vremenu pučkih kuhinja i preživljavanja skupljanjem plastičnih boca olako idealiziramo bivšu državu i njezinu ekonomiju. Da, znala je proizvesti tenkove i brodove. Zna to i današnja Hrvatska, samo nema više novca kojim bi se pokrila takva skupa proizvodnja. Nezaposlenosti gotovo nije bilo jer se na jedno radno mjesto zapošljavalo po dva ili tri radnika. Neka ljudi rade, imaju plaću, a sutra i penziju. Tu smo! Sve je to jednoga dana netko morao platiti, a to smo mi. Pa kada se takav model nastavi primjenjivati i u ovoj Hrvatskoj, kada se „Druže, snađi se“ prevede na „Hrvatska moja samoposluga“ nastaju posljedice koje razjedaju društvo. Poštenje, moral, rad i učenje postaju predmetima poruge, sprdnje. Oni iz Samoposluge utočište traže u politici pa time ugrožavaju stup svakoga društva, a to je neovisno sudstvo. I onda se krug zatvara.

Zašto se Jugoslavija raspala? Dreknut će odmah neki da ju je uništio nacionalizam. Isto je reći da je netko umro od raka pluća, a ne od posljedica polustoljetnoga pušenja. Jugoslavija je pola stoljeća „pušila“ u svakom smislu. Dizali su se krediti čije bi rate pojela inflacija pa bi se to pokrivalo inozemnim zaduživanjima, govorilo se: „Nigdje se tako dobro ne živi, a tako malo radi“ ili „Nitko me ne može tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi“… Ima li toga igdje? Bilo jednom u Jugoslaviji.

U našoj kolektivnoj svijesti ostalo je da se nekada u Jugoslaviji proizvodilo sve i svašta. Da baš i nije bilo tako argumentirano govori članak Čemu šverc-komerc ako država ima moćnu industriju koja sve proizvodi pa nema potrebe da se šverca ništa iz Trsta, Graza, ili Ancone?.

Ivica Puljan