Neka nam ova naša draga crkva i u ovo moderno vrijeme govori kakvi moramo biti. Nek nam u svojoj stogodišnjici obnovi vjeru i ljubav prema voljenom gradu i našoj lijepoj Domovini, kojima već sto godina služi. Nek nas potiče da gledamo gore gdje nam je vječna domovina. Nekci ona bude kopča, koja će nas raspršene diljem svijeta sjediniti i povezati u ljubavi prema Bogu i Domovini.

fra Mario

SV. ILIJA ZAJEDNIČKI SVETAC

Rijetko je koji svetac u tolikoj časti ne samo kod katolika, nego i kod ostalih kršćana, muslimana i Židova, kao sv. Ilija. Cijela kugla zemaljska posuta je njegovim crkvama i kapelama, u čemu i naša domovina ne zaostaje.

Židovi, koji još uvijek očekuju dolazak Mesije, očekuju i dolazak Ilije pred uspostavljanje židovskog kraljevstva. Zato kod Židova Ilija zauzima mjesto odmah iza Mojsija. Uoči blagdana velikog Sveca, kao i na sam blagdan, tisuće vjernika kršćana, muslimana i Židova dolaze na Karmel da proslave ovaj za njih veliki dan.

Arapi ga više slave iz nekog strahopočitanja, sjećajući se njegove sile i moći, nego iz pobožnosti radi Prorokove svetosti. Kod njih je tvrđa zakletva Ilijom, nego samim Bogom.

I naši muslimani spominju sv. Iliju pod imenom hazreti Alija. Ilindan zovu Aliđun, te narod veli da se do podne slavi Ilija, a poslije podne Alija. Zanimljivo je spomenuti, da misionar o. Bartul Kašić god. 1613. piše, da je naišao kod Vukovara na neke primitivne muslimanske pustinjake sv. Ilije.

Sva mjesta s kojima tradicija veže boravak sv. Ilije sačuvala su do danas bar neki spomen na velikog Proroka.

Ispod visokog Horeba stoji i danas neobična drvena zgrada nazvana Ilijina kapelica. Podignuta je nad ulazom u špilju u kojoj je boravio sv. Prorok.

I u Sarepti je bila u prva kršćanska vremena podignuta crkva u čast Sveca. Spominje je i sv. Jerko. Danas ne postoji, ali Arapi i danas zovu to mjesto Mar-Elias, tj. sv. Ilija.

Najljepši spomenik sv. Ilije jest na Karmelu, koji Arapi zovu Džebel mar-Elias. To znači Brdo sv. Ilije. Do Kristova dolaska dugo je tu bila »proročka škola« pod Ilijinim imenom, koja se kasnije pretvorila u židovsku bogomolju. Ta je špilja duga 14—15 m, široka 7—8 m, a visoka 6 m. Kršćanska predaja veli da se tu sv. Obitelj sklonila na povratku iz Egipta. Druga predaja veli da je sv. Joakim imao na Karmelu svoja stada i da je dječak Isus iz nedalekog Nazareta posjećivao karmelske pastire.

Kad je kršćanstvo dobilo slobodu broj pustinjaka na Karmelu jako se umnaža. Karmel pod zaštitom sv. Ilije cvjeta svecima. Tu je 1156. i ukazanje sv. Ilije pustinjaku sv. Bertoldu koji gradi prvi pravi samostan pod zaštitom B. D. Marije. U njemu boravi i sv. Šimun Štok od kojega potječe škapular.

Redovnici su mnogo trpjeli. Gradili su, ali im se rušilo. Mnogi su progonjeni, protjerani i poubijani. Sve je to trajalo dok nije 1827. god. sagrađen današnji samostan s crkvom Gospe Karmelske. U njoj je stavljena i špilja sv. Ilije nad kojom stoji natpis: »U ovoj je špilji boravio nekada veliki vođa i otac proroka Ilija Tezbićanin«.

Uz samostan ima i »vrelo sv. Ilije«. Nedaleko vrela ima i mala visoravan o kojoj narod priča slijedeće: »Tamo je bio veliki vrt i voćnjak. Jednog dana prolazio je sv. Ilija umoran i žedan i zapitao od vrtlara jednu dinju. Škrti vrtlar mu odgovori: Nema u mene dinja, ovo je sve kamenje. Prorok će mu nato: Neka i bude sve kamenje. I danas se vidi na tom mjestu kamenje slično dinjama, lubenicama, jabukama, kruškama, a narod to zove »Ilijin vrt«.

Na krajnom istočnom obronku Karmela visokom 515 m. nad morem diže se još jedan karmelićanski samostan. Pred samostanskom crkvicom stoji veliki kip sv. Ilije. Mjesto se zove el-Muhraka. Tu je prema tradiciji Prorok prikazao Bogu onu žrtvu, kod koje se očitovao Bog Izraelov.

Sv. Ilija je u velikoj časti i kod Arapa katolika (maronita), Kaldejaca, Armenaca, Kopta (u Egiptu) i svih istočnih naroda, sjedinjenih i nesjedinjenih. Njemu su se dizale crkve i izvan Palestine. Porfirogenet piše, da je grčki car Bazilije Makedonac podigao sjajni hram njemu u čast. Nekad je i u Solunu bila njegova crkva. Grci, kao i ostali pravoslavci, uvelike časte sv. Iliju i s njegovim blagdanom skopčani su neki narodni običaji.

Na zapadu je vjerojatno prva crkva posvećena Svecu bila na Siciliji. U 17. stoljeću na glas je došla crkva u Sperone (Italija), gdje su se dogodila razna čudesna ozdravljenja od kuge, te ga i obližnja Capua uze za svoga zaštitnika.

Zapadna Crkva je slavila nekad sv. Iliju 17. lipnja, a od 1586. god. na 20. srpnja.

Župnik

 

JUBILEJU ŽUPSKE CRKVE

Iznad našeg grada

što suncu cvjeta

građevina stoji jedna

već stotinu ljeta.

Tu mnogi nađoše ljudi

utjehe i istine glas,

u dragom domu tom

ima mjesta za sve nas.

Kamene zidove tvrde

vrijeme puno ne ošteti.

Njih pobožne vjerničke ruke

vremenu žele oteti.

Putniče, dođeš li kada

sa srcem punim tuge,

olakšat ćeš svoju dušu

od nevolje teške i duge.

Mramorna svetačka lica

čine se kao živa.

Mir koji grješnika tješi

ti ćeš naći u njima.

Manija-Evangelina

IZ PROŠLOSTI GRADA I ŽUPE METKOVIĆA

II

(U prigodi stogodišnjice gradnje crkve sv. Ilije)

Tek kad uz kapljicu vina zaleprša hrvatska trobojnica nad krovom, može se reći da je zgrada sagrađena. Pred sto godina, 1870, poslije duga napora i žrtava, bila je nova župska crkva sv. Ilije u Metkoviću pod krovom. Ta godišnjica i blizina blagdana sv. Ilije razlog su da u ovom broju nismo nastavili prikazom prošlosti Metkovića nego ćemo ukratko opisati povijest gradnje crkve sv. Ilije.

1. Ekonomski razvoj Metkovića kroz prvu polovicu XIX st., sve veća njegova uloga u trgovini Neretvanskog kraja, povećao je stanovništvo mjesta. Stara crkva, iako »zgodna i uredna«, kako se izražava 1827. vikar A. Kačić, postala je stoga tijesna. Osim toga, sve veći značaj Metkovića, središte od 1954. Neretvanskog kotara, tražio je da se stara crkva poruši i na njeno mjesto sagradi veća i ljepša.

Ponosni Metkovci željeli su izgraditi župsku crkvu dostojnu svoga mjesta što se počelo sve više razvijati u tržište. God. 1858. crkovinarstvo sv. Ilije sklopilo je ugovor s općinom i obećalo da će za gradnju dati 1200 for. Općina je obećala pomoći gradnju s 300 for. ali ujedno dati klak, pijesak, kamen i radnike. Do građe nije odmah došlo. Općina se 1861. ponovo obvezala da će urediti gradilište i dati klak. Gradnju je, međutim, moralo odobriti Namjesništvo. Poslije nekoliko godina, 1865, Namjesništvo je odredilo nacrt crkve i odredilo da se osnuje »Odbor za gradnju nove katoličke crkve« te imenovalo upraviteljem gradnje šimuna Bartolozzia.

Gradnjom se crkve počelo 1867. pod vodstvom ing. Jurja Marcocchia. Da bi se radovi mogli završiti, jer svota nije bila dovoljna, općina je tražila pomoć od vjernika. Općinska je uprava 13. veljače odredila da Filip Dominiković nabavi dvoja kola za prijevoz kamenja iz Lučine (Orašine), a općinski vijećnik Nikola Ilijić bude uz inženjera nadglednik dok su u radu morali sudjelovati svi katolici od 16. godine starosti. Rad se mogao otkupiti s 80 novčića za jedan dan. Ako bi se netko suprotstavio radu, morao je platiti globu od l for. za jedan dan.

Kroz tri godine crkva je bila pod krovom, ali ne još gotova.

Metkovci nisu klonuli. Oni su i dalje tražili pripomoć da bi konačno završili svoju crkvu. Dobili su novu pomoć od Vjerozakonskog fonda i 23. rujna 1872. održana je dražba za dogradnju crkve i zvonika. Radnja je prihvaćena za 4819 for. Narod je skupio 670 for. jer se od države dobilo 4000 for. Time je crkva izvana bila završena. Trošak je iznosio 50.000 for. Vjerozakonski je fond dao samo 23.000 tako da su preko polovicu žrtvovali vjernici sv. Ilije.

Latinski je križ (25x15 m) osnovica crkve sv. Ilije. Ona je trobrodna građevina s apsidom u svetištu. Glavnu lađu dijeli od sporednih niz stupova s lukovima.

Pročelje je ukrašeno jednostavnim portalom. U luku (luneti) iznad vratiju je slika sv. Ilije. U sredini pročelja, iznad portala, kamena je ruža (rozeta). Pročelje, a i ostali zidovi lađa, završava jednostavnom kornižom ukrašenom slijepim patuljastim arkadama. Na uglovima pročelja, kao i na zidovima prekrižnih lađa, nalaze se lezene sa završnim kapitelima nad kojima su ukrasni tornjići (slični gotičkim fijalama). Svjetlo u crkvu dolazi preko velikih prozora lađa a ti su s vremenom ukrašeni Marinkovićevim oslikanim prozorima (vitrage).

Sa sjeverne strane svetišta diže se 35 m visok kameni zvonik na kojem je 1875. općina postavila sat, nabavljen u Trstu.

Tako se nad Metkovićem diže lijepa, bijela kamena crkva sv. Ilije u neoromantičkom stilu  s tu i tamo elementima gotike i  velikim prozorima na lađama

METKOVIĆ POČETKOM 20. STOLJEĆA

što podsjeća na barok. Ona je nastala u razdoblju kad crkvena arhitektura, a i građanska, u nedostatku stvaralačke moći posiže za povijesnim stilovima te ih spaja i time stvara skladne građevine. Jednostavna, ali ukusna, crkva sv. Ilije ima ipak svoju vrijednost. Ona je jedan od ljepših primjera građevine razdoblja kad je austrijska vlast, mjesto povezivanja s našom bogatom arhitekturom gradova i sela, namećala pseudostilove manjim mjestima naše domovine.

2. Iste stilske oznake ima i unutrašnjost crkve sv. Ilije. Njom gospodari Bilinićeva radionica i pod njenim utjecajem bijeli mramorni oltari, dobro modelirani ali nedovoljno životvorni kipovi i reljefi te ukusni ukrasi.

Unutrašnjost se pomalo dotjerivala. Od novca Vjero-zakonskog fonda (5000 for.) nabavljen je 1878. glavni oltar. Kipove na njemu sv. Ćirila i Metoda dao je izraditi tek 1908. župnik fra Ante Gnječ. Iste godine kad i veliki postavljen je Gospin oltar, a 1887. sv. Josipa. Ta su dva oltara postavljena uz pobočne zidove lađa a ne kako je bilo u prvotnom nacrtu na vrhu lađa. Zbog toga je kasnije i došlo do podizanja oltara sv. Ante (1918) za koji je kip darovao Tonin Glušević. U novije vrijeme je podignut i oltar Srca Isusova, klesar Ante Frank iz Splita, u prigodi 1300-godišnjice pokrštenja Hrvata.

Ispred glavnog oltara podigao je fra Ivan Ivandić mramornu pregradu. Jednako je nabavljena drvena tirolska propovjedaonica koju je fra Mate Šimić prenio u središnju lađu. Isti fra Mate dao je cijelu crkvu mramorizirati, slično kao i u samostanskoj crkvi u Živogošću. Slikarija je, međutim, brzo propala. Dosta kasnije, za župnika fra Franje Klarića, crkvu su 1928. bojadisali akademski slikari Šimun i Mirko Ogrin ukusno ali bez nekih umjetničkih težnja, kopirajući slike velikih majstora. Te je slike u dva navrata (1948. i 1960) obnavljao soboslikar Stipo Volarević.

Orgulje su u crkvi prvotno nabavljene za župnika fra Šimuna Bušelića. Te su, inače ne baš dobre, orgulje u posljednjem ratu nastradale. Fra Vjeko Vrčić je 1948. nastojao ih popraviti. Nastojanjem fra Ivana Abrusa i fra Ante Sekeleza nabavljene su 1963. kod Franca Jenka iz Ljubljane nove orgulje. One zadovoljavaju potrebe crkve. Uz njih godinama pjeva poletni zbor Metkovčana.

Od novijih zahvata mogli bismo spomenuti veliki popravak što je izvršen 1948, te elektrifikacija zvona 1968. i preuređenje glavnog oltara 1969. prema novim obrednim propisima.

Crkva je sv. Ilije bila 25. studenog 1903. svečano posvećena. Posvetu je obavio kotorski biskup Franjo Uccellini. Kroz sto godina u crkvi sv. Ilije okupljali su se vjernici iz Metkovića da u njoj upotpune svoju radost, da nađu utjehu u tuzi i poteškoćama, da mole za svoje potrebe i da zahvale za primljene milosti od Gospodina. Ona je ponos Metkovića. Plod vjere i narodne svijesti.

Josip-Ante Soldo 

MOJA CRKVA

Moj zavičaj je mali i može stati cijel u moje srce. Zelen u proljeće, veseo ljeti, mučaljiv zimi, a ipak lijep sa svojim brigama, lijep na živahnoj Neretvi.

Ima jedna točka u njemu gdje čovjek na&e svoj mir kada ozlojeđen ude, kad se nemiran svrati .

Unutra je ožalošćena majka, koja moli za svoje dijete, tu je umorna starica koja se želi za trenutak odmoriti. Tu dijete moli čiste duše, a mladić sa svojom djevojkom pred oltarom Najčistije traži pomoć.

Da, tu se svi svrate da im Jedan pokaže put istine i ljubavi.

U tom kutku vlada tišina, duševni mir i spokojnost. Sto godina ljudi odlaze i dolaze, ali ne razočarani. Za svakoga tu postoji riječ koja ih puni nadom i ohrabrenjem.

I taj kutak postojat će dok ljudima bude trebala utjeha, istina i nada u vječnost.

Marija

NERETVANSKI FRANJEVAČKI MUČENICI
IZ TURSKOGA DOBA

(Posvećeno prvom hrvatskom Svecu)

Dan 21. lipnja 1970. god. ostat će velik u povijesti Katoličke Crkve u hrvatskom narodu. Toga je, naime, dana namjesnik Kristov papa Pavao VI proglasio svecem opće Crkve šibenskog franjevca Nikolu Tavelića i odredio da njegov blagdan bude 14. studenoga, tj. na dan obljetnice njegove mučeničke smrti u Kristovu gradu Jeruzalemu († 1391).

Sveti Nikola Tavelić jest prvi službeno priznati hrvatski svetac.

Mi smo zahvalni svetoj majci Crkvi što je našemu malome narodu dala toliko priznanje. I mi smo svi ponosni na svoga prvog narodnog sveca. I posebno nam je drago da je naš prvi svetac bio član franjevačkog reda, s kojim je tako usko povezana hrvatska povijest zadnjih 700 godina. Drago nam je također da je naš prvi svetac vijenac mučeništva dobio u mjestu Kristove smrti i time stvorio divni trokut Jeruzalem - Rim - Zagreb. I mnogo drugih stvari nam je drago u vezi s ovim našim prvim velikanom duha.

Ali nam je u isti mah žao da smo tek sada dobili prvoga našega sveca, i to samo jednoga jedinoga!

Hrvati su, naime, prvi od svih Slavena prigrlili kršćanstvo i uvijek ostali vjerni Katoličkoj crkvi, a evo gotovo zadnji od Slavena dobili prvoga sveca.

Zašto je to tako?

Tome je kriva u prvome redu naša teška prošlost. Ali, i mi sami smo tome mnogo krivi. Iako smo stvorili lijepu poslovicu: »Tuđe poštuj, a svojim se diči!« — mi ne cijenimo sebe ni svoje narodne vrednote, jer ih i ne poznamo. Kroz povijest bili smo većinom rastrgani i do danas smo ostali maleni, pa smo ponajviše bili upućeni da u drugoga gledamo i da se drugome divimo.

Nije bez razloga činjenica da i ono nekoliko blaženika koje imamo, svi su odreda bili bjegunci iz svoje zemlje, djelovali daleko od domovine među tuđim svijetom, pa su tuđinci prvi zapazili njihovu veličinu i tuđinci su prvi na njih upozorili kršćansku i svjetsku javnost.

Eto, prvi naš svetac palmu mučeništva postigao je na azijskom tlu u Palestini i prvi je tuđinac sastavio izvještaj o njegovu slavnom mučeništvu.

Prvi naš blaženik (1702) dominikanac i zagrebački biskup Augustin Kažotić, Trogiranin, bio je prisiljen ostaviti domovinu da nakon godinu dana umre u Italiji kao biskup grada Lucere († 1323).

Drugi naš blaženik augustinac Gracija iz Mula u Boki Kotorskoj živio je i umro u Mlecima 1508, odakle mu je tek nakon trista godina tijelo preneseno u rodno mjesto (1810).

Blaženi Marko Križevčanin, ostrogonski kanonik, koji je u Rimu svojom rukom zabilježio da je Hrvat, palmu mučeništva zadobio je 1619. u dalekim Košicama, gradu bratske nam Slovačke.

Naš najozbiljniji noviji kandidat za oltar, sluga Božji fra Leopold Mandić, kapucin, živio je i umro u Padovi († 1942).

Jedina bi. Ozana Kotorska (1493—1565) ostala je u svojoj zemlji, ali živjela je u doba kada žene redovito nisu putovale, a osim toga sama je sebe za dugi niz godina zatvorila u sobu iz koje nikud nije izlazila.

Dakle, skoro svi naši priznati heroji svetosti svoj su život završili izvan domovine i prvo su im priznanje iskazali tuđinci.

To je činjenica, ali je također još veća činjenica da je u ovoj našoj zemlji Hrvatskoj kroz tisuću i trista godina živjelo i umrlo na tisuće i tisuće nekanoniziranih svetaca od pustinjaka Martina, pobožne kraljice Jelene († 975) i dobrog kralja Zvonimira († 1089) pa sve do sluge Božjega naših dana fra Ante Antića, koji je umro na glasu svetosti prije pet godina u Zagrebu († 4. III 1965).

A o nekanoniziranim mučenicima da i ne govorimo! Cijela je naša domovina natopljena krvlju mučenika za vjeru Kristovu u svako doba njezine povijesti, a osobito u doba četiristoljetne divovske borbe maloga hrvatskog Davida s velikim turskim Golijatom.

I naša je hrvatska Neretva natopljena krvlju kršćanskih mučenika. Prigodom kanonizacije prvoga hrvatskog sveca-mučenika Nikole Tavelića upoznat ćemo čitatelje »ISKRE« sa sedmoricom skoro nepoznatih Kristovih mučenika, svih sedam franjevaca matičnog samostana Zaostroga, koji su u 16—17. st. djelovali kao dušobrižnici u Neretvi i na njenom području kao martyres fidei (svjedoci vjere) svoj život dali za Krista i duše.

1. Sluga Božji fra Grgur od Zaostroga

Ne bismo uopće ništa znali o ovome našemu mučeniku da nam nije o njemu nešto malo zabilježio neki tuđinac, stari kroničar iz mađarske Kaloče, zvan Santovski. Prema njegovim podacima naš se mučenik zvao fra Grgur od Zaostroga. Bio je svećenik-franjevac i djelovao je na području Neretvanske krajine. Turci su ga objesili na mostu kod Konjica, njegovo tijelo prorešetali puščanim mecima i ostavili ga da tako visi preko godinu i po dana da bi na taj način zadali što veći strah kršćanima.

Santovski nije zabilježio ni godinu ni dan fra Grgine pogibije. Noviji naši crkveni povjesničari fra Grgino mučeništvo stavljaju u vrijeme prvoga većeg progona kršćana sa strane Turaka u Bosni i Hercegovini između 1516—1526, pa ga i pobliže datiraju oko 1524. god., tj. u vrijeme propasti staroga franjevačkog samostana u Konjicu.

Franjevački je red fra Grgu od Zaostroga ubrojio među svoje blaženike time što ga je 1938. god. unio u »Martyrologium Franciscanum« (Popis franjevačkih svetaca, blaženika i slugu Božjih) i odredio da njegov spomendan bude 18. listopada.

Neki su noviji naši pisci fra Grgu od Zaostroga prozvali fra Jurom Zaostrošcem, a ta pogreška dolazi od sličnosti tih dvaju imena u latinskom i talijanskom jeziku: Grego-rius-Georgius; Gregorio-Georgio.

Sluga Božji fra Grgur od Zaostroga najodličniji je od sedmorice neretvanskih franjevačkih mučenika, jer je jedini od njih ušao u franjevački martirologij, pa u franjevačkom redu nosi naslov sluga Božji.

2. Fra Petar Grupković

Na Osinju, romantičnom otočiću na ušću Neretve, nekoć je bio mali franjevački samostan koga se ruševine još i danas vide.

Uoči ciparskog rata (1570—73) u tom samostaniću bio je starješina fra Petar Grupković, bivši definitor velike franjevačke bosanske provincije.

U to doba senjski kapetan Ivo Senjanin, o kome pjeva narodna pjesma, bio je ugrabio jednu mladu muslimanku iz Gabele i pokrstio je. Njezin brat Ramo Kovačević, ogorčen radi toga, pozva Ivu Senjanina na megdan u Gabelu. Na megdanu Ivu sreća posluži, odsiječe Rami ruku i odnese je u Senj.

Da osvete neuspjeli megdan, preko tri stotine muslimana navale na osinjski samostanić, koji opljačkaše, spališe i srušiše. Tom prigodom na mjestu ubiše fra Petra Grup-kovića, a jednoga brata laika nepoznatog imena odvedoše u ropstvo.

Bilo je lo na dan sv. Vida, 15. lipnja godine Gospodnje 1570. Dakle, prije ravnih 400 godina!

3. Fra Nikola Kežić

Fra Nikola je bio zamjenik spomenutoga samostanskog starješine na Osinju fra Petra Grupkovića. Prigodom istoga pohoda na Osinj 1570. Turci su teško ranili fra Nikolu Kežića. Malo kasnije od te rane fra Nikola je umro i time ušao u niz franjevačkih mučenika.

4. Fra Blaž Stipurinović

Fra Blaž Stipurinović bio je rodom od Zažablja. U doba stradanja osinjskoga samostana 1570. djelovao je kao župnik u Neretvi. Tom prigodom Turci su i njega uhvatili, odveli ga u Stolac i tamo živa sadrli. Imao je 64 godine života. Neki kroničari njegovu mučeničku smrt datiraju 1. srpnja.

Dvjesta godina poslije fra Blaževe smrti narod ga se još bio sjećao i njemu se molio.

5. Fra Josip Tvrtković

Fra Josip Tvrtković bio je rodom iz Dračeva u Popovu polju. U franjevački je red stupio na dan sv. Josipa 19. ožujka 1664, a obukao ga je njegov suplemenjak zaostroški gvardijan fra Šimun Tvrtković. Godine 1683. bio je član uprave zaostroškog samostana. To proizlazi iz njegova vlastoručnoga potpisa bosančicom (tj. hrvatskom ćirilicom) prigodom neke primopredaje u zaostroškom samostanu. Potpis glasi: »Ja fra Josip Tvartković diškret manastira«. (Arhiv samostana Zaostrog).

O. Tvrtković jedna je od mnogih žrtava koje su pale za konačno oslobođenje južne Neretve od turskoga jarma 1685—88. Prema izjavi vrgorskog junaka glasovitoga Rade Mihovila Miletića (t 1737) mučenička smrt fra Josipa Tvrt-kovića ovako se dogodila:

Mletački general Petar Valier bio je naredio serdaru Radi da osvoji Norinsku Kulu na Neretvi. Kako je kršćanske vojnike na njihovim oslobodilačkim akcijama obično pratio po koji franjevac, tako je zaostroški gvardijan Radi-noj četi dodijelio o. Tvrtkovića. Akcija nije uspjela, iako je mnogo žrtava palo. Turci su ubili fra Josipa Tvrtkovića upravo dok je ispovijedao ranjene kršćanske vojnike. Četa se morala povući, ali o. Tvrtković nije htio ostaviti ranjenike, već je ustrajao s njima tješeći ih i ispovijedajući, dokle ga Turci pri tom svetom poslu nisu zatekli i ubili.

To se dogodilo na proljeće 1685. Prema nekim izvorima fra Josip je imao 56 godina, ali ako je stupio u franjevački red 1664, onda je morao biti mnogo mlađi.

6. Fra Petar Matić

Fra Petar Matić bio je rodom iz Umčana kod Vrgorca, kako to svjedoči arhivska knjiga u Zaostrogu. Fra Petar je stupio u franjevački red 21. travnja 1672. i na godišnjicu oblačenja položio svečane zavjete na ruke kustoda bosanske provincije fra Nikole Perišića. Vjerojatno je studirao u inozemstvu. U Zaostrogu je bio profesor pripravnika za svećenički i redovnički stalež, jer se u istoj gore spomenutoj prigodi zajedno s fra Josipom Tvrtkovićem potpisao također bosančicom: »Ja fra Petar Matić lektur manastira«.

Nakon spomenutoga neuspjeha kod Kule Norinske na proljeće 1685. naši su vojnici ponovno pokušali sreću i uspjeli zauzeti glasovitu Kulu, koja se još i danas slikovito koči između rijeke i magistrale. Otada je stalna posada budno čuvala Kulu, ali je među vojnicima zavladala neka bolest.

Zapovjednik Ivan Marinović zamoli zaostroški samostan da mu pošalje jednoga svećenika za dušobrižnika njegove posade. Gvardijan mu pošalje mladoga fra Petra, kome je tada moglo biti oko 33 godine. Idealni mladi lektur rado je poslušao svoga starješinu, premda je znao da se izlaže životnoj opasnosti.

Fra Petar se uputio iz Opuzena lađom u kojoj je bilo šest vojnika radi osiguranja putovanja. Ali, Turci su čekali u zasjedi, napadnu lađu, ubiju fra Petra i svih šest vojnika. Svima odsjekoše glave i pobjedonosno ih odnesoše u Čitluk.

To se je dogodilo na jesen 1685. Fra Pavao Šilobadović, kroničar krvavih događaja 17. st. u Makarskom primorju i Neretvi ovako je škrtim riječima opisao tu tragediju:

»1685. miseca otobra na 2. ubiše (Turci) Gabeljani na Krvavcu fra Petra Matica i još š njime 6 soldati, svim im glave odniše na Gabelu, neka se diče prid Turci što su učinili junaštvo.«

Tako je franjevački samostan u Zaostrogu kroz nekoliko mjeseci 1685. na oltar Vjere i Domovine dao dva mlada svećenika-mučenika koji su zaista pali kao žrtve svoga poziva.

7. Fra Mate Nagnanović

Spomenuti Rade Miletić sačuvao nam je podatke i o trećemu mučeniku zaostroškog samostana kroz kratko vrijeme.

Oko 1685. Miletić je sa svojom četom prodro u Broćno u Hercegovini, odakle je jedan dio kršćanskog puka s njime uskočio u Dalmaciju, drugi u unutrašnjost Bosne, dok je treći dio naroda ostao na rodnoj grudi da čeka neizvjesnu sudbinu.

Da bi bilo kako pomogao tom bijednom ostatku kršćana u Broćnu, zaostroški gvardijan pošalje im njihova zemljaka fra Matu Nagnanovića da svoj narod tješi i u vjeri krijepi. Fra Mate je rado pošao među svoje i njegovi su ga primili kao anđela tješitelja. Neko se vrijeme krio među svojim raspršenim stadom dokle ga Turci nisu otkrili, ubili i njegovo mrtvo tijelo bacili u Neretvu. To se prema nekim zapisima dogodilo 2. listopada 1686.

Stopama strica mučenika pošao je jedan njegov sinovac, stupio u franjevački red, uzeo ime fra Bernardin († 1717), poznat u našoj historiografiji kao ljetopisac na latinskom jeziku, koji u svome ljetopisu govori o »bosanskim mučenicima novijega doba«, među kojima spominje i svoga strica fra Matu. (Rukopis se čuva u samostanu u Zaostrogu a objavio ga je poznati hrvatski povjesničar fra Julijan Jelenić († 1931).

* * *

To je sedam sigurno utvrđenih franjevačkih neretvanskih mučenika iz doba turske vladavine u 16. i 17. stoljeću. Njihov je broj bez sumnje veći, ali o njima nemamo sigurnih povijesnih podataka. Tako npr. neki kasniji pisci spominju nekoga fra Bonu Vardovševića iz Bagalovića, koga da su Turci također ubili oko 1685. Međutim, fra »Bonu Vardovševića« ne spominje nikakav suvremeni izvor, a opis njegove smrti mnogo podsjeća na smrt fra Petra Matica tako da »fra Bonu«, koga neki pisci zovu i »fra Petrom«, ne ubrajamo u historijske osobe.

* * *

Ovo nekoliko riječi o sedmorici franjevačkih neretvanskih mučenika iz turskih vremena samo je mali dio velikoga franjevačkog martirologija koji je stoljećima krvlju pisan na području između Drave i Jadranskoga mora.

Toj krvi treba zahvaliti da se na tome području do danas održala naša vjera i naša narodnost.

Bez te franjevačke krvi cijela bi se Hrvatska danas mogla vidjeti sa zvonika zagrebačke katedrale, kako je to 1935. god. ustvrdio u jednoj svečanoj zgodi u hrvatskoj sabornici u Zagrebu naš poznati učenjak, književnik i franjevački trećoredac prof. Petar Grgeč († 1962).

Ta mučenička krv najbolje nam tumači onu neobičnu ljubav i povjerenje koje hrvatski vjernici od Čakovca do Kotora, od Pule do Subotice, imadu prema sinovima sv. Franje Asiškoga i prema braći prvoga hrvatskog Sveca!

Fra Karlo Jurišić

PISMO O. ANTE GABRIĆA

(Uz prvi broj »Iskre«)

»Iskra« i u njoj plamen. Plamen ljubavi prema Njemu i po Njemu prema svome rodu i čitavom svijetu. Metkovska »Iskra« — iskra sv. Ilije i iskra sv. Ivana, naših djedova i pradjedova. I s toga ubavog brežuljka, dolje kroz Pržine, Klade, Blinje, Koševo i uz Neretvu i niz Neretvu do plavog nam Jadrana baca svoje svjetlo.

Metković je bio i jest i želi ostati ISKRA. Kako m ije divan izgledao kad sam ga u ono predvečerje prošloga ljeta iza 31 godine opet s Kule Norinske

O.  ANTE   SA  SVOJIM  MINISTRANTIMA

ugledao. Okupljen oko svoga dragog svetog Ilije i pokriven kao plaštem i blagoslovom čempresa svetog Ivana. Crvene zrake zapadajućeg sunca, kao golubovi bijele kuće, a dolje pliva Neretva — sve se to spaja u milu trobojku.

Tek sam kratko vrijeme bio s tobom, Metkoviću, no ISKRA se rasplamtila. I s tom ISKROM u srcu vratio sam se natrag u dragu mi Bengaliju, ojačan i osvježen žarom i snagom te ISKRE.

Šaljem ISKRENE pozdrave i blagoslov. Metkoviću dragi, s tobom sam uvijek i s tvojim dragim pastirima i s tvojim očevima i majkama koji se žrtvuju za svoju djecu. S tvojom sam mladošću, uzdanicom našom, i s onim našim najmlađima i najdražima. Posebno s našim starcima i staricama, koji se polako, ali junački uspinju putem života k tvome sv. Iliji, i još više k sv. Ivanu, da s mjesta počinka bdiju

GLAVNA CENTRALNA
POSTA U MORAPAI

nad Tobom, čuvaju kremen tvoje ljubavi k Bogu i čelik odanosti tvome rodu, da svijetle kao žive iskre dok se ne pretvore u vječni plamen na nebu.

Tvoj Ante

Dr O. FRA STANKO PETROV

Znanstveni radnik i književnik

Bit će veoma zaslužno djelo za širu javnost, kojoj je O. Petrov najviše poznat po književnom radu, svestrano obraditi cjelokupni njegov književni opus. To djelo čeka svoga tvorca. O. Bujaš je dao u spomenici poticaj, da bi se našao netko, tko bi obradio o. Petrova kao pjesnika i književnika koga je »naša javnost priznala kao jednog od boljih ili najboljih hrvatskih filologa i teoretičara u gramatičkoj, pravopisnoj i stilističkoj disciplini«.

Po prirodi o. Petrov bio je plemenita, osjećajna, pjesnička, umjetnička duša. Volio je umjetnost, pjesništvo, glazbu. Zanimao se za umjetnička djela i u njima nalazio estetski užitak. Volio je prirodu, taj najveći izvor pjesničkih nadahnuća. Rođeni umjetnik, znao je otkriti ljepotu klasičnih djela, kao i smisao, značenje, složenost moderne umjetnosti, i sve to drugima prikazati.

O. Petrov pjeva mnogo. Ispjevao je par stotina pjesama. Pjeva cijeli život. S pjesmom započinje svoj šesdesetgodišnji književni život, a s pjesmom ga i završava. Na dan, kad se recitirala njegova pjesma, prigodom srebrne mise 12-torice njegovih učenika, on umire. Ljubitelj prirode i cvijeća, on pjeva o svemu, ali uvijek ostaje religiozni pjesnik. Pjeva Isusu (34 pjesme), svecima (24 pjesme), posebno o Majci Božjoj (58 pjesama).

Kad o Mariji pjeva onda je nježan, osjećajan kao dijete. Riječi su mu tople i slatke, stihovi mekani i laki.

Neobično je plodan i ostali njegov književni rad. Surađivao je u 43 časopisa. Devet godina bio je urednik časopisa »Gospa Sinjska«. Pisao je anegdote, eseje, feljtone, putopise, crtice, pripovijesti, novele, recenzije, kritike i slično. Posebni užitak mu je pisati živote svetaca. Uz svece, posebno opisuje likove uzornih franjevaca, koje je osobno poznavao.

Bio je izvanredan prevodilac. To mu je priznavala cijela naša javnost. Prevodio je mnogo. Prevodio je lako. Prevodio je lijepo. Čovjek bi rekao da je njegov prijevod original, a ne prijevod. A ipak, ako si uspoređivao, vidio si da je vjeran originalu. Prevodio je ne samo lake stvari za vjernike (»Veliko obećanje«, »Zdravo Kraljice« itd), nego i teže stvari (npr. Encikliku »Mediator Dei«, Ricciotti, »Život Kristov« itd.).

Posebno važno područje njegova književna stvaralaštva predstavljaju bezbrojna njegova pisma. Neka su pisma važna zbog religiozno-didaktičkog karaktera, druga su opet prave književne rasprave. Pisao je mnogo. Volio je pisati. Sva je svoja pisma pisao s posebnom pažnjom, nikad površno i nemarno. Pisao je kao da se razgovara. Kad si čitao njegova pisma, osjećao si kao da si pred njim, kao da čuješ njegov glas, kao da vidiš njegov nasmiješeni lik. Njegova pisma gojencima bila su prava duhovna hrana, puna sadržaja, pisma oca svojoj djeci.

Među svojom braćom o. Petrov bio je cijenjen kao najveći erudit, sveznadar u pravom smislu riječi. Kao polihistor i usto poznavalac evropskih jezika. Istakao se kao pravi majstor pera i riječi.

Nadasve svećenik i redovnik

O. Petrov bio je dostojan nosilac svoga svećeničkog i redovničkog imena. Od najranije mladosti do u kasnu starost s jednakom je ljubavlju ljubio sveto zvanje. Po naravi bio je vrlo osjetljiv, sklon srdžbi, koleričan i odlučan. Ali uz milost i dobru volju postigao je puno. Nastojanjem, svladavanjem, odricanjem, postao je idealan subrat. Profinjen, izgrađen, snažan svetački lik, koji svojom blagošću, ljubaznošću i dobrotom privlači.

Ljubio je svoje svećenstvo i redovništvo. Njemu je posvetio sve svoje životne snage. Njegov labuđi pjev »Svećenik i žrtva« postao je kruna njegova književnog stvaranja, ali i simbol kako je on shvaćao svećenika i žrtvu kao životni sinonim. Osim redovitih svećeničkih križeva, Bog mu je pripustio i tjelesne bolesti. On ih je dugo, strpljivo i iz ljubavi prema Bogu podnosio.

Ljubio je svetu Crkvu i sv. Oca. Rado je proučavao povijest sv. Otaca Papa. Sav bi bio blažen kad bi pripovijedao o svom susretu iz 1960. god. s papom Ivanom XXIII. Napisao je o tome za pitomce posebnu egzortu »Papin smiješak«.

U svojim je starješinama gledao predstavnike Božje.

Bio je čovjek žive i čvrste vjere. Čovjek neprestane meditacije i molitve. Proživljavao je misu, oficij, krunicu... Bio je silno pedantan u svemu. Rado je sve bilježio. Tako je vjerno bilježio i sve svoje pobožne vježbe. Jedno izdanje »Velikog obećanja«, s kojim se on služio, već nema nigdje prazna prostora jer je sve ispunio označujući kad je kroz dva decenija učinio prvi petak ili subotu. Ako nije bio ničim okupiran, on je u sebi molio. To se moglo posebno vidjeti u njegovim starijim godinama kad je već malo slabije čuo. Ako si mu pristupio bliže, čuo si kako moli pobožne uzdahe i si.

Koliko je ljubio svoje redovničke zavjete dade se zaključiti iz njegovih pjesama i autobiografije »Sjemeništarac Boško«.

O Mariji je više pisao. Njoj je najviše u svojoj pobožnosti vremena posvećivao. Uz Mariju i Josipa, svetac kome se najviše molio bio je sv. Ante. Veliki čudotvorac kao da mu je bio jedan od posebnih prijatelja. Često bi mi znao reći: »Da znaš kako mi je moj sveti Ante dobar!«

Kod o. Petrova posebno se zrcalila profinjenost, ljubaznost, čistoća u svemu, spremnost na uslugu. U govoru nije nikad vikao. Skladan je i veseo razgovor rado pratio. Ako bi razgovor postao neprijatan, izmakao bi se ili bi finim riječima dao znak da mu se to ne sviđa. Koji bi put to iskazao i vrlo odlučno. On idealan u svemu, stup i čuvar samostanske stege, ljubio je svoju zajednicu i želio je da u svemu bude idealan. Posebno je to nastojao kad je bio provincijal od 1934—1937.

Bio je ideal i ponos svoje zajednice. »Kad je trebalo nastupiti u ime svećeničke i redovničke zajednice, u ime Provincije ... kad se za različite zgode tražila učena i ugledna osoba, izbor je redovito pao na o. Petrova. Među svećenicima i redovnicima malo je tko znao nastupiti, malo je tko znao predstavljati redovničku ili svećeničku zajednicu kao on: učeno i otmjeno, redovnički i salonski«.

Takvim ga je smatrala ne samo njegova zajednica nego i sve franjevačke zajednice u domovini. Mnp. o. Damjanović, provincijal Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda među ostalim piše: »Ugledni pokojnik za naše suvremeno franjevačko pokoljenje u svim hrvatskim provincijama predstavljao je na idealan način ostvareno franjevaštvo. Bio je promicatelj franjevaštva djelima, govorom i perom. On je jedan od onih rijetkih koji uspijevaju da u jednoj osobi spoje evanđeosku jednostavnost i poniznost s dubokom učenošću i znanjem, evanđeosko siromaštvo s profinjenom otmjenošću«.

Fra B. Barčić iznosi: »Sveti život i duhovna djela o. S. Petrova to su živa apologija franjevačke duhovnosti u naše doba.«

Provincijal Provincije sv. Jeronim o. Fra Jerko Bakotin posebno ističe njegovu ljubav: »Idealnom ljubavlju ljubio je svu braću bez razlike kojoj provinciji pripadaju«.

Skopljanski biskup dr S. Fr. Čekada iznio je mišljenje ostaloga klera riječima: »Takvi ljudi ne umiru. Njihova se svjetla samo gase na zemaljskom obzorju, ali se zato njihova zvijezda u isto vrijeme pokazuje na obzorju Božje vječnosti. Ja sam uvjeren da dobra duša brata Stanka već sja kao čista zvijezda u sjaju rajskog blaženstva. Brat Stanko je to zaslužio. Stoga ne plačem nad grobom o. Stanka. Ne, nego gledam s tihom čežnjom u visine kamo se digla njegova duša i šapćem: Do viđenja, brate Stanko! Do viđenja na nebesima!«

Ljubav i poštovanje svih očitovalo se posebno na njegovu veličanstvenom pogrebu. Na svim licima vidjela se žalost radi gubitaka ideala i veličine iz naše sredine, ali i radost što smo dali nebu jednoga od naših najboljih.

Na grob o. Petrova mogli bismo s pravom napisati riječi šibenskog biskupa Msgr. Josipa Arnerića, koji je vodio njegov pogreb: »Fra Stanko, Ti si izvršio svoju misiju. Ispunio si svoju dužnost prema Bogu, Katoličkoj crkvi, Franjevačkom redu i prema Hrvatskom narodu«.

Fra Nikola Radić

VELIKI PETAK

Nakon 11 godina ponovo smo krenuli našim ulicama noseći Krista kroz naš grad. Bio je to doživljaj koji se ne zaboravlja. Stari su se sjetili davnih dana i običaja. Moglo se vidjeti suzu u njihovim očima. Mladići i djevojke pamte, ali vrlo blijedo,  kad su s  upaljenim  svijećama  u  rukama išli  u  ovoj manifestaciji vjere  i ljubavi prema Spasitelju. Djeci je

PROCESIJA  V.   PETKA   1970.

 to bio prvi put. Nitko sretniji od njih. Čuli su pričati od svojih roditelja, ali nisu mogli vjerovati, jer riječ nije bila kadra dočarati ono što se je dogodilo 27. IV 1970.

DJEČJI PJEVAČKI ZBOR

Oko 3.500 ljudi, ne samo iz Metkovića, nego iz cijele Neretve došlo je i sudjelovalo u toj na daleko poznatoj rnetkovskoj procesiji. Vrijeme nije mnogo obećavalo. Cijeli dan visjeli su oblaci nad gradom da bi pustili svoje blago kad je procesija završila. Sve je iznenadio, posebno starce, savršeni mir i red. To je zaista bila povorka molitve, zahvale i razmišljanja Kristove muke. Nije to bila samo vanjska parada, nego i večer duboke skrušenosti i ljubavi prema Kristu, koji je toga dana umro za nas na križu.

Sa zastavama, torcima, feralima, upaljenim svijećama, žudijama, baldakinom i tri pjevačka zbora, Svetotajstveni Krist sigurno je bio vrlo zadovoljan. On je vidio našu nutrinu koja mu se najviše svidjela, ali on je pogledao i naše očišćene ulice, osvijetljene i nakićene kuće, urešene balkone i prozore, koji su ovu zaista tmurnu noć pretvorili u dan.

Svaki Veliki petak u Metkoviću je doživljaj. Ali ovaj 27. travnja 1970. posebno će ostati u srcu i sjećanju svih onih koji su sudjelovali u večernjoj procesiji.

METKOVAC

PRED KIPOM

Pred kipom te, Gospe, mole

da, im zdravlje daš

i da ih od teških muka,

Majko, očuvaš.

Pogledaj nas, Gospe,

raširi nam ruke!

Ti jedina utjeho naša,

što liječiš nam gorke muke.

I dolaze k Tebi.

Tebi se svatko veseli.

Najveća Majko majka,

voli Te svijet cijeli.

Voljela bih da sam kao i Ti,

da sam majka cijelog svijeta,

i da moje ime

medu njima cvjeta.

Marija P.

»NAŠA RADOST«

Travnja ove godine osnovna škola u Metkoviću izdala je svoj list koji nosi ime »Naša radost«.

List je sastavljen od radova učenika koji u lijepom broju dosta uspješno surađuju s literarnom grupom. Neki tekstovi posebno su uspjeli i prava je šteta ne pročitati ih. Zato onima koji još nisu prelistali prvi broj »Naše radosti«, preporučamo da to učine, jer će naići na simpatične i veoma uspjele prikaze dječačkog života.

I stariji će se obradovati čitajući list, jer će obnoviti sjećanja na dane kada su i sami bili u školskim klupama.

Sadržaj lista dosta je raznolik. Svatko za sebe može nešto pronaći. Ima materijala dovoljno kako za ljubitelje poezije, tako i za one koji vole prozu, humor i enigmatiku.

Nadamo se da će ovi simpatični školski list steći vjerne čitaoce, i imati dosta uspjeha u budućem radu.

Maja

NA IZLETU

Mi sjemeništarci u Sinju imamo dosta razonode. Uz igre, priredbe, šetnje imamo i izlete. Uvijek prije njih vlada raspoloženje. Tako je bilo i onog dana, kad smo trebali poći u Imotski.

Prije ustajanja bili smo budni. Sve je bilo za nekoliko minuta poslije dizanja spremno za polazak. Molitva i autobus je krenuo.

Pjesma za pjesmom orila se do Imotskog, gdje smo izvanredno dočekani. Poslije kratkog odmora pošli smo vidjeti jednu od ljepših crkava Dalmacije. Poslije razgledanja crkve i samostana pošli smo na Imotska jezera. Ne zna se koje je ljepše, koje više očarava: Plavo ili Crveno. Svako ima svoje specijalne privlačne osobine. Na tisuće izletnika svake godine dolazi da se divi tim Božjim ljepotama u našoj Imotskoj krajini. Jedni od njih toga dana bili smo i mi franjevački sjemeništarci iz Sinja.

Nismo se dugo zadržavali, ali i u tom kratkom periodu nismo propustili priliku da iskušamo svoju snagu i vještinu. Svatko se želio baciti kamenom i probiti mirnu površinu jezera. Vrlo rijetkima je to i uspjelo iako uz tešku muku i pokušaj od nekoliko puta.

POGLED   NA   SVETIŠTE   GOSPE   SINJSKE   GDJE   SE   ODGAJAJU   NAŠI
SJEMENIŠTARCI

Već pomalo umorni i ogladnjeli sjeli smo za ručak. Svi sretni i zadovoljni počeli smo pjevati. Uz pratnju tamburica i harmonike bilo je zaista veselo.

Poslije podne pošli smo u Proložac. Tu smo zaigrali utakmicu s NK »Mladost«. Vrlo živa i borbena utakmica završila je neriješenim rezultatom 5:5.

Kako smo s pjesmom pošli tako smo se i vraćali. Svaki odmor, bilo izlet ili igra nama služi da bolje možemo nastaviti svoje učenje. Tko uči, potrebna mu je i razonoda, koje ima dosta i u našem sjemeništu.

Pero Rastočić

PRVA SVETA PRIČEST

Stotinu djece u stotoj obljetnici crkve sv. Ilije u Metkoviću primilo je na Duhove 17. svibnja 1970. god. Prvu sv. Pričest. Bio je to nezaboravan dan za sve nas. Već rano »bijeli anđeli« stizali su obučeni u bjelini zajedno s roditeljima, prijateljima, rodbinom pred crkvu, radosno očekujući trenutak za kojim su tako dugo čeznuli.

Ovaj dan se ponavlja svake godine. Stotine djece našega grada ponovno primaju Krista u svoje srce. Za njih najveći dan njihova života. No, ni mi nismo indiferentni.

PRVA PRIČEST 1970.

I nama loga trenutka jače udara srce, jer nas podsjeća na dan našeg veselja i radosti, kad smo poput njih išli jednog jutra pred nekoliko godina na pričesnu klupu. Teško taj dan prolazi bez suze na oku, iako je ta suza radosnica.

Najsretniji uz djecu bili su roditelji. Tko sretniji od njih?! Imaju i zašto biti radosni. Ta, njihovo je dijete veselo i sretno, pa su i oni. A oni koji nisu imali možda uza se svoje majke bili su nam bliže. Oni su i trebali našu veću pažnju i ljubav. To se je i vidjelo. I u trenucima dok je svećenik tumačio na večernjoj posveti djece B. D. Mariji, kako imamo jednu drugu majku, koja može dostojno zamijeniti zemaljsku, kao da su ta djeca oživjela. Izjednačila su se s ostalom, a to je za njih značilo mnogo.

I tako je prošao još jedan nezaboravni dan, koji ne bi smio biti uskraćen nijednom djetetu koji za njim čezne, jer to znači riješiti ga njegova najljepšeg i najdražeg susreta s njegovim najvećim prijateljem Isusom.

Sve čestitke i najljepše želje našim prvopričesnicima i njihovim roditeljima koji su im omogućili ovaj sretni dan.

Mirjana

»SUNČANO MLIJEKO«

Ilija Bošnjak napisao je knjigu pod gornjim naslovom. Stariji ga Metkovci poznaju, a mladi su vjerojatno čuli za njega. Sada živi u Zagrebu.

Cilj knjige jest da pouči našeg malog čovjeka, težaka--ratara. Na jednostavan i pristupačan način on je to i uspio. Knjiga se rado čitala, jer je vrlo jednostavno opisao kako u svome radu na njivi, u svojim težačkim poslovima, u polju u dodiru s prirodom treba doživljavati i gledati velika Božja djela. Posebno se zaustavio na suncu, koje je izvor svega života na zemlji.

U predgovoru pisac se i predstavlja čitateljima. Zanimljivo je čuti što kaže:

»Rodom sam, da znate sa hercegovačke granice, nedaleko od mjesta gdje mutna Neretva sišavši s planina, u kojima živi cvijet našega naroda, utiče u naše more.

Zar ne znate, koja su tri najljepša mjesta na svijetu? Ta Jeruzalem, Pariz i Metković.

Tako bar tvrdi jedan moj ujac, nešto od šale, ali najviše od ljubavi za svoje i moje rodno mjesto. Svi smo mi Metkovci ovako zaljubljeni u Metković, jer se u Metkoviću i uopće u Neretvi lijepo i dobro živi, mada se zbog ono malo groznice veli da je »Neretva od Boga prokleta«. Kako je prokleta kad u njoj pšenice i kukuruza, vina i ulja, jegulja i plotica, pataka i lisica, ma svakoga blaga Božjeg!

Djed mi bijaše težak, otac napola gospodin. Pokojna majka od usta je otkidala, da bi od mene učinila čovjeka. I ona je bila iz težačke kuće. No stavši uz pokojnoga ćaću i ona se pogospodi te stade nazivati seljake porugljivim imenima. Jednom dok sam večerao prekori me: »Zašto jedeš s Vlasima?« Nato majci odbrusih: »Ja ne jedem s Vlasima nego s težacima!«

To je jedna od najmilijih uspomena iz moga djetinjstva, dokaz da sam ljubio i štovao težaka, i da »gospocki« odgoj nije ništa mogao protiv zdrave narodne krvi koja, hvala Bogu, još u mojim žilama teče. Išao sam u Francusku, ali se ne znam kretati u »gospockom« društvu. Najdraže mi je bilo ići u polje. Za vrijeme praznika išao bih u susjedna hercegovačka sela da se divim onoj krasnoj snažnoj čeljadi u lijepoj i čistoj nošnji, bistrom umu i slatkom jeziku.«

Na završetku svoje knjige od 112 stranica pisac pjeva pjesmu. On se malo prije nego pošalje svoju knjigu širom domovine ljuti na ono načelo: »Pleti kotac ko i otac«. Težakov sin mora znati više nego njegov otac, jer je ratarstvo podložno zakonu mjere i razvoja. Evo nekoliko stihova iz te pjesme:

GRAĐANI!

»Dvoje djece iz Đakova zalutalo je u našu varoš, koji su bili upućeni u Knin kod tete, ali ih Talijani ne htjedoše propustiti.

Pošto su bez ikakvih sredstava, apelira se na građanstvo da im pruži kakvu pripomoć da se mogu povratiti u Đakovo.

Metković, 25. IX 1919.

 RIJEKA MOGA GRADA

Svakako jedan od najljepših predjela Južne Hrvatske jest dolina Neretve. Puna je prirodnih ljepota, povijesnih spomenika i najdražih uspomena. Teško je govoriti o ovome kraju, a da odmah ne spomenemo Neretvu koja je od svoga izvora u podnožju planinskog sklopa Jabuke i Gredelj planine, pa do svoga utoka u more puna simbolike. Njom je satkana i povijest Hercegovine. Ona je os i simbol snage, spomenik borbe za život kroz stoljeća.

Tekući u obliku luka, svojim krakovima grli tu dragu Krajinu. Vijugavim koritom, penjući se kroz uske klance i klisure govori o snazi ljudi koji žive na njezinim obalama. Nezaustavnim tokom kroz uske doline između planinskih klisura i kanjona upućuje nas na ustrajnost i izdržljivost u borbama života. Silaskom u primorsku ravnicu govori nam da samo ustrajnost i upornost postiže uspjeh, da borba donosi pobjedu, a da konac djelo krasi. Bezbrojnim brzacima, virovima, vodopadima daje nam razmišljati da je život prepun kušnja, koje jaka volja i vedrina duha mogu svladati. Njezin ozbiljan i dubok šum u pećinama i provalijama opominje nas da budemo u životu oprezni u kušnjama veliki. Bistra voda njezinih dubina ogledalo je naše savjesti. Svojom deltom koja se raširila da zagrli naše more uči nas da ljubimo sve ljude koji stanuju na njezinim obalama.

Neretva je rijeka naše duše i našeg srca. Iz nje crpemo snagu za vječne ideale i po njoj izlijevamo silu svojih uzvišenih ideala. Ona je majka, koja se bori za nas, i mi umiremo za nju. Ona tuguje, pjeva i bori se s nama. Mističnu propovijed života u šumu njezinih valova mi potpuno razumijemo.

Na njezinim obalama iznikli su svjedoci naše povijesti. Na lijevoj strani Konjic, Blagaj i Počitelj, a na desnoj Vid, Gabela i Mostar. Na njezinim obalama nalaze se mjesta: Ulog, Ostrožac, Jablanica, Čapljina, Metković i Opuzen. Puna živopisnih dolina Borac, Rama, Bijelo polje, Žitomislić, Gabela..., puna oranica, rodnih usjeva, bujnih kukuruza, duhanskih nasada, sočnih vinograda, najljepšeg voća, Neretva je učinila ovaj dio naše domovine Misirom.

Plovna je do Metkovića. No u davno doba ona je bila plovna do Počitelja, a kasnije do Gabele. U gustim šumama i planinama nekad su Neretvanski gusari sjekli građu za svoje brze lađe, kojima su vodili borbu za slobodu svojega mora i zalijetali se čak do španjolskih obala, Cipra i Carigrada. Tu su divne šumovite planine s brojnim potocima, jezerima i neopisivim krajolicima. To su najljepše atrakcije naših izletnika i planinara.

Kao središte povijesnih zbivanja dolina Neretve općenito je poznata. Zbog strateškog značenja, bogatstva i prirodnih ljepota za nju su se otimali mnogi. Uvijek je ostala na nogama, svjesna pozicije gdje se nalazi. Ona je kao i uvijek ostala jedan od najljepših predjela Južne Hrvatske.

Mira

Vrlo brzo izaći će knjiga »Neretva nekad i danas« od našega poznatog književnika Iva Smoljana koji je nastanjen u Zagrebu. Na 220 stranica s fotografijama i kartama bit će prikazana Neretva kroz povijest: povijesni razvoj lučke privrede, melioracija, ribarstvo, kulturni pregled, Neretva u djelima hrvatskih slikara, kronologija, bibliografija itd.

Pisac koji je i sam Neretvanin želi osvijetliti našu neretvansku tradiciju i probuditi u nama svijest o našoj slavnoj prošlosti. Bez te svijesti ne mogu se pravo uočiti ni naši današnji problemi, naš današnji život. Mi nismo od danas, ni od jučer, nego i od davne prošlosti koja nam govori. Nažalost gluhi smo, pa je ne čujemo. U toj povijesti je i dio naše sudbine. Kako ići dalje, ako ne s čitavom sudbinom?

Znajući da nam svima leži na srcu naša prošlost i sva ona baština iz koje smo potekli, uvjeren sam da ćete se pretplatiti na knjigu i time pomoći njen skori izlazak.

 PRVI GOVOR PRIGODOM OTVARANJA METKOVSKE
ČITAONICE

»Hrvatska Neretvanska čitaonica« osnovana je u Metkoviću 30. travnja 1873. Na 5. srpnja 1873. izabran je i njezin prvi predsjednik Silvije Tadić. Prigodom svečanog otvaranja novoizabrani predsjednik održao je slijedeći govor:

»Velečastna i mila Gospodo, plemenite i dične Gospoje, drage i mile Gospojice!

Ko da sam mlad srce mi od milja i radosti skače gledajući vas ovdje večeras skupljene na proslavljenje otvora ove Hrvatske narodne čitaonice, te ja kao iste predsjednik, jednoglasno izabran od gospode članova utemeljitelja u sjednici 5. tekućega, sada u ovi čas, a na temelju odnosnog Pravilnika odobrena i potvrđena od visoke C. K. Dalmatinske Vlade, proglašujem svečano i zakonito otvorenje »Hrvatske Neretvanske čitaonice« u Metkoviću i pozivam vas da svi sa mnom trokrat uskliknete:

Živio naš car i kralj Franjo Josip I!

Živio njegov namjesnik Emil, plemić Daniel!

Živila Hrvatska!«

— Da Neretvanska krajina, Neretvanska blatija, ili Neretva od Počitelja do ušća Neretve u Jadransko more ima 140 km, od toga 10 u Hercegovini, ostalo u Dalmaciji.

— Da je Rimljanin Katon nazvao rijeku Neretvu »Fluvium Naronum pulchrum, magnum, pisculentum«, tj. »rijeku Neretvu veliku, lijepu i obilnu ribom«.

— Da su se Neretvani pokrstili između 878—880. god.

— Da je nekada Neretvanska oblast zahvaćala područje od Cetine do Neretve s otocima Bracem, Hvarom, Korčulom i Mljetom.

— Da radi poplave filoksera ne dolazi u Neretvi do izražaja, jer voda uguši trsnu uš.

— Da je malarija prije toliko harala, da su ovu Krajinu nazivali »prokletom«. Neki drže da se razorena Narona radi nje nije više ni podigla.

— Da je 1929. god. donesena u ovo područje riba gambusija, koja jede larve komaraca koji šire ovu bolest.

— Da u Metkoviću uspijevaju neke vrste australske biljke eukaliptusa, te bambusi, japanska djetelina Kuzdu itd.

— Da se Neretva zove »Misir« zbog dobrog uroda voća, povrća i pojedinih žitarica.

— Da se na ovom području prije rata naveliko hvatala pijavica i izvozila u Mađarsku i Francusku do 2000 —3000 kg.

— Da Neretvu mnogi nazivaju Venecijom i Nizozemskom, jer je cijelo područje isprepleteno rukavima i umjetnim kanalima, po kojima su glavno prijevozno sredstvo lađe i trupe.

— Da u Neretvanskoj krajini osim čapalja, galebova, divljih gusaka, pataka i gnjuraca, ima i orlova, jastrebova, ždralova, sokolova, šljuka i nekih pelikana.

— Da je ovu Krajinu, posebno bivšu Nar onu, današnji Vid, posjetio i proučavao glasoviti povjesničar Momsen.

— Da je Metković prvi put nacrtan na karti objavljenoj u Veneciji 1699. godine u djelu Cornellija »Isolario«.

10. III 1970. Napustila nas je Jela Štokić. Opremljena sv. sakramentima mirno je primila smrt iz Božje ruke.

29. IV 1970. pošla je s ovoga svijeta Ana Popović. Kako je pobožno i sveto živjela tako je i umrla. I ako u poodmaklim godinama pokazala nam je kako treba vršiti svoje kršćanske dužnosti.

Na magistrali između Neuma i Dubrovnika poginula su dva mlada bića, dva prijatelja Branko Arapović i Branko Mileta iz Šibenika, vozeći se na motoru. Bio je to udarac za sve nas mlade, a i za čitav naš grad. U početku nismo to ni vjerovali, ali kad se je crnina pokazala na pošti, i kad su zvona najavila smrt dvojice mladića, shvatili smo da zavaravanju nema smisla.

Veličanstveni sprovod jednom u Metkoviću, a drugom u Šibeniku pokazali su, koliko smo ih voljeli. Bilo je zaista dirljivo gledati one koji su ga došli ispratiti na privremeno počivalište, kako glasno plaču, očitujući na taj način svoju nutrinu, koja je spontano i iskreno progovorila. Posebno mi mladi bili smo žalosni, jer smo izgubili druga, prijatelja i kolegu. Kiša je cijeli dan padala, ali kad je sprovod pošao od kuće prestala je, kao da je željela da ne smeta u tom trenutku i da omete one koji su došli da ga pozdrave.

Crkva je bila dupkom puna. O. Župnik održao je govor, na čiji nijedno oko nije ostalo suho. Bio je to jednoglasni jecaj za onim, kojeg smo voljeli. Poslije njega je održao vrlo lijepo nekoliko riječi i njegov rođak. Kiša je počela padati, kao da ga i ona želi pozdraviti. Na groblju vrlo ganutljivo oprostio se je od njega njegov prijatelj Kapović.

I kad smo otpratili jednog Branka, došao je iz Dubrovnika i drugi Branko. Samo nekoliko trenutaka zadržao se je u našem gradu gdje mu je O. Župnik dao odrješenje i uputio par riječi.

Svi smo smatrali da to nije dovoljno. Sutradan cijeli autobus s o. Župnikom pošao je u Šibenik da mu u ime cijeloga Metkovića reče HVALA. Šibenik je našim dolaskom ostao zadivljen. Naše djevojke u bjelini, naši mladići, koji su ga nosili zajedno sa Šibenčancima, naši vijenci... sve je to vrlo pozitivno djelovalo na građane Krešimirova grada. Ljudi, posebno njegovi roditelji bili su iznenađeni pažnjom i ljubavi koju smo pokazali. O. Župnik je održao pred punom crkvom na groblju govor koji je imao jednak epilog kao i u Metkoviću: suza, jecaj, uzdisaj... Na grobu se je oprostio vrlo dirljivo od pokojnika Boro Bebić.

Iz ove teške i nama bolne tragedije mi mladi morali bismo izvući neke pouke.

Prvo: ne prebrzo voziti. Držati se propisa i pravila, jer su stavljena radi našeg dobra.

Drugo: moramo biti u životu dobri kršćani i ljudi, jer samo takvi, ovako nešto poslije smrti doživljavaju.

Treće: trebamo uvijek biti spremni za polazak, jer nikada neznamo kad će nam biti STOP.

Pero

Metković je dobio prvog svog stalnog taksistu Nikolu Dominiković, i tako bar donekle riješio problem hitnog prijevoza u potrebi i nuždi.

Dan 7. lipnja 1970. godine ostati će dugo u uspomeni onih koji su se toga dana zatekli u Metkoviću. Zaista divan sunčan dan. Sa svih strana pristizali su gosti. Mogle su se vidjeti registracije Zadra, Splita, Makarske, Mostara, Dubrovnika ... Dugo se je čekao ovaj dan. Zbog uvijek nepredviđenih razloga regata se je morala dva puta odgoditi. No, ustrajni metkovski entuziasti na čelu sa Perom Jurjevićem koristili su svako slobodno vrijeme da što bolje i spremnije izađu pred svoje mještane prvi put, u službenom natjecanju.

Na svečanoj tribini stajali su trofeji. Ispred nje poredani veslači okruženi mnogobrojnim ljubiteljima ovoga sporta slušali su riječi Pere Jurjevića, potpredsjednika regatnog Odbora, koji je otvorio Prvu neretvansku regatu. Poslije njega prisutnima je uputio pozdrave i najbolje želje dr Dalibor Parač predsjednik podsaveza Dalmacije i savezni kapetan.

Spektakl kakav Metković rijetko viđa, manifestacija dostojna grada na Neretvi. Mirna Neretva dočaravala je svoju draž i ljepotu svojim »trupicama« koje su čekale znak suca da krenu sa starta.

U 10 sati počelo je natjecanje. »Trupice« s kojima je počelo natjecanje pobudile su jak interes. Najviše uspjeha u »trupicama« s jednim veslačem imali su natjecatelji iz Komina. U trci sa dva veslača prvi su stigli Željko Vučković i Srećko Jerković iz Kule Norinske.

Poslije ovog uspješnog i zanimljivog starta nastupile su ekipe: VK »Krka« iz Šibenika; VK »Gusar« iz Splita; VK »Mornar« iz Splita; VK »Bura« iz Makarske; VK Garnizon JNA; VK »Ošjak« iz Vele Luke; VK »Neptun« iz Dubrovnika; VK »Neretvanski gusar« iz Metkovića. Ukupno 30 čamaca sa 123 veslača.

»Neretvanski gusar« osvojio je srebrnu medalju sa četvercem bez kormilara i brončanu sa četvercem s kormilarom. U ekipnom plasmanu »Krka« iz Šibenika osvojila je prvo mjesto, a na peto se je plasirao »Neretvanski gusar« što predstavlja lijep uspjeh metkovskih mladića: Joška Sprčić, Slobodana Batinović, Joška Dragović, Jerke Jerković i korm. Borisa Bafo.

Svaka ekipa dobila je amforu postavljenu na drvenom podnožju o kojoj je obješena medalja na crvenoj vrpci. Također svakoj ekipi je dana i klupska zastava što ju je izradila Blažena Džakula, Tri prvoplasirane ekipe dobile su tri starohrvatske galije rad domaćeg kreatora Živana Bjelovučića.

Poslije zaista sportskog i fer natjecanja održan je zajednički ručak. Uz mnoge zahvale na odličnoj organizaciji i pohvalama za uspjelo održano natjecanje dogovoreno je da se svake godine održi u ovo vrijeme natjecanje ove vrste. Tako bi ovo postalo tradicionalno.

Tako je završio jedan dan koji je mnogo doprinio sportsko-zabavnom životu našega grada. Iskrene čestitke organizatorima i sudionicima na njihovu neumornom i nesebičnom radu.

Puno priznanje predsjedniku Boži Mustapiću, potpredsjedniku Peri Jurjeviću, tajniku Braci Kravaru, te tehničkoj, sudačkoj, financijskoj i zdravstvenoj službi, i svima koji su pridonijeli uspjehu prve neretvanske regate.

Prijatelj