Nije namijenjeno rješavanju problema kao što su:

- problematično ponašanje pojedinaca, nesporazumi sa
  susjedima i/ili bilo kojom skupinom ljudi

- bilo kakva hitna intervencija (poplava u stanu i sl.)

- psi koji ometaju lavežom ili nisu na uzici ili nemaju brnjicu

- požari, zagađenja zraka i vode

- buka

- prijedlozi za postavljanje novih posuda za otpad, novih
  rasvjetnih tijela, semafora i slično

- žalbe na rad gradskih tijela ili bilo kojih tijela javne uprave

- bespravna gradnja

- divljanje po cestama, konzumiranje droga, javna opijanja,
  nasilje nad životinjama, preprodaja i sl.

Za to postoje nadležna tijela kojima se uvijek možete obratiti.

SLUŽBENA STRANICA

POGLEDAJTE

POPIS ULICA

GRAD METKOVIĆ

TISAK

OSMRTNICE

30.3.2024.
Mate Bubalo
pok. Nikole
1950. - 2024.
Mate Bubalo

KONTAKT

1/70

iskra

 broj 1/1970.

 


 

 

O. fra Mario Jurišić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Metković 1970.



 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara

 

 

 

 

 

 

Iskra — župski list župe sv. Ilije u Metkoviću. Izlazi povremeno.

Izdavač: Župski ured sv. Ilije Metković, Omladinska 23.

Odgovorni   urednik:   fra   Mario  Jurišić,  župnik,   Metković,

Omladinska   23.   telefon   88218

 

Naslovnu  stranicu   izradio:   Edo  Petrić


Tisak:   »Tipografija«   grafičko   poduzeće   Đakovo,   1970.

 


 

 

Dragi moji župljani!

 

Pred nama je najveći blagdan godine — Uskrs. To je blagdan svih blagdana. Vrelo iz kojega crpu značenje svu nedjelje, svi blagdani, svi obredi.

Izgleda da to zvuči pomalo čudno. Da, jer smo izgubili oduševljenje i divljenje prvih kršćana, nismo više uzbuđeni zbog dubine njegova značenja.

Mi vjerujemo da je Krist trpio i umro za nas. Vjerujemo da je treći dan uskrsnuo i tako dao zalog za naše uskrsnuće. Sto nam još treba? Sto nam još fali?

Naša pažnja pretežno usmjerena na razmatranje Kristove muke izgleda da je na štetu ostalih dijelova Njegova spasiteljskog djela. Na Kristovu smrt gledamo kao na neki utješni svršetak Njegovih muka. Uskrsnuće smatramo nečim što se dogodilo samo Kristu. Mi smatramo da je to samo Njegov doživljaj — Njegova sudbina. Tu je baš grješka. Kad bismo ovako rezonirali, onda za nas najveći blagdan nebi bio Uskrs, nego Veliki Petak. To bi bio zapravo dan, koji se nas tiče, jer je tada izvršeno naše spasenje.

Međutim ni liturgija, a ni Sv. Pismo ne misle tako. Sv. Pavao piše Rimljanima da je Krist „uskrsnuo radi našega opravdanja". Prema tome naše opravdanje ima svoj izvor u Uskrsu. A liturgija slavi Uskrs, a ne Veliki Petak kao najveći blagdan.

Blagdan Uskrsa ne tiče se samo Krista. Dapače, Njega samoga se i najmanje tiče. Kadi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s nebesa, trpio, umro i uskrsnuo. On je jedan od nas, zastupnik čovječanstva. Po krštenju mi smo s Njim i Njegovom sudbinom neraskidljivo povezani.

Kao organi jednog  tijela,  kao   čokot  što  je  povezan  s  lozom,   koja  je  iz njega izrasla. Među nama i Kristom jest „krvno" srodstvo.

Zato Isusovo uskrsnuće nije neki izolirani, osobni Nje­gov doživljaj. Njegovim uskrsnućem počelo je naše uskrsnuće duhovno i tjelesno. Uskrs je početak i prvi čin uskrsnuća svih nas. Krist je uskrsnuo i mi ćemo jednog dana uskrsnuti. Tu je tajna naše uskrsne radosti.

Koncilska konstitucija o crkvi „Svjetlo naroda" veli: „Svaki laik mora biti pred svijetom svjedok uskrsnuća i života Gospodina našega Isusa Krista i znak Boga živoga." Kratica rečenica, a puna sadržaja. Svi mi moramo pred svije­tom nastupati kao živi svjedoci da je Krist uskrsnuo i da je On živ. Time ćemo biti znak onima koji su izgubili vjeru, ili u njoj kolebaju, da postoji živi Bog i da je on s nama i da On spašava svijet.

Ipak ćete se zapitati: a što zapravo znači biti svjedokom Kristova uskrsnuća i života?

Odgovor glasi: svjedočiti treba ne samo riječima, nego i životom. Kršćanin treba, ne samo da bude dobar, čestit, pošten, nego njegov život mora govoriti o nadnaravnome. Ljudi

stupajući s nama u kontakt treba da osjete, da živimo s vje­rom u drugi svijet, s vjerom u uskrsnuće.

Zato Uskrs treba opet zauzeti središnje mjesto u našem kršćanskom životu. U svijetlu ovog blagdana naš život na zemlji poprima sasvim nove, svijetle i vječne perspektive. „Naša je" — veli sv. Pavao — „domovina na nebesima, odakle očekujemo Spasitelja Gospodina Isusa Krista, koji će preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svom, slavnom tijelu." Sretan Uskrs Vama i vašima u domovini i inozemstvu želi

 

Vaš župnik  Fra  MARIO


ZAŠTO „ISKRA"?

 

Bilo je vrijeme kada je u jednoj župi „čovjek knjige" bio župnik, učitelj, poštar i možda još koji pojedinac. Međutim, danas su vjernici u našim župama stopostotno pismeni, a mnogi žive „od knjige i za knjigu".

Saborski dokumenat „Inter mirifica" upozorava sve pa­storalne radnike da u svome apostolatu upotrebljavaju suvremena sredstva društvenog informiranja: tisak, radio-mrežu, T V itd.

Crkva u Hrvatskoj u ovom času ima više glasila, među kojima se ističu dvotjedne novine „Glas koncila". Osim tiska za „široku potrošnju" već su se pojavili i mali lokalni listovi, koji su namijenjeni manjim zajednicama, vjernicima pojedinih, župa. Takvi listovi imaju i svoju opravdanost. Župa je zajednica. Ona mora živjeti kao obitelj i svjedočiti jedinstvo u suvremenom društvu. No, očito je da i mnoge obitelji više ne mogu zajednički živjeti. Posao i društvene obaveze roditelja, škola i vanškolske aktivnosti djece tako razbijaju današnju obitelj, da se članovi mogu okupiti možda samo nedjeljom. A tko će onda okupiti cijelu župu? Mnogi župljani i uz najbolju volju nisu u stanju biti u trajnom kontaktu sa svojim dušobrižnikom.

Raspored bogoslužja, vjeronauka i druge obavijesti više nije moguće davati za vrijeme bogoslužja. To je gubljenje vremena i smeta doživljaju zbog kojeg se zajednica sastala. Osim toga uz tisuće informacija i upozorenja današnji čovjek više sve to jednostavno ne može pamtiti. Treba napisati.

Župska zajednica živi.  Rezultate  rada i  životne  uspjehe  i  neuspjehe treba registrirati. Zajednica ima pravo znati što se u njoj događa.

 Uspjeh — to je poticaj. A potrebno je uvidjeti i sve probleme, propuste i neuspjehe. Valja stvarnosti pogledati u oči. I kritički se osvrnuti.

Ne valja ni prošlost zaboraviti. „Rod bo samo koji mrtve štuje — na prošlosti budućnost si snuje!" — pjeva naš pjesnik Preradović. Potrebno je znati kako je nekad bilo. Davno je govornik, filozof i državnik Ciceron rekao da je povijest učiteljica života.

Sjećati se treba ne samo događaja (ugodnih neugodnih) nego i svijetlih likova. Oni su naše gore list. U težim vremenima ostvarili su djela kojima se danas divimo i od kojih živimo. Znajmo to! I nek nam to bude poticaj!

Ima onih koji su daleko od života župske zajednice, i koji nisu njezini članovi, ali su s njom ipak na neki način povezani. Na stranicama našega lista i oni će naći poruku Radosne vješti i podatke o životu i radu župske zajednice. Nadamo se da će ih zanimati i razveseliti.

Moramo misliti i na naše mile i drage koji su rođeni u našoj župi, ali su ih životni putovi raspršili privremeno ili trajno širom naše lijepe Domovine, ili čak u strane zemlje, često veoma udaljene. Za njih će ovaj list biti kopča koja će ih spajati s rodnim krajem, sa svima koji žive u kolijevki Metkovića, s našim problemima, s našim radostima i žalostima.

Naš list nema velike pretenzije. Neće donositi učene rasprave ni članke. Neće sve pokrenuti ni sve obnoviti. Neće biti doživljen kao eksplozija, ni kao sunce, ni oganj, ni vatra, koji mogu sve spaliti, zagrijati i silno oduševiti. Ne, on neće biti takav. On je samo MALA ISKRA koja će tu i tamo donijeti bar malo svjetla, topline i nade. A dobro se sjetiti i one narodne poslovice koja veli da i od male iskre može nastati veliki oganj.

Eto, ti i takvi razlozi u ovom trenutku života naše župske zajednice traže pokretanje župskog lista.

Uostalom, župljani sv. Ilije s oduševljenjem su primili božićni letak „Iskra" koji je dao mali pregled života i rada naše zajednice u prošloj godini.

Nadamo se da će i župski list „Iskra" biti primljen s istom ljubavlju i oduševljenjem s kojima je i pokrenut.

 


 

RASPORED SLUŽBE BOŽJE KROZ VELIKU SEDMICU

 

22. III — Cvjetnica: Sv. Mise u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati.

Blagoslov maslinovih grančica u 9,15 sati. Preko župske sv. Mise pjevana »Muka Gospodinova« .

Iza   župske   sv.   Mise   izloženje   Svetotajstva   za 40-satno  klanjanje.

Navečer u 6,30 pjevanje psalama. Iza toga prva propovijed FRA STANKA RADIĆA.

23. III — ponedjeljak: Izloženje Svetotajstva u 6 s.

Navečer u 6,30 pjevanje psalama i propovijed.

24. III — utorak: Izloženje Svetotajstva u 6 s. Navečer u 6,30

pjevanje psalama i propovijed.

25. III — srijeda: U 10. sati procesija i zaključak 40-satnog klanjanja.

26. III — Veliki četvrtak: Obred »Večere Gospodnje« s pranjem nogu i

zajednička sv. Pričest »Bratima« navečer u 6,30.

27. III — Veliki petak: Obred će početi u pet sati poslijepodne.

Iza obreda propovijed i procesija.

28. III — Velika subota: Obred (blagoslov vatre, krsne vode i td.)

počet će u 10,30 s. navečer. Iza toga sv. Misa tako da  

»Glorija — Slava« bude iza ponoći.

29. III — Uskrs:   Sv.  Mise  u  6.   8,   10   i   navečer   -   6   sati.

Blagoslov jela iza svake jutarnje sv. Mise.

 

NAPOMENE:

1. —  Uskrsno   ispovijedanje   za   sve   vjernike za 

tri  prva  dana  Svete  Sedmice;   izjutra u 5,30 sati i poslije podne od 3,30 s.

 

2. —  Ispovijedanje    Bratima   na   Veliki   Četvrtak    poslije podne u 3,30 s.

3. — Vjeronauka  nema  od  Cvjetnice   do   Uskrsnog utorka. 

RASPORED VJERONAUKA

Šk. god.  1969/70.

 

OSMOGODIŠNJA  ŠKOLA

 I razred:       ponedjeljak i četvrtak u 9 ili u 2 sata poslije podne.

II razred:      utorak i petak u 8 ili u 2 sata poslije podne.

III razred:     ponedjeljak i četvrtak u 9 ili u 2 sata poslije podne.

IV razred:     ponedjeljak i četvrtak  u  10  ili  u 4   sata poslije 
                      podne.

V razred:      utorak i petak u 9 ili u 4 sata poslije podne

VI razred:     ponedjeljak i četvrtak u 8 ili u 3 sala poslije podne

VII razred:    ponedjeljak   i   četvrtak   u  8   ili   u 3 sata  poslije
                      podne.

VIII razred:   utorak i petak u 8  ili 3  sata poslije podne.

 

GIMNAZIJA 

I i II razred subotom u 3 sata poslije podne.

III  i  IV  subotom u 4 sata poslije podne.

 

ŠKOLA  UČENIKA  U   PRIVREDI

Svi  razredi  nedjeljom  u  4   sata  poslije  podne.

 

DUBRAVICA

 Svi  razredi nedjeljom  u  2  sata poslije  podne.

 

POUKA  MINISTRANATA

Subotom u 8 ili u 3 sata poslije podne.

VJEROUČITELJI:

1. Fra Mario Jurišić

2. Fra Vinko Prlić

3. Č. s. Ligorija Mateljan


 

RASPORED SVETIH MISA U ŽUPI KROZ GODINU

 

NEDJELJE I ZAPOVIJEDANI BLAGDANI

siječanj,   veljača,   ožujak,   travanj,    svibanj,   listopad studeni i prosinac u 6, 8,  10 i  18 sati;

lipanj,  srpanj,  kolovoz  i  rujan u 5,30,  7,30, 9,30- i   19 sati.

 

RADNIM  DANOM

zimski  period  u  6 i 6,30

ljetni  period u 5,30 i 6 sati.

 

VEČERNJE POBOŽNOSTI:

u zimskom periodu u 18 sati;

u ljetnom  periodu u  19  sati.

 


 IZ PROŠLOSTI GRADA I ŽUPE METKOVIĆA

Rijeke obiljem vode, bogatsvom riba, bujnošću vegetacije, olakšavanjem trgovačkih puteva uvijek su privlačile čovjeka. Na njihovim obalama ili okolnim brežuljcima, sigurnim od poplava, razvijaju se od sitnih naselja trgovišta i gradovi. Međutim, nesavladive prirodne snage ili sukobi raznih ljudskih interesa, od trgovine i lova do političkih presizanja, mijenjali su stoljećima sliku tih naselja, a ratovi ili nedaće često ih uništavali. Ipak, privučeni prednostima vode, ljudi su ponovo gradili naselja na istim mjestima ili u njihovoj blizini.

Takvu nestalnu, ali trajnu sliku obnavljanja života, pokazuje ušće naše najzanimljivije rijeke Neretve. Na njenim obalama nicala su, propadala i obnavljala se naselja: emporij starih grčkih kolonista »Crne« Korčule, rimski municipij Narona, srednjovjekovno trgovište Drijeva, tvrđa vica Desne, tvrde kule Brštenik i Koš ili pak u vrijeme turske uprave čitluk (Gabela), velika mletačka utvrda Opuzen i konačno u XIX st. trgovište Metković što se ponosno diže iznad zavoja ispod kojeg Neretva kreće prema moru i obiljem vode stvara močvarnu deltu.

Metković se prvi put spominje kao neznatno selo u blizini Drijeva 1422. Naime, te su godine (17. I) tuženi neki Petar Primavić i Stanihica Sladinović da su prokriumčarili  lađu  punu  robe Neretvom ispod Metkovića (subtus Metchovich). Ime je mjesta moglo nastati od plemena Met­kovića jer se u XV st. spominje u ispravama patrominik Metković (1433. i 1449. g.). Trgovci se dubrovački ili iz drugih strana nisu u njemu zadržavali na svom putu pre­ma Drijevu i stoga Metković ostaje sitno selo uz veliko tržište. Pa i kasnije, pod turskom upravom (c. 1471—1694) Metković je samo »suburbio« — predgrađe Čitluka gdje je stolovao gabelski kadija. Tek dosta kasnije, kad su Mlečani 1716. uništili tvrđavu Čitluk i preselili svoju vojsku u  Opuzen, živnulo je seoce Metković.

 

Metković  koncem   19.  stoljeća

 

U starome Drijevu postojala je moguće opatija sv. Stjepana i sigurno je svećenstvo tog mjesta posluživalo okolna sela. U osmanlijskim naletima propala je opatija i franjevci su preuzeli dušobrižničku službu u tim mjestima. Dragocjenosti iz stare opatije spremili su na sigurnija mjesta. Tako su 1539. Gospinu sliku ostavili u Jelsi na otoku Hvaru, kako svjedoči podatak iz hvarskoga bilježnika. U izvještaju Propagandi u Rimu 1623. piše kako franjevci iz Zaostroga drže čitluk (Gabelu) gdje se nalazila kapela.

Kako su kršćani u tom mjestu bili malobrojni, zaostroški je franjevac morao »gotovo kradom« ulaziti i izlaziti iz Čitluka. Isto stanje opisuje i izvještaj 1624. g. u kojem se naglašava kako se u Čitluku nalazila stara crkva sv. Stjepana ali je uništena te je na njenom mjestu sagrađena mala kapela. Oko 2500 katolika u cijeloj Neretvi, koja je tada pripadala Trebinjsko-mrčanskoj biskupiji, posluživali su franjevci.

Kad je Neretvanska krajina došla pod Veneciju, ti su krajevi potpali pod Makarsku biskupiju. Uzalud je Propaganda 1704. zabranila dirati u granice biskupija. Venecija nije dozvoljavala da bi njen teritorij bio pod biskupom koji se nalazi u tuđoj državi. Stoga se trebinjski svećenik Jure Sentić 1688. i drugi nisu mogli ustaliti u Čitluku. Venecija to omela. Ona je službu pasterizacije tih pograničnih krajeva rađe dala franjevcima sa svog teritorija. Tim više što se dijecezanski svećenici, zbog nezdrava podneblja, nisu htjeli prihvatiti župske službe, kako piše R. Jerković. Još 1694. opći providur Danijel Dolfin predao je kapelaniju u Čitluku franjevcima i iste godine dozvolio da se mošeja pretvori u crkvu sv. Ante. God. 1699. opći providur Alvise Mocenigo predao je crkvu sv. Stjepana u Čitluku zaostroškim franjevcima i s njom 30 kanapa zemlje oranice i 3 kampa vinograda za izdržavanje.

Nekako tih godina franjevci su počeli misliti i na podizanje crkva u obližnjim selima. Još prije 1700. kako je potvrdio čitlučki providur Teodor Trevizan, fra Bartul Arbić podigao je u Metkoviću crkvicu u čast Uzašašća, u Doljanima na čast Porođenja Gospina a u Dračevu kape­licu sv. Roka. Među ugodnijim mjestima svoje biskupije, ipak, spominje trebinjski . biskup Antun Righi 1703. Metković ali on je s ostalim selima Krajine pripao Makarsko] biskupiji koja je dobila velika imanja upravo u Neretvi.

Kad su Mlečani 1716. uništili tvrđavu Čitluk i granica se povukla na liniju ispod Gabele, franjevci su počeli osamostaljivati pastoralni rad oko Metkovića. God. 1719. opći providur Alvise Mocenigo odredio je da franjevci budu župnici u selima Metkoviću, Doljanima i Dračevu. To bi bilo konačno državno priznanje Metkovićke župe na uzvisinama mutne Neretve.

o. Ante-Josip Soldo

 

 


ŽUPNICI

 

Točan popis župnika možemo izvaditi iz žup. matica od 1734. Prije te godine znamo samo za dva župnika koje spominje fra Luka Vladimirović. Za fra Bonu Bagalović veli da je umro u pastvi varoša Metković 1716., a za fra Grgu Šiljegovića da je bio koju godinu župnikom u Metkovićima.

Evo popisa svih župnika od godine 1734 do danas.

 

1.   Fra Jure Jelavić 1734 — 1748.

2.   Fra Frano  Bogun 1748 — 1751.

3.   Fra Mijo Vujičić 1751 — 1760.

4.   Fra Šimun  Batinović 1760 — 1762.

5.   Fra Luka Raos 1762.

6.   Fra Petar Gabrić 1762 — 1765.

7.   Fra Grgur Ivičević 1765.

8.   Fra Jozo Marković 1765 — 1767.

9.   Fra Marijan Giljević 1767 — 1768.

10. Fra  Luka  Vladimirovic 1768 — 1769.

11. Fra Paško Vladimirovic 1769 — 1772.

12. Fra Jozo  Marković 1772 — 1774.

13. Fra Petar Brajković 1774 — 1780.

14. Fra Mate Bartulović 1780.

15. Fra Frano Despot 1780 — 1783.

16. Fra aško Vladimirovic 1783 — 1784.

17. Fra Srećko   Batinović 1784 — 1789.

18. Fra Paško   Vladimirovic 1789 — 1790.

19. Fra Juraj  Kačić-Peko 1790 — 1793.

20. Fra Martin   Andrijašević 1793 — 1796.

21. Fra Karlo  Žderić 1796 — 1798.

22. Fra Luka  Bukovac 1798.

23. Fra Frano  Despot 1798 — 1802.

24. Fra Karlo Žderić 1802 — 1804.

25. Fra Viče  Crnčević 1805.

26. Fra Srećko Matutinović 1805 — 1807.

27. Fra  Ivan Nimčić-Franić 1807 — 1808.

28. Fra Srećko Matutinović 1808 — 1811.

29. Fra  Bone  Borić 1811 — 1813.

30. Fra Marko   Grupković 1813 — 1815.

31. Fra Ivan  Žderić 1815 — 1821.

32. Fra Antun  Levro 1821 — 1824.

33. Fra Ivan Nimčić-Franić 1824.

34. Fra Karlo  Žderić 1824 — 1826.

35. Fra Josip   Grupković 1826 — 1835.

36. Fra Paškal  Žderić 1835 — 1846.

37. Fra Ante  Poljak 1846 — 1847.

38. Fra Ivan   Grupković   1847 — 1849.

39. Fra Ante Jelavić 1849 — 1853.

40. Don Marin  Krstulović 1853.

41. Don Andrija Matešan 1853 — 1855.

42. Fra Viče  Janović 1855 — 1863.

43. Fra Luka Aničić 1863 — 1869.

44. Fra Vice  Janović 1869—1871.

45. Fra Žarko  Borić 1871 — 1873.

46. Fra Rafo Borić 1873 — 1885.

47. Fra Petar Kačić-Miošić 1885 — 1887.

48. Fra Nikola  Bilić 1887 — 1890.

49. Fra Josip Raič 1890 — 1891.

50. Fra Šimun  Bušelić 1891 — 1901.

51. Fra Mate  Šimić 1901 — 1904.

52. Fra Ante Gnječ 1904 — 1909.

53. Fra Ivan  Ivandić 1909 — 1916.

54. Fra Konrad   Rudan 1916 — 1917.

55. Fra Luiđi Donelli 1917 — 1920.

56. Fra Leonardo  Bajić 1920 — 1923.

57. Fra Jozo Šimić 1923 — 1925.

58. Fra Frano Klarić 1925 — 1939.

59. Fra  Vlado Bilobrk 1934 — 1944.

60. Fra Vjeko Vrčić 1945 — 1958.

61. Fra Ivan Abrus 1958 — 1962.

62. Fra Ante Sekelez 1962 — 1969.

63. Fra Mario Jurišić 1969 —


METKOVSKA PLEMENA

 

Svakoga pravog Metkovca mora zanimati, koja su plemena najprije naselila u njegov grad. Nažalost nije nam to moguće doznati. Jedino nam ostaje da po maticama rođenih i krštenih, koje počinju 1734. zabilježimo ona ime­na koja se tu spominju. Nabrojit ćemo to samo za prvih sto  godina (1734 — 1834). Ovo nas najviše zanima da saznamo starinu pojedinih plemena. Ako se jedno pleme spominje malo kasnije to ne znači da nije i prije postojalo, nego znači, da do tada to pleme nije imalo nejako dijete za krštenje, a moglo je i prije barem trideset godina postojati.

 

Medarović  (Medar), Ravnanović, Mišimičić  (1734).

Terapčević, Jarmazović (Jarmaz), Jelašević (Jelaš), Grubišić, Šušilović, Glušćević (1735).

Maršić, Bilanović, (Bilan), Sočivica, Mandrapa Trifon sin Sabinov (Savin) (1736).

Darljić, Veraja, Bačić (Bace), Kolaković, Parćavac, Bošnjaković, Arstić, Omišanin, Jurlinović, Šumanović, Raičević (Raič), Suralić (1737).

Ilić, Krvavčević, Siaković, Sepešić, Corić, Mandrapić, Mijatović (1738).

Mihič   (Mijić),  Stoičić, (1739).

Puljević, Sisak (-ović), Jurlina (-ović) Vulašić, Vuica, Lončar (1740).

Tadić, Arbić, Primišić, Medar (-ović). Lalić, Šuman (-ović), Ivančević, Cvitić, Bukvić, Jeramaz-Crnčevi ć (1741).

Repeša, Pače Luka (sin Gabrin) (1742).

Miočević,   Vuković   (1743).

Tomić, Vančić, Gabrić Marta (Ivanova), Vuičić, Bezek. (1744).

Buovac,   Kordić,  Mustapić   (1745).

Jurković,  Bošnjak, Brečić  (1746).

Barišić,  šparljinić, Pačić, Aničić,  Pišić   (1747).

Martić, Babić, Karalija, Grubiša (1748).

Glasović (1749).

Stipurina, iz Pologoše (1750).

Sparčić,    (prije    Šparljinić),    Popovac,   Gutić    (1751).

Voloder (1752).

Vanče, Vukšić  (Vukša), Vulić (1753).

Grčić, nazvan Omišanin, Crnčević, nazvan Jaramaz (1754).

Mazgan Ante (danas Magzan), Bošković Mate iz HutoVa, Krešić Ilija (1757).

Jurišinović (Jurišin), Milanović, (Milan) iz Stoca (1759)

Bulum, Baljevac, Maneničić (Grgurinović — Manenica) (1760).

Mornarić,  Volarević   (1767).

Vištica  (1769).

Bitunjac,  Vranješ   (1772).

Vekić, Kljusurić, Ivanišević  (1780).

Popovčić,   Dominiković,   Popovčić-Ivanišević   (1781).

Sočivica — Franić  (1785).

Curić (iz Gabele), Pačić nazvan Gabrić (1787).

Jukić, Ivanišević nazvan Popovčić  (1797).

Vukša (prije Vukšić) (1798).

Bagur  (1817).

Kiridžija   (1825).

Margeta  (1830).

Lozić,  Mijić   (1831).

Vrnoga   (1833).

Bebić   (1834).

Kroz prvih sto godina osim spomenutih plemena imamo još mnogo drugih koja su se iselila i izumrla. To su na pr. Batunović, Bogunović. Borojević, Beslaga, Čepo, Daničić, Glunović, Gargalić, Biljević, Kardum, Kujunčić, Marcović, Martičić, Marunović, Rašnjić, Rupčić, Šabanović, Sinđer, Smiljanić, Vlašić ...

Neka se plemena danas drugačije zovu. Tako je od Medarović došlo Medar, od Bilanović Bilan, Jelašević Jelaš, Milanović Milan ...

Veća izmjena nastala je kod plemena Gabrić. Godine 1742. spominje se neki Pače Gabro, koji se kasnije zove i Gabrić. 1744. spominje se neki Gabrić Ivan bez nadimka Pače koji mu se kasnije u maticama ipak dodaje. Dakle od Pače i Pačić došao je poslije nadimak Gabrić. Isto tako današnj Omišanić piše se tako tek godine 1832, dok se prije piše Garčić (Grčić) i Omišanin (valjda zato što je došao iz Omiša). Pleme Baće prije se zvalo Bačić. Malenica se zvalo Grgurinović s nadimkom Manenica. Ivanišević je poznat i kao Popovčić. Jeramaz kao Crnčević s nadimkom Jaramaz, od čega je kasnije došlo Jeramaz. Od prezimena Šparljinić i Šparljčić, što se prije izmjenično pisalo nastala su plemena Šprlje i Sprčić.

 

 


STANOVNICI   NERETVE   JESU  NERETVANI

 

Ja sam Baškovođanin, i moje se mjesto zove Baška Voda. Međutim, poslije drugog svjetskog rata mnogi neupućeni turisti iz istočnih republika naše države moje mje­sto zovu u množini »Baške Vode«! A to je sasvim nepravilno. A nama Baškovođanima je jako krivo kada čujemo iznakaženo ime našega zavičaja.

Nešto slično, samo u još goroj mjeri, događa se s na­zivom čovjeka iz Neretve.

U Neretvanskoj krajini na području SR Hrvatske jedini pravilni naziv za čovjeka iz Neretve jest Neretvanin (prijevod neretvanski), jer jedino tako narod sam sebe zove i jedino tako narod kaže!

Međutim, u zadnje vrijeme kao neka pošast u knjizi i još više u novinama širi se naziv Neretljanin i neretljanski.

Otkada su se u hrvatskoj knjizi počeli upotrebljavati imenica Neretljanin i pridjev neretljanski? Nema još niti 100 godina. Bilo je 1o 1876. god. kada je Novosađanin, inače poznati filolog Đuro Daničić (um. 1882) u prevodu djela Rusa Majkova »Istorija srpskog naroda« upotrebio izraz »Neretljanin«. Radi ugleda Daničićeva ta je riječ ušla i u veliki rječnik Jugoslavenske akademije (dio VIII, Zagreb, 1917—1922), i za potvrdu Rječnik se pozivlje na samoga Daničića. U tom Rječniku ima i oblik Neretvanin i neret­vanski s pozivom na samo jednoga (!) pisca iz 18 stoljeća

Kako smo mi Hrvali često bez razloga povodljivi za drugima, neki naši neupućeni pisci i učenjaci počeli su poslije 1918. god. za stare Neretvane iz srednjega vijeka upotrebljavati naziv Neretljani, pa taj oblik nalazimo u leksikonima, enciklopedijama i nekim povijesnim djelima. Ali, za današnje stanovnike Neretve ostao je i dalje naziv Neretvani.

Međutim, 1960. god. dobili smo famozni »novosadski pravopis« i u njemu stoje samo oblici: Neretljanin i neretljanski (str. 494). Sada su se ljudi sasvim pomeli. Misle da su samo ti izrazi pravilni, pa neki pisci, a osobito neupućeni novinari, ne samo za srednjevjekovne stanovnike Neretve nego i za današnje kažu i pišu isključivo Neretljani, i sve što je neretvansko nazivaju samo neretljanskim.

A da je ta nova praksa sasvim nepravilna i protiv duha hrvatskog jezika, svjedoče ove činjenice:

1. — Svi hrvatski pisci i književnici koji su rodom iz naše Neretve ili njezine okolice, od najstarijih poznatih vremena pisali su i pišu isključivo: Neretvanin i neret­vanski.

2. — Svi naši učenjaci iz istoga kraja ne samo nove nego i stare stanovnike Neretve nazivali su i nazivaju isključivo Neretvanima.

3. — Narod neretvanske krajine sam sebe zove Ne­retvanima i svoju krajinu neretvanskom. U njegovu rječniku nema riječi: Neretljanin, ni neretljanski.

U 18. st. fra Luka Vladimirović (um. 1788), jedan od prvih poznatih neretvanskih pisaca, auktor mnogih djelašaca na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku sam sebe naziva: »Nerinije Stariogragianin Neretvanski, Lucio Neretvanski , Plinio Neretvanski«, a svoju zemlju zove: »Krajina neretvanska, Darxava neretvanska«. Valjda je taj neretvanski intelektualac znao kako se pravilno zove on i njegov zavičaj!

Stariji suvremenik i prijatelj Vladimirovićev slavni hrvatski pjesnik fra Andrija Kačić Miošić iz Brista (um 1760) uopće ne zna za oblik Neretljanin. U svojoj pjesmarici on pjeva »Pismu od vitezova neretvanskih«, a u Korabljici kaže: »Na 969. Slovinci Neretvani privezli su se priko mora u latinsku zemlju i žestoko pobili Turke Saracene«. Ja mislim da je Kačić znao kako se pravilno hrvatski zovu stanovnici bilo stare, bilo nove Neretve!

»Makarski ljetopis«, važan izvor za domaću povijest, koji su divnim kačićevskim jezikom u drugoj polovici 18. st. pisali makarski franjevci, a objelodanila ga Jugoslaven­ska akademija 1957. u Zagrebu (Starine, 47), na tri mje­sta spominje Neretvane, a nikada Neretljane.

Biskup i hrvatski pisac Fabijan Blašković (um. 1819) samoga sebe zove »biskup makarski, neretvanski, vrgorski i imoski«!

Urednik »Narodnog lista« i narodni borac Kazimir Ljubić (um. 1897), Makaranin, u knjižici Neretva i Nonkovići« (Zadar, 1869) zna samo za naziv Neretvani.

Advokat i hrvatski književnik Niko Andrijašević (um 1951) iz Graca napisao je »Slike i priče iz Neretvanske krajine«, a izdala mu ih je kao vrlo uspjelu stvar Matica hrvatska (Zagreb, 1907).

Znanstveni radnici iz Neretve i okolice i za današnje i za drevne stanovnike Neretve kažu isključivo: Neretvani. Tako piše domaći historičar don Petar Kaer (um. 1919), Makaranin: »Makarska i Primorje«, Rijeka 1914, 93, 137; povjesničar i folklorista Nikola Zvonimir Bjelovučić iz Metkovića (um. 1968): »Crvena Hrvatska i Dubrovnik«, Zgb., 1929, 15, 59 i drugdje; domaći povjesničar Neretvanin don Rade Jerković (um. 1950): »Križ na kuli norinskoj«, Split 1934, 9; historičar, arheolog, književnik i prof. don Lovre Katić (um. 1961): »Pregled povijesti Hrvata«, Matica Hrv., Zgb 1938 (tu 15 puta piše Neretvani i Neretvanska oblast, a samo jedanput »Neretljanska«!); živući priznati hrvatski učenjak-historičar dr don Ivan Ostojić, Bračanin iz Povija, u monumentalnom djelu »Benediktinci u Hrvatskoj« (Split, 1964, 371—415) stare stanovnike Neretve zove isključivo Neretvanima.

Tko u ovome pitanju ima pravo: da li jedan jedini pisac, makar on bio i filolog prvoga reda, ali koji vjerojatno nikada nije ni povirio u našu Neretvu, niti čuo kako taj narod govori, ili plejada neretvanskh pisaca, književnika i učenjaka od Vladimirovića i Kačića do živućih renomi­ranih ljudi od pera, koji najbolje znadu kako se sami zovu?

Netko će reći da oblik »Neretvljanin« bolje odgovara gramatičkim pravilima! Višestoljetnim razvojem prevladao je oblik Neretvanin, pa je naziv »Neretvljanin« danas su­višni arhaizam, koji stvara samo zbrku.

Staro je pravilo:   Piši kako narod govori.

Čovjek iz Igrana je Igranac, pa bi žena bila Igranka. Ali, narod kaže Igarka, i taj je oblik jedino pravilan.

Na prelomu 19. i 20. st. razbuktala se velika prepirka: da li pisati Split ili Spljet. Mnogi su učenjaci smatrali da je pravilnije Spljet. Ali narod govori Split, pa su učenjaci morali popustiti, i nama je danas jasno da je pravilno sa­mo Split.

Neki misle da je prema riječi Italija pravilnije reći Italijani, italijanski negoli Talijani, talijanski. Hrvati svoje prve susjede vjekovima zovu Talijani i njihov jezik talijanski, pa su nazivi Italijani i italijanski za nas nepotrebni arhaizmi.

Narod u Neretvi zove sebe Neretvanima, pa tako treba i u knjizi pisati. Isto tako i srednjovjekovne stanovnike Neretve treba nazivati Neretvanima, a ne nikako drukčije.

Zar ćemo Hrvate iz doba državne samostalnosti od 7. — 11. st. zvati Hervatima ili Horvatima, a od 12—20. st. Hrvatima?!

Budimo logični, pa i stanovnike Neretve iz 10. st. zovimo istim imenom kao i stanovnike Neretve 20. st. Zovimo ih razvijenijim oblikom, koji je u tom narodu prevladao već preko 200 godina, a to je oblik Neretvani!

Ove misli nosim u sebi već preko 20 godina. Zahvalan sam uredniku Iskre da mi je dao prigodu da iste misli koje sam u drugoj formi nedavno objavio u hrvatskoj knji­ževnoj reviji MARULIĆ (Zagreb, 1970, br. I) ovdje u jednostavnijem obliku saopćim onima kojih se to najviše tiče: građanima glavnog grada današnje hrvatske Neretve.

Na kraju jedno priznanje: Upravo sam se obradovao kad su me prijatelji upozorili, kako je intelektualac i pisac s terena Metkovac Stojan Vučičević došao do istoga zaključka i u zagrebačkoj književnoj reviji REPUBLIKA (god. XXV, Zagreb, 1969, str. 571) povodom prošlogodi­šnjeg tzv. »Neretljanskog skupa« (neretvljanskog) upozorio hrvatsku kulturnu javnost da je jedino ispravni oblik ne­retvanski, »kako žitelji neretvanske doline zapravo i vele«!

Nadam se da će i đaci i intelektualci Metkovića i cijele Neretve pripaziti na čistoću svoga jezika, a osobito kada se radi o njihovu vlastitom imenu! A narod je to pitanje već davno riješio!

Dr fra  Karlo  JURIŠIĆ, prof

Makarska


METKOVSKE ŽUDIJE

 

Čuvari Božjeg groba u Metkoviću zovu se »Žudije«. Običaj da se čuvari Božjega groba oblače u uniformu rimskih vojnika uveo je Ante Gluščević pok. Ivana. Bio je vrlo poznat i ugledan ne samo u Metkoviću, nego i u cijeloj Neretvanskoj krajini. Umro je 1906. Boravio je kao učenik sjemeništa u Loretu (Italija), koje je napustio, ali je uvijek ostao dobar čovjek i kršćanin. On je ovu uniformu prenio iz Loreta u Metković.

Prva uniforma bila je od kartona, a napravio ju je poslužnik na poglavarstvu  Č. Kratki. U početku su bile samo 4 žudije, a poslije ih je uvedeno sedamnaest.

 

»Žudije« pred crkvenim   vratima

 

Metkovske žudije sa svojim brojem i odličnom opremom postale su na daleko poznate. Biti njihov član i danas je velika čast. Zato svake godine javlja se mnogo veći broj, nego što ih može biti. Njihova služba traje od Velikog četvrtka navečer pa do ponoći Velike Subote, kada svećenik zapjeva Gloria (Slava), a oni padnu kod svetog Groba. Najveličanstveniji trenutak njihove službe jest Veliki Petak kada svi u procesiji sudjeluju. Ipak najmarkantnija ličnost jest Šimun, koji u procesiji nosi veliki križ. Ta »tajanstvena osoba«, za koju nitko ne zna tko je, jer je pokriven, ide bosonoga.

Običaj je da župnik svim žudijama priredi večeru.

 


O. FRA STANKO PETROV

 

Dne 13. III 1963. umro je u sinjskom samostanu dr o. fra Stanko Petrov. Na dan njegova pokopa 15. III 1963. skupilo se u Sinj 113 svećenika s preuzvišenim biskupom Arnerićem, 22 klerika, tri brata laika, 23 redovnice, 56 pitomaca te silno mnoštvo svijeta iz Sinja i okolice.

Nekoliko mjeseci kasnije iste godine izdali su njegovi učenici i franjevci Prov. presv. Otkupitelja u počast svoga učitelja »Spomenicu«. Prema radovima ove Spomenice izrađen je i ovaj prikaz života i rada našega fra Stanka.

 

Rana mladost

O. fra Stanko Petrov rodio se u Metkoviću 8. I 1887. Krsno mu je ime Božo. Roditelji su mu bili Božo i Stana r. Baće. Kao dječak bio je tih, miran i marljiv, uredan, čist, poslušan i pobožan.

Završivši osnovno školovanje u želji da postane svećenik-franjevac, dolazi u svojoj jedanaestoj godini u Sinj. Nakon šest razreda gimnazije (od 1898—1904) u Sinju polazi u novicijat na Visovac. Zatim uči dvije godine filozofiju u Šibeniku, pa četiri teologije u Makarskoj i Zaostrogu.

Kroz sve razdoblje svoga školovanja bio je uvijek odličan u nauku i vladanju, te zapažen od svojih odgojitelja i profesora, stoga nije čudo, da je odmah, pošto je na Malu Gospu 1910. u Marijinu svetištu u Vepricu služio svoju prvu sv. Misu, poslan u Sinj za nastavnika na Franj. kl. gimnaziji. Kao nadaren i uzoran redovnik i svećenik god. 1913. poslan je na sveučilište u Fribourg (Švicarska) da studira klasičnu filologiju. Godine 1917. završava studij i vraća se u domovinu postavši doktor filologije.

 

Profesor

Kroz pune 44 godine vršio je o. Stanko profesorsku službu. Svojim je učenicima imponirao kao enciklopedija znanja, uzoran svećenik i redovnik, izvanredan pedagog. Đacima je davao mnogo, ali je i na đake stavljao velike zahtjeve, osobito u višim razredima.

On je znao duboko prodrijeti i obuhvatiti problem i onda ga tako zorno obraditi s đacima, zagrijati ih, zainteresirati i oduševiti. Najozbiljnije je shvaćao i ljubio svoj profesorski poziv. Imponirao je svojim nastupom, koji je bio savršeni sklad forme i riječi, bljesak silne erudicije.

Bio je stručnjak za klasike. Predavao je ipak više predmeta, a najviše hrvatski jezik i književnost, koji su mu osobito bili pri srcu. Volio je svoj jezik. Malo je tko poznavao hrvatski kao on.

Od svojih đaka zahtijevao je ne samo pravilno izgovaranje i izražavanje bilo riječju bilo perom nego ih je upućivao u probleme jezika i stila. Da dočara ljepote književnog djela, znao je kod pisaca naći ono bitno, pa jednostavno, jasno, ukratko predočiti. Neobično je lijepo znao recitirati pjesnička djela.

Zbog svoje učenosti i zalaganja za dugi niz godina smatran je našim najboljim profesorom.

 

Duhovnik

Najzaslužnije polje rada u svećeničkom životu jest bez sumnje odgoj mladeži. Vrhunac toga predstavlja odgoj svećeničke mladeži. S druge strane to je silno težak posao. Osobito je teška duhovnička služba. A eto, tako tešku i delikatnu službu o. Petrov obnašao je savjesno i odano skoro tri decenija makar da je u duši uvijek držao da to nije njegov poziv.

Kao duhovniku bio mu je ideal odgojiti srce i dušu pitomca, da postane »pravi redovnik i svećenik po Srcu Isusovu«. Njegove su egzorte i razmatranja za pitomce, najbrižljivije izabrane, planski sastavljene, logički i stilski dotjerane. Šteta je što ih je samo nekoliko zadnjih godina ostavio sistematski napisane u posebnim bilježnicama. Uglavnom se drži crkvene godine: analizira, tumači evanđelja, poslanicu, liturgijske tekstove i si. U nekima cijelu godinu posvećuje Majci Božjoj (Sveta God.). Posebno su lijepe one što obrađuju kreposti a žigošu mane itd. U svemu nastoji odgojiti pitomce kako će upoznati sebe, oplemeniti ćud, odgojiti volju. On upozorava na pogibelji, napasti, kušnje. Preporučuje svladavanje, odricanje, samozataju, po koru. Potiče na borbu protiv strasti, samoodgoj. Nadasve preporučuje ljubav koja se poznaje po žrtvi, ljubav prema Bogu i bližnjemu, međusobno podnašanje i ljubav prema zajednici.

Od svih pobožnosti najviše naglašuje i preporučuje ljubav prema presv. Euharistiji i prema Majci Božjoj. Zatim naglašava pobožnost, posebno devetnice (sv. Franji, Anti, Paškalu, Alojziju, Stanislavu i drugima). Sveti Josip mu je posebno mio i drag. Mnogo je pisao o sv. Josipu. Posebno novoproglašene svece rado opisuje i preporučuje gojencima da ih nasljeduju i da im se utječu. Svim srcem nastoji svoju veliku ljubav prema Gospi Sinjskoj usaditi u srce svojim gojencima.

Kao Duhovnik smatrao je da se pravi lik duhovnika očituje u individualnom vodstvu, posebno u razgovorima . u četiri oka. »Bez toga bi svaki drugi rad bio od male koristi.« Svake godine on barem nekoliko egzorta održi pitomcima o tome, kako će razgovarali s Duhovnikom.

Bio je duboki psiholog. On je znao dobro procijeniti koga ima pred sobom. Čovjek žive vjere, pun Krista, kad bi otkrio mladića koga Bog zove, pomagao mu je svim srcem i dušom. Ljubio je čovjeka. Poštovao je ljudsku ličnost. Odlučno bi rekao onome, u kome ne bi otkrio sveti poziv, neka se udalji iz svetišta. Nije ga puštao prazna i bez nade. Naglašavao je: »Budi čestit čovjek i pravi kršćanin! Bog nije svakoga pozvao da bude svećenik. U svakom se zanju može izvršiti velika uloga koju nam je namjerno.

Po svojim razgovorima ostao je o. Petrov mnogima u uspomeni kao najidealniji lik redovnika franjevca i svećenika.

Neumorni radnik u vinogradu Gospodnjem

O. fra Stanku nisu, doduše, noge prokrvarile po dalmatinskom kršu. Nije ga ubila kiša, bura ili snijeg. Nije bio vanjski radnik, ali je on ipak neumorno radio u vinogradu Gospodnjem.

Najprije kao Duhovnik. Držao je svaki dan dva razmatranja, koja je redovito sam sastavljao. Svaki je dan najmanje jedan sat razgovarao s pojedincima. Svake je nedjelje držao egzortu, svake godine duhovne vježbe. Za svaki svibanj spremao je svoja razmatranja. Redovito je služio svetu Misu, obavljao, sva pobožnosti s pitomcima. Uvijek je bio na uslugu za sv. ispovijed. Do zadnjeg je dana, pet kom i subotom barem jedan sat, ispovijedao pitomce i klerike.

Bezbroj puta je držao braći u samostanima, redovnicima i svećenicima, župnicima duhovne vježbe, mjesečne rekolekcije, redovna večernja razmatranja i slično.

Izrekao je na tisuće propovijedi. Redovno ih je prije napisao. Osobito kao mladi svećenik propovijedao je vrlo mnogo. Držao je korizmu, svibanj, devetnice, misije itd.

Premda nije imao govornički glas, mimiku. .., ipak je u raznim prigodama bio vrlo omiljeni i traženi propovjednik. Njegova pojava djelovala je dostojanstveno, privlačno, svetački. Govorio je učeno, otmjeno, uglađeno, gramatički i stilski dotjerano, jasno ...

Za njega se s pravom može reći da je izvanredni talenat zlatnoga pera potpuno stavio u službu svoje svećeničke i misijske djelatnosti. Majstorski iskresana, produbljena, produhovljena, uljepšana duhom i maštom pjesnika, širila se njegova napisana riječ posvuda. Koliko li je duša doživjelo ono što je izrekao pred njegovim odrom o. Albert Prebeg kapucinski gvardijan na Poišanu u Splitu: »O. fra S. Petrovu pred njegovim odrom zahvaljujem da sam postao i redovnik-svećenik. Knjiga »Čudo dvadesetog vijeka«, koju je on napisao, došla mi je kao dječaku u ruke i uputila me na stazu koja me je dovela u vinograd Božji i u službu oltara«.

Posebno područje njegove misijske djelatnosti čine njegova pisma i njegovo djelovanje među gimnazijalcima koji se nisu spremali za svećenički život.

N. B! Život i djela časnog mještanina dr. fra Stanka Petrova prikazali su njegovi učenici i štovatelji u knjizi »Mp. o. dru fra Stanku Petrovu in memoriam, Sinj 1963, str. 136«. Knjiga se može nabaviti u Župskom uredu sv. Ilije. Cijena 5 din.

 


 

 


IZ PISAMA O. MISIONARA

Dragi moji!

Evo me napokon Sretna i zdrava u milom mi Morapiju. Jedva vam mogu iskazati svoju sreću, a i sreću mojih vjernika i moje siročadi, ovdje na misijskoj postaji. Mrak je već bio, kada sam iz Kalkute ovamo stigao, no oni su čekali duge satove, kada će se pojaviti mala urođenička lađica na morapajskom kanalu. Bilo je suza radosnica... Donio sam vaše pozdrave, a rekao sam im i o vašoj ljubavi prema njima. Sve su htjeli znati: o vama kod kuće, o domovini, o našim svećenicima, seminarcima, Glasu Koncila i Malom Koncilu, jer su u njima vidjeli moju sliku. Pitali su me o mojoj bolesti i pričali, kako su molili za mene krunice po kolibama, svete mise prikazivali, i zdravlje mi izmolili.

Čim sam stigao, javili su mi da je mali Ivica sin našega sluge Tome teško bolestan. Dakako da sam ga odmah otišao pohoditi. I njega i staricu Mariju u obližnjem selu Banšpalu. Od daleka puta bio sam malo i umoran, no dajući blagoslov čovjek kao da se pomladi, neka vječna božanska ga radost obuzme.

Zadnji dio putovanja prošao sam lijepo. Iz bolnice u Chicagu za par dana valjalo je opet u bolnicu u Omahi. No ne daju se Neretvanske žabe i ja opet u zrakoplov, pa prema Californiji. Tu, kao i svugdje po Americi veliko zanimanje za misije. Toliki su željeli da bi ih pohodio, no i uz najbolju volju nisam stigao.

Iz Los Angelesa preko Pacifika u Honolulu, Samoe otoke, Novu Zelandiju, te u Australiju, gdje sam našao mnoge rođake i prijatelje. Svijet je zbilja malen.

Da samo znate kako mi je srce kucalo, kad sam oko ponoći letjeli nad deltom Gangesa, približavajući se Kalkuti. Tu i tamo pokoje svjetlo po raštrkanim selima, i onda svjetla grada Kalkute.

Ujutro sam imao zahvalnu Misu. I imao sam na čemu zahvaliti Isusu i dragoj Gospi. I za to dugo putovanje oko svijeta, i za toliku dobrotu i ljubav sviju Vas. Sve kao da je to proletjelo pred mojim očima, od onih prvih zagrljaja našeg susreta, do rastanka u Splitu, možda i zadnjeg za neke od nas.

Iako daleko jedni od drugih, kako smo ipak blizu ljubavlju u Njemu, za Njega i za duše. Eto, to mene tješi i jača u mome radu. Molite se dnevno za vašega Antu, da bi bio vesela i junačka srca, kao pravi Metkovac, mogao ustrajati do konca života.

Pozdrav, poljubac i blagoslov svima i svakome

od vašeg

Ante.


 

PISMO OCA MISIONARA PRILIKOM SMRTI
MINISTRANTA MARIJA VUICE

Znali smo da mu je odlazak u nebo bio blizu, dane smo brojali, no ipak srce se stišće pri pomisli da se je od nas preselio. Ah ta naša ljudska srca!

Misna molitva nas tješi: »Gore srca«! Gore, gdje se Mario nalazi, odakle on blagosiva dragi naš Metković i svoje mlade prijatelje oko oltara. Koja sreća za Metković da smo dobili tako divnog zaštitnika u lijepom nebu. U proljeću njegova kratkog života koliko li cvijeća, koje li bujice i vječne milosti. Uistinu ukratko je završio, a mnogo je učinio. Zreo za nebo!

Ja sam odmah najavio kod pučke mise, i već prije u školi i samostanu, da ga je Isus »posudio« od nas. Mrtvačko zvono nije bilo tugaljivo toga dana. Zvukovi kao da su se nad palmama stapali u krasni Alleluja.

Sretan sam što sam imao priliku Marija vidjeti u bolnici i na rastanku ga poljubiti. Nadam se da će uz blagoslov dragom svom Metkoviću i Morapai izmoliti mnogo svetih svećenika i redovnika među našim ministrantima.

Ovo je pismo imalo biti žalovanje našim ministrantima. No, kako je ovo tek »transitus« našeg Marija, »Sursum corda« i »Alleluja« — nema mjesta žalosti.

Pozdravite mi sve drage ministrante, mog dragog i predragog Metkovića. Koliko ih puta u srcu gledam. Nikada, nikada neću ih moći zaboraviti.

Ostajte mi puni milosti Božje.

Molimo se jedni za druge.

Doviđenja s našim nezaboravnim Marijom u lijepom nebu.

Sve Vas voli

Vaš o. Ante


 

DOPIS IZ SINJA

Iz Neretvanske doline u franjevačkom sjemeništu i gimnaziji u Sinju ima nas sedam. Javljamo se odavde želeći nešto reći o našem životu i radu u sjemeništu.

Veseli smo, zadovoljni i sretni, jer imamo svoj cilj — postati svećenici — franjevci — i na taj način u budućem životu raditi na slavu Božju i korist svoga naroda.

Imamo vremena za molitvu, učenje i igru. Naše se školovanje sastoji od četiri godine gimnazije, jedne godine novicijata, dvije godine filozofije i četiri godine teologije.

Igramo nogomet, odbojku i ostale sportove više puta sedmično, ako to dopuštaju vremenske prilike, a tenis, šah i drugo igramo svaki dan.

Pobožnost obavljamo u našoj sjemenišnoj kapeli. Molimo, ali i naš rad, učenje, igra i odmor sve je to molitva koja se neprestano diže Bogu.

Slobodno vrijeme iskorištavamo čitajući dobre knjige, časopise, novine te svirajući harmonij, klavir i tamburicu.

Mladiću, možda si i ti osjetio svećenički i redovnički poziv. Ako osjećaš da si pozvan odazovi se Isusu. Nemoj ga prevariti. Možda si prije bio službenik oltara — ministrant — a sada te Isus zove da budeš njegov zamjenik i veliki ministrant — svećenik. Odazovi se i dođi. Mi Te zajedno s Isusom čekamo.

Martin  V.  sjemeništarac

 

 


 

DJECA  BIJAFRE

Strašna tijela njihova:
blijeda su lica ta,
u očima stoluje bol,
u  grudima vlada  strah.

I zadnji  šaptaji njihovi
doziv su jadnoj  mati,
 koja ih s tugom gleda
kako se  bijednički  pati.

Umiru.  Klonuli   tiho  šapću ...
A  što? Tko  može  znati?
Tisuće Biafričkih usnica zbori:
»Gladni   smo,  premila  mati !«

Senka


 

PRVI   NERETVANSKI   SKUP   MLADIH  PISACA

Od 25 — 27. srpnja prošle godine u Metkoviću i Opuzenu održan je Prvi neretvanski skup mladih pisaca. Organizator toga skupa bilo je Narodno sveučilište Metković i Narodno sveučilište grada Zagreba.

 To je prvi takav simpozij u našoj Domovini pod naslovom: »Književnost i suvremeno društvo«. Put do ovoga skupa nije bio lak. Uz sretno prebrođene prepreke i uz podršku i pomoć omladinskih foruma naše Republike sretno je završio svoj rad.

Sudjelovali su mnogi pisci iz Hrvatske, Srbije, Vojvodine, Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ukupno 30 sudionika. Jedan od temeljnih motiva da se prvi međurepublički simpozij održi u Neretvanskoj

Učesnici   simpozija  u   Metkoviću

 dolini jest »oživljenje kulturne klime i stvaralačkog interesa ljudi iskonski povijesnog tla i jedne od kolijevki naroda, koji je neprekidno stoljećima odolijevao burištima graničnih preljeva i ukrštavanja kroz ratove i sukobe raznih naroda i sistema vladavina.« (B. Lukšić).

Bogata   kulturna   tradicija   Neretve   nije   smjela   ostati u   anonimnosti.   Metković   i   Opuzen   odavno   su   na   glasu zbog svojih duhačkih i drugih orkestara. Metkovsko amatersko kazalište bilo je u godinama poslije rata jedno od najboljih u Hrvatskoj. S ovoga područja ima i nekoliko poznatih književnika. Prema tome izabrano područje vrlo je zgodno za održavanje ovakvog simpozija.

Rad se odvijao u dva oblika: simpozij svakog jutra od 9 — 14 sati (dva dana u Metkoviću, posljednji dan u Opuzenu) i manifestacioni, u obliku javnih nastupa, književnih večeri, kojih je održano ukupno tri (u Metkoviću, Opuzenu i Kominu). Mladi pisci upoznali su ovom zgodorn Neretvansku dolinu i doživjeli ljepotu ribar.skih noći u Kominu, gdje su mještani bili oduševljeni takvim skupom i u velikom broju prisustvovali.

Skup je lijepo organiziran, iako se moglo štošta još učiniti za bolji njegov uspjeh. Štampani su plakati i pri godne pozivnice. Živan Bjelovučić ovom prigodom izradio je vrlo lijep poklon učesnicima ovog skupa: amfora s privjeskom na kojoj se nalazi Neretvanin u trupici, a povrh njega natpis N-SKUP — 69.

Vjerojatno će ovaj skup postati tradicionalan. Stanovnici ovog kraja zadovoljni su njegovim održavanjem, što pokazuje i veliko sudjelovanje na njemu. Možda će u budućnosti postići i šire dimenzije međunarodnog karaktera. Svakako moramo čestitati i sudionicima i organizatorima na zamisli i njenu ostvarenju.

 


 

NERETVANSKA
GOD METKOVSKE ČITAONICE
godine 1873.

 

Bože mili i Bogorodice,

Što'no tutnji od mutne Neretve?

Ili grmi, il' se zemlja trese ?

Ili more u Neretvu lupa ?

 Ili Norin kroz Neretvu buče ?

Niti grmi, nit se zemlja trese,

Nit li more u Neretvu lupa,

Nit li Norin kroz Neretvu buče.

Slavu slave mladi Metkovčani,

Pred Metkovcim tri brata Gabrića

Jedan Ive, drugi Klonimire,

Treći brajan deli-pope Jozo.

O Krstnome o Ilijnu danu,

Uranio Ivo načelnice,

Da s čardaka razgleda Neretvu,

I liepu slavu Ilijinsku.

Gleda Ive i milo mu bilo,

Lijepe slave Metkovskoga hrama,

Što se diže polju u pročelje,

I okuplja narod na proštenje;

Gleda Ive, suzam oborio,

Turi čibuk pod lijevu ruku,

A desnicom niz brkove suce:

»Ču li, Joze i ti Klonimire,

Čujte oba moja brata draga:

Liepa jesti slava Ilijn-dana,

Liepa jesti stara zadušbina,

Al' ta slava naših roditelja.

Ilijn slava na pokoj njim bila!

Dete, braćo, da slavu slavimo,

U narodu ime naše dično.

Glej krajine digoše se listom,

Od Kotora do ravnih Kotara;

Svaka vije svoju trobojnicu,

Svaka glasi svoju Čitovnicu,

Sve podižu nove spomenike,

I narodne okupljaju dike.

Zar mi, braćo, da izostanemo?

Neretva je na glasu odavna;

Nju spominje do devet naroda,

Na nju gleda do sedam kraljeva:

Hajmo, braćo, da ju probudimo,

Klonimire, okupljaj Neretvu;

Zovi, brate, Slivanjce viteze;

Zovi, brate, čelik-Kominjane;

Okupljaj mi braću Opuzence;

Starenike Vidonce junake.

A ti Joze, hiti u Primorje:

Da nam Mihat u pohode krene.

Uz Mihata kupi Makarane,

I Primorce, stare uzdanice.

Hajte, braćo, ja ću pričekati«

Skladna braća, skladno prihvatila,

Niz Neretvu knjge odletile:

»Neretvani dični krajišnici,

Hajte, braćo, barjak da svetimo!«

Niz Primorje lađe zajedrile:

»Oj Primorci, sivi sokolovi,

Hajte, braćo, u pohod Neretvi,

Starina je naša na pogledu!

Mihovile, Božji ugodniče,

Neretva te čeka na okupu:

Hajde Miho, proslavi Neretvu«

Bože mili i Bogorodice,

Liepa dana Miholjega dana!

Još ljepšega Neretvi veselja!

Puče puška sa dna na Vranjaku,

Odgovara na Kleku lumbarda,

Dočikaju puške na Kominu,

Svim odzdravlja Kula od Norina,

Vranjak stara busija junačka,

Siplje jekom, pozdravlja barjacim;

Pod barjacim kite i čelenke.

Vrana klada bielim kljunom striže,

Biela pjena uz Neretvu niže

Paun-perje na kopišćim vije:

Il' su guse, ili su Uskoci ?

Il' se Lacman na Neretvu spremi?

Nit su guse, nitli su Uskoci,

Nit se Lacman na Neretvu spremi;

Gusarim su zakrčeni klanci.

Uskoci su odavna minuli,

Lacman hladi još pod Visom puru;

Neg su ono pod veslom Primorci.

Voze kitu od Primorja dičnu.

Ni dlan o dlan nebi udario,

Nit od puške maglu odvojio,

Nit se pjena u Neretvu slegla,

Eto kite pod Norin pod kulu.

Bože mili i Bogorodice !

Diglo se je od Komina krilo,

Mladi pope s Medakom glavarom,

S Oršulićem i s šumanom Perom.

Drugo krilo od kršnoga Slivna,

Brčno pero Tutoviću Stanko.

Paun-pero Šršenu Mihate,

Mušan, Bartul, Dragobratoviću.

S Opuzena stari narodnjaci,

Na glavi im dika od Neretve.

Nonkovića omladina stara.

Udri kita primorska pod kulu,

Al' Primorci neće na obalu,

Nego skaču kuli na sbojeve;

Pa kada su na vrh kule bili,

Bože mili čuda velikoga!

Svu Neretvu obasjalo sunce,

Vedro nebo ka' vrh Biokove ;

Al' s iztoka duhnu pomrčina,

Guste magle niz Pržine suču,

A kroz maglu sievaju striele,

Metkovsko je polje ututnjilo:

»Pope, Jozo, kalauze vjerni,

Od kud magla? od što tutnjavina?

Što no sieva kroz polje Metkovsko?

Pazi, pope, da ne bude Kavge ?«

Pop se Jozo grohotom nasmija;

»Nije kavga, već je trgačina;

Udarile mobe u Pržine,

Da trgaju klipe od stablike,

Pa se magla od perja navila« ...

»Ostav šalu, dragi pobratime...

Veli popu Mihat pod durbinom:

»Kaži pravo, tko ta junak biše,

Što' no prvi poklopi gjogina,

Gjogota mu na kolače skače,

A on dime iz čibuka suce,

Kan' da su mu nestarosti male;

Za njim jezde siedi konjanici?

Kaži pravo, tko ta junak biše,.

Na žeravu preko polja gjisa,

Za njim kita brkatih junaka ?

Tko' no treći, kano munja sieva,

Na vilovnu doratu vitezu,

Sva ga zlatna obtočila srma

Kubure mu iz pasa zievaju

Ka' dvie žute iz prociepa guje;

On oblice okolo družine,

Kano soko okolo pećine?

Kazuj, Jozo, tke ta starac bješe,

Pobielio kao janje malo,

Jaši konja kano pašalija ? ...

« Još tu Mihat u rieči biše,

Eto prvi doliće gjogota:

Sjaši gjogu Ivan načelnice:

Za njim sjaše glavni obćinari.

Eto drugi na čeravu gjisa:

Sjaši Mato Gluščeviću mladi;

Za njim stoje slavni družinari.

Eto treći stiže na doratu,

Klonimir je vitez od megdana,

Za njim sleti jato rodoljuba.

Klonimiru ne izosta Jandro

Starac Gabrić osamdeset ljeta ;

Za Gabrićem Popovac, Bošnjače,

I ostala kita od poštenja.

Ruke šire, u lice se ljube,

Za junačko razpituju zdravlje;

Svaki vitez svoju četu kaže,

Pita zdravlje, daje radovanje.

Primorci se u čudu nadjoše :

Odkud sila, odkud li ordija?

A Mihat se izpod brka smihnu':

»Hvala braćo, dični Metkovčani«

Pa poklopi iz jedeka gjoju,

Jezdi kita poljem Metkovskiem,

 I provodi razgovor vitežki.

Al' kad kita na Privlači bila,

Trobojnica na sred polja vije,

Uz nju junak od oka se smije,

Garila ga mrka naustnica,

E bi reka soja Jugovića ;

Za njim stoje birani pješaci,

Svi po pušci i po desnoj ruci,

Stjepan Ilić, harambaša mladi,

Pozdrav čini gostu i družini,

Pozdrav čini, pa barjakom vije:

Odpozdravlja sa čela ordije

Pred Vidoncim Volarević Ile.

Barja klika, samokresa cika;

Sva se zemlja od milinja trese,

I diže se polje na oblake.

Pod noć gosti na konake sjeli,

I primili gospodske pokoje;

Pa kad jutrom o zorici bilo

Grmi polje, brdo odgovara,

Slavu poj i Mihat svešteniče,

Slavu poj i Bogu istinomu,

Na spas rodu tužnu robljeniku.

Pa se spušta družtvu u dvorove.

Siplje Mihat: na god nagodio

I odkrio neretvanske slave,

Što pokrilo trideset vjekova.

Mrtvu Milio izazva Neretvu,

I metnu je kiti pred očima.

Ne ostavlja poroke i tuge;

I nove joj navješćuje danke,

Sve u strahu Boga velikoga,

I ljubavi hara bratimskoga.

Mihat niže, a narod pristiže:

Da će svoga Ijubti barjaka,

I pitome čuvati Neretve.

Svak pristupa u to kolo dično,

Svak pristupa, nitko ne odstupa,

Do izroda, ljuta bezdušnika.

Bože mili i Bogorodice,

Kad je žarko naginjalo sunce,

Sjede kita, društvo, i svatovi

Za gospodsku sofru godovnjačku.

Pa kada se gjakonija sredi,

Rujno vince zažarilo lice,

Usta glavar Rudolf Alodiću

Da nazdravlja društvu i gostima.

Dično niže, i dično razlaže.

Za njim usta Alačević Anto,

Od Makarske Čitovnice glava,

Posestrima posestrimi pije;

Za Antonom ševeljević Ivo,

Pozdrav nosi te makarske župe;

Za Ivanom Despot, vatra živa,

Kog' Viterka podgojila vila.

Za Despotom Andrijašev Pero,

S Grabovice pile od sokola;

Oba slažu u jedne svirale,

Da Primorje uz Neretvu slave.

Još ustaje Radojković Gjuro,

Mladi pope od župe Komina;

Ne ostaje Klonimir ni Joze,

Dična brata oba kremenjaka.

Sve zarubi Ključe Matijaše,

Čelik-starac sa kršnoga Slivna.

On izreda zdravice naniza

Svakoj glavi i svakomu brku,

Što u društvu rujno vince pije

I kola se narodnoga prima:

Pije polju, pije vinogradu,

Ključe zove zdravlje i veselje,

Ko' da samo vince progovara,

I sve družtvo starac razgovara;

Dok tambure prihvate na svirke,

Lasna mladež udari na pjevke,

Da odliega sopra i dvorovi.

Kad je noći o ponoći bilo

Raztupi se kolo i družina,

Da svak čeka svojega uranka.

Trećeg sunca kita odlazila,

Pozdrav daje malo i veliko,

A primorski barjak odpozdravlja:

»S Bogom braćo, s Bogom Neretvani,

Hvala, braćo, na vašoj ljubavi:

Pšenica vam u snopu rodila,

Rujna loza prirodom nosila,

Gusta gora u klipove srestla,

Plodna zemlja iz Neretve restla;

Voda vam se na matice slegla,

Svaka sreća na Neretvu stigla!

Bog vam dao zdravlja i veselja,

Bratske sloge i narodne sgode;

Da se barjak trobojni razvija,

Vaše rane i naše zavija,

S Bogom, braćo, s Bogom Neretvaini!

Onda bilo, sad se spominjalo.


 

VIJESTI

 

21 LIPNJA OVE GODINE Sveti Otac Pavao VI na sedmu godišnjicu svoga izbora za Papu, svečano će proglasiti svetim našega zemljaka franjevca Bl. Nikolu Tavelića. Ovo je prvi hrvatski svetac. Za taj dan organizira se veliko hrvatsko hodoćašće u Rim. Svi koji mu se žele pridružiti neka se jave za informacije na Župski ured.

PREKO ZIMSKIH PRAZNIKA održana je duhovna obnova za mladost. Prisustvovalo je vrlo mnogo mladića i djevojaka, koji su osobitom pozornošću pratili izvanredna predavanja našega poznatog propovjednika Fra Stanka Radića, župnika iz Graca.

BOŽIČNI BLAGDANI prošli su po običaju vrlo dobro uz sudjelovanje vjernika i primanje svetih sakramenata. Ipak gripa je utjecala da mnogi koji su i željeli nisu mogli doći na bogoslužje.

OD 21 — 25. SIJEČNJA 1970. prikazivao se film Veljka Bulajića: »Bitka na Neretvi«. Film je promatralo na dvanaest predstava oko 4.500 ljudi. Ogromno zanimanje u gradu na Neretvi vladalo je za taj film. Krilika građana je pozitivna. Ono što je veliki američki režiser Kazan rekao u Lincolnovu centru u New Yorku poslije projekcije filma govori o njegovoj velikoj umjetničkoj vrijednosti: »Bitka na Neretvi predstavlja revoluciju u epskom filmu. Rijetko sam u životu vidio takav ratni film. To je istinski, narodni film, svijež i mlad«.

ŽELJEZNIČAR I CRVENKA boravili su u Metkoviću na pripremama za proljetni dio prvenstva. Osobito zanimanje pobudio je »Željo« koji je ovdje pod vodstvom trenera Ribara i njegova pomoćnika Požegije intenzivno radio da bi i dalje ostao na prvom mjestu. Pošto je Crvenka otkazala da se sastane sa »Željom« domaći su iako nespremni i nekompletni zaigrali s jesenskim prvakom. Rezultat 5:1 za goste možda previše govori. Za 60 minuta igre odlična obrana Neretve odolijevala je napadima Osimove čete. Pred kraj igre »Željo« je preuzeo inicijativu, sve češće napadao i postigao tako visok rezultat.

MAŠKARE UVIJEK pobuđuju zanimanje u ovome gradu. Tradicionalni metkovski Marko Krnjeval p. Marka i ove godine je održao svoj oproštajni govor. Za izvanredni uspjeh organiziranja treba uputiti pohvale novom mladom Odboru koji je uz. pomoć starog i iskusnog časno obavio svoj zadatak. Čestitamo!

VICE VUKOV I NELA ERŽIŠNIK pjevali su 2. veljače u prepunoj sali kina »Pobjeda«. Burnim pljeskom pozdravljeni oduševili su građane koji su bili sretni da u svojoj sredini vide tako drage goste.

PO ŽELJI O. VICEPOSTULATORA FRA ROKA TOMICA, otvorena je u Metkoviću filijala za prikupljanje podataka radi proglašenja blaženim O. Fra Ante Antića. O. Vicepostulator održat će par predavanja ove godine o O. fra Anti Antiću. Molimo sve koji su ga poznavali ili imali s njime kakav susret neka se prijave kod Župskog ureda, gdje će dobiti upitni arak koji će im omogućiti lakše širenje slave O. fra Ante Antića.

VODOVOD, ASFALTNU cestu i vanjsku' rasvjetu dobila je naša Klada. Zaista ovaj dio Metkovića ima lijepu budućnost.

IZVRŠENI SU RADOVI na proširenju groblja. Sagrađeno je preko sto novih grobova.

DOVRŠAVA SE NOVA ZGRADA ŠTAMPARIJE »BIOKOVO«.

Nabavljen je i novi Linotip, pa će kroz skoro vrijeme ovo poduzeće moći raditi punim kapacitetom.

NA NERETVINOJ »PLAVOJ NOĆI« ove godine pjevali su Dalibor Ivanišević, Zdenka Vučković i Đorđe Peruzović. Plava noć odvijala se u sklopu 50-godišnjice postanka NK Neretve.

PRVOG OŽUJKA POČELA JE S RADOM najsuvremenija robna kuća u Jugoslaviji, dar kolektiva »Razvitak« Mostaru. U arhitektonskom smislu jedinstven i najmodernije opremljen objekt. Ovo je prvi objekt u Jugoslaviji u kojem se pored najsuvremenijih trgovinskih, pružaju i kompletne bankovne usluge. U njoj može se nabaviti od igle do automobila, besprijekornog kvaliteta, uz najpovoljnije cijene i suvremeno usluživanje sa dostavom u stan, kupnjom bez rizika, zamjenu ili povrat novca garantira kolektiv »Razvitak«. Ova LJEPOTICA HERCEGOVINE zapošljava oko 120 radnika.

NAŠ ŽUPLJANIN JOSIP RODIN započeo je novicijat u Križevcima u Družbi OO. Salezijanaca.

FRA NIKO GLAVNIĆ koji se nalazi u novicijatu u La Verni (Italija), sprema se u molitvi i, razmišljanju na svršetak svoje novicijatske godine, poslije koje će nastaviti gimnaziju u Sinju.

PRVA SV. PRIČEST ove godine obavit će se na Duhove 17 svibnja 1970.

ZAVRŠAVAJU SE RADOVI i čeka se na skoro otvorenje DOMA narodnog zdravlja u Metkoviću. Ovim će grad na Neretvi, uz veći broj liječnika dobiti i potrebne prostorije koje će omogućiti veći smještaj bolesnika.

FRA JOSIP BEBIĆ nakon položene mature i završene vojske nalazi se na prvoj godini filozofije u Dubrovniku.

 


USNUŠE U GOSPODINU

JEDAN MINISTRANT MANJE

Sve nas je iznenadila iako smo svi to očekivali, smrt Marija Vuice, (14. IV 1956. — 7. I 1970) koji je bolovao od leukemije. Kad su se drugi spremali da proslave sv. Liberana, dotle se mladi život našeg četrnaestogodišnjeg Marija ugasio. Do svoje bolesti, u veljači prošle godine, bio je redoviti ministrant naše crkve. Poznat je bio svakome tko je subotom dolazio na sv. Misu, jer je to bio njegov dan ministriranja. Da je bio omiljen kod mlađeg i starijeg svijeta vidjelo se na njegovom sprovodu. Svi ministranti, koji su ga i nosili naizmjenično s njegovim školskim kolegama, škola, rodbina i cijelo mjesto sve je bilo u sprovodu. Od našeg dragog Marija oprostio se u prepunoj crkvi župnik u ime cijele župe, a u ime razreda i škole na groblju učenica Snježana Krstičcvić.

LIJEPA SMRT STARICE

Kad smo se vraćali sa sprovoda dragog nam Marija u kući Joze Omišanića umirala je njegova majka Marica (20. II 1891 — 8. I 1970). Opremljena sv. sakramentima — uz svećenika koji je bio kod nje do časa smrti — predala je svoju dušu Bogu.

UMRLA SESTRA DR FRA JERKA ŠETKE

U 74. godini života 18. I 1970. nesretno je stradala od vlaka Marta Đugum pok. Joze (15. III 1896 — 18. I 1970). Odmah je prevezena u mostarsku bolnicu. Sve je bilo prekasno, jer je udarac bio jak i rana na glavi velika, te je istoga dana oko 12 sati predala svoju dušu Bogu.

Sutradan 19. siječnja održan je sprovod u crkvi sv. Ilije uz lijep broj braće franjevaca i don Ćire Burica. Pokojnica je bila član Trećeg Reda sv. O. Franje. Od pokojnice su se oprostili: fra Mario Stipić pred vratima crkve, dr fra Milan Šetka u crkvi i dr fra Krsto Kržanić na groblju. Svi su govornici htjeli reći da je pokojnica bila dobra i poštena majka, uvjerena i gorljiva kršćanka, prava i nesebična kućanica.

UMRO NAŠ »DOBRI STIPE«

Potpuno predan u volju Božju napustio nas je u 69-toj godini života Stipe Gabrić, brat našeg fra Nikole. U veličanstvenom sprovodu sudjelovalo je mnoštvo vjernika iz mjesta i okolice, te 15 svećenika — redovnika iz Sinja, Splita i Makarske.

Od pokojnika u crkvi oprostio se je O. Župnik naglasivši kako je pokojnik bio uvijek prvi i u radu i u vršenju svojih kršćanskih dužnosti. Kao crkveni pjevač, bratim i glazbar uvijek je primjerom pokazivao kako treba vršiti svoju dužnost. Njegov lik kao čovjeka, radnika i kršćanina ostat će trajno među nama.

 


 

SNIMKA ZA USPOMENU »Dinamovci u Metkoviću« snimljeni zajedno s igračima Neretve neposredno prije kup utakmice u kojoj su pobijedili sa 6:1. S lijeva na desno: Kaleb, Dautbegović, Gašpardi, Miljković, Cvek, Prusac, V. Šimović, Pirić, Blašković, Ramljak, Primorac, Limov, Gračanin, A. Medar, čuče: J. Medar, Čerček, Draženović, Bebić, Novak, Vabec, M. Šimović i Gucmirtl.

Iako je već prošlo dosta vremena od kada je »Dinamo« gostovao u Metkoviću, ipak praznički raspoložen grad na Neretvi dugo će pričati o događaju koji se je zbio 10. prosinca 1969. Od svoga dolaska, pa dok nije krenula plava ekspedicija prema Mariboru masa znatiželjnika i navijača opsjedala je hotel »Naronu«, gdje su Dinamovci odsjeli.

»Dinamo« je prikazao lijepu i dopadljivu igru. To se od njega i očekivalo, ali poraz od 6:1 ne znači da je »Neretva« jednostavno kapitulirala. Ako se sjećamo nesretnog prvog zgoditka već u prvoj minuti, koji je kao hladni tuš djelovao na igrače »Neretve«, moramo dobro upamtili i gol Prusca, najljepši od sedam postignutih. Jednu priliku on je efektno pretvorio u zgoditak.

Od igrača dalmatinskog zonaša nije se moglo više ni očekivati. Ti mladići ne igraju za plaću ili premiju, nego iz čiste ljubavi za svoj grad i svoju »Neretvu«. S druge strane protivnik je bio suviše jak. U borbi s daleko iskusnijim »Dinamom« u kojem igraju Cvek, Gračanin, Blašković, Ramljak, Pirić, Gucmirtl nije se moglo mnogo tražiti.

Događaj izuzetan za domaćina, nezaboravan za »Plave«, u srcima Metkovčana ostat će neizbrisan. No, neće ga ni Dinamovci brzo zaboraviti, i vjerujemo da ovo neće biti prvo i posljednje gostovanje »Plavih« u Metkoviću.

PRIJATELJ                

      


 

 O B A V I J E S T

 

Ako bude moguće, u ovoj godini, a i u narednim, nastavit ćemo s izdavanjem župskog lista »Iskra«. Stoga molimo sve članove župske zajednice da nam pošalju svoje želje, savjete, suradnju i vijesti na adresu: Župski ured sv. Ilije, Metković. Omladinska 23.

Molimo također one koji žive na teritoriju ove župe da jave o. Župniku adrese svoje rodbine koja živi izvan župe. Poštom ćemo dostaviti naš list, da i oni što uže budu s nama povezani u duhovnom i materijalnom radu.

Također svaku drugu suradnju rado primamo i bit ćemo zahvalni svima onima, koji na bilo koji način pomognu redovno izlaženje ovoga župskog lista.


 

SADRŽAJ

Zašto "ISKRA"   5
Raspored službe Božje kroz veliku sedmicu 7
Raspored vjeronauka 8
Raspored svetih misa u župi kroz godinu 9
Iz prošlosti grada i župe Metkovića 9
Župnici 12
Metkovska plemena 13
Stanovnici Neretve jesu neretvani  16
Metkovske Žudije 19
O. Fra Stanko Petrov 21
Iz pisama O. misionara 25
Pismo oca misionara prilikom smrti ministranta Marija Vuice 25
Dopis iz Sinja  27
Djeca Bijafre 28
Prvi neretvanski skup mladih pisaca  28
Neretvanska god Metkovske čitaonice godine 1873.  30
Vijesti 37
Usnuše u Gospodinu — jedan ministrant manje 39
Lijepa smrt starice 39
Umrla sestra Dr Fra Jerka Šetke 39
Umro naš "Dobri Stipe" 40
Obavijest 41

   


PREGLED SVIH BROJEVA

SADRŽAJ