TRODNEVNICA U ČAST STOTE OBLJETNICE CRKVE SV. ILIJE
 22—24. studenoga

Daljnja priprava je uspjela. Sve je bilo spremno da počne veliki ceremonijal. Slavljenje zvona za devet dana nagovještalo je da se sprema nešto što će se dugo pamtiti.

Blagdan je Krista Kralja. Kiša je padala skoro cijeli dan. Bilo je malo komplikacija sa strujom.

Ujutro u 6 sati bilo je IZLOŽENIH PRESVETOG. Cijeli dan bio je dan zahvale. Crkva uvijek puna. Mijenjali su se ministranti. Bratimi, Treći red. Svaki vjernik našao je nekoliko trenutaka da se zaleti i pozdravi Krista pod prilikom kruha.

Navečer je bila koncelebracija. Predsjedavao je i propovijedao o. fra Rufin dr Šilić, provincijal hercegovačkih fratara. Još su sudjelovali: fra Oton Bilić, fra Dinko Maslac, fra Viktor Kosir, fra Vinko Prlić, fra Tihomir Grgat.

Poslije koncelebracije o. Župnik je održao blagoslov s Presvetim. Stipe Pipinić je pjevao »Prosti Gospodine«, a narod je iz dubine duše odgovarao »Jer jes preveliko milosrđe Njegovo«. Sve završava s »Zdravo Djevo«.

Poslije svečanosti u crkvi za goste je spremljena večera. U zdravici je o. Župnik zahvalio braći iz Hercegovine na njihovoj ljubavi i suosjećanju. O. fra Rufin dr Šilić zahvalio je i istakao sreću i zadovoljstvo što može prisustvovati ovakvoj izvanrednoj proslavi.

Večeri su prisustvovali i braća iz Zaostroga: o. fra Aleksandar Ribičić, o. fra Tihomir Grgat, o. fra Stanko Huljić i župnik iz Pline o. fra Mate Markota.

Donosimo govor o. Rufina dr Šilića na prvi dan trodnevnice 22. XI 1970.

»Mi Hercegovci došli smo večeras ovdje vama, da skupa s vama proslavimo Krista Kralja. Ne da vas ne volimo, ali ovaj put ne toliko iz ljubavi koliko iz dužnosti. Kad su vaši stari prije 100 godina na ovom brijegu pravili crkvu nije im bilo lako. Napravili su je ovdje radi sebe, ali i radi nas Hercegovaca.

Prije sto godina mi smo bili u turskom ropstvu i dizali smo bune i nismo vjerovali da kršćana još ima na svijetu, kad nam neće da pomognu. A onda su vaši stari napravili ovu crkvu da bude svjetionik i da je i mi vidimo i vjerujemo da još ima Boga i kršćana na svijetu. Hvala vašim starima!

A onda prije 75 godina, kad nas je Austrija rastavljala od Hrvatske, ova crkva na brijegu postala je svjetionik da vjerujemo da još ima Hrvata na svijetu..

Prije 50 godina kad je bivša Jugoslavija slavila ujedinjenje, mi smo u ovu crkvu gledali kao kažiprst, koji nam svjedoči da smo ipak jedna braća i po krvi i po krštenju.

Prije 25 godina kad smo jednako mi u Hercegovini kao i vi ovdje bili zavijeni u crno zbog ratnih strahota, kada smo svi plakali i tugovali, ovaj je brijeg bio kažiprst prema nebu, koji nam je govorio, da još ima Bog utjehe, Bog nade, Kralj mira i Kralj snage. I zato ova vaša slava i naša je slava. Ja sam sretan da je ova slava spojena sa svetkovinom Krista Kralja, sa svetkovinom klanjanja i euharistijskog slavlja, jer se je kroz ovih sto godina leksikon dosta promjenio.

Prije 100 godina vrijedio je jedan kralj više nego cijeli narod. I narodi su išli u smrt da spase kralju krunu i vlast. Danas više vrijedi i najmanji narod nego i najveći kralj. I zato čitavi narodi idu u smrt da kralju skinu vlast i da je dadnu narodu.

o. FRA RUFIN DR ŠILIĆ ZA VRIJEME PROPOVIJEDI

Ali kroz tih stotinu godina jedno je kraljevstvo ostalo jednako nepromijenjeno, kraljevstvo koje je Krist sebi prisvojio pred Pilatom.

Kraljevstva prolaze i dolaze, osnivaju se i raspadaju krune, stavljaju se i padaju prijestolja, ali Kristovo kraljevstvo vječno stoji, vječno raste i svakim danom je snažnije, jer njegovo kraljevstvo nije kao ostala kraljevstva.

Sva druga kraljevstva nastala su onda, kad se je jedan kralj rodio, a nestala kad je kralj umro. Samo Kristovo kraljevstvo je nastalo onda kada je Krist Kralj umro. I zato neće ga nikada nestati, jer i Krist nikada ne umire i smrt do Njega ne dopire.

Sva druga kraljevstva su snažna onoliko koliko podložnika pogine za svoga vladara, samo Kristovo kraljevstvo je jako onoliko koliko ima ovih za koje je Krist Kralj poginuo.

Sva druga kraljevstva bore se da prošire granice svoga kraljevstva na zemljopisnoj karti, a Krist se bori da ne postavi nikakvih granica i nema i nećete vidjeti nikada Njegovo kraljevstvo na toj karti, jer Njegovo kraljevstvo seže od paklenih vrata do prijestolja Oca Svemogućega.

Sva ostala kraljevstva drže se pomoću sudova, pomoću lažnih svjedoka i pomoću zatvora i kazna, samo Kristovo kraljevstvo traži najvećega grešnika da mu dade najveće oproštenje. Njegovo kraljevstvo drukčije je nego je ikada bilo i nego će ikada biti neko drugo kraljevstvo.

Zato sjetite se, braćo, kako nam Božja riječ opisuje to kraljevstvo.

Počelo je onda, kada je kao Bog prijestolja i Gospodar svemira postao robom i uzeo obličje sluge, a baš radi toga Nebeski ga Otac uzvisi da se svako koljeno prigne na sami spomen Imena Njegova.

Ali Njegovoj ljubavi nije bilo dosta odreći se neba, odreci se svemira, odreći se slave, nego je pošao mnogo dalje i rekao da kada bude propet na križu, kad mu privežu ruke i noge, kad ostane kao rob i kada ne bude mogao vladati ni svojim tijelom, onda će sve pobijediti.

Iako je križ ušao u svaku kuću, ipak je Krist htio još osvojiti svako srce, jer križ ne može ući u svako srce. I zato u svojoj dosjetljivoj ljubavi postaje zalogajem kruha da može osvojiti svakoga, jer nema loga čovjeka i toga slabića koji nije jači od zalogaja kruha, a samo zato da ga može svladati, da ga može prisvojiti i da ga može učiniti sobom. Poslije toga ljubav Krista Kralja čini takvoga djetetom Božjim, čini ga bratom, čini ga dionikom neba i zemlje, kraljevskim svećenikom u kraljevstvu svoga Nebeskoga Oca. I zato je to put stvaralačke kraljevske ljubavi, jer što je čovjek nedostojniji to je svome Kristu Kralju draži, što se više bori protiv Božje ljubavi, to se više ta Božja ljubav bori za toga čovjeka da ga učini dostojnim iste ljubavi.

Kada ljudski grijesi postanu poplava koja poplavi svijet onda se Božja ljubav pretvara u ocean koja proguta i očisti poplavu i svijet od grijeha. I zato ako želimo znati kakav je naš Krist Kralj, uzmimo zalogaj kruha.

Kruh je dobar i nikada ne može biti zao, ni Krist Kralj ne može biti zao jer voli svakoga i grješnika i carinika. Kruh osvaja svijet, svagdje ga ima i svakome pripada. Isto je tako i s Kristom Kraljem.

I zato na današnji dan ovoga vašeg slavlja ja bih vas upozorio da je taj Krist Kralj nama današnjim ljudima dao jedan veliki suvremeni dar bratstva i jednakosti. Danas se čovječanstvo trsi, dižu se revolucije samo zato da se pokaže da ljudi žele biti braća. Narodi sitni i veliki bune se protiv ratova jer bi htjeli jedni drugima biti braća. Čovjek je konačno otkrio da ima jednoga Oca i da su svi jedne krvi i da su svi prava braća.

Međutim, ti ljudi koji traže bratstvo izgubili su Božje očinstvo. Oni su stvorili od čovječanstva braću, ali braću bez Oca, i tako je svijet postao jedno veliko sirotište, sirotište bez Boga Oca.

DR RUFIN ŠILIĆ PREDSJEDA KONCELBBRACIJI

A Krist nas je naučio kako ćemo na drugi način postati braća. To je način pričesne klupe. Neka se sutra raspiše natječaj za najljepši spomenik bratstva, dobit će ga onaj, koji naslika najljepše čovjeka kraj pričesne klupe. Mogu ljudi ispred crkve biti učeni ili neuki, ali ovdje i profesor i đak primaju jednak komadić kruha. Mogu biti ispred crkve svjetski učenjaci i analfabete, ali ovdje pred Bogom su jednaki. Mogu tamo svi ljudi biti grešnici ili sveci, ali ovdje pred pričesnom klupom svatko se treba udariti u prsa i reći moj grijeh, jer smo pred Gospodinom svi grešnici i svi pravednici po njegovu milosrđu kad ga dobijemo. Pred pričesnom klupom nema razlike između bijelca i crnca, djeteta i odrasloga, muška i ženska, jer se svima daje komadić kruha i obećaje čitavo nebo i vječno spasenje. To je ono bratstvo koje je Krist izgradio kad nam je ostavio sebe kao komadić kruha.

Dvije stotine godina nakon Kristove smrti jednom je čovjeku palo napamet obaći svijet i ispitati jesu li kršćani Krista shvatili. Bio je to Fabercije iz Male Azije. Kada je umirao u jednoj pećini uklesao je svoje pronalaske. On sam kaže: »Ja Fabercije obišao sam svijet. Bio sam u Španjolskoj, bio sam u Rimu, bio sam do Tigrisa i Eufrata, i svuda sam se družio s braćom kršćanima, i svuda su mi davali hranu koju je rodila Djevica i svuda sam našao pravu braću.«"

l onda je ova sveta Euharistija od robova i vlasnika robova stvarala pravcatu braću, a i danas je u stanju, u ovome svijetu mržnje i naoružanja, od ljudi stvoriti braću, ali samo na onaj način kako nas je Krist naučio. On je prije nego nam je dao Euharistiju oprao svojim učenicima noge i rekao im, da, ako žele biti veći od drugih, neka se onda prignu i operu mu noge, ako žele biti gospodari, da budu sluge, jer što učinite mojim najmanjim, meni ste učinili. Rekao im je da ako žele učiniti ljude braćom, neka onda idu i usrećuju druge, pa će onda sami biti sretni, ako žele biti ljubljeni, neka najprije ljube druge, ako žele da ljudi imaju milosrđa prema njima, neka budu najprije milosrdni prema svakome.

Na ovaj dan vaše stogodišnjice, kada se s ponosom sjećate svojih starih, kada s ponosom slavite svoga Kralja Krista, kada s ponosom slavite svetu Euharistiju, utjelovljenu ljubav Krista Kralja u obliku kruha, ja bih vam danas stavio na srce, da ovo bratstvo za kojim čitavo čovječanstvo čezne izgrađujete kao sluge i vojnici Krista Kralja.

Nedavno je Pavao VI primio članove međunarodne organizacije FAO, koji se bore protiv gladi, pa im rekao: »Zar ne vidite da se mladež budi u bogatim zemljama jednako kao i u siromašnim. Oni u bogatim jer nemaju ideala za koje bi se borili, jer nemaju ništa sveto i dostojno da se žrtvuju. Oni u siromašnim zemljama jer nemaju načina da se bore za nešto veliko i sveto.« Zato im Papa dalje preporučuje: »Mi imamo na svijetu kruha previše, a ljubavi premalo i zato preko sto milijuna ljudi gladuje. Dajte svijetu ljubavi pa će biti i kruha.« Dalje im je preporučio: »Nije istina da je svijet ugrožen zbog nestašice kruha. Vi množite bržim tempom kruh pa neće nitko biti više gladan.«

Sve ovisi o tome hoće li ljudi imati dovoljno ljubavi a Krist nam je među nama ostao kao Ljubav u jednom zalogaju kruha, da nas s tom ljubavi nahrani i da nas pretvori u ljubav.

A kako? Ja bih vama mladima dao ovaj savjet. Vi start ne morate to ni čuti, ako nećete, ali vi mladi pazite. Ja sam bio mlad kao i vi, ali vi niste stari kao ja. Dok sam bio mlad mene je moja majka svaki dan znala išibati i nikada se nisam na svoju majku toliko srdio da sam joj rekao: »Da Bog da te ne bilo!« Kako će dijete bez majke?

Pazite, danas vi imate svoju crkvu majku. Ona je Krist Kralj među vama. Krist se sakrio iza oblaka, Crkva je ostala među vama. Ta Crkva slična je vama kao meni moja majka. Svaki dan učini nešto što se vama ne sviđa. Ukori vas s ovim ili s onim, i zato crkva ne valja u ovom ili onom. I vi ste počeli u svoju majku sumnjati, i sami protiv nje govoriti, a možda nekada protiv nje boriti.

Budite prava djeca, pa makar vas majka šibala. Uvijek je volite i uvijek je ljubite. Ako je izgubite, možete steći braće kolikogod hoćete, ali svijet će vam ostati jedna veliko sirotište. Izgubite li crkvu majku, izgubili ste Krista Kralja, jer ova majka ovdje vidljivi je znak nevidljive ljubavi vaše majke Crkve. Ovdje ste rođeni iz majčinskog krila koji se zove krsni zdenac. Ovdje ste hranjeni majčinskim mlijekom koje se zove Pričest. Ova je crkva spomenik majčinske ljubavi sv. Crkve.

I kada vidite da na Crkvi nešto ne valja, a to ćete vidjeti i vi kao i ja, onda se nemojte veseliti nego plačite. A znajte, da ako na svojoj majci vidite i jedan manjak, da i onda ona ostaje vaša majka. Bila grešna ili sveta, stara ili mlada, lijepa ili grdna ona je vaša majka i bez nje nemate druge nego ostajete siročad. Želite imati Krista Kralja morate imati i Crkvu za majku.

A vi stariji!

Ja sam, nije tome bilo davno, sreo jednu ženu, staru koja mi je bila poznata dok sam još vodio mladež. Znam da ima sedmero djece i muža. Sretnem je i upitam: »Kako si?«. Ona veli: »Bogu mome dobro. Hvala. U Boga se ne može bolje poželjeti.« »Kako to?« — velim joj ja. »Najstarija mi se kćerka udala i u crkvi vjenčala. Sretna, ne može biti sretnija. Onaj najstariji sin inžinjer oženio se i ima dobru službu i ništa mu ne fali. Onda ona kćerka...« Nabrojite mi je svih sedmoro djece, svi sretni i zadovoljni, a muž ima dobru penziju i ona je sretna. »A kako si ti?-" »A tko se za to briga« odgovori ona. Majka nikada ne odgovara kako je s njom. Ona je sretna, ako su sva djeca sretna i još k tome muž sretan. Na sebe nikada ne pazi.

To je ona prava ljubav koju nas je naučio Krist Kralj. Prava euharistijska ljubav usrećujući druge čini sebe sretnim. Što učiniš jednom najmanjem, Kristu si učinio, Krista si ljubio, i ništa ti drugo ne treba.

Pravi roditelji zato su na svijetu da dadu život, da odgoje svoju djecu i da nastave ono raditi što su njihovi roditelji samo pošteno i časno radili. Pravi roditelj ne traži svoju sreću, nego nastavak svog poštenja u svojoj djeci.

Tako i vi danas. Želite li biti nasljednici svojih djedova koji su udarili temelje ovoj crkvi, želite li biti nasljednici Krista Kralja, želite li biti pravi roditelji po Evanđelju i Kristovoj nauci onda svoju djecu odgajajte, svoju djecu usrećujte, da i oni pod barjakom Krista Kralja nastave vaše djelo. Da budu svjetionici koji neće svijetliti samo ovdje u vašoj župi nego i tamo preko granice nama, kao što ste nam svijetlili kroz svih stotinu godina. Amen.

GLAVNA PROSLAVA

(25. studenoga)

Osvanuo je divan dan. Poštar je neprestano donosio pisma i brzojave. Gosti su počeli pristizati. Neki su već i sinoć stigli. Očekivalo se je o. Tomislava dra Šagija Bunića. Javili su iz Makarske da stiže sa svojim tajnikom Julijem Sulićem oko 3 sata. Viđaju se stari župnici i pomoćnici. Došli su i Metkovci i ostali koje vežu uspomene za ovaj grad. Atmosfera je više nego prijateljska. Oko 15 sata stigao je i o. Tomislav dr Šagi—Bunić, dekan bogoslovskog fakulteta u Zagrebu. Veseo je i nasmijan. Zakazan je sastanak u 17 sati pred crkvom, a do tog vremena pošao je

O. ŽUPNIK DRŽI GOVOR GLAZBARIMA PRED CRKVOM

svatko da vidi svoje prijatelje. Ljudi su dolazili i pozivali svećenike da kod njih spavaju, ako nema mjesta. Svatko se je osjećao sretan da nešto pridonese za ovaj dan.

Još prije pet sati pucnjava se čula sa svih strana. Naroda je bilo oko 2.000, a kasnije do osam sati taj će se broj popeti na 5.000. Ne samo Metkovci, već i ljudi iz susjednih sela, Hercegovine i Primorja došli su da se dive zanosu naroda koji se raduje stogodišnjici svoje crkve.

Metkovska glazba dala je pravi štimung svemu raspoloženju. Počevši svirati od Trga kralja Tomislava, oko 17,15 stigla je ispred crkve. Narod ju je pozdravljao i posipao cvijećem. Suze na licima starih glazbara pokazivali su radost koja im je navirala iz dubine duše. A kad je zasvirana himna »Lijepa naša«, malo je koje oko ostalo suho. Narod je pjevao, a pjesma je letjela cijelom Krajinom navješćujući veliki jubilej. O. župnik fra Mario Jurišić, pozdravio je prisutnu glazbu slijedećim riječima:

»Pozdravljam Vas, dragi glazbari Metkovića, koji ste se odazvali našem pozivu da sudjelujete našoj proslavi župske stoljetne slave, tim više što Vi predstavljate najljepši dio sedme sile — UMJETNOSTI — koja je po riječima jednog filozofa zlatna plitica na kojoj čovječanstvo prikazuje svoje najljepše darove Neizmjernome.

Hvala Vam na velikodušnom odazivu!

U isti mah i ja vam čestitam 85. godišnjicu Vašeg osnutka, tim radije, jer ste svojom umjetničkom reprodukcijom nadahnutih skladatelja, velikom glazbenom umjetnosti postizali sjajne uspjehe na čast i ponos ne samo našega grada, nego i čitave Neretvanske Krajine.

Preko Vas pozdravljam i Vašu Upravu i sve one koji su omogućili sudjelovanje u ovom zaista veličanstvenom trenutku. Odajem priznanje i našim starim glazbarima, koji su vam predali muzičku tradiciju našega Metkovića.

l jednima i drugima najtoplije HVALA!

ŽIVJELI!

Poslije održane koncelebracije glazba je nastavila svoj program. Ona je svirala između ostalog: Do nebesa, Zdravo Djevo, Hoćemo Boga...

Čitav grad osjetio se kao jedna obitelj. Sve je bilo na visini. Svatko je sjao od sreće, posebno djeca i omladina. Očevi su za ruku vodili djecu da upamte ovaj događaj. Svatko se želio uslikati. Fabijan Lisičić, koji je spreman u svakoj prilici da se odazove i rado iziđe ususret, imao je pune ruke posla. Želio je ovjekovječiti ovaj događaj.

16

U 18,15 sati Glazba j prestala svirati, jer se bližio trenutak svečane koncelebracije. 19 svećenika, u pratnji 30-tak ministra-nata, okruženi raspoloženim vjernicima probijali su se prema glavnom oltaru. Crkva je premalena da primi sve ove večeri. Na licima vjernika čita se zadovoljstvo i sreća. Ovo nisu mogli ni zamisliti, vidjeti i doživjeti. Uz Tomislava dra Šagija—Bunića, oni vide, na oltaru stare metkovske župnike i pomoćnike, kao i domaće svećenike, koji su nikli u ovom kraju. Gužva je neopisiva, ali mir i red je začuđujući. Pričesne klupe (balaustri) bili su pomaknuti od velike stiske, a jedan vjernik na kraju je doslovno rekao: »Ovo mi se nije nikada u životu dogodilo. Nisam se ni prekrstio na koncu mise, jer nisam mogao izvući ruku«.

O. Tomislav dr Šagi—Bunić, održao je izvanrednu propovijed na temu: »Kršćanine, ti si Crkva!« Narod ga je pozorno i s oduševljenjem pratio.

Evo njegovih riječi:

»Uzbuđen sam kad stojim pred vama u ovom lijepom hrvatskom gradu Metkoviću. Moje riječi govore o Crkvi, i to o Crkvi koja je ovdje na ovoj grudi.

Možda će se naći još koji čovjek, koji će kad čuje riječ Crkva pomisliti samo na ovakve lijepe i slične, kao što je ova zgrada sa visokim i vitkim zvonicima, u koje su narodi tokom stoljeća uložili napore da ih izgrade, i u času kad ih je tragedija srušila, da ih natrag podignu.

Ali tko je samo malo povirio u svete tekstove, što smo ih sada čuli, ili što ih slušamo kod svete liturgije, taj će znati da crkva nije samo materijalna zgrada. Još i danas ima ljudi, koji kad čuju riječ Crkva, misli na neku teritorijalnu instituciju, pa je stoga i smatraju kao neku svetu trgovinu, gdje se mogu dobiti sveta dobra i gdje se ta dobra dijele ili dobivaju. Svatko tko je pažljivo slušao svete tekstova vidjet će da je takvo mišljenje manjkavo.

Ima ih koji kad se kaže Crkva misle prije svega na teritorij koji ima svojevrsnu duhovni: vlast. Međutim iako teritorij nešto znači, iako gruda nešto znači u pojmu Crkve, ipak crkva je nešto daleko više, daleko dublje i dalekosežnije.

Crkva je rekao bih, s onoga što se može vidjeti, jedna zajednica ljudi. Crkva se je takva i pojavila, kao skupina ljudi prijatelja jedne osobe koja je išla od kraja do kraja Palestine i navješćivala riječ Očevu narodu. Crkva je takva zajednica Kristovih prijatelja koji su čuli Kristov zov: »Ustani i pođi za mnom!«. Koji su kršteni kako bi rekao veliki Pavao u smrt Kristovu i zajedno s njim ukopani, da zajedno s njim uskrsnu. To je skupina ljudi na svijetu, koji žive od riječi Božje, od glasa Božjega, od milosti Božje, po kojoj je

Bog na svijetu prisutan. To je skupina ljudi, koji su otkrili u Kristu Isusu po objavi Očeve ljubavi, u svakoj njegovoj riječi, u svakoj njegovoj gesti, a najviše u njegovoj smrti, svjedočanstvo Njegova uskrsnuća.

U Vatikanski Koncil veli da dok je Crkva zajedništvo ljudi, ona je i sakramenat, vidljiv znak svijeta po kojem se očituje što Bog hoće sa čovječanstvom i po kojem Bog ostvaruje, što želi da se ostvari sa čovječanstvom.

Crkva je zato na kraju zajednica svih spašenih, eshatološka zajednica, koja će biti ostvarena onda, kad se skupimo sa svih strana u kraljevstvo Oca našega na čelu sa Suncem i Spasiteljem našim Isusom Kristom. Tada će pasti i one svađe ljudske oko sitnih stvari. Oni koji su imali iskrenu svijest bit će pozvani u kraljevstvo Isusa Boga našega, a oni koji su zle savijesti bit će odbačeni i zauvijek izbačeni. I tako na kraju vidimo da je Crkva zajednica ljudi koji se skupljaju oko Isusa, da se na koncu svi skupimo u život Božji, da po Isusu i Duhu Svetom dobijemo pristup Ocu!

DR TOMISLAV ŠAGI-BUNIĆ PROPOVIJEDA NA DAN PROSLAVE

Jesmo li dakle, shvatili po čemu smo mi Crkva? Nije to teško prijatelji dragi, shvatiti. Dovoljno je da svaki od nas uđe malo u tvoje srce, da se malo zadubi i otkrije, da U on to doživljava, da li ima vjeru da se okuplja oko Isusa Krista. Jesmo li svijesni da po Kristu moramo ostvariti Božju prisutnost na zemlji?

Crkva je dakle u svijetu skupina neobičnih ljudi, koji vjeruju da Bog jest, ali ne samo da u to vjeruju, nego i u tom žive. I po tom je Bog prisutan u svijetu. To je prava propovijed, pravi navještaj, prava riječ, po kojoj svijet može za Krista saznati.

Ljepota prirode, makrokosmos zvjezdani govori nam nešto o Bogu, ali o Bogu Spasitelju, Bogu koji je toliko ljubio svijet, da je Sina svoga Jedinorodenca dao da umre za spas svijeta, o Bogu pravom i živom po kojem može živjeti svijet i za njega saznati, ali iz ove zajednice.

Ova zajednica, vi ovdje sabrani na ovom komadu zemlje imate Boga. Vi o Njemu svjedočite, vi o Njemu govorite, ali cijelim svojim bićem. Potom će ljudi znati da ste moji učenici — veli Krist — ako medu sobom budete imali onu ljubav, kojom sam ja vas ljubio. Ljubav koja je išla do smrti. Da je Isus od Oca izišao i da je on Emanuel — Bog s nama, svijet jedino može doznati po ovoj zajednici. Boga svijeta mora vidjeti iz naših ruku, iz naših djela, iz naših nogu iz naših očiju iz svih naših gesta.

l ne samo pojedinac, jer Bog nije Bog pojedinaca, nego bat zajednice. Važni su i sveci pojedinci, ali da bi svijet Boga spoznao bitna je zajednica. A da bi ona to stvarno mogla biti i da bi bila, mi smo se večeras ovdje sakupili.

Krist je obećao, da neće ostaviti svoje zajednice do konca svijeta i da će se sastajati sa svojima svake nedjelje i On je uskr-snuvši, kako svjedoči Ivanovo Evanđelje, najprije došao među svoje i tamo su ga svi vidjeli. Krist je otišao, ali je ostala prisutna vjera.

Zajednica se i danas sastaje na svetu Euharistiju i mi smo došli ovdje baš radi toga, da se s Kristom sastanemo.

Ljudi čine svoje sastanke i dogovore. Ali samo na jednom mjestu vođa može biti prisutan i to dok je živ, a kad umre više ne. Ali kad se sastanemo mi kršćani, mi vjerujemo da je Krist na sastanku, da se nalazi među nama, jer nas je On u svome duhu odabrao. Ako se sastanu i naša braća marksisti. Marks nije na sastanku. »Gospodin s vama-« — veli se na početku. Vi odgovarate: »I s duhom tvojim!« Gospodin je s nama. Mi smo čuli kako nam govori našim ljudskim ustima i slušali smo Njegovu riječ. Čitali smo Njegove riječi sv. Pisma, što je kazao Zakeju, ali znamo da je to t svima nama rekao.

U staroj liturgiji bio je »cjelov mira«. U novoj liturgiji mora se uvesti nešto po čemu ćemo svi iskazati da smo zajednica, i da nemamo jedan protiv drugoga ništa, nego što više da se ljubimo i da blagujemo jednoga Krista i da snagom Njegovom budemo zajedno i da tako Bog bude prisutan.

Mi ne želimo triumfalističku Crkvu. Ona nije tu da druge prestraši, i da ih smrvi u prah — to je deformacija. Zajednica Kristova jest zajednica ljudi koji su spasitelji, a ne koji su glavari.

Mi smo danas Crkva u našem hrvatskom narodu kao zajednica, a to je danas posebno važno. Mi smo kao zajednica koja se ne želi nekome nametati, ali objeručke svakoga prihvatiti, ono što kažu na Koncilu u dijalog sa svakim stupiti i za one ciljeve koji su na razini ljudskoj, državnoj i političkoj skupa raditi. Treba tumačiti da ima i drugih dobara, da ima i daljni smisao, eshatološki, vječni. I ako ostala braća žele da se pridruže, da i oni proživljavaju Kristov nebeski misterij, mi ih primamo.

Vidite, braćo i sestre, kakva je misija naše zajednice, naše Crkve, ovdje u hrvatskom narodu.

Ja vas molim, da svaki od vas večeras na ovu 100. obljetnicu o tome razmisli. Mi moramo misliti i na sutrašnjicu u našem narodu da ona bude bolja nego što je bila prošlost.

SVEĆENICI ZA VRIJEME GLAVNE KONCELEBRACIJE

Naša prošlost često je davala sliku unutarnjih razdora, unutarnjih nadmetanja, unutarnjih trvenja, koji su išli do nezamislivih mržnji. Toga više ne bi smjelo biti. Mi kršćani, koji smo Kristovi svjedoci ljubavi ne bismo smjeli u tome sudjelovati. Kršćanska, božanska zajednica koja proživljaje takvo jedinstvo jedna je zaista osebujna snaga.

Mora takva zajednica biti hrabra i odvažna. Ako itko može biti hrabar, onda to mora biti kršćanin, jer ne znam što mu se dogodilo on će slaviti pobjedu. Ako itko može biti odvažan, ako se itko može zalagati za pobjedu pravde, za pobjedu slobode, za pobjedu ravnopravnosti među ljudima, svega onoga što se danas i u duhovnom životu stavlja kao najviši cilj, onda to može biti Bog. Jer ako kršćanstvo ne izlazi iz same prirode kao vrijednost koju bi Krist potvrdio onda bi ono bilo lažno, neistinito i nelijepo u sebi.

Na završetku ovog našeg večerašnjeg razmatranja osvrnimo se na našu stogodišnjicu. Sto godina je zapravo malo, ako se stvari stave u okviru vječnosti. Sto godina je kao neka kap, ako gledate proticanje godina i vjekova. Istina je da jedno stoljeće nije mnogo, ali ako znam da su ovi zidovi simboli i izraz ovoga kraja, da se je kroz sto godina ovdje živa zajednica skupljala onda je mnogo.

Promislimo, kroz ovih sto godina, otkad postoji ovaj hram, što sa ga vaši djedovi sagradili, koliko je ovdje suza proliveno, koliko li odluka stvoreno. Ovdje na brijegu u ovoj crkvi, koja je simbol naše odanosti ovoj zajednici, treba se svega toga sjetiti.

Mi kršćani vjerujemo, da oni koji su s Kristom umrli i dalje žive. l zato večeras pozovimo pod ove svodove svu tu našu braću, sve te majke koje su se trudile i mučile sa svojom djecom i koje su rađale djecu i nisu odbacivale majčinstvo već ga urodile u rast ovoga naroda, koji je došao do ovih generacija. Ako kome to bude mali prijekor, neka ne oteže nego neka prihvati taj prijekor i neka se udari u prsa, jer mora računati na buduće generacije. I kada bude 200. obljetnica, neka bude opet ovako nabijeno, da se ne bi dogodilo da izumre ovaj narod, a znajte da pomalo izumire.

Večeras ćemo pozvati na sastanak u Isusu Kristu sve naše očeve i sve naše muževe, koji su na moru ili na kopnu, ili u nekoj stranoj zemlji, ili negdje po svijetu muče se i trude, da svoju obitelj prehrane, da svojoj braći ulazeći napor u zajednički rad i napredak jednoga naroda doprinese.

Uključit ćemo ovdje i one, čije kosti počivaju na ovome tlu, ispod ove crkve, na ovom groblju, davne djedove i prije nego što se je crkva počela graditi. Svi su večeras ovdje, jer su vjernici u Isusu Kristu jer su svi imali u Krista Isusa istu vjeru.

I kada se budemo pričestili, kad budemo tijelo Kristovo blagovali, mi ćemo, kako kaže lijepo jedan teolog, biti sa svima sjedinjeni. Neka ova velika bujica duša nadahne nas svojom snagom, da kad se večeras raziđemo sa ovoga brijega, naša snaga bude veća, naša ljubav bude žarča da naša nada bude snažnija i da se jednom

nađemo kao prava zajednica prijatelja u Kristu Isusu, na onaj slavni dan, kad će nas Krist pozvati: Dođite blagoslovljeni Oca mojega, i primite kraljevstvo, koje vam je pripravljeno od postanka svijeta.«

Amen.

Poslije svečanog »Vjerovanja« deset mladića i djevojaka molili su »Molitvu vjernika«, koju radi njezine ljepote donosimo u cjelosti:

SVEĆENIK: Molimo sada, predraga braćo, sabrani u ljubavi i jedinstvu, iz

dubine srca svojega i kličimo Bogu, Ocu našemu:

Za Papu našega Pavla, za biskupe i svećenike naše. Molimo Te!

Gospodine, pomiluj nas!

Za ovaj grad, sve njegove stanovnike i sinove i kćeri raspršene po svijetu. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!

SVEĆENICI DIJELE SV. PRIČEST

Za ovu župsku zajednicu, koja danas slavi stotu obljetnicu svoje župske crkve kao simbola svoje nepokolebljive vjernosti Tebi! Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!

Za naš hrvatski narod koji je kroz tolika stoljeća svjedočio nepokolebljivo svoju vjeru, da i tada i u buduće svjedoči pred svim narodima svoju odanost i vjernost Tebi! Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!

Za djecu i mladež ovoga grada i našega naroda, da njihova kršćanska svijest svagdano raste i da na tvojim leđima ponesu teret odgovornosti i napretka. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!

Za očeve i majke naše da prenesu baklju života, da usmjeruju svoju djecu na ljubav i razumijevanje i da naše obitelji budu svetišta Tvoja. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!

Za radnike, činovnike, seljake i vojnike da u svojim sredinama i radnim mjestima djelom i riječju svjedoče za Tebe. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!

Za bolesnike, starce i sve koji trpe, da im dadeš svijest i snagu da nose svoje križeve i dočekaju slavu uskrsne pobjede. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!

Za sve naše prijatelje i dobročinitelje, da im dadeš žar svoje ljubavi i da u uzajamnoj izmjeni dobara upoznamo da smo djeca istoga Oca. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!

Za sve koji se danas s nama raduju, da sretno proživljavajući Tvoj veliki dar života, jednom budu zajedno s nama sudionici u Tvom božanskom Životu. Molimo Te! Gospodine, pomiluj nas!

Pjevački zbor i ovoga puta je pokazao svoj kvalitet. Međutim, izgledalo je da je čitava crkva jedan glas, jer je svatko pjevao. Mnoštvo vjernika primilo je sakramente. Nekoliko svećenika pričešćivalo je narod po crkvi. Sva tri dana trodnevnice, kao i na sam dan svečanosti, mnogi su željeli primiti sv. Ispovijed i Pričest. Oni su željeli duhovno proživjeti ovaj dan, koji im je donio toliko radosti, da je jedan muškarac izjavio: »Pa, od ovoga se može živjeti bar pet godina«.

Koncelebracija je završena. Pjesma se ori iz stotine grla. Svi samo jedno misle: zahvaliti Bogu na ovako velikom daru koji smo po njegovoj dobroti i darežljivosti doživjeli.

Poslije sv. Mise glazba je nastavila svoj program. Narod je dugo stajao i pričao. Pjevalo se i pucalo. Nikome se nije žurilo kući. Treba još vidjeti, doživjeti, zapamtiti...

MOLITVA VJERNIKA NA KONCELEBRACIJI GLAVNE PROSLAVE

Narod se sletio oko svećenika koji su im davali sličice. I ovoga puta, kao i uvijek u ovim stvarima, djeca su najbolje prošla.

Tako je prošao jedan dan koji će se dugo pamtiti i o kojem će se dugo pričati. Svatko je ostao zadovoljan i presretan. Bio je to zaista prvorazredan događaj za Metković i cijelu Krajinu.

»OKO ZAJEDNIČKOG STOLA«

Poslije završenih svečanosti, spremljena je svečana večera na koju su pozvani ugledni gosti iz kulturnog, političkog i društvenog života grada.

Večera je bila spremljena u vjeronaučnoj sali koja je za taj dan bila svečano ukrašena. Sve je bilo spremno za jedan bratski i prijateljski susret, koji će svima koji su na njemu bili ostati u dugom sjećanju. Ovom prilikom treba odati priznanje kuharicama i onima koji su spremali tu večeru, kao i onima koji su posluživali goste, jer su zbilja svi prisutni ostali vrlo zadovoljni.

Oko 21 sat s molitvom je započela večera.

Na svečanosti kao i na večeri prisustvovao je 51 svećenik, a od društveno-političkih i kulturnih organizacija: Luka Bebić, predsjednik općine Metković, Srećko Krešić, direktor »Razvitka«, Tonći Damić, upravitelj pošte. U ime Tiskare Vlatko Mijić, predstavnik INE Borislav Boras, za poduzeće »Luka« Danko Palaversa, Ispred Matice Hrvatske: Ivo Jurić, Vladimir Pavlović i Nikola Martić. Niko Marević u ime Narodnog sveučilišta. NK »Neretvu« zastupao je Nikica Mozetić, koji je bio ujedno i predstavnik kino »Pobjeda«. R. Kvasina, zastupnik »Komunalnog«. Za »Ukras« je bio Zdravko Visković, za Ginekološki odjel dr Damir Kravar. U ime Glazbe bio je Aleksa Vištica i Mario Veraja.

Na početku večere prisutne je pozdravio o. fra Mario Jurišić, župnik, slijedećim riječima:

Braćo svećenici,

gospodo i

drugovi!

Kao domaćin imam posebnu čast i dužnost pozdraviti uvažene prisutne goste, koji su se spremno odazvali, da svojim prisustvom dadu jedan svečani ton ovoj završnici proslave stote obljetnice župske crkve sv. Ilije u Metkoviću.

Uz pozdrav i dobrodošlicu svima prisutnima izražavam i svoju duboku zahvalnost. Ovaj impozantni neslužbeni skup jest plod sadašnjeg stanja i situacije između Crkve i države čiji su se odnosi popeli do ambasadorskih odnosa. Ovo je dokaz, kako se uz obostranu dobru volju može naći zajednička riječ bez obzira kojem ideološkom sistemu pripadali, jer, uostalom, mi smo svi na svojim pozicijama zbog jednoga te istog naroda, kome svatko od nas služi u svome pravcu, radeći za njegov materijalni i duhovni prosperitet.

Jedna stavka iz Dokumenta II Vatikanskog Koncila »Crkva u suvremenom svijetu« glasi:

Pozdravljam gospodina dekana Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu o. fra Tomislava dra Šagi-Bunić, uglednoga znanstvenog radnika i pisco, koji je svojim radom zadužio čitavu našu javnost, a evo svojim prisustvom proslavi 100. obljetnice naše župske crkve i ovaj ponosni grad na Neretvi. Topla hvala!

Pozdravljam zaostroškog Gvardijana fra Nikolu Radiča, koji u ime Provincije zastupa našeg dragog Provincijala dr Petra Čapkuna.

O. ŽUPNIK POZDRAVLJA UZVANIKE

Pozdravljam predsjednika naše ponosne Općine uz duboku zahvalnost zbog prisustva, koji u duhu X plenuma znalački vodi ovu regiju još jačem privrednom i industrijskom zamahu radeći na političkoj i nacionalnoj svijesti hrvatskog naroda, kao i ostalih bratskih naroda koji žive na ovom teritoriju.

26

Pozdravljam predstavnike naših škola, prisutne i odsutne: Gimnazije, Osmogodišnje škole, SUP-a i Narodnog sveučilišta i Matice Hrvatske, koji s pastoralnim osobljem ove župske zajednice imaju isti zadatak: oplemeniti mlade ljude, jer je plemenitost ukras svakoga mladog čovjeka.

Pozdravljam direktora »Razvitka« gosp. Srećka Krešića, koji te svojim poduzećem brine za materijalnu situiranost ovoga kraja, jer iako ne živi čovjek samo o kruhu, ipak i o kruhu živi.

Pozdravljam i predstavnike naših poznatih i uglednih poduzeća u našem gradu, koji su ovdje kao i one koji nisu mogli doći: Betona, Neretvanskog partizana, Pošte, Saobraćajnog poduzeća, Ribomaterijala, Ukrasa, Šumarije, Zdravstvene stanice, Ginkološkog odjela, Željezničke stanice, Poduzeća Luke, Poduha, Općinskog suda, Elektrodalmacije, Tiskare, Glazbe, Projekta - Južni Jadran, Mehanike, NK "Neretve«, Kina »Pobjeda«, Komunalnog, INE, Investiciono-komercijalne banke Split, Jugoplastike, hotela »Narona«, a preko njih i om koji tu rade, jer jedni i drugi nose teret i čine da ovaj grad postaje svakim danom značajniji ne samo za ovu Krajinu, nego i za našu Republiku.

Pozdravljam svu braću svećenike, na poseban način prisutnu i odsutnu braću franjevce, bivše župnike i pomoćnike, koji su svojim pastoralnim radom u ovoj župi utkali svu svoju snagu, sve svoje sile, sav svoj znoj i trud, kako bi ljudi ovoga kraja bili ponosni članovi našega hrvatskog naroda i katoličke Crkve kojoj pripadamo. Mislim da smo upravo mi franjevci, uz ostale društvene radnike ovoga kraja, dali najveći obol za održavanje nacionalne i vjerske svijesti ljudi ovoga kraja.

Na koncu vam svima želim reći, da ste gosti u franjevačkoj prijateljskoj kući, moleći vas, da se i kao prijatelji ugodno osjećate u ovoj sredini, sjećajući se ove značajne obljetnice, koja nam je omogućila ovaj nezaboravni susret.

ŽIVJELI!

O. fra Rufin dr Šilić, provincijal hercegovačkih fratara, bio je neobično veseo. Evo njegovih riječi, koje su popraćene dugim i srdačnim aplauzom:

»Doveo sam ovdje dobru skupinu braće iz Hercegovine, ali ne toliko što vas volim, nego jer se osjećam dužnim.

Ono što sam u crkvi rekao, mogu i sada ponoviti.

Vi ovdje u Metkoviću s ovom crkvom u staro doba bili ste ne u prenesenom, nego u pravom smislu za nas Hercegovce zvonik. Mi u Hercegovini imali smo desetak crkava, ali ni jedna nije imala zvonika, nego su zvona višali na hrastove. Jedini zvonik u kojeg su Hercegovci gledali, bio je ovaj ovdje u Metkoviću.

Ali i u prenesenom, značenju vi ste bili zvonik.

Na zvonik se nekada stavlja zastava, nekada državna, nekada crkvena, a redovito obadvije. Vi ste ovdje u Metkoviću kroz duge godine bili jedini nosioci državne i crkvene zastave i hrvatske nacionalne ideje i katoličanstva. Hvala vam!

Na zvonik se nekada stavlja i sat, koji govori da će brzo doći dvanaesti sat, koji nam je najavljivao utjehu, da će ipak toj turskoj okupaciji doći kraj i da ćemo postati slobodni. I to smo dočekali i opet je došla vojska, koja je otjerala Turke preko Metkovića. Hvala Vam!

UZVANICI ZA VRIJEME VEČERE U PRIJATELJSKOM RAZGOVORU

Nekad se stave na zvonik zvona da zvone. Karakteristično je to, da u modernim zvonicima zvona znaju biti i po 50 metara dalje od crkve, l ona zvone, i tjeraju svijet u crkvu, ali ona ne idu unutra. Tako ti je taj vaš metkovski kolosijek, bilo onaj kako ga Sagi zove marksistički, ili drugi crkveni, tj. oni koji u crkvu ulaze i oni koji stoje 50 metara dalje od crkve, bio nama silni kažiprst i ogromna utjeha. Jedni su nam propovijedali ono vjerske slobode, drugi su nam propovijedali ono rodoljubne, ali u svakom slučaju bili ste nam u oba pravca prijatelji. Zato ja ne zahvaljujem samo župniku, nego i predsjedniku.

A što bi vam još rekao (okrene se prema direktoru »Razvitka«) Prodate nam katkada dobre, ali nekada i loše robe. Hvala!

Posebna zahvalnost gvardijanu iz Zagstroga, koji je starješina metkovskih fratara. Mi smo Hercegovci bili pod zaastroškim samostanom dok Turci nisu opazili da iz Dalmacije dolaze ne samo vje-rovjesnici nego i hrvatski špijuni. Nije bilo druge, morali smo s« pripojiti Kreševu. U svakom slučaju, mi vam zahvaljujemo. Mi tmo polu vaši, vi pola naši, pa kad se to pomnoži izađe nešto.

Braćo, čudna je ta rijeka Neretva. Ona, neki vele, dijeli Hercegovinu na dva dijela. Grijeh čine koji to kažu. Ona nikada ne dijeli, ona uvijek spaja. Ona spaja i nas Hercegovce s vama Dalmatincima. Uvijek se pričalo o nekim Neretvanima od izvora do ušća. Uvijek je to bio jedan rod. A da je to tako, vidi se i danas, što se bune jedni i drugi, što su tvrdoglavi jedni i drugi, što se jednako sviđa o. Sagi i jednima i drugima.

I zato mi Hrcegeovci prigodom ove 100. Obljetnice zahvaljujemo za prošlost, čestitamo vam za sadašnjost, i želimo vam veliku i sretnu budućnost. Hvala crkvenom sektoru, hvala narodnom i hvala privrednom!

U ime fra Petra dra Čapkuna, provincijala Provincije Presvetog Otkupitelja i u ime zaostroškog samostana, kome franjevačka župa Metković pravno pripada, riječ je uzeo zaostroški gvardijan fra Nikola Radić:

»Pozdravljam okupljene goste u ime Starješine naše Provincije dra Petra Čapkuna koji se momentalno nalazi izvan Domovine i izražavam njegovu čestitku za ovako veliku svečanost. U ovom trenutku zahvaljujem u ime Mp Provincijala, kao predstavnika naše franjevačke Provincije koja djeluje na ovom području između Zrmanje i Neretve, i da izrazim jedan veliki hvala svim pokoljenjima redovnika koji su kroz zadnjih sto godina i prije djelovali baš u ovoj župi. Ovdje je bio franjevac koji je čuo molbu vjernika, koji je prvi zapazio u crkvi suze, koji je dao krštenje djetetu, koji je liječio u sv. Ispovijedi, i koji je duhovno hranio ovaj narod kroz duga stoljeća, l ne samo to. Kao sin svoga Oca sv. Franje i on je sve žrtvovao za drugoga posebno za siromaha, a da to nitko nije znao nego Onaj kome su služila braća na ovome terenu.

Zato u ime zaostroškog samostana moramo izreći hvala živima i mrtvima koji su na ovom terenu djelovali i radili. No, moram istaknuti još nešto. Mi smo pred dvije godine slavili 500-obljetnicu samostana u Zaostrogu. Iz toga samostana, ako ćemo crkvu usporediti kao vatru, fratri su je prenosili u dijelove naše Domovine. Franjevac je s torbom na leđima, opancima na nogama i s malo kruha u torbi obilazio od sela do sela, od kuće do kuće. Nosio je dvije knjige u torbi: knjigu SVETOGA PISMA da ih duhovno pouči i knjigu »Kafić«, kojeg su uz gusle pjevali i na taj način podizao im

moral i proširivao kulturne i nacionalne vidike. I zato hvala svim tim •pokoljenjima koji su nikli iz ovoga naroda, živjeli za svoj narod i umirali za svoj narod. A narod ih je prihvaćao kao svoje, častio t ljubio i zajedno s njima na njihovu riječ ginuo.

Moram i ja izraziti zahvalnost i našim političkim predstavnicima a i ekonomskim, posebno što se tiče samostana Zaostrog. Samostan je u velikoj obnovi pa nam je »Razvitak« uvijek pri ruci. Želim, a teško je to reći, da doživimo i drugu stogodišnjicu i mnogo ovakvih godišnjica. Želim da franjevci budu i u budućnosti ono što su bili, da se ne odreknu svoje prošlosti, nego da budu od naroda i sa svojim narodom i da ga vode idealima«.

DR TOMISLAV SAGI-BUNIČ GOVORI UZVANICIMA ZA VRIJEME VEČERE

Dekan bogoslovskog fakulteta u Zagrebu održao je zdravicu slijedećim riječima:

»Radostan som i veseo, jer sam stekao velika iskustva ovdje u Vašem dragom Metkoviću, iako sam samo malo među vama boravio. Moram priznati, da sam, pošto sam stavljen na prvo mjesto, malo hendikepiran, jer pametnije bih govorio kasnije, kad bih čuo što vi govorite.

Ja sam spomenut kao teolog, pisac, dekan teološkog fakulteta..., ali ja sam, kako kaže O. Silić, i zastupnik neke nove teologije, ne doduše zle, ali ipak u neku ruku nove, kojoj je bitno da ne ide samo deduktivno — odozgo iz nekih ideja, nego i odozdo iz nekoga iskustva. Jer ga sada nemam, ja sam malo hendikepiran.

Zaista sam veseo da ovdje među vama postoji jedna perspektiva nove budućnosti, među nama koji smo se ovdje okupili, među nama različitih ideologija, različitih želja i gledišta.

Dodao bih da ima različitih razina gdje ne treba ni govoriti o teologiji t vjerskim problemima. Ima jedna druga razina — naravna razina. Mi teolozi kažemo: gratia perficit naturam. Milost Božja je sve ono što se gradi na naravi. Dakle, najprije je, naravno — ljudsko medu ljudima, a onda je ono što je nadnaravno — nadogradnja.

Želeći da se izgrađuje od toga ljudskoga, i ono drugo, ja Vas lijepo pozdravljam, zahvaljujem za ovakav lijep prijem i želim da ovo što se rađa, što je dugo bilo u porođajnim bolima, izlazi sada na svjetlo i da to napreduje i raste. Vivat — crescat — floreat!«

PREDSJEDNIK OPĆINE LUKA BEBIĆ GOVORI ZA VRIJEME VEČERE

Predsjednik općine Metković Luka Bebić na koncu rekao je slijedeće:

»Dozvolite mi, da najprije zahvalim župniku crkve sv. Ilije i ujedno čestitam ovaj jubilej, 100. obljetnicu crkve, sa željom, da se odnosi, koji se razvijaju i u široj zajednici i ovdje na našem području i dalje unaprijeđuju, te da vrijeme koje je pred nama bude ispunjeno razumnom suradnjom koliko je god to moguće u okvirima odnosa reguliranih našim Ustavom i u duhu zaključaka Koncila.

Pred sto godina i crkva sv. Ilije i svećenici koji su u njoj bili, i vjernici, i oni koji su je gradili i njome upravljali, značili su okupljanje u ono vrijeme progresivnih narodnih snaga, što je u stvari predstavljalo jedan doduše nešto zakašnjeli val narodnog preporoda, koji je ranije započeo u sjevernijim dijelovima Hrvatske.

U okvirima Bratovštine crkve sv. Ilije, što je povijesna činjenica, okupljale su se narodne snage, što je 70-tih godina prošlog stoljeća značilo i konačnu pobjedu narodne stranke u neretvanskom kraju, koja je nakon toga kao stranka na vlasti u Neretvi održavala narodni duh.

Stoga mislim, da osim vjerske, osim religiozne proslave, koja se ovih dana slavi, ovaj jubilej ima jedan širi povijesno-kulturni karakter a koji je od jednog šireg općeg interesa.

U ovome smislu i ovome duhu želim da se i dalje odnosi koji su inicirani naročito posljednjim događajima nastave u smislu razvijanja i unaprijeđivanja razumijevanja kao i suradnje na opće dobro. Hvala. Živjeli!«

JAKOV JELAŠ DRŽI GOVOR GLAZBARIMA NA VEČERI U ŽUPSKOJ KUCI

Večera je završena oko 23,30 sati s »Lijepom našom«. Gosti su se razišli zadovoljni da su mogli provesti nekoliko sati u ovako lijepom štimungu i društvu.

Međutim, u župskoj kući — veselje još traje. Tu je tek počela prava pjesma. Tu je spremljena večera za mjesnu Glazbu, pjevački zbor i Pastoralno vijeće. Hodnik, tinel, kuhinja, župski

ured i mala sobica, bile su pune. Časne sestre uz pomoć naših djevojaka zaista zaslužuju pohvalu. One su na zadovoljstvo svih spremile zaista dobru večeru. No, našao se tu i po koji »nepozvani gost« koji je u ovom trenutku drag, jer želi vidjeti i čuti takvo društvo koje se rijetko viđa.

Moramo odati priznanje onima, koji su učinili da janjci budu onako slatki i jednima i drugima, kao i onima koji su se trudili (pekli, sjekli, nosili) i tako olakšali posao kojeg je bilo i »preko glave« tih dana.

Također su pomogli svojim uslugama mnogi pojedinci kao i poduzeća, posebno »Razvitak«, hotel »Narona«, Đački dom..., kojima svima zahvaljujemo.

Za vrijeme večere Jakov Jelaš, član uprave Glazbe, održao je govor, nakon pozdrava O. fra Vinka Prlića.

»Dragi moji mještani i glazbari!

Vrijeme brzo prolazi, Godina za godinom leti. Sve se brzo zaboravlja. Međutim, ima trenutaka koji se pamte i koji duboko ostaju zapisani u našoj duši.

PJEVAČKI ZBOR ZA VRIJEME VEČERE U ŽUPSKOJ KUCI

Nešto takvo, čega ćemo se trajno sjećati, jest i današnji dan. Svi smo sretni ovdje oko našeg župnika fra Marija Jurišića, njegovih pomoćnika fra Vinka Prlića i fra Ćire Ujevića, koji su kroz ovo zadnje vrijeme, bez velike vike, imali velikih i vidnih rezultata.

Mi im možemo čestitati i reći da ćemo učiniti sve da nas grad cvjeta i da ćemo im dati podršku u svemu onome što naš grad diči i podiže. Svi skupa živjeli!«

(Koristimo priliku za zahvalimo Jakovu Jelašu na spremnosti koju je pokazao svaki put kad je trebalo zaviriti u njegov arhiv i nešto pronaći za našu »Iskru«).

Pjesma se i dalje orila. Dr Tomislav Šagi-Bunić ostao je zadivljen. Nije se ni njemu spavalo. Do dva sata ostao je među pjevačima i glazbarima, koji su iz svog bogatog repertoara vadili sad jednu sad drugu nacionalnu ili religioznu pjesmu.

Oko dva sata društvo se razišlo. Mnogi su pošli osobnim kolima svojim kućama, a mnogi autobusnim prugama. O. Tomislav Šagi-Bunić pošao je u Makarsku. Na rastanku nam je rekao: »Alciković može biti metropola Hrvatske!«

Prošla je jedna STODOGIŠNJICA. Prošli su veseli dani. Ali eno što se događalo u Metkoviću od 22—23. studenoga dugo će se pamtiti i pričati. Hvala Svevišnjemu i sv. Iliji, koji će i dalje biti čuvari našeg grada!

ŽUPNIK

NAPISANO O PROSLAVI U NAŠEM TISKU

Skoro sav katolički tisak u našoj zemlji osvrnuo se na našu proslavu 100. obljetnice crkve sv. Ilije.

1. Prvu vrijest o svečanoj proslavi u Metkoviću objavila je »AKSA«. Ona je u dva puta prikazala program proslave i nabrojila uzvanike na svečanoj proslavi, istakavši, da je bilo lijepo i da je sudjelovalo mnoštvo naroda.

2. »Glas Koncila« pod naslovom: »Proslava 100. obljetnice župne crkve sv. Ilije u Metkoviću« iznosi kako je crkva bila premala, te je ostalo mnogo svijeta vani. Pošto je naveo program trodnevnice naglasivši, da je posljednjeg dana sudjelovala i gradska glazba, ističe misao oca Tomislava dra Šagija--Bunića, koji je istakao stogodišnju vjernost katoličke zajednice u ovom južnom hrvatskom gradu i želju, da ta vjernost u okvirima postkoncilske obnove još više rascvjeta, tako da prilikom 200. godišnjice župske crkve bude još daleko brojnija zajednica vjernika, nego što je ova sada. Završavajući svoj izvještaj i nabrajajući sudionike na proslavi list piše: »Metković nije već godinama doživio takve proslave, koja otvara perspektive u novu dijalošku budućnost Crkve.«

3. »Vjesnik franjevačke Provincije presv. Otkupitelja« donosi iz pera dra Ive Perinića potanki izvještaj s proslave pod naslovom »Metkovski slavni jubilej«.

Izvjestilac je na početku ustvrdio da je s bogatom i čisto duhovnom trodnevnicom proslavio god »neretvanske krasotice na brijegu«, da je sve učinjeno svečano, solidno i duhovno da bude i duhovna obnova župe i vanjska manifestacija kršćanske prisutnosti«.

ILUMINACIJA CRKVE NA GLAVNOJ PROSLAVI

»Za ovu proslavu« — veli se dalje u članku — »pozvani su posebni ispovijednici i odlični crkveni propovjednici. I izvana je crkva bila cvijećem okićena i električnim žaruljama načičkana, pa je u tamnoj zvijezdanoj noći fantastično plivala u moru raznobojnog svjetla. Kroz četiri dana ispovijedalo se i pričešćivalo mnoštvo svijeta. Svećenici su navečer koncelebrirali. Ministranti su u bijelini dvorili, a veliki oltar bio je kao kršćanski kandelabar ukusno poredanih crvenih karanfila i bijelih krizantema. Dekor je bio blistav i ugodan.«

Pošto je biranim riječima iznio program proslave i istakao ljepotu i veličinu svake pojedine večeri, posebno završnicu 25. studenoga, pisac nastavlja: »Na zvoniku su bile dvije kubitalne brojke 100, promjera metar i po. U svakoj 50 žarulja. Čitavo pročelje crkve okićeno je vijencem žarulja s istaknutim križem urešenim sa sto žarulja. U rozeti je natpis 1870—1970. — crkva sv. Ilije.

Na svim kornižama oko crkvene ograde i ulice plamsalo je 150 lumina na ulje. Pucale su mačkule, praskale petarde, lovačke puške i prskalice. Mikrofoni i magnetofoni postavljeni su na tri pozicije.

Da slavlje što bolje uspije o. Mario, o. Vinko i o. Ćiro sa svojim vjernicima uz ogromnu požrtvovnost promijenili su skoro čitav krov, i tako je crkva: s novim orguljama, električnim zvonima i novim krovom zaista »krasotica Neretve«.

U njoj župnik katehizira preko 400 đaka i studenata, a kapelan preko 500. Izdaju župski list »Iskra«, lijepo opremljen. Neumorno rade i vode hodočašća: u Lurd i Rim, Sinj i Vepric.

Odgajaju 46 ministranata i katehiziraju ih. Metkovsko je slavlje završilo, sve je bilo savršeno izvedeno. Duhovni je život u crkvi sv. Ilije živ. Veliki Prorok čuvat će i za drugo stoljeće svoje štovatelje.«

4. »Slobodna Dalmacija« iz pera I. B. pod naslovom »Proslavljena 100. godišnjica crkve svetog Ilije« — donijela je ovu vijest:

»Posljednjih nekoliko dana studenoga vjernici Metkovića posvetili su stogodišnjici svoje nove crkve sv. Ilije.

Pred stotinu godina podno brežuljaka Predolca nad samim gradom podignuta je lijepa, bijela kamena crkva sv. Ilije u neoromaničkom stilu s ponekim elementima gotike i velikim prozorima na lađama što podsjeća na barok. Ona je nastala u razdoblju kad crkvena arhitektura, a i građanska, u nedostatku moći posiže za povijesnim stilovima te ih spaja i stvara u određenoj mjeri skladne građevine. Tako je nastala crkva sv. Ilije kao jedna od ljepših primjera građevine razdoblja kad je austrijska vlast mjesto povezivanja s našom bogatom arhitekturom grada i sela, nametala pseudostilove manjim mjestima naše Domovine.

Proslava stogodišnjice nakon vjerskih svečanosti završila je svečanom večerom na kojoj su sudjelovali uz mnoge crkvene velikodostojnike i predsjednik skupštine općine s drugim predstavnicima društvenih i političkih organizacija Metkovića.«

5. Glasilo Provincije hercegovačkih Franjevaca »Mir i dobro« pod naslovom "100-obljetnica župske crkve sv. Ilije u Metkoviću", počinje svoj veliki članak s riječima »Nije to baš naša kuća, ali jest kao i naša!« Pisac članka ističe da je proslava bila veličanstvena i po »metkovačku«.

Pošto je nabrojio uvodne misli iz propovijedi dra Rufina Silića i program svečane trodnevnice, pisac je nastavio: »Glavna

proslava bila je u srijedu 25. studenoga. Gradska glazba »drmala« je pred crkvom. Svakog dana crkva je bila puna onako kako to Dalmatinci čine kad pune kutije sardina.

Pošto su nabrojeni sudionici proslave istakavši da je sve bilo srdačno, prijateljski i lijepo organizirano, članak se završava ovim riječima: »Bila je to divna proslava. Istom kad to čovjek vidi, osjeti što znači tradicija u crkvenom životu. Kad je u nedjelju na završetku klanjanja otpjevano »Prosti, Gospodine«, mi smo svi zaželjeli da se to ponovi kroz sve tri slijedeća večeri. Upozoriše nas da se to pjeva samo dva puta godišnje: Na Veliki petak i na završetku klanjanja. Urgirali smo da se uvede promjena »svake stote godine«, ali program je bio drugačije predvidio. Uistinu, ne može se zamisliti ljepše antifonalno pjevanje. Stipe Pipinić pjeva stare zazive, a sva crkva ponavlja antifonu da se zidovi tresu. To se uvježbava stoljećima, a onda se ne zaboravlja nikada.«

ČESTITKE ZA STOTU OBLJETNICU CRKVE SV. ILIJE

Ovakva zaista impozantna proslava nije mogla ostati nezapažena. Iako je postojala kod svih velika želja da prisustvuju STOTOJ OBLJETNICI, ipak ta želja se nije mogla ostvariti. Zato su oni putem čestitaka izražavali svoje želje izražavajući u njima svoju privrženost crkvi sv. Ilije, za koju ih vežu najbolje uspomene. To je bio događaj stoljeća za ovaj grad i prilika da su se na jednom mjestu našli svi predstavnici (politički, kulturni, društveni, ekonomski, religiozni), jer događaj svima govori o velikoj ulozi Slavljenice kroz povijest.

Nije nam moguće ovom prilikom iznijeti imena svih koji su nam čestitali, ali ćemo ih ipak nekoliko navesti:

Luka Bebić, predsjednik općine Metković: »Čestitam Vam 100. obljetnicu crkve sv. Ilije u Metkoviću, sa željom da naši odnosi dobiju novi sadržaj u duhu socijalističkih samoupravnih odnosa i zaključaka Koncila.«

Miroslav Copić, tajnik komisije za vjerska pitanja: »Čestitamo Vam 100. obljetnicu župske crkve sv. Ilije u Metkoviću.«

O. fra Petar dr Čapkun, provincijal na putu iz Njemačke: »Velikoj jubilarnoj proslavi pridružuje se i čestita braći i Metkovcima veliku STOGODIŠNJICU želeći, da ovaj događaj bude poticaj da se krene u drugu stogodišnjicu s više optimizma, radeći i dalje na dobro Crkve i našeg hrvatskog naroda.«

O. fra Bernardin Bebić, Banjevci: »Primio sam 3. broj »Iskre«. Hvala! Iskreno moram priznati, da me je iznenadio. Ta, to postaje pomalo kao neka revija. Sve sam pozorno pročitao i sve je interesantno, posebno za nas Neretvane.«

FRA JOZO ČUGURA S NAŠIM RADNICIMA U MUNCHENU

O. fra Jozo Čugura iz Miinchena, s našim radnicima Jelom i Antom Žderić, i Venceslavom, Ivkom i Marijom Hajny piše:

»Toplo pozdravljamo sve župljane našeg dragog Metkovića. Želimo da još mnogo godina list »Iskra« bude svaki put bolja i da uđe u svaki naš dom.«

Ivica Markotić, student iz Sarajeva:

»Pročitao sam 3. broj. Želio bih imati sva tri broja. Odmah mi pošaljite, jer želim imati vjerodostojan dokaz jednoga pionirskog rada za vaš i moj Metković. Želim da vas započeti entuzijazam ne napusti, već da Bog blagoslovi vaš trud, a naša »Iskra« iz broja u broj bude sve ljepša i bogatija sadržajem. Nadam se da će i za mene, kad završim studij, naći se koja stranica u vašem listu.«

O. fra Žarko Ilić, Drinovci:

»Dobio sam posljednji broj »Iskre«. Lijepa je svjetla. Želim mnogo uspjeha Uredniku i suradnicima.«

Sonja Jurišić, studentica iz Splita:

»Primila sam Vaš list. Nisam se makla od stola dok ga nisam pročitala. Bila sam oduševljena. List je odlično uređen. Želim mnogo uspjeha.

»NAŠ SAMOSTAN«
Franjevački samostan Zaostrog — »KAČIĆEV SAMOSTAN«

Davno je to bilo. Malo je reći i 500 godina. Muka i nevolja prisilile su franjevce da s vjernim pukom iz Bosne dođu u naše krajeve. Među prvim mjestima u ovom našem kraju nastanili su se u samostanu »Svete Marije« u Zaostrogu. Odatle su sa štapom u ruci i torbom na leđima, a lakim opancima na nogama, obilazili, učili, vjerom krijepili naše djedove i pradjedove, vjerni puk Božji. Oni djeca svoga naroda živjeli i umirali za svoj narod, a vjerni je puk ljubio, slušao i štitio svoje pastire franjevce.

Sve franjevačke župe usko su povezane sa svojim samostanima, pa je stoga vrijedno, da i mi upoznamo »naš samostan«.

Divan je položaj samostana u Zaostrogu. Kao na ogromnoj pozornici, omeđen sa tri strane brdima, nasred maloga zaostroškog polja na morskoj obali, sa svojim golemim zdanjima diže se tu iz šume stoljetnih hrastova i raznovrsnoga mediteranskog bilja poput labuda — starodnevni čuvar vjere i morala, kulture i narodnosti, naše stare i novije prošlosti. Kao galeb navikao na oluje i nevremena, mirno more i tišinu, uvijek stoji i gleda kako prolaze stoljeća i naraštaji, a svima ima što reći i istaknuti.

Svoju historijsku prošlost započeo je darovnicom plemića Jurjevića—Vlatkovića, nastavio neumornim radom redovnika na svim poljima djelatnosti, vrhunac postigao u »Razgovoru ugodnom« sa svojim neumrlim sinom kojeg grob u crkvi čuva, fra Andrijom Kačić-Miošićem, kao i rano umrlim pjesnikom s kraja prošlog stoljeća, fra Ivanom Despotom.

Samostan je na svojim leđima podnio velike katastrofe, ali im se svima odrvao. Spomenimo da je dva puta do temelja spaIjen (1645—1669), a u naše doba nemili potres ga je skroz demolirao Naime 1962, onaj strahoviti potres u Makarskom primorju, kao jednoj od najstarijih zgrada zadao je strahovit udarac. Ali živa vjera i upornost franjevaca što ga je jednom sagradila, ta ista vjera ga je u naše dane izvela iz ruševine i sada ga obnavlja.

FRANJEVAČKI SAMOSTAN U ZAOSTROGU

Dosta je samo ljeti vidjeti i čuti što kažu posjetioci za njegovu crkvu, s oltarima i Kačićevim grobom, sakristijom s intarzijama iz 1728. godine. Divni kor za molitvu redovnika iz 1762. u kojem se nalaze mnoge interesantnosti u drvorezu i slično. Veoma lijepi klaustar s čatrnjom, u kome rastu naranče i cvijeće. Zatim starodrevnu blagovaonicu u kojoj je sada bogata izložba narodne nošnje, i vrlo vrijedna slika »Posljednja večera«. Stara dalmatinska »kužina« uvijek iznova izaziva najveći interes, starijima, jer se sjećaju svojih mladih dana, a mlađima, jer vide kako je to nekada bilo. U izgradnji je posebna prostorija za biblioteku ... Arhiv je prebogat. Ima, samo na turskom jeziku, preko 600 spisa vrijednih za našu povijest...

Zaslužno je, a i dužnost svakog od nas, da ovaj samostan kad možemo posjetimo, jer će nam doista ostati u najboljoj uspomeni.

Fra Nikola R.

NAZIV STANOVNIKA METKOVIĆA

Mi stanovnici Metkovića ne nazivamo sebe kako bilo, ni sad ovako, sad onako. Narod zna, što je, i kako se zove. Stanovnici Metkovića zovu se Metkovčani ili Metkovci. Godine 1925. slavili smo tisuću godišnjicu hrvatskog kraljevstva. U spomen loga stavljena je na hotelu »Zagrebu« u Metkoviću ploča, spomen ploča, iz koje se vidi, da je stavljaju Metkovčani.

Poznati pisac Alija Nametak napisao je u časopisu »Hrvatski jezik« br. 6—7. godine 1938., kako je jedan Zagrepčanin pogrešno nazvao stanovnike Mostara. Godine 1923. ili 1924. došlo je u Mostar zagrebačko pjevačko društvo »Kolo«, da priredi koncerat. Mostarci su priredili Zagrepčanima srdačan doček, kako već oni umiju. Na kolodvoru dočekala ih je Hrvatska glazba, a u ime Hrvatskog pjevačkog društva »Hrvoje« pozdravio ih je predsjednik »Hrvoja« Rimac. Zagrepčani su bili oduševljeni dočekom. Rimčevim pozdravnim govorom i onim mnoštvom svijeta u šarolikoj narodnoj nošnji, pa kad je povorka krenula s kolodvora, jedan Zagrepčanin, da dade oduška svome oduševljenju, viknu: »Živjeli Mostarčani!« Neki ne mogoše trpjeti, nego prasnuše u smijeh. Mostarcima je bilo smiješno, što Zagrepčanin pravi naziv za stanovnika Mostara drukčije, nego što oni sami sebe nazivlju, a on je postupio analogno prema svome nazivu (Zagrepčanin mjesto Zagrebac).

Riječ Metkovac i Metkovčani čuo sam bezbroj puta od seljaka iz okolice Metkovića prije 50 i 60 godina. Nikada nisam čuo, da netko kaže »Metkovićani«, a ipak često se može naći u novinama dopis iz Metkovića, koji stanovnike Metkovića nazivlje »Metkovićani«. Zašto? Zar ti dopisnici znadu hrvatski bolje od ostalih stanovnika Metkovića? Ili bi htjeli govoriti pravilno? A upravo u tome, u nazivima stanovnika pojedinih mjesta nema nikakva pravila. Na iste osnove ne dodaju se isti nastavci. Stanovnik Ljubuškog zove se Ljubušak, a Duvna Duvnjak. Stanovnik Mostara je Mostarac, Opuzena Opuzenac, Zagreba Zagrepčanin, Šibenika Šibenčanin, Visokoga Visočanin, Makarske Makaranin.

Polje kraj Metkovića zove se Metkovsko polje. Manje se čuje pridjev »metkovački«, a nikada se ne čuje pridjev »metkovićki«. Imam potvrdu Općinske uprave u Metkoviću od 18. ožujka 1935. Na pečatu Općine stoji naziv »Općine Metkovske«.

I sam naziv mjesta, današnjeg Metkovića, nije trebalo promijeniti. Mjesto se je zvalo Metkovići. Na spomenutoj potvrdi od 18. ožujka 1935. označeno je mjesto, u kojem se izdaje potvrda, pod imenom »Metkovići«. Oblik Metković nisu počeli uvoditi stanovnici Metkovića, nego netko izvan Metkovića. Neki kažu, da su to počeli činiti stranci. Imam potvrdu Kotarskog suda, onda Sreskog suda, u Metkoviću. Na potvrdi je pečat suda, na kojemu stoji i riječ Metković, ali potvrdu je izdao »Sredski sud — Metkovići, dne 13. ožujka 1937.«

Istina, lakše je reći »u Metkoviću« nego »u Metkovićima«, ali ne mora se reći »u Metkovićima«. Narod ovoga kraja i dosad je govorio »u Metkovićim«, pa imamo isti naglasak i jednak broj slogova, kao kad kažemo »u Metkoviću«.

P. Vrnoga

ISKRICE IZ KULTURE

Iako je Iskra list koji polazi s posve nepretencioznih pozicija u smislu obrade tzv. »svjetovne« građe, ne možemo se oteti dojmu da je on tu svoju zadaću izvanredno obavio, gotovo iznad svih očekivanja. On je, nadam se da neću pretjerati kad ovo kažem na neki način ispunio jedan kulturno-znanstveno-informativni vakuum u našem kraju, barem među čitateljstvom kojem je namijenjen. Primjerice, nekim svojim povijesnim i kroničarskim prilozima te bilješkama o suvremenim zbivanjima u ovom kraju u najmanju ruku ugodno je iznenadio. Da se o njegovoj bitnoj, religioznoj sadržini i ne govori!

Iako Iskra, kako rekoh, obrađuje građu koja je u vezi s ovim područjem .njezinu čitateljstvu, nadamo se, neće biti nezanimljive ove zabilješke o bitnijim novim i novijim zbivanjima u hrvatskoj kulturi. Zato ćemo u najkraćim crtama, informativno, pratiti i bilježiti ta zbivanja, barem ona najglavnija. Pretpostavljamo da ima onih koje će ove stvari zanimati, iako znademo da su jednima dobro poznate.

---- ---- ----

»Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početka do danas«

izvrsno tehnički opremljena, objavljena je u nakladi Nakladnog zavoda Matice hrvatske. To je kapitalno djelo veoma savjesno i kritički sastavio i uredio poznati hrvatski književni kritik Vlatko Pavletić. U ovoj antologiji sadržana su ponajbolja ostvarenja svih hrvatskih pjesnika od prvih početaka do danas, dakle kroz punih sedam stoljeća. Treba napomenuti da su na stranicama ove knjige našla mjesto i za najbolja ostvarenja hrvatskoga narodnog pjesništva, a također i hrvatski latinisti, izvrsno prevedeni na suvremeni hrvatski jezik. Čitaoce bi mogla zanimati činjenica da su u antologiju uvrštena trojica hrvatskih pjesnika iz ovoga kraja: Stojan Vučićević, Nikola Martić i Vladimir Pavlović.

Prvo izdanje brzo je rasprodano po cijeni od 200 n. dinara, a uskoro će izaći i drugo.

125 godina hrvatske opere. Navršilo se upravo 125 godina od izvedbe »Ljubavi i zlobe« velikog hrvatskog skladatelja Vatroslava Lisinskog (prvi put izvedena 1846.) i točno 100 godina od osnivanja stalne Opere pri Hrvatskom narodnom kazalištu. U tom povodu Povijesni muzej Hrvatske priredio je prigodnu izložbu o razvoju opere, operete i baleta pri HNK.

Kongres hrvatske kulture. Odlukom Društva književnika Hrvatske, a u suglasnosti s brojnim kulturnim ustanovama održat će se sveopći kongres posvećen višestoljetnoj kulturi hrvatskog naroda. Ova odluka donesena je na proširenoj sjednici Uprave Društva književnika koja je održana u Dubrovniku — po prvi put izvan Zagreba — u sklopu književne turneje hrvatskih književnika po Južnoj Hrvatskoj. Kongres je zamišljen kao opća i sveobuhvatna akcija cjelokupnoga naroda u nastojanju da se narodne kulturne vrednote vrednuju i oživljuju. Raspravljalo se o potrebi održavanja Kongresa. Pripreme će trajati najmanje dvije godine.

Kongres hrvatske kulture treba biti svehrvatski kongres o našoj kulturi, a ne stvar umjetnika i znanstvenika; to će biti akcija u koju bi se trebao uključiti svaki Hrvat kojem na srcu leži sudbina hrvatske kulture, — rekao je dr Ivo Frangeš, predsjednik DKH.

Tom prigodom naši književnici posjetili su Dubrovnik, Cavtat, Grudu, Kunu, Ston, Korčulu, Blato, Velu Luku, Lastovo, Metković, Omiš i Imotski i u svim su ovim mjestima veoma srdačno primljeni.

Nakon nesporazuma koji su se ispoljili oko izdavanja zajedničkog Rječnika, Matica hrvatska odustala je od suradnje na tom posla s Maticom srpskom i donijela zaključak da će izdati Rječnik hrvatskog jezika.

U Hrvatskoj već dugo osjeća se ogroman nedostatak jednog kulturnog tjednika, a postojeći časopisi ne mogu ažurno pratiti kulturna zbivanja. Ta apsurdna situacija nastala je nakon prestanka izlaženja Telegrama. Mjesecima se nastoji ukloniti ovaj anakronizam pokretanjem jednog novog tjednika, ili eventualno dva lista. Zasada postoje izgledi da bi uskoro počeo izlaziti HRVATSKI TJEDNIK u nakladi Matice hrvatske.

Danica — Pod konac prošle godine u Zagrebu pojavilo se reprint-izdanje »Danice ilirske«, koju je 1835. pokrenuo i uređivao Ljudevit Gaj, pod nazivom »Danica«. Ovo nadasve zanimljivo djelo o rađanju našega preporoda, jezika i pravopisa ujedno je i posvjedočcnje o visokom dosegu hrvatskoga tiskarstva. Ujedno napominjemo da je pokrenut i časopis CROATICA s ciljem da u nekoliko godina temeljito znanstveno-kritički obradi hrvatsku književnost. Veliku zaslugu za ovo ima dr Ivo Frangeš.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost u 1970. godini je Aleksandar Solženjicin, sovjetski pisac. On je stekao slavu romanima »Jedan dan Ivana Denisovića«, »Prvi krug« i »Odjel za rak«. Upućujemo čitaoce da su sva tri romana prevedena na hrvatski jezik.

Nedavno je završen cjelovečernji igrani film »Družba Pere Kvržice« po romanu Mate Lovraka, a u režiji Vladimira Tadeja. Toplo ga preporučamo najmlađima.

KRONIKUS

NACIONALNOST—REGIONALNOST

Pred nama je novi popis stanovništva. Početkom travnja 100.000 popisivača krenut će u akciju. O tome popisu mnogo se govori, raspravlja, debatira ... Izjave najviših društvenih i političkih organizacija govore da se radi o vrlo važnom pitanju.

Izvršni Odbor SSRNH zauzeo je stav, da se ne može prihvatiti mogućnost zamjenjivanja nacionalne, etničke pripadnosti regionalnom. Taj stav su podržale mnogobrojne kulturne i društvene institucije u Hrvatskoj. I naš grad protestirao je preko nekih institucija zbog tiska »Upustava«, koja su neodrživa u ovom trenutku.

Pojedine institucije dokazivale su da je protiv zakonito, štetno i protiv prirodno ovako formulirana »Upustva«, jer mogu »ugroziti objektivnost, a time i korisnost rezultata predviđenog popisa stanovništva.« (P. JAZU)

Ovakav popis stanovništva posebno je opasan za nas koji živimo na ovome teritoriju južne Hrvatske, jer je opasnost od pokušaj cijepanja hrvatske etničke cjeline.

Evo i nekoliko citata što ga je MH dala u svoj »Izjavi za javnost«:

» ... Poznato je kako je Mletačka republika, polazeći od neznatnih uporišta nekadašnjeg bizantskog Dalmatinskog temata na hrvatskoj obali Jadrana, formirala svoju vlast u dalmatinskoj ili primorskoj Hrvatskoj, nastojeći da ondje stvori 'dalmatinsku' narodnost radi odnarođivanja hrvatskog naroda. Tu je politiku od nje baštinila austrijska uprava potičući autonomaštvo, nasuprot zahtjevima sveukupnog hrvatskog pučanstva koje je tražilo da i teritorijalno a ne samo po svom osjećaju, porijeklu i jeziku, budu integralni, sastavni dio jedinstvenog hrvatskog naroda.

Autonomaštvo je bilo u Dalmaciji uvijek sredstvo tuđinske prevlasti: protalijansko, proaustrijsko, odnosno velikosrpsko. I za prve i za druge okupacije 1918. i 1941. talijanski su iredentisti forsirali dalmatinsku regionalnu pripadnost, a za vrijeme NOB taj je pritisak bio i još veći, tako da je izjasniti se pred fašističkim vlastima da si po narodnosti 'Dalmatinac' bilo gotovo što i prihvatiti talijansku okupaciju ...«

(Ovdje bi trebalo spomenuti i jedan detalj s proslave u Rimu proglašenja Nikole Tavelića, prvim hrvatskim svecem. Tada su neke novine pisale »Nikola Tavelić jest Dalmatinac, a ne Hrvat.«).

Ovo ne bi smjelo unijeti zabunu u redove naše braće druge nacije. Mi ponosno izjavljujemo tko smo i volimo govoriti o našim nacionalnim obilježi]ima, no daleko smo od toga da propovijedamo nacionalnu netrpeljivost i omalovažavanje onoga što nije  naše.   Naš narod   nije    nikada  uzimao  tuđe,  nego  samo  branio  svoje (»I. Krajina«, veljača 1971).

Dakle, kroz cijelu povijest naš narod boreći se protiv Turaka, Austrije, Talijana... branio je samo svoj teritorij, svoja prava i svoja nacionalna obilježja ne žaleći svoje krvi u toj borbi.

OSNOVANA PODRUŽNICA POVIJESNOG DRUŠTVA HRVATSKE U METKOVIĆU

Povijesno društvo Hrvatske iz Zagreba osnovalo je svoju Podružnicu u Metkoviću.

Osnivačka skupština održana je 19. prosinca 1970. godine. Osnivanju Podružnice predhodila je živa aktivnost Inicijativnog odbora, koji je u suradnji sa Narodnim sveučilištem i Maticom hrvatskom organizirao nekoliko predavanja iz povijesti.

U ime Povijesnog društva Hrvatske, kao delegat, prisustvovao je prof. Julije Grabovac, inače predsjednik Splitske podružnice. On je govorio o značenju osnivanja Podružnice osvrćući se posebno na Neretvansko područje koje je do danas povijesno neistraženo. Naglasio je potrebu održavanja znanstvenog skupa iz povijesti Neretve.

Tom prilikom prof. Julije Grabovac održao je i predavanje pod naslovom »Trijumf narodne misli u Dalmaciji«.

Na skupštini Podružnice donijet je i plan rada koji obuhvaća slijedeće:

1. Rad na stručnom usavršavanju nastavnika povijesti.

2. Rad na osuvremenjivanju nastave povijesti kroz odgovarajuće seminare i predavanja.

3. Briga o spomenicima kulture na našem području (Osinj, Narona, Norinska kula itd.)

4. Organizacija znanstvenog skupa »Neretva od najstarijih vremena do danas«.

5. Sudjelovanje Podružnice u proslavama značajnijih obljetnica iz starije i bliže povijesti.

6. Organizacija predavačke djelatnosti.

7. Prikupljanjem izvorne građe za povijest Neretve.

8. Publikacija manjih radova s našeg područja (Zbornik!).

9. Omasovljenje članstva.

10. Prikupljanje eksponata za etnografski muzej u Metkoviću i rad na uređenju muzeja u Vidu.

11. Suradnja s drugim podružnicama i sličnim društvima.

METKOVIĆ NA POČETKU 20. STOLJEĆA

Posebnu brigu će Podružnica posvetiti oko arheoločkih radova u Naroni, jer ona ima čak i međunarodno značenje. U cilju priprema arheoloških radova Podružnica će u ožujku biti organizator predavanja o Naroni u Vidu i u Metkoviću. Podružnica će

također biti organizator uređenja muzeja u Vidu. Već je stupila u kontak sa stručnjacima iz Splita koji će urediti interijere muzeja. Za uređenje muzeja već su odobrena sredstva u iznosu od devet tisuća novih dinara.

Na konstitucionom sastanku Podružnice koji je održan 15. siječnja 1971. god. izabrana je uprava. Za predsjednika Podružnice izabrana je Ljubica Volarević, prof. Gimnazije, za podpredsjednika Vinko Medak, nast. Kula N., a za tajnika Ivo Jurić.

Do sada Podružnica ima 25 članova. To su uglavnom nastavnici povijesti sa područja općine i nekoliko ljubitelja povijesti. Među učenicima gimnazije i građanstvom postoji interes za članstvo u Podružnici. To će im se i omogućiti.

Osnivanje Podružnice ima veliko značenje za ovaj kraj. Valjda je došlo vrijeme da se i ovaj dio Hrvatske znanstveno-povijesno ispita i time za uvijek zatvore vrata onima koji su, često puta sasvim tendenciozno, svojatati Neretvu i netočno je prikazivali u nekim publikacijama. Neretvansko područje je oduvijek sastavni dio Hrvatske, a njeni stanovnici su Hrvati — oduvijek pa i danas.

I J.

PRIHVAĆEN PLAN RADA PODRUŽNICE
POVIJESNOG DRUŠTVA

Na proširenom sastanku Podružnice sa predstavnicima PDH iz Zagreba profesorom Ivanom Kampušom i prof. Hrvojem Matkovićern, koji je održan 26. veljače 1971. godine, prihvaćen je u cijelosti plan rada Podružnice.

Najviše se diskutiralo o onom dijelu plana rada koji se odnosi na održavanje znanstvenoga skupa (simpozija) iz povijesti Neretve. Poslije iscrpne diskusije zaključeno je da se znanstveni skup održi u proljeće 1972. godine u Metkoviću, pošto se u toku 1971. godine održavaju četiri značajna skupa, pa bi bilo nemoguće na brzinu pripremiti i ovaj.

U pripremama za simpozij Podružnica će se pismeno obratiti nekim znanstvenim ustanovama u Hrvatskoj da one odrede svoje ljude za znanstveni skup. Pismo sličnog sadržaja biti će upućeno četrdesetorici znanstvenih radnika, koji će dati pristanak za sudjelovanje na skupu. Svi oni će biti zamoljeni da u roku od mjesec dana potvrde svoj pristanak i pošalju naziv rada kojeg će podnijeti na znanstvenom skupu.

Sastanak sa svim sudionicima skupa održat će se u svibnju ove godine u Metkoviću. Taj sastanak će biti početak konkretizacije simpozija.

Na sastanku se raspravljalo i o financijskom planu. Zamašan plan iziskuje i zamašne troškove. Nije se govorilo o detaljima financijskog plana. Prema grubom proračunu za realizaciju plana rada Podružnice potrebno je za ovu godinu oko 37000 novih dinara. Nadamo se da će društvena zajednica i privredne organizacije shvatiti važnost ovih radova za opću stvar i odvojiti dio financijskih sredstava za Podružnicu.

Kada se 1972. godine održi znanstveni skup otkupit će se od sudionika skupa svi radovi i tiskat će se u Zborniku. Time bi Neretva dobila značajan znanstveni materijal na kome bi se mogla nastaviti daljnja istraživanja ovoga područja kako povijesna, tako i arheološka ...

Ako se uzme u obzir i značenje geografskog položaja Neretve danas i njena perspektiva, onda bi i ovaj simpozij bio odlična propaganda razvoja turizma na ovom području, što je i zacrtano u srednjoročnom planu razvoja naše općine.

I. J.

OVDJE RADIO-ŠUPA

»Slobodna Dalmacija« od 15. II 1971. pod gornjim naslovom ispod pera I. B. donijela je slijedeći izvještaj:

— Odašiljač i cjelokupna tehnička oprema, koju nam je prije dvije godine isporučila radio-stanica Zagreb za našu buduću lokalnu stanicu stoji i danas još zapakirana — moglo se je čuti neki dan na proširenom plenumu Općinskog sindikalnog vijeća.

Dotle, da bi ispunili vrijeme i koliko-toliko razbili učmalu monotoniju »svojega malog mista« trojica dojučerašnjih gimnazijalaca student-pitomac VPA Rade, student ekonomije Ilija i svršeni tečajac telekomunikacije Miro pustili su u eter prve pozdrave svojim prijateljima i ostalom građanstvu sa svoje amaterske radio-stanice smještene u Mirovoj drvarnici. Već tri dana po nekoliko puta na srednjem valu (380) javlja se radio »Šupa« emitirajući pozdrave znancima uz glazbu s ploča. Ovaj »gusarski pothvat« građani su sa simpatijama primili, veletrgovačko poduzeće »Razvitak« im je poklonilo nešto više tehničkog materijala bolji i noviji mikrofon, NK »Neretva« omogućio im je davati prijenos utakmice »Neretva« — »Zagreb«, u jednu riječ — momci su postali junaci dana.

Sigurno je da Rade i Ilija već sutra odlaze na svoje fakultete, da će Miro i dalje raditi svoj hobi (već je dobio i novog pomoćnika), samo još nije sigurno kada će dugoočekivana radio-stanica Metković pustiti u eter svoj prvi glas. Dotle, izgleda, Metkovci će se zadovoljiti i ovom gusarskom stanicom, protiv koje »nitko nema ništa«, štoviše očito je, sa simpatijama prati njezine emisije. —

PISMO AKAD. SLIKARA BRUNE BULIĆA
UREDNIŠTVU »ISKRE«

Slikar Bruno Bulić, brat poznatog glumca Karla Bulića, poslao nam je pismo slijedećeg sadržaja:

»Kroz snježne vihore i razorne oluje do mene je doprla Vaša »Iskra« iz Metkovića i u meni rasplamsala oduševljenje riječi, čestitajući vrijednim Ilijašima.

Zbilja nije bilo lako okupiti tako vrsnu suradnju i dati lijep doprinos našoj inače dosta potištenoj kulturi: tvoja crkva, Pjesma S. Marije, Osinj, Privredni život Metkovića u XVIII st..., i sve ostalo pravi su biseri informacija Vašeg nastojanja, da Metković bude ono, što po svome značenju i treba biti.

Metković je grad u kojem sam boravio 1922. Na prolazu sam bio 1939. Neretva i njezini gusari i danas su prisutni u stanovnicima toga grada. Tu čovjek ne može biti mekušac. Tu je čovjek od komada, koji zna samo dvije riječi: DA ili NE! Neretva izbacuje uvijek iste ljude; ljude ponosa, poštenja i karakternosti. Ona to i danas radi.

Mislim da karakteristike starih: hrabrost, odvažnost i rodoljublje, ali bez gusarskog ekscesa, posjeduje i sada mladi naraštaj toga kraja.

Vaš list »Iskra« pun je svega toga. Tu nema etiketiranja. Svatko po svojoj sposobnosti daje svoj doprinos, kulturnoj, franjevačkoj misli, koja nema granica. Suradnja je pohvalna, jer treba tražiti što ljude zbližuje, a ne što ih rastavlja.

Čuo sam i čitao da ljudi pomalo idu vani. Ćudi me to. Neretva je eldorado. Neretva je vječna. Neretva je sposobna hraniti još mnogo više stanovnika, nego što ih sada tu živi. Svojim talentima vi trebate oploditi zemlju. Ta je zemlja i nazvana »Misir«, u kojoj teče med i mlijeko. Bježanje vani to je smrt. Treba živjeti i ustrajati. Nije sve u kruhu.

Vi ste i na nekoj raskrsnici. Pred Vama je Jadran, a iza vas BiH. Na mjestu ste povijesnih događaja. Treba da ljudi vide vašu ljubav i dobrotu i toleranciju ... Imajte franjevačku širokogrudnost prema svim ljudima. Vaša Krajina mjesto je za velika nadahnuća. Velike slikare nadahnjivala je Neretva da ostvare velike ideje. Zato pazite na slikarske talente, koje sigurno imate u svojoj sredini.

Početkom ljeta na poziv Urednika doći ću i posjetiti Vaš grad. Želim vidjeti sve što ste postigli, a mnogo ste toga učinili u zadnje vrijeme.

Vaš list, na koji se opet vraćam, učinio je da se svi okupite oko »ISKRE«, koja je već postala PLAMEN.

Ja Vam želim da ona probudi u svima nama zapretene talente izgaranja za svoj narod i svoju vjeru.«

Bruno Bulić

SUSJEDA

Kroz prozor sam u daljini mogla vidjeti dah zime i povijena ramena okolnih brda. Hladni dah bio je predznak još predstojeće zime i dok sam obavljala svoje dužnosti osjetila sam kako isti takav hladni predosjećaj utiče i na mene. Počela sam razmišljati o svojoj susjedi.

Nekada je to bio nasmiješeni lik zdrave mlade djevojke. Težak je bio njen život, ali je ona ipak još i danas za dobre ljude zadržala vedar osmijeh i blagu riječ. Samo sjene tajni koje nosi duboko u sebi u navratima pomućuje njen vedar osmijeh. Ali kakve su to tajne koje joj je nametnuo život? Radosne ili katastrofalne? Hoće li joj one jednog dana pomoći da iziđe iz bijede ili će je zauvijek gurnuti u još veću? Zašto i nju nekad ne obasja svjetlost sreće, da i ona u dubini duše osjeti radost?

Dok je bila mlađa nadala se sretnijem životu, ali sve to je oko nje i u njoj bilo žalosno i gorko da je izgubila nadu. Ali još to nije bila tragedija. Pa ni ljubav koja se utopila u valovima rata nije predstavljala za nju tragediju. To je bila još jedna gorčina koja je stjecala u rijeku njenog života odnoseći pjesmu, radost i zabavu u vrtlog vira koji joj je progutao sreću.

A ipak se danas nakon toliko godina nešto za nju pretvara u tragediju. To je ljubav prema vlastitom domu u kojem je mirno želila provesti stare dane, a on se ruši i propada, zahvaljujući »dobrim« ljudima koji nemaju drugog posla.

ROZA

»NERETVANSKI GIGANT«

Radnički savjet veletrgovačkog poduzeća »Razvitak« u Metkoviću po treći put je izabrao za generalnog direktora Srećka Krešića. Zapravo, savjet je prihvatio njegov program rađa i odao mu priznanje na dosadašnjem radu, koji je donio dobre rezultate. Porast prometa porasta j je za 233%, maloprodaje 811%, a broj zaposlenih od 470 popeo se je na 1092. Sada »Razvitak« ima 207 prodavaonica i otkupnih mjesta u Dalmaciji, Hercegovini, Bosni i Srbiji. Izvršeno je i devet integracija s područjima iz SR Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.

»RAZVITKOVA- ROBNA KUĆA U MOSTARU

U akciji proširivanja poduzeća, nakon uviđanja korisnosti i izvršenih analiza, 90% radnika Nevesinjske poljoprivredne zaddruge glasalo je za pripojenje veletrgovačkom poduzeću »Razvitak« iz Metkovića. Cilj je integracije: osigurati bolju trgovinsku mrežu u Hercegovini i približiti se potrošaču putem većeg i boljeg asortimana robe.

»Razvitak« od ove integracije ima koristi da plasira robu, poveća promet, otvori nova radna mjesta, te poveća broj zaposlenih.

Ipak treba istaknuti još jedan momenat. Treba uspostaviti vezu s uzgajivačima stoke u Hercegovini, jer se osjeća nestašica mesa i mesnih proizvoda na tržištu.

U planu je modernizacija prodajnog prostora, posebno u Metkoviću. Mnoge radnje po izgledu i opremi zastarjele su i postale skoro nefunkcionalne. Radovi su već počeli, a izvodi ih metkovsko građevinsko poduzeće »Beton«. Na kutu Tomislavova trga i ulice K. Rakića radi se velika radnja u kojoj će se prodavati: akustični aparati, televizori, muzički instrumenti, keramika, porculan, parfumerija i kozmetika.

U blizini mosta uredit će se specijalizirana prodavaonica boja i lakova u sadašnjoj radnji. Prodavaonica Delikatesa nakon građevinske adaptacije i rekonstrukcije bit će pretvorena u suvremeno samoposluživanje.

Na desnoj obali Neretve, bit će uređena moderna prodavaonica tekstila. Teksilna radnja u ulici K. Rakića, također će se preurediti u suvremenu radnju.

I tako »Neretvanski gigant« uz još neka planirana ostvarenja korača u novu 1971. godinu pun optimizma i nade da će mu ova godina biti uspješnija nego možda ijedna dosada.

»AGROKOMBINAT« U METKOVIĆU?

Vijesti, da bi zagrebački »Agrokombinat« bio voljan angažirati se u Metkoviću u zadnje vrijeme postale su sve glasnije. Što će od svega toga biti, teško je predvidjeti. Ono što želimo dati našim čitaocima vijesti su iz naših novina, koje su u zadnje vrijeme ispunjene ovom problematikom.

Prema pisanju tiska postoje dvije varijante:

Prema prvoj »Agrokombinat« bi do 1975. godine uložio 151 milijun dinara u gradnju farme za 300 tisuća kokošiju — nesilica, tvornice stočne hrane kapaciteta 10 tisuća vagona, i staklenika za proizvodnju cvijeća na površini od 50 hektara. U tim objektima moglo bi se zaposliti oko 700 radnika.

U drugoj varijanti predlaže se angažiranje »Agrokombinata« na cijelom području Donje Neretve, uključujući i Vrgorsko jezero. Četvrtinu sredstava osigurao bi »Agrokimbinat« iz svojih fondova, četvrtinu bi tražio kredit od stranih, a dvije četvrtine od domaćih banaka.

U općini i društveno-političkim organizacijama prijedlog »Agrokombinata« primljen je s razumijevanjem, kao i stav PIK-a »Neretva«, koji traži određen i jasan program ulaganja kapitala i kadrova.

Do nerazumjevanja između »Agrokombinata« i PIK-a »Neretva« ne bi trebalo doći, jer bi jedni i drugi imali svoje područje rada. »Agrokombinat« bi u sklopu svoje »jadranske orijentacije« proizvodnju razvio najvjerojatnije na području Bočina, dok bi kombinat »Neretva« nastavio započete melioracije na području Opuzen — ušće Neretve.

»Agrokombinat« na površinama koje su već meliorizirane postigao bi moderniju i intenzivniju i akumulativniju proizvodnju i pospješio bi perspektivni razvoj ovoga kraja. Ne radi se ovdje o nikakvoj integraciji, jer PIK - »Neretva« smatra, da bi svako takvo udruživanje bilo unaprijed osuđeno na propast. Iako su se mišljenja podijelila između društveno-političkih organizacija Metkovića i PIK-a »Neretva«, ipak neki zajednički jezik bi se mogao pronaći, jer u »Neretvi« tvrde da bi prihvatili svakog partnera koji bi bio voljan uložiti u daljnju melioraciju ovoga kraj i da nema nikakvog straha od neke konkurencije.

Sigurno inicijativa ovoga snažnog zagrebačkog kolektiva imala bi još jedan plus za ovaj kraj. Ljudi iz Neretvanske doline pomalo odlaze na rad u inozemstvo. Na privremenom radu nalazi se oko 450 ljudi između 17 i 40 godina, a kod kuće ih ima još nezaposlenih. Stvaranje jednog ovakvog objekta pridonijelo bi da bi se otvorila mnoga radna mjesta i zadržalo ljude na svojoj grudi.

Cijela akcija nije u koliziji s PIK-om »Neretva«. Riječ je o proširenju proizvodnje cvijeća, jaja i stočne hrane. To posljednje omogućit će razvoj stočarstva što je do sada bilo zapostavljeno.

Članci koji su se pojavili u našem tisku u zadnje vrijeme: »Može li Neretva sama?« — »Agrokombinat u dolini Neretve« — »Otvorena vrata Agrokombinatu« — »Ima li mjesta za Agrokombinat?« — uvjerava nas da se radi o jednom problemu čije se ostvarenje očekuje uz suglasnost cijele Krajine.

Treba razumjeti »Neretvu«, koja zahtjeva da akumulacija s njezina područja neće ići vani, ali i »Neretva« trebala bi shvatiti da je potrebno otvoriti vrata kapitalu, ako on nosi dugoročniji program iako može utjecati na razvitak čitave Neretvanske doline.

Što će sve od ovih rasprava, prijedloga, programa i varijanti biti ostvareno budućnost će to pokazati. Ovoga puta javnost svakako želi da se nađe najpogodnije rješenje za što bolju i solidniju perspektivu čitave Neretvanske Krajine.

VELIKI USPJEH RK »MEHANIKE«

U Dalmatinskoj rukometnoj regiji rukometaši »Mehanike« iz Metkovića postigli su izvanredne rezultate.

Početkom prvenstva bio je više nego solidan. Poznate i dobre ekipe padale su na koljena pred mladićima, koji su puni poleta i optimizma igrali u jesenskom dijelu prvenstva. Novine su bile pune pohvala na račun njihove igre. Evo samo nekoliko naslova pod kojima se veliča uspjeh RK »Mehanika«:

Kod pobjede nad »Bagatom« »Slobodna Dalmacija« je pisala: »Mehanika se ne šali«, a »Sportske novosti«: »Metkovci preskočili i Zadrane«. Pobjedom nad »Partizanom« »Sportske novosti« pišu: »Što bi Partizanu?« Posebno hvale braću Veraje, koji su postigli 25 golova. U derbiju protiv »Nade« pod naslovom »Derbi

RK »MEHANIKA« OSVOJILA JE DRUGO MJESTO U ZAGREBU

Metkovcima« »Sl. Dalmacija« hvali igru naših mladića. Pred susret s »Osejavom« koga su nazvali »veliki derbi« novine pišu: »U Makarsku treba poći«. Međutim u ovom dvoboju Metkovci su poklekli nakon izvanredno dobre igre.

Na koncu je ipak osvojeno treće mjesto i završilo se s puno nade da se osvoji prvo u proljetnom dijelu prvenstva.

Drugi veliki uspjeh rukometaši »Mehanike« postigli su na četvrtom novogodišnjem kupu rukometaša Dalmacije u Trogiru. Na tradicionalnom turniru sudjelovale su ekipe: Splita, Šibenika, »Mehanike« iz Metkovića, Jugovinila, te dvije ekipe iz Trogira. Rukometaši »Mehanike« osvojili su drugo mjesto. O igri Metkovaca »Sportske novosti« su doslovno napisale: »Ugodno su iznenadili rukometaši »Mehanike« iz Metkovića. Ovi momci pod zaista stručnim vodstvom prikazali su najkvalitetniji rukomet Igrali su bolje, čini nam se i od Splićana, ali ovi drugi su iskustvom dobili ovaj međusobni susret. Ovu ekipu odlikuje izvanredno drugarstvo i veliki izbor kvalitetnih igrača«. Dalje isti potpisani J. Stanić nastavlja: »Organizator RK Trogir na kraju je nagradio ukusnim peharom tri prvoplasirane ekipe. Za najboljeg golmana izabran je Rezić iz »Mehanike«. Najbolji strijelac je Pero Veraja također iz »Mehanike«. Najbolji igrač također je bio član »Mehanike« Luka Veraja.

Treći veliki uspjeh rukometaši »Mehanike« postigli su na turniru općinskih rukometnih reprezentacija Hrvatske u Zagrebu. Oni su briljantnom igrom oduševili Zagrepčane u dvorani na Trešnjevci. Novine su bile pune pohvale. »Zagrepčani su po sedmi put osvojili naslov najbolje momčadi tradicionalnog turnira reprezentacija gradova Hrvatske«, pišu »Sportske novosti« od 24. I 1971. Međutim — one nastavljaju — više rutinom nego kvalitetom oni su preskočiti posljednju stepenicu, pobijedivši sa 4:2 momčad Metkovića. Momci s ušća Neretve hrabro su se držali sve do odlučujuće borbe, a onda su, izgledalo je dobili tremu, kad im se pružila prilika da se bore za prvo mjesto. Oni, inače prvi put nastupaju na ovom turniru, pa je trema donekle opravdana. Njihov rukometaš Pero Veraja proglašen je najboljim gračem turnira.

Ovom turniru prisustvovali su svi Metkovci koji žive u Zagrebu i svojim bodrenjem davali im podršku u zaista teškoj konkurenciji.

Na ovakve velike uspjehe moramo svi biti ponosni. Rukometaši »Mehanike« nisu samo dokazali svoj kvalitet, nego su proslavili i naš grad svojom magistarskom igrom, posebno u Trogiru i Zagrebu.

Želimo, da ih entuzijazam, optimizam, zalaganje i drugarstvo što se ističe kod ovoga mladog kolektiva i dalje prati i da budu pravi sportaši koji će braniti boje svojeg kluba i prenositi slavu našeg grada.

Prijatelj

RASPORED SLUŽBE BOŽJE KROZ VELIKI TJEDAN

4. IV — Cvjetnica: Sv. Misa u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati. Blagoslov maslinovih grančica u 9.15 sati. Preko župske sv. Mise pjevana »Muka Gospodinova«. Iza župske sv. Mise izloženje Svetootajstva za 40-satno klanjanje. Navečer u 6,30 pjevanje psalama. Iza toga prva propovijed.

5. IV — ponedjeljak:  Izloženje Svetootajstva u 6  sati. Navečer u 6,30 pjevanje psalama i propovijed.

6. IV — utorak: Izloženje Svetootajstva u 6 sati. Navečer u 6,30 pjevanje psalama i propovijed.

7. IV — srijeda: U  10 sati  procesija oko crkve i zaključak 40--satnog klanjanja.

8. IV —  Veliki četvrtak: Obred  »Večere Gospodnje«  s pranjem nogu i zajednička sv. Pričest »Bratima« navečer u 6,30.

9. IV — Veliki petak: Obred će početi u pet sati poslije podne. Iza obreda propovijed i procesija.

10. IV — Velika subota: Obred (blagoslov vatre, krsne vode itd.) počet će navečer u 10,30 sati. Iza toga sv. Misa, tako da »Gloria — Slava« bude iza ponoći.

11. IV — Uskrs: Sv. Mise u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati. Blagoslov jela iza svake jutarnje sv. Mise.

NAPOMENA:

1.    —    Uskrsno  ispovijedanje  za   sve   vjernike   za   tri prva dana Sv. Sedmice: izjutra u 5,30 sati i poslije podne u 3,30 sati.

2.    —    Ispovijedanje  »Bratima« na Veliki Četvrtak  poslije podne u 3,30 sati.

3.    —    Vjeronauka nema od Cvjetnice do Uskrsnog utorka.

Božićni blagdani proslavljeni su vrlo svečano. Veliki broj. osobito mladeži pristupilo je svetim sakramentima. Veselje je doživjelo svoju 'kulminaciju na svečanoj kancelebriranoj masi ina ponoćki.

Blagoslov :kiuća mnogo je uspjeliji nego prošle godine. Mnoge kuće koje lani nisu blagoslovljene ovoga su puta primile svećenika.

Početkom siječnja Neretva je počela rasti. Naselja ma periferijji Metkovića većim dijelom nalazila su se pod vodom. Kiša je padala nekoliko dana, li omela promet po nekim selima u okolici Metkovića.

U planu je adaptacija Đačkog doma koji je smješten u trošnoj zgradi, sagrađenoj 1888. godine. Po stručnom predračunu u prvoj fazi adaptacije trebalo bi 100.000 novih dinara.

NK »Neretva« i NK »Sarajevo igrali su prijateljsku utakmicu, koja je završena rezultatom l :1. Goli za »Neretvu« postigao je Doiminiković koji je s loptom ušao u kazneni prostor gostiju i pored istrčalog Dugalića zatresao mrežu.

Na pripremama za proljetni dio prvenstva u Metkoviću su trenirale momčadi: NK »Sarajevo«, NK »Zagreb« i NK »Bosna«.

Za vrijeme zimskih praznika općine Ploče, Vrgorac i Metković organizirale su seminar za izvanredne studente pedagoške akademije u Dubrovniku. Seminar je pohađalo 29 studenata druge godine i 18 studenata prve godine. Marljivost i ozbiljnost polaznika bila je na visini.

Hotel »Narona« dobit će nove smještaje kroz ovu godinu. Gradit će se jedno krilo hotela sa oko 60 novih kreveta. Pored toga je u planu gradnja manjeg motela nizvodno od Metkovića na putu prema Kuli Norinskoj. Računa se da će ova dva objekta ublažiti akutnu nestašicu turističko-ugostiteljskog prostara.

Ogranak Matice Hrvatske u Metkoviću i Podružnica povijesnog društva Hrvatske u Metkoviću usprotivile su se ubacivanjem regionalnosti kod popisa stanovništva.

Sredinom veljače izišla je iz tiska knjiga Tomislava Antunovića pod naslovom: PISMA S 'LADNOG KOMINA. Knjiga je tiskana u Metkoviću. To je prava »Hrvatska Jeremijada«. Preporučamo!

Uvađa se nova sorta kvalitetnih mandarina. Stručnjaci »Neretve« odlučili su se pretežno na gajenje japanske sorte »un šiu« koja je zbog otpornosti na niske temperature izuzetno podesna za naše krajeve.

U izvanrednog igri u Zagrebu između općinskih reprezentacija Hrvatske RK »Mehanika« iz Metkovića osvojila je drugo mjesto.

Zanimljivu presudu donio je Općinski sud u Metkoviću 47-gođišnjem Ivici Katiću iz Baćime. On je čisteći travu oko svojih maslina u blizini borove šume gospodarstva »Šumarije« iz Metkovića, zapalio travu čiji je plamen zapalio gore spomenutu šumu. On mora za svaki izgorjeli bor i čempres zasaditi po pet novih sadnica boje čemu besplatno ustupiti Uprava metkovske Šumarije.

Sastanak predstavnika općima Dubrovnik, Korčula, Vrgorac, Imotski, Metković, Ploče, Makarska, Omiš i Split bio je u našem gradu početkom veljače. Izmjena teksta prijedloga zakona o mreži autoputova u Hrvatskoj po kojoj bi se autoput Zagreb — Split — Neretva — Dubrovnik pa do granice Crne Gore (izgradio samo do Splita, izazvala je veoma veliko negodovanje, neraspoloženje pa i otvorene sumnje u dobronamjernost rečeno je između ostalim na ovome sastanku južno dalmatinskih općina.

Otkup duhana ove godine bio je bolji nego inače. »Poduh«, specijalizirano poduzeće za promet, otkup, preradu i prodaju duhana, stekao je veliko povjerenje proizvođača. Kvalitet ovogodišnjeg duhana je neobično dobar, jer su povoljne klimatske prilike spriječile razvoj bolesti i omogućile nesmetano sazrijevanje.

Ove godine neretvanska lovišta nisu imala mnogo barske divljači. Bijela perad je zatajila. Jedimo »Hutovo blato« imalo je po koje jato pataka. U močvarama oko ušća Neretve zadržala se jedino liska kao obično.

U Metkoviću je održan sastanak predstavnika Nogometnih saveza Crne Gore i BiH, područja Dalmacije, zatim predstavnica južne skupine Druge lige, Sarajevsko-Zeničke i Hercegovačke zone i predsjednik NSJ Dragoljub Kirčanski. Na sastanku je dominirao prijedlog da se »Jug« poveća na 18 klubova. Diskutiralo se mnogo o načinu popunjavanja južne skupine druge lige, i zaključeno je da njezino popunjavanje pronađe NS BiH te dostavi izvršnom odboru NSJ.

Nogometaši »Zagreba« odigrali su nogometnu utakmicu protiv »Neretve«. Pred 700 gledalaca po sunčanom vremenu igralo se 1:1

Za vrijeme zimskih praznika o. župnik posjetio je metkovske studente u Zagrebu i priredio im zajedničku večeru. Svi su poželjeli, što je i prihvaćeno, da ovaj Skup postane tradicionalan.

Prof. dr Stjepo Obad održao je predavanje u dvorani »Razvitka«. Tema je bila »Supilov politički početak«.

16. II 1971. »Grupa 3« — Krešimir Obradović—Krešo, Eduard Petrić—Edo i Osman Pajić—Pajo, učinili su zajedničku izložbu -slika i skulptura u sali Matice hrvatske. Izložba je uspjela.

15. II u gradu je učinjena provala u prodavaonicu »Ribomateniijala« iz Zagreba. Maloljetnici su uhvaćeni u Vrgorcu.

13. II održana je maturalna zabava. Svirala je »Libertas« iz Dubrovnika.

16. II održao je predavanje u dvorani »Razvitka« Ivica Mlivončić stručni suradnik pravnog fakulteta u Splitu na temu: »Poslije saborsko djelovanje Kat. Crkve u Hrvatskoj.«

Krnjeval je bio dobro organiziran li u potpunosti je uspio. Organizacije i reklama bile su dobre, a sudjelovanje naroda zaista veliko. Marko Krnjeval je spaljen i bačen u Neretvu 23. II navečer.

28. II odigrana je prijateljska utakmica između domaće »Neretve« i »Iskre« iz Stoca. Pobijedili isu domaći: 4:2.

I. III u Kinu »Pobjeda« pjevao je Miso Kovač.

II. travnja održat će se referendum o mjesnom samodoprinosu na području mjesne zajednice Metković za dovršenje zgrade Doma kulture i izgradnju nove škole na desnoj obali Neretve.

Ustanovljena je nagrada općine Metković koja će se dodjeljivati kao javno priznanje zaslužnim građanima i organizacijama općine koji se budu naročito isticali u društveno-političkom, prosvjetnom, kulturnom, umjetničkom i sportskom i privrednom radu.

Radni kolektiv »Luka« Metković nabavio je. stroj »Sisavac«, koji se mora malo adaptirati, za intenzivnije korištenje šljunka.

U prošloj godini, kad je bila potreba u radnoj snazi radni kolektiv »Luka« Metković odvajao je (izvjestan broj radnika za luku Ploče. Ustupanje je bilo, da nebi luka Ploče trpjela u sezoni.

Promet u prošloj godini bio je rekordan. Kroz »Luku« Metković pretovareno je 320.000 tona razne robe, od čega najviše cementa i drva za izvoz.

Postavljeni su novi brojevi na kuće u gradu, a očekuju s« i novi nazivi ulica. Za njihova imena građani su zainteresirani.

Zadnji dani mjeseca veljače i prvi dani ožujka bili su sunčani, ali jako hladni. Ljudi u ovo doba rijetko pamte ovakvu hladnoću.

»Pomozi svom bližnjemu« i »Isprazni svoje ormare« dvije su akcije pokrenute u našoj župi za siromašne i postradale. Odaziv je bio iznad očekivanja. U ovim akcijama potanje u slijedećem broju.

Osjetno povećanje svijeta u crkvi bilo je u korizmi. Posebno je narod u velikom broju dolazio petkom na »Put križa«. Propovijedao je o. fra Vinko Prlić ina temu: »Osam Blaženstava«.

4. ožujka pao je snijeg 5—6 centimetara. Veselje za djecu, ali i prilično žalosti za poljoprivrednike. Dosta je nastradalo voća i povrća, od naglog zahlađenja i jakih mrazova. Snijeg je padao 5, 6. i 7. ožujka i dosegao veličinu i 10—15 centimetara.

4. III posjetio je naš župski stan Joško Glavičić, prvi oficir s ukletog broda »Granofers«, kogi je oslobođen na đenovskom procesu kao potpuno nevin. Joško Glavičić je ostao na ručku kod glavnog Urednika, inače njegova prijatelja iz mladih dana.

Prema vijestima koje smo dobili general franjevačkog Reda iz Rima dr Konstantan Koser posjetio bi naš grad 1. travnja ove godine.

U noći između 8. i 9. ožujka izvršena je provala u zgradi Općinskog suda u Metkoviću. Provalnik je bio Raif Dropić, rođen 1941. u Tuzli, elektrovarioc bez zaposlenja. Pokradene stvari nađene su kod uhapšenog.

14. III u crkvi sv. Ilije prikazivao se je film »Proglašenje svecem N. Tavelića u Rimu«. Organizator je bio o. Mario Stipić, prof. iz Sinja. Svijeta dosta.

14. III u centru grada pregažena je petogodišnja djevojčica Sandra Krtalić iz Gabele.

29. X 1970. Nakon kraće bolesti, i pobožnog kršćanskog života ostavila nas je do zajedničkog sastanka MATILDA GABRIĆ.

26. XII 1970. Iznenada je u Americi umro naš mještanin RADE PETKOVIĆ.

12. I 1971. Poslije teže bolesti, nakon što je primila sakramente umirućih umrla je JOZA KEŽIĆ.

7. II 1971. U prvoj godini života umro je DAVOR VUICA.

15. II 1971. Poslije teške i dugotrajne bolesti, primivši sakramente, umro je u 73. godini života IVO MAGZAN.

16. II 1971. Nakon teške bolesti raka umro je VINKO GRMOJA.

17. II 1971. Malo poslije rođenja, pošto je primio sakramenat krštenja, umro je LUKA RUŽIĆ.

20. II 1971. U navršenoj prvoj godini života, umro je DENIS — SREĆKO GUGIĆ.

Počivali u miru!

GOSPODINE, TVOJIM SE VJERNIMA ŽIVOT MIJENJA A NE ODUZIMA, I POŠTO SE RASPADNE DOM OVOZEMNOGA BORAVKA, STJEČE SE VJEČNO PREBIVALIŠTE NA NEBESIMA.

S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti

ŽUPSKI URED SV. ILIJE — METKOVIĆ, OMLADINSKA 25, telefon 88-218

LIST »ISKRA« IZLAZI POVREMENO

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: FRA MARIO JURIŠIĆ

UREDNICI: MARIO GABRIĆ, ANĐELKA ŠAKOTA, VICKO MUSTAPIĆ, FRA

MARIO JURIŠIĆ, ŽIVKA MARTIĆ, PERO CVITANOVIĆ, FRA

VINKO PRLIĆ, HRVATIN JURIŠIĆ, MAJA VISKOVIĆ

NASLOVNU STRANU IZRADIO: EDO PETRIĆ — METKOVĆ

FOTOGRAFIJE: FABIJAN LISIČIĆ— METKOVIĆ

TISAK: »BIOKOVO-« — METKOVIĆ