To je bilo za neke zaprepaštenje, a za neke to
je bilo ohrabrenje i bljesak nade.
Mnogi su poslije njegove smrti pomislili:
gotovo je. Zadnju je riječ rekla smrt. Bol i patnja — to je početak i
svršetak ljudskog života.
Da, tako se mislilo, a ispalo je sasvim
drugčije. Grob je ostao prazan — KRIST JE USKRSNUO.' Smrt nije više
tajna. Ni bol nema glavnu riječ.
Riješena je enigma koju nitko nije riješio.
Uskrsnućem je pružena utjeha svima koji trpe, dana je nada svima koji
umiru "-jer, Gospodine, tvojim vjernima život se mijenja a ne
oduzima-".
Osnovni razlog naše radosti jest NAŠE
USKRSNUĆE. Praiskonska težnja ljudskog srca je ispunjena.
Živjeti uvijek to je nada koja se Kristovim
uskrsnućem ispunjava.
Više nema sumnje, nesigurnosti, beznadnosti.
Jedno je sada sigurno: NEĆU OSTATI TRAJNO U GROBU.
Druga stvar koja nas mora tješiti slaveći
najveći BLAGDAN jest, to da su prošla poniženja. Trnova kruna oko čela
postala je zvjezdana aureola. Trstika sramote u ruci postala je znak
gospodarstva i vlasti. Križ je zamijenio pijedestal od srebra i zlata.
Krist je vječni i konačni Pobjednik.
Sve je pobjeđeno: smrt, patnja, bol, muka, znoj, krv ... Došlo je
USKRSNUĆE, SLAVA, RADOST i VESELJE...
Ovdje je tajna za sve nas kojima je život Veliki petak. Moramo
dobro znati da iza noći dolazi zora, iza sna buđenje, iza smrti
uskrsnuće. To nam garantira ONAJ koji je uskrsnuo, ONAJ za koga su u
zoru uskrsnog jutra anđeli rekli ženama: »On nije ovdje — uskrsnuo
je-".
Ništa na svijetu nije tako trajno kao Uskrsli Krist (Goethe).
Velika je to istina. Njegovo uskrsnuće je neprestano prisutno u
njegovoj Crkvi, liturgijskim molitvama, u žrtvi sv. Mise... To je
tolika istina i tolika snaga da kršćani evo već 2000 godina o njoj
žive i živjet će do konca svijeta.
Zato, braćo, ovo je dan koji nam je pripravio Gospodin! Kličimo i
radujmo se! Hvalite Gospodina jer je dobar, jer dovijeka milosrđe
njegovo. Aleluja!
Fra MARIO
VESEO I SRETAN
USKRS
župljanima u
Domovini i inozemstvu,
kao i svim čitateljima, suradnicima,
dobročiniteljima
i prijateljima
želi
UREDNIŠTVO LISTA »ISKRA«
Krist
je uskrsnuo, noć i smrt
su pobjeđene, sreća je moguća!
USKRSNUO JE!
Javljam vam blagovijest, veliku radost koja je
za sav narod: »da je Krist, suglasno s Pismom, umro za naše grijehe,
da je pokopan, da je treći dan, suglasno s Pismom USKRSNUO!« (l Kor.
15, 3—*).
Evo kako se to zbilo:
Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe
Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob, I gle, nastade žestok
potres, jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, odvali kamen i
sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja a odjeća bijela kao snijeg. Od
straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi.
A anđeo progovori ženama: »Vi se ne bojte! Ta
znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnuo je kako vam reče!
(Mt. 28, 1—5).
Uskrsnu Krist od mrtvih slavom Očevom (Rim.
6,4).
Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je
vječna ljubav njegova (Ps. 118/117,1), jer on za nas umrije i uskrsnu
da hodimo u novom životu.
ZAŠTO NE VJERUJETE?
»Ali ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od
mrtvih, s kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrtvih?
Ali ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo. Ako li
Krist nije uskrsnuo onda je bezosnovno naše propovijedanje i
bezosnovna je vjera vaša. Ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakove je
vrijednosti i vaša vjera; vi ste onda još u svojim grijesima. Tada i
oni koji u Kristu umriješe, izginuše. Ako se samo u ovom životu uzdamo
u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada, kažem vam u istinu,
KRIST JE USKRSNUO. On je prvijenac umrlih.
Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku
dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u
Kristu svi oživjeti. Svaki u svome redu: prvijenac Krist, potom u
vrijeme njegova dolaska, Kristovi pripadnici« — Mi! (Kor. 15, 12—15,
17—23).
PLODOVI?
Krist je uskrsnuo ...
Pritisnut kušnjama i lišen svega, raširivši
ruke nad cijelim čovječanstvom i dopustivši da ga svlada smrt, izašao
je iz groba živ, i od tada se njegovo svijetlo i toplina šire cijelim
svijetom.
Iz zemlje je izbio novi sok i stoji na dohvat
svakom čovjeku, kako bi na zemlji mogli donositi plodove za vječnost.
A MI?
Na obzorju se pojavio novi svijet, život je
dobio neočekivanu boju: život je obnovljen: mi živimo u Kristovu
uskrsnom sjaju.
Uskrsno vrijeme traje stalno, i sigurno je,
cijeli svemir živi sad u njemu.
A mi...
Hoćemo li biti svjedoci Uskrsa, svjedoci
uskrslog Gospodina, svjedoci cijelog uskrsnog misterija, da objavimo
stotinama, tisućama i milijunima ljudi da je život obnovljen, da je
noć pobijeđena, smrt uništena, da je Krist uskrsnuo i da je moguća
sreća!
Gospodine, trudit ću se da svake nedjelje
doživim Uskrs.
Da osjetim plodove tvoga uskrsnuća koje se
skupa s tvojom mukom navješćuje u sv. Misi.
Daj, da moje krštenje u istinu bude i moje
uskrsnuće s Tobom.
Apostoli su vidjeli Uskrsloga u Galileji, mi
ćemo ga vidjeti u nebu, kamo je otišao pred nama da nam pripravi
mjesto i da dođe po nas.
fra Martin Vidovlć
Tajni
izvjestilac o Neretvi
U XVIII st. zavladalo je veliko zanimanje za
prirodne znanosti u cijeloj Evropi. Proučavanje prirodnih bogatstava
neke zemlje odgovaralo je ekonomskim učenjima kako merkantilista, tako
i fiziokrata. Zanimanje za bogatstvima našeg mora i kopna osjetilo se
i kod nas stvaranjem »akademija« u Splitu, Trogiru, Zadru. Pa i strani
su stručnjaci obilazili naše krajeve i opisivali ih. Među njima je
najpoznatiji prirodopisac opat Albert Fortis. Brojne rasprave što su
napisane nakon izdavanja Fortisova djela (Viaggio in Dalmazia, I—II,
Venecija 1774) pokazuju probuđeno zanimanje za ekonomsko podizanje
Dalmacije.
Godinu dana nakon objavljivanja Fortisove
knjige obilazio je naše kraje nepoznati izvjestilac Marije Terezije..
Njegov je izvještaj objavio u više navrata jedan od naših najboljih
povjesničara Grga Novak.
Iako je tajni izvjestilac prvotno morao
ispitati političko stanje u Dalmaciji, ipak je iznio mnogo veoma
trijeznih podataka o ekonomskim mogućnostima a i o stanju zapuštene
provincije. Kod promatranja bogatstva riba na Jadranu i rijekama piše
i o ribama u oblasti Neretve.
Tajni izvjestilac opazio je kako pastrve nema u
rijeci Neretvi, kao što je dosta ima u Krki ili Cetini. Zato mu je
Neretva bogata komarčama čak od 10 libra, lubinima, lisicama i osobito
jeguljama. Čudno je da pisac ne spominje ciple kojih u Neretvi ima
veoma mnogo. Riba je služila za ishranu rijetkog stanovništva
nastanjenog uz obalu rijeke. Ono se toliko hranilo ribom, koju je lako
lovilo, da su prema piscu zanemarili mesnu hranu.
Izvjestilac se ponajviše pozabavio jeguljom jer
je Fortis svojim pisanjem zainteresirao mletačku državu za posebni
uzgoj jegulje u Neretvi. Fortis je smatrao da bi uzgoj jegulja, dobro
organiziran, mogao konkurirati poznatim jeguljama iz doline Comacchio
pa čak i ribi sa
TRUPE NA OBALI NERETVE
Sjevera
ili holandskim i engleskim haringama. Glasine o otrovnim tobože
jeguljama iz Neretve, kao i uopće nezdravosti zraka te velike
smrtnosti od »neretvanske bolesti« (malarije), Fortis je opovrgao
svojim boravkom od nekoliko dana u Opuzenu kod najuglednije
neretvanske porodice Nonkovića, odakle je obišao cijelu Krajinu.
Na pisanje toga uglednog prirodoslovca državna
je vlast primila Fortisov prijedlog sa simpatijom i predala ga Savjetu
petorice za trgovačke poslove (Savij alla mercanzia). Neki su mletački
plemići bili oduševljeni tim pothvatom i stvorili društvo s malim
kapitalom od 300 cekina za prve pokuse. Fortis je čak našao trojicu.
Ivana Ruzzini, Filipa Farsetti i Karla Zenobrio, koji su mu osigurali
pet cekina mjesečno da bi otišao u Neretvu na daljno ispitivanje. Kako
je Ruzzini posumnjao u pothvat, ubrzo je od njega odustao. Pothvat
ipak nije propao jer je vlast (V Savij), preporukom uglednog Andrije
Memo, davala Fortisu 10 cekina mjesečno da bi krenuo na daljno
ispitivanje za koje je mogao trošiti još 15 cekina mjesečno. To je bio
dobar honorar ali se Fortis razbolio. Doduše, čim je prizdravio krenuo
je na put ali je stigao samo do Raba gdje je ostao nemoćan cijelo
ljeto i dio jeseni. Vrativši se u Veneciju Fortis se primio, na trošak
Milord Harvey-a, ispitivanja u Toskani izbijanja iz zemlje ugljičnog
dioksida. Time je Fortis bavljenje s neretvanskim jeguljama završio.
Izvjestilac, inače dosta nesklon mletačkom
istražitelju Fortisu, priznaje da su neretvanske jegulje zbilja
izvanredno velike i dobro ugojene. Ipak mu se činilo neopravdanim
Fortisova tvrdnja da su Neretvani upotrebljavali »barbarske« metode i
da stoga nije ulov veći. On se nije uvjerio da jegulja u Neretvi ima
toliko da bi ih se moglo izvoziti. Pisac zatim na široko raspravlja o
mišljenju da je jegulja iz Neretve otrovna. Dobro zapaža da jegulja
sama po sebi nije otrovna i da teškoće u njenom probavljanju nastaju
zbog njihove velike masnoće. Međutim, on se upušta u razglabanje kako
nezdrav zrak djeluje na fizički sistem i uništava nužni ekvilibrij u
tijelu od kojeg zavisi zdravlje i jegulje i čovjeka. Količina
infekcione tekućine gomila se u želucu jegulje i ona se miješa s
krvlju te kvari dijelove tijela. Stoga pri određenoj toplini, kad je
zrak više zagađen, jegulja može biti puna otrova pa i smrtonosna, kako
prema njemu tvrde stanovnici »Neretva je prokleta od Boga«. Naprotiv,
jegulje posoljene i poslane u Apuliju nisu izazvale nikakve mogućnosti
jer tamo nema neretvanskog zraka.
Iako takvo zaključivanje tajnog izvjestioca
nije u potpunosti ispravno, pa ni citiranje da je Neretva prokleta jer
se odnosi više na malariju nego na zrak, ipak i njegovo pisanje
izazvano Fortisovim pokazuje kako je jegulja kao ekonomsko
potencijalno bogatstvo Neretve interesirala pojedince
prosvjetiteljskog doba.
Tajni izvjestilac se, zapravo, u biti slaže s
Fortisom ali zahtjeva ne brzoplete pothvate nego veći oprez i dulje
ispitivanje da ne bi skupi pothvati bili na štetu a ne na korist. Istu
opreznost on pokazuje i kod drugih pitanja ekonomike Dalmacije.
Njegova sumnja o uspješnosti pothvata oko uzgoja jegulja bila je
povećana pričanjima o otrovnosti neretvanskih jegulja.
Ipak, vjerojatno pod utjecajem Fortisovih
pisanja, to njegovo je djelo bilo ubrzo prevedeno na engleski,
francuski i njemački jezik. Mletačka je vlada 1789. god. poslala
stručnjake, među kojima je bio ing. Zavorović iz Splita, da ispitaju
mogućnost stvaranja ribnjaka u Neretvi. Na njemu je neko vrijeme radio
tadanji najveći stručnjak Nadalino Dallacqua. Oni su 1792. god.
podnijeli plan po kojemu bi ulov jegulja u Neretvi dosegao 107.000
libra a kroz nekoliko godina čak i milijuni libra. Od toga, nažalost,
nije bilo ništa jer je Venecija ubrzo (1797) propala. Svi su ti
planovi postali, kako se duhovito izrazio Ivo Smoljan, »samo jedna
arhivalija više«.
Josip Ante Soldo
UPOZORENJE!
Mnogima smo redovno slali sve brojeve »ISKRE«. Svima hvala koji
su se odazvali i poslali svoj novčani prilog. Molimo ostale da
se sjete svoga lista i tako uđu u krug onih kojima je stalo da
on i dalje izlazi.
Unaprijed HVALA!
UREDNIŠTVO
»Neretva je u
Hercegovini;
Teče ona posrid
polja ravna,
Koja hrani konje
i junake
I porodi
vitezove jake.«
(1. izdanje Razgovora)
Fra Andrija Kačić Miošić (Brist, 1704 —
Zaostrog, 1760), proslavljeni narodni pjesnik, koji se sam prozvao
»Starac Milovan«, bio je čovjek široka duha i dalekih vidika. Po
narodnosti Hrvat, u svojim trima hrvatskim knjigama (dva izdanja
Razgovora ugodnog: 1756, 1759; Korabljica 1760) Kačić svojim perom
slavi ne samo znamenite ljude svoga naroda nego veliča i zaslužne
sinove svih Južnih Slavena, osobito Srba i Bugara. Dapače je taj
vjerni sin Katoličke Crkve i svoga franjevačkog reda jednu posebnu
pjesmu posvetio i znamenitim junacima među našom braćom muslimanima,
jer su i oni po krvi i jeziku jedno s nama.
Kačić je osim toga bio i jedan od istaknutih
hrvatskih filozofa u našoj povijesti (prva njegova knjiga bila je
»Elementa peripathetica«, 1752, logika na latinskom jeziku!),
višegodišnji profesor s rijetkim titulom »jubilatus de numero«, poznat
nadaleko, ali nikada nije zaboravio svoje seljačko podrijetlo i da je
nikao u malenome Bristu ispod Crvenih Stina.
Fra Andrija na osobit način piše i pjeva o
junacima i znamenitim ljudima svake pokrajine svoje uže domovine,
ondašnje mletačke Dalmacije, pa kako ne bi pisao i pjevao o sebi
najbližoj susjedi — NERETVANSKOJ KRAJINI?! Kačić je Neretvi i
neretvanskim junacima posvetio više stranica u prozi i o njima spjevao
četiri veće pjesme: jednu u Rl, a tri u R2. Osim toga u više drugih
pjesama spominje neretvanske junake. Toliko je Kačiću Neretva bila
draga! Ne samo to: na kraju ćemo ovoga člančića vidjeti, kako je
Kačiću poslije njegova rodnog kraja, Makarskog primorja, Neretva bila
najbliža, jer je s Neretvom i njenim plemenitim stanovnicima najuže
vezan suton života Starca Milovana.
1. MALO POVIJESTI — MALO LEGENDE
Ako ćemo ići vremenskim redom, onda ćemo
vidjeti da Kačić prvi put spominje slavenske Neretvane tek koncem 10.
stoljeća, kada u Korabljici o njima kaže: »God. 969. Slovinci
Neretvaini privezli su se priko mora u latinsku zemlju i žestoko
pobili Turke Saracene, koje su iz gore Garganske iztirali. U to je
vrime vladao u Dalmaciji i rvatskoj zemlji kralj Deržislav.«
Slavensko pleme, koje je u prvim stoljećima
nakon doseljenja između Cetine i Neretve i na susjednim otocima
živjelo autonomnim životom, Kačić pravilno zove Neretvanima (pogrešno
»Neretljani«!). On ništa ne kaže o njihovim brojnim podvizima protiv
Mlečana, pa ni o onome najpoznatijem iz 887. god. što se zbio kod
Makarske, nego ističe njihov ratni pohod u Italiju protiv Arapa, koje
naziva Turcima-Saracenima (tako su u srednjem vijeku kršćani zvali
Arape: od arapskog »Šarq-iyyun«: ljudi s istoka). Pridao im je naziv
Turci da time označi njihovu pripadnost muslimanskoj religiji. Mi,
naime, znamo da će se pravi etnički Turci u Evropi pojaviti tek nakon
više stoljeća i da ti pravi Turci nemaju ništa zajedničko s Kačićevim
»Turcima Saracenima« osim religije.
Nije mi poznato, da je taj događaj, (koji Kačić
u Razgovoru datira 966, a u Korabljici 969), povijesno doista utvrđen,
ali doba vladavine hrvatskog kralja Stjepana Držislava Kačić pravilno
datira, jer je 969. Držislav doista bio kralj Hrvatske, a onda je —
prvi od hrvatskih kraljeva — dobio na upravu i bizantinsku Dalmaciju
(desetak gradova na istočnoj obali Jadrana).
Poznato je da je Kačić u svojim pjesmama više
išao za povijesnom istinom negoli za umjetničkom ljepotom (usp. Pismu
od Zadvarja u Rl i R2!). Međutim, uza svu Kačićevu tendenciju da
prikaže »dobar temelj od istine«, on nije povjesničar. To naročito
važi za našu stariju povijest. (Usp. njegovo pričanje kako »na 639.
Abari Slovinjani oli Goti od Neretve razoriše do temelja glasoviti i
puno plemeniti grad Solin« ...). Kačić se, naime, oslanjao na bilo
koje pisce, koji još nisu znali za kritički ključ u povijesti.
Stoga se nećemo osvrtati na ono što Starac
Milovan kaže o Neretvi i njenim slavnim obiteljima i pojedincima iz
srednjega vijeka. To naročito vrijedi za njegovo pričanje o
»plemenitoj kući Vladimirovića«, čijoj je glorifikaciji posvetio više
stranica štiva i pjesme. Tako se malo što može vjerovati što fra
Andrija priča o knezovima iz roda Vladimirovića: Vukotinu iz 990. god.
Vukosavu iz 1010, Radošu iz 1387, te biskupima Vilemiru »reda svetoga
Bazilija« iz 1446. i fra Danijelu iz 1563, »koji bi od Turaka ubijen i
koga tilo bi od krstjana ukopano u crkvi manastira Ljubuškoga«.
Ono što nam Kačić priča o tim slavnim
Vladimirovićima, to je on izvadio uglavnom iz raznih diploma, dukala i
drugih karata, za koje se nije pitao, da li su one doista autentične,
a te mu je sumnjive karte po svoj prilici servirao poznati fra Luka
Vladimirović (1718—1788). Treba, naime, znati da je upravo Kačićevo
vrijeme bilo doba obilatog falsificiranja raznih diploma, da bi se
pomoću njih postigla čast i korist plemićkog titula.
KAČIĆEV SPOMENIK U NJEGOVOM RODNOM MJESTU BRISTU
Međutim, naprijed izneseno ne znači da Kačiću
ne možemo ništa vjerovati. Dapače, kada se radi o osobama koje su
bliže njegovu vremenu, a osobito o junacima druge polovice 17. st. i
početka 18. st., onda — odbacivši konvencionalne i pjesničke ukrase —
Kačiću možemo redovito sve vjerovati, jer je istinu brižno provjeravao
čitajući nedavno pisane izvore i slušajući svjedoke prve ili druge
ruke.
2. NERETVANI — SILNI VITEZOVI
Za oslobođenje hrvatskih pokrajina na Jadranu
od turske vlasti važna su tri rata: kandijski (1645—1669), bečko-morejski
(1683—1699) i tzv. mali rat (1715—1718). Ti su se ratovi naročito
krvavo vodili na području Dalmacije i Hercegovine, gdje su bila
neprestana četovanja između kršćana i muslimana. O tim nam četovanjima
u prvome izdanju Razgovora pripovijeda Kačić, i to uglavnom prema
kronici fra Pavla Šilobadovića — Imoćanina koji je djelovao u Primorju
i preko dvadeset godina bosančicom bilježio važnije događaje u svoj »libretin«
(1662—1686). Na jednome mjestu Starac Milovan donosi imena
proslavljenim junaka od Kotora, Šibenika, Knina, Kaštela i drugih
mjesta od Zadra do Boke od Kotora. Na drugom mjestu »kroničarski
opisuje« junaštva, koja činiše stari Primorac i uskoci« od 1662—1689.
Ovdje donosimo abecednim redom »vitezove, koji
turske glave odsicaše, od krajine neretvanske oliti države kavalira
Nonkovića — rata od Kandije, rata bečkoga i rata maloga«. To su:
Ajduk Matij
Bajić Jakov
Banožić Frane
Bažić Jure
Biliš Boško
Čupić Marko
Dražić Ilija
Glavinić Andrija
Grgurinović Marko
Kadijević Aleksa
Kantarina Rade
Knežić Milinko
Knežić Vuko
Lalić Nikola
Lučić Ilija, vojvoda od Metkovića
Majčica Miajlo
Miletić Komlen
Miletić Miško
Nikolić Blaž
Nikolić Jakov
Novković Nikola
Popović Nikola
Rajič Andrija, haramb. od Metkovića
Štrbić Jure
Šarić Matij
Šuman Rade
Talajić Šimun
Vejić Matij
Vejić Vuk
Vladimirović Jure
Vlahović Matij
Vojin, harambaša
Žarković Nikola
Žderić Frane
Među događajima, koje Kačić prema Šilobadoviću
opisuje u vezi s Neretvom, ističu se ova tri:
»Na 1662. decembra na 22. Otiđe trista
Primoraca i uskoka na Metkoviće (sic!) u Neretvu i opališe kuće sve
kolike; sto turski posikoše glava, pedeset robja dovedoše i ubiše
Turci naša tri.«
»Na 1684. novembra na 19. Uzeše Primorci i
uskoci kulu od Norina, ali u njoj ne nađoše izvan tri Turčina. Uzeše
isti dan kulu na Metkovićim i u njoj nađoše sedam Turaka. Našega Turci
jednoga ubiše a dva raniše ter dobro.«
»Na 1685. oktobra na 2. Ubiše Gabeljani na
Krvavcu fra Petra Matića i š njime šest soldata ter jim odnesoše glave
na Gabelu.«
Navedene događaje i vitezove, koje je spomenuo
u prozi, Kačić također opjeva u posebnim pjesmama Rl i R2. »Pisma od
Vukotina Vladimirovića« nas ne zanima, jer nema ni povijesne, ni
umjetničke vrijednosti. Mnogo je važnija »Pisma od vitezova
neretvanski« (R2), u kojoj u 200 deseteraca opjeva gore spomenute i
ostale neretvanske junake, kojima daje različite epitete: ljuta zmija,
lav žestoki, zmaj od dvi glave, mrki vuče, na glasu vojvode, tić
sokolić, junak od krajine, junak od Neretve mutne...
Zanimljiva je »Pisma od kule Norinske na 1685«.
Mletački general Korner tuži se na divanu u Splitu, kako je kroz dvije
godine morejskog rata osvojio mnoge turske gradove, al ne može kulu od
Norina »kojoj nema slike ni prilike — u svoj zemlji cara silenoga — ni
našega dužda mletačkoga«. General izjavi: »Koji bi je junak osvojio —
mrtvu bi mu plaću izvadio — i dukale od svetoga Marka — svitlu perlu,
medalje od zlata.« To je čuo knez Nikola Vladimirović i odluči
pokušati sreću. Nađe četiri najhrabrija čovjeka u Neretvi i bližoj
okolici: Tomu Kusturića i Jakova Zmijarevića iz Jezera, Cvitana Bilasa
iz Graca i Grgura Damića iz Baćine. Njih su petorica izabrali čas
napada kad su Turci slavili bajram i »odoše klanjat u Gabelu —
pivajući uz to polje ravno«.
Vitezovi iz gore udriše
ter bijelu kulu osvojiše.
U njoj biše dvanajest delija
Gabeljana, silni čelebija;
sve ji oni pod mač okrenuše,
duždev barjak na kulu metnuše.
Još je značajnija pjesma o neretvanskim
junacima koju je Kačić objavio u prvom izdanju Razgovora, pa je stoga
manje poznata. Na početku slavi Neretvu stihovima koja smo metnuli kao
moto našega članka. Zatim veliča junake počevši od Nikole Nonkovića pa
dalje. Na koncu se pjesnik ispričava što nije naveo sve junake, jer je
ostario i obolio, pa ih više ne može raspoznavati. Taj je nedostatak
Kačić ispravio u drugome izdanju Razgovora tako da je navedenu prvu
pjesmu o neretvanskim junacima od 103 stiha povećao na 200 stihova.
Dok je veća pjesma o neretvanskim junacima u drugom izdanju R dosada
pretiskana pedesetak puta, pa je općenito poznata, dotle je prva kraća
pjesma skoro sasvim nepoznata, jer je nakon izdanja 1756, od koga su
se sačuvala samo tri primjerka na svijetu, bila pretiskana samo još
jedanput: u izdanju Jug. akademije 1942. godine. Stoga je donosima kao
dodatak ovome članku.
3. JEDINO HRVATSKO PISMO
Kačić je kroz cijeli život marljivo pisao. Ta
dao je četiri knjige tiskati. Koliko je za to morao potrošiti papira i
crnila. Osim toga treba znati da je taj čovjek imao mnogo znanaca i
prijatelja, i to često uglednih i velikih ljudi, s kojima se
dopisivao. Također, dugo godina je bio profesor, gvardijan itd. I od
svih njegovih rukopisa ništa se nije sačuvalo osim nešto malo kućnih
računa, dok je bio gvardijan na Sumartinu i u Zaostrogu. Od Kačićevih
pisama znamo samo za dva, koje je 1923. objavio fra Karlo Eterović u
njegovu životopisu: prvo je Kačić u mlađim godinama pisao na
talijanskom jeziku, a drugo u starijim godinama hrvatski bosančicom. I
to jedino hrvatsko sačuvano pismo Kačić je pisao — za Neretvu, u
Opuzen!
Kačić je pismo pisao svome redovničkom subratu
Neretvaninu spomenutom fra Luki Vladimiroviću, koji ga je ostavio među
svojom korespondencijom u arhivu franj. samostana u Zaostrogu, gdje se
i danas čuva. Pismo u latinici glasi ovako:
(Poštovani otac
Fra Luka Vladimirović
propovjednik, lektur teol. i
župnik-franjevac
OPUZEN)
Poštovani Oče i
veoma časni rođače!
S ovom mojom lipo Vas pozdravljam, a zatim
molim da rečete Novkoviću neka pusti Stipića i Miošića od Turaka
skužati stotinjak vrića šenice, što su im dužni. To m svakako opravi
kod Novkovića i reci da se ne svađa s Makaranima, jer nije lipo, a to
im je obećao kad je tamo bio Bernardo isto gosp. Novković, koga mi
lipo pozdravite, (a nada sve prisvitlu gospođu Ursu moju rodicu).
Gradac, 19. veljače 1753.
Najodaniji
fra Andrija Kačić
Miošić.
Riječi, koje sam gore stavio u zagrade, u izvorniku su pisane
talijanski (adresa) i latinski (pozdrav). Uršula je bila žena Luke
Nonkovića Vulina, superintendanta od Neretve, rođena Kačić, pa je fra
Andrija zove svojom rodicom. Ona se redovito potpisivala Uršula Kačić
Nonković. Kačić je tada bio kratko vrijeme pomoćnik župnika Baćine,
tj. rodnog mjesta svoje majke, a stanovao je u Gracu, gdje je napisao
navedeno pismo. Ono je još jedno prvorazredno svjedočanstvo inače
poznate plemenitosti svoga auktora.
4. HUMANOST NERETVANA I SMRT STARCA
MILOVANA
Starac Milovan je za života mnogo putovao. Sam
o sebi kaže, kako se »s guslam skitaše od Skadra do Zadra, od Mostara
do Kotara« tražeći građu za pjesme o svojim junacima. Zadnje svoje
putovanje poduzeo je u Neretvansku dolinu. I to mu je putovanje zadalo
smrt u 57. godini života.
U prošlome su stoljeću neki krivo mislili da je
rijeka Neretva progutala slavnog pjesnika, pa je neki »Lonjanac«
prigodom otkrića Kačićeva spomenika u Makarskoj 1890. god. spjevao
pjesmu u kojoj ovako proklinje kobnu rijeku:
»Oj Neretva da bi tiekam stala —
Kobna rieko da bi usanila!
Sto si usred biesnih svojih vala
Junakah nam pojca ugrabila!-«
Na temelju novijih istraživanja smrt se Starca
Milovana ovako dogodila!
Nasuprot bogatoj Neretvi Makarsko je primorje
oduvijek bilo siromašno, pa i u Kačićevo doba. Tada su bijeda i
siromaštvo pritisle osobito obitelji Jure Levrića iz Brista i Ivana i
Šimuna Rabušić iz susjedne Podace. Budući se približavala zima, ta su
trojica koncem listopada 1760. pošli u Neretvu da u dobrih ljudi
uprose zimnicu. Dne 27. listopada vraćali su se brodicom kući. Međutim
ih uhvati jako nevrijeme, koje pod Tankom Puntom ispod Baćine potopi
brod i sve što je bilo u njemu. U tom brodolomu poginuše Nikola
Rabušić iz Podace i s njime dvije ženske osobe: žena Glamuzine iz
Podjezerja i njezina majka. Žalosni događaj, koji je u matici umrlih
Podace i Brista zabilježio njihov župnik fra Šimun Kačić Miošić,
odjeknuo je cijelim Primorjem i Neretvanskom krajinom.
Mjesec dana nakon brodoloma preživjeli
brodolomci Jure Levrić i Ivan Rabušić zamoliše svoga zemljaka u
zaostroškom samostanu fra Andriju Kačića da pođe s njima u Neretvu u
novu prošnju za njihove postradale obitelji. Fra Andrija se rado odazva
njihovoj molbi, pa zadnji put otpjevavši misu na dan sv. Kate u
Zaostrogu (25. XI) ode s njima da za nje prosi po Neretvi.
Tragedija obitelji Levrić, Rabušić i Glamuzina
i ugled Starca Milovana kod plemenitog naroda u Neretvi donijela je
odličan rezultat prošnje. Fra Andrija je za postradale obitelji skupio
triput više žita negoli su oni bili skupili prvi put.
Ali, na povratku se opet desi nesreća: udari
hladna zimska kiša, koja u otvorenoj primorskoj brodici na vesla
uhvati naše putnike i oni pokisnuše kano pijevci. Fra Andrija dobi
jaku upalu i pade u krevet u samostanu Zaostrogu. Dolazio je i
liječnik iz Makarske, ali je zaludu liječio oca jubilata, kako kaže
knjiga računa u samostanskom arhivu. Nakon kratkog bolovanja Starac
Milovan je preminuo točno u ponoć u nedjelju 14. prosinca 1760.
godine.
Prekosutradan, 16. XII, u utorak prije podne
bio je svečani sprovod velikoga pokojnika u crkvi zaostroškoga
samostana. Braća su tijelo fra Andrijino pokopali u zajedničku
svećeničku grobnicu koja se nalazila na ulazu u samostansku crkvu, i
položili u jedan od njenih dvanaest pretinaca. Stotinu i trideset
godina nad grobom nije bilo nikakova znaka ni spomena tko tu počiva.
Tek 1890. Prigodom otkrića spomenika u Makarskoj na ulazu u grobnicu
postaviše mramornu spomen.ploču sa šest stihova fra Gabre Puratića (†
1905), koji glasi:
Treći dan poslije Kačićeve smrti gvardijan fra
Bone Kosović-Kudrić (1759—62) ušao je u njegovu praznu sobu i
ustanovio da se u njoj nalazi ovaj osobni inventar preminulog narodnog
pjesnika: gusle i gudalo, kamiš i lula, štap, stari klobuk, nešto
stare fudre, svijeće od stakla, dvije raspale tunike, jedan stari
habit, jedna posuda, stari faculet, raspale postole, raspale papuče i
pedeset knjiga.
Prema tom inventaru pjesnik Kačić bio je
siromašniji od samoga starog filozofa Diogena. Ali, ostalo je
hrvatskom narodu i svim Južnim Slavenima ogromno blago u njegovim
knjigama, osobito u Pismarici. Tim se blagom naš narod krijepio dvije
stotine godina i još se krijepi.
Godine 1955. na molbu zaostroškog samostana i
svoga prijatelja hrvatskog književnika Stipe Banovića (1884—1961)
hrvatski slikar Rudolf Marčić (1882—1960) naslikao je uljenu sliku
»ZADNJE PUTOVANJE STARCA MILOVANA« (80/64 cm) i poklonio je Kačićevu
samostanu Zaostrogu. Umjetnik je prikazao brodicu napunjenu vrećama
žita, koju po uzburkanom moru i kiši teško voze na vesla Levrić i
Rabušić. Na krmi sćućuren sjedi fra Andrija držeći gusle i Pismaricu
pod zapuhom. Sva tri tužno gledaju u križ na Tankoj Punti pod Baćinom,
koji je podignut
POSLJEDNJE PUTOVANJE STARCA MILOVANA
nedavno utopljenim
brodolomcima Šimunu Rabušiću i dvjema ženama. Nebo je tmurno, a od
Neretve sijeva munja, dok tužni čempres, što se uz križ vije, daje
naslućivati još tužniju kob: i jednoga će od trojice u brodu do
nekoliko dana također smrt pokositi...
--- --- ---
Bila je to časna smrt — kao i život prije nje.
Život i smrt za brata čovjeka. Smrt nakon milosrdne akcije, u kojoj je
trostrukim sjajem zablistala humanost plemenitih stanovnika bogate
Neretvanske doline.
Dr fra Karlo
Jurišlć
SLIDI PISMA OD VITEZA DRŽAVE NOVKOVIĆA
(Iz prvog
izdanja Razgovora, 1756)
Neretva je u Ercegovini,
teče ona posrid polja ravna,
koja rani konje i junake, i porodi vitezove jake,
koji tursku zemlju porobile,
još i ruse glave odsicaše pod barjakom, dužda
mletačkoga, a s
pomoću Boga velikoga.
Nemoj reći da ja ovo lažem,
delije ti po imenu kažem:
najprvoga Novković Nikolu koji biše srca viteškoga.
On kavalir od Neretve biše,
često turske glave odsicaše,
za junaštvo steče kavalirstvo:
neka, pobro, to je meni drago.
Još ti kažem lava žestokoga po
imenu Sentić Matijaša i njegova dva mila brajana, u Neretvi lipo odgojena.
Sva tri turske glave odsicale
i carevu zemlju porobile:
serdari su, pobre, od starine i gospoda od Neretve mutne.
Viteza je porodila majka
po imenu Knežića Milinka: sedam glava odsikao biše
pod Gabelom na ograšu prvom.
Čuda kažu od Kadijevića,
po imenu Alekse serdara,
i vojvode Vejića Vučena,
da jim biše ruka od mejdana.
Kada godir u četu iđahu,
vazda tursko robje dovodahu,
još i turske glave odsicaše
i krajinu našu razmicaše.
Na glasu su dva mlada serdari
ter se čuju do Novog Pazara: jedno biše Vejić Matijaše, a drugi je Knežić Vučene.
Oba bihu zmije od Neretve,
koji Turke pod mač okrećaše:
neka, pobre, poštenje je naše!
Lipo ti je selo Metkoviće, u
njemu je zmaje od dvi glave, po imenu Rajič arambaša,
koji turske odsicaše glave,
kako znade sva krajina, naša.
Drugi biše Lučić Ilija, mrki
vuče, na glasu
vojvoda:
koliko je glava odsikao
i sestrica u crno zavio,
ljubovaca u rod odpravio,
kazaće vam Turci Ljubušani, Mostarani i Počiteljani,
Tribinjani i Nevesinjani i
ostali mladi krajišnici.
Što bi reka, dragi pobratime,
koji nosiš od junaka ime:
kakav biše Talajić Šimune,
kojino je junak od starine!
Ono zmija na krajini biše,
koja žive Turke proždiraše:
svu je tursku zemlju porobio
i Mostaru vrata zatvorio.
Imadiše virna pobratima
po imenu Vladimirovič Jurja, često oni u četu iđahu,
od Mostara robje dovodahu.
Još mi kažu Miška Miletića ter ga fale kano Kraljevica:
u njega je ćorda đemiškinja,
turske se je krvce napojila.
U Komlena, pobro, Miletića
srce biše kano Jankovića,
često Komlen u četu iđaše,
još i ruse glave odsicaše.
Dokazuju dva mlada junaka,
Glavinića i Čupića Marka,
i trećega Franu Banožića:
sva tri bhiu krca junaškoga,
a desnice vojevode Janka.
Rodi majka po izbor junaka,
po imenu Matija ajduka,
i deliju Blaža Nikolića,
ter ga slave kano Smiljanića.
Oba turske glave odsicaše
pod kriocem dužda mletačkoga:
tako kažu starci od krajine
i junaci, pobre, od starine.
Ponosi se ćorda Žarkovića,
turske s je kvrce napojila,
valja da je roda Jankovića
i da ga je Kotarka rodila.
Oprostite, moji Ercegovci
koji turske odsicaše glave,
Milovan je starac obolio
od starosti bola velikoga,
Ne
umi vas više poznavati
ni junake po imenu zvati.
Ej starosti, velika žalosti,
puno ti si svakom dodijala,
a najveće Starcu Milovanu!
Boravak Andrije Šimića
u Metkoviću
Nema čovjeka koji nije čuo za ovoga legendarnog
junaka u periodu turske okupacije. Uskoci i hajduci zadavali su mnogo
glavobolje Turčinu koji je ugnjetavao narod, posebno u našoj Bosni i
Hercegovini. Ipak Šimićevo ime, kao hajdučkog vođe, ostati će na
poseban način zapisano u analima povijesti Hercegovine u drugoj
polovini 19 stoljeća.
Rodio se je u Grudama (komšiluk Alagovac) u
Hercegovini. Imao je brata i 5 sestara. Već u 10 godini ide na rad agi
Tikvini u Mostar. Bio mu je kmet. Tu je ostao 10 godina. Poslije se
vraća kući. Turske haračlije uznemirivale su selo i jednom mu oca
teško opljačkali. To ga je toliko razljutilo da je gorio od želje za
osvetom. Odluči se i pođe u hajduke.
Mnogo je proganjan i zatvaran. No nije ni on
štedio. Plijenio je i robio Turke, a i druge bogataše nije štedio.
Budući da je Šimić pljačkao ne samo Turke, nego i podanike Austro-Ugarske
na teritoriju Dalmacije austrijske vlasti ucijenile su Andriju i
njegovu družinu. Potraga je bila velika. Htio je uteći u Crnu Goru.
Studenčani su ga neprestano pratili, jer im je bio zakleti
neprijatelj, poslije okršaja u Buškom Blatu. U Zagvozdu jedva spasi
glavu u kući Jakova Prodana. Skloni se iza žrvnja. Pandur Jozo Tomičić
pucao je na njega, i kad ga ne ubi, Andrija pogodi njega. Poslije
velike pometnje Andrija stavi načve na glavu i pobježe pucajući iza
sebe.
Iz Zagvozda ode u Runović. Ante Garac dade mu
tvrdu vjeru, da ga neće izdati. Andrija se najede, napije i zaspa.
Ante Garac, žena mu Kata i 6 komšija svezaše ga u snu i odvedoše ga u
Imotski i predadoše ga vlastima. Vele da je često govorio: »Moje noge
nad vašim glavama bile«. Odvedoše ga u Split, gdj je osuđen na
doživotnu robiju i otpremljen u Kopar na izdržavanje kazne. Molbe za
pomilovanje nisu koristile. Ipak njegov sinovac Jozo kao austrijski
vojnik u Beču učinio je da je Andrija pušten i pomilovan u 68 godini
života. Narod ga je veselo dočikao i darivao. Za njim leti staro i
mlado. Svatko ga želi upoznati. Obilazio je Dalmaciju, pričajući svoje
doživljaje. Na tom putu on je bio i u METKOVIĆU. Po pričanju
najstarijih Metkovaca, koji su ga i poznavali zadržao se je u gostioni
današnji »lovački rog«. Tu je prema pričanju, i kao star znao skočiti
na stol, kad bi ga počeli dražiti da je na izmaku. Dolazio je i u
crkvu. Bio je redovni posjetilac nedjeljne Mise. Pričao je s ljudima
prije i poslije Mise pred vratima crkve, koji su ga rado slušali. To
se je odvijalo sve malo prije njegove smrti.
U veljači 1905. na svom lutanju ponovno dođe u
Runović. 5. veljače umre i narod ga pokopa u grob njegovih izdajica,
koji su neki već davno istrunuli. Glavni izdajica umro je samo dva
dana kasnije. Tako se ispuniše njegove riječi: »Moje noge nad vašim
glavama bile.« Uz njega su našli jednu krunu i dvije pare ... Tako je
završio legendarni junak Andrija Šimić.
Čambo
KRISTOVO USKRSNUĆE JEST SREDIŠNJA
TOČKA
KRŠĆANSTVA ILI BOLJE REČENO
NJEGOVO SRCE.
JOHANN STRAUSS
Svaki put kada dođem u »grad mrtvih«, bilo da
spovodim mrtvaca, bilo da vodim djecu i tumačim im prošlost našega
groblja, ili da se prošetam i pogledam radove na novim grobovima, ili
da učinim meditaciju o nestalnosti ljudskog života, ne mogu se oteti
mislima koje je rekao H. B. Adams: »Samo na rubu groba čovjek može
nešto zaključiti.«
Ovoga puta ne želim opisivati povijest našega
groblja, koja ie lijepa i burna, niti želim pisati o crkvici sv.
Ivana, koja je davno slavila svoju stotu obljetnicu, već se želim
ukratko osvrnuti na grobove gledajući ih izvana, posebno na njihove
natpise, koji se nalaze na pločama ispod kojih počivaju naši mrtvi.
Naši stari imali su dosta smisla i kršćanskog
osjećaja, kada su trebali staviti natpis na križ ili ploču. Doduše,
nije tu bilo bijelog ili crnog mramora, ukrasnih vaza... ali zato je
bio vidljivo istaknut križ, koji je simbolizirao smrt, ali i vjeru u
uskrslog Krista.
Ako bismo klasificirali naše grobove na groblju
sv. Ivana, onda bismo ih -nogli podijeliti u nekoliko skupina:
I.
Bezimeni grobovi
To su novo napravljeni grobovi, koji imaju
ploču i ništa više. U većini njih nema nikoga ni ukopana. Oni čekaju
natpise. Ima i grobova na kojima ništa nema osim križa, ili je možda
vrijeme izbrisalo tragove davno napisanih slova. O njima nemamo što
posebno reći, osim da se pripazi kad se budu klesala slova.
II. Nekršćanski natpisi
Svaki kršćanin koji vjeruje u uskrslog Krista
zna da je groblje AERODROM s kojeg ćemo jednog dana uzletjeti. I zato
je svaki grob privremeno boravište koje traje do sudnjeg dana. Natpisi
kao što su: vječna kuća, vječno počivalište, ili riječi koje govore
kako ovdje netko sniva vječni sanak, ili kako nas netko zauvijek
ostavlja, ne ispovijedaju vjeru u uskrsnuće tijela.
A to je jedna od temeljnih i najutješljivijih
istina naše vjere. Sigurno je da ti natpisi nisu došli iz naše
nevjere, nego iz naše nepažnje, ili možda vjerskog neznanja.
III. Polu-kršćanski natpisi
I takvih natpisa ima na našim grobovima. Na
njima je izmiješano kršćansko i nekršćansko. Na prvoj polovini
nalazimo pravu i živu vjeru u uskrsnuće, a na drugoj ide se ponovno u
neku beznadnost. Dok u prvom tekstu nalazimo riječi o Kristu koji je
uskrsnuo i nama dao garanciju za naše uskrsnuće, dotle ispod toga
nalazimo tekst s naglaskom vječnog ostajanja u grobu, zauvijek
napuštenog, ili više nikada neviđenog.
NAŠI NAJMLAĐI NA GROBLJU SV. IVANA
Ovdje treba napomenuti da svačije mišljenje
treba poštivati. Svatko ima pravo pisati što ga je volja i stavljati
na svoj grob bilo koji natpis, ali mi koji vjerujemo u Boga i uskrslog
Krista moramo nastojati da i naša groblja odišu tom vjerom. Natpis na
našem grobu mora nas ohrabriti kad stanemo ispred njega, a ne da nas
učini očajnim i neutješivim.
IV. Kršćanski natpisi
Ovakvih ima najviše. U budućnosti će ih biti
sigurno i više, jer se rade novi grobovi, a sigurno će se voditi i
više računa što će se napisati na novopostavljeni spomenik.
Kršćanska religija nije samo vjera Velikog
petka, nego i Uskrsa, Smrt u našoj vjeri nema konačnu riječ, već zora
uskrsnog jutra.
Na jednom od ljepših, većih i starijih
spomenika na našem groblju čitamo ove riječi:
GODINE 1854.
METKOVCI
SEBI SVOJIMA
TUĐIMA
NA POKOJ DO
TRUBLJE PRAVEDNOG SUCA
Nije to jedini. Nije mi cilj da ih nabrajani,
jer ih svatko od nas može čitati kad dolazi na naše groblje i o njima
razmišljati.
U njima se vidi. snažna i živa vjera, da ćemo
svoje drage opet jednom vidjeti. Iz mnoštva vrlo lijepih natpisa
izdvojio bih samo jedan najkraći i najjednostavniji koji se nalazi na
grobu Franza Finka. Napisan je njemački: »AUF WIEDERSEHEN« tj. »DOVIĐENJA«.
Toliko govori samo ta jedna jedina riječ da je ne treba tumačiti.
Na koncu ovoga kratkog osvrta mnogi će tražiti
savjete za natpise na budućim spomenicima. Mi kršćani trebamo i na to
pazifi. Zato evo ih nekoliko iz kojih se može izabrati po volji:
BLAGO MRTVIMA KOJI U GOSPODINU UMIRU. ILI ŽIVIMO,
ILI UMIREMO, GOSPODINOVI SMO.
DOMOVINA JE NAŠA NA NEBESIMA, ODAKLE SPASITELJA OČEKUJEMO GOSPODINA
ISUSA KRISTA.
VJERUJEM DA OTKUPITELJ MOJ ŽIVI I DA ĆU U POSLJEDNJI DAN USKRSNUTI
IZ ZEMLJE.
AKO UMRIJESMO S KRISTOM, VJERUJEMO DA ĆEMO
I ŽIVJETI ZAJEDNO S NJIME.
GOSPODINE DUŠU KOJU SI IZ TIJELA UZEO
OBRADUJ SA SVETIMA U SLAVI.
JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT
KOJI VJERUJE U MENE ŽIVJET ĆE AKO I UMRE.
VJERUJEM DA ĆU UŽIVATI DOBRA GOSPODNJA
U ZEMLJI ŽIVIH.
SVJETLOST VJEČNA SVIJETLILA IM GOSPODINE.
GOSPODINE, TVOJIM SE VJERNIMA ŽIVOT MIJENJA
A NE ODUZIMA.
POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE.
Ovi citati izvađeni su iz novog Rimskog obrednika — sprovod —
obnovljenog prema II. vatikanskom saboru. Međutim ima i drugih lijepih
natpisa koji se mogu postaviti na nadgrobne ploče.
USNUŠE U GOSPODINU DO POSLJEDNJE TRUBLJE.
OCU I MAJCI (bratu, sestri...) KOJI ĆE USKRSNUTI.
OVDJE POČIVAJU U MIRU BOŽJEM.
U OVOJ KUĆI NAŠEG TRUDA POČIVAT ĆEMO SVE DO SUDA.
GOSPODINE, BUDI NAM DOBAR I MILOSRDAN!
OVDJE ČEKAJU BLAŽENO USKRSNUĆE.
GOSPODINE, NE SUDI NAM PO GRIJESIMA NAŠIM NEGO PO MILOSRĐU SVOME.
SMRĆU SKRŠENI, VJEROM OJAČANI ČEKAMO DAN USKRSNUĆA.
GROBNICA MJESTO NARAVNE ŽALOSTI,
POBJEĐUJE NADA USKRSNE RADOSTI.
NA GROBU, MJESTU NARAVNE TUGE,
RAĐA SE SVEČANOST USKRSNE NADE.
NADNARAVNA NADA JAČA JE OD NARAVNE ŽALOSTI.
GROB NE SMIJE BITI OČITOVANJE TUGE,
NEGO SVEČANOST USKRSNE NADE.
DOĆI ĆE DAN, KAD ĆE SVI KOJI SU U GROBOVIMA
ČUTI GLAS SINA BOŽJEGA I USKRSNUTI.
Prvi kršćani duboko su vjerovali u uskrsnuće života. U katakombama
nalazimo njihove natpise pune žive vjere u prekogrobni život. Evo samo
nekoliko, koji nam mogu poslužiti da ih stavimo i na naše grobove:
SLATKA SOFRONIJO, ŽIVI UVIJEK U BOGU.
PAULINO, POČIVAJ U MIRU, A SVU DJECU TVOJU
NEKA ŠTITI BOG.
ŽIVI U BOGU.
JUKUNDIJAN, KOJI JE VJEROVAO U ISUSA KRISTA,
ŽIVI U OCU I SINU I DUHU SVETOME.
O OČE SVIH KOJE SI STVORIO, PRIMI IRENU,
ZOJU i MARCELU.
DOBRI SINE KOJI SI ŽIVIO OSAM GODINA,
NEKA DUH TVOJ POČIVA U GOSPODINU.
ŽIVI U GOSPODINU I MOLI ZA NAS.
ODE SA SVIJETA I UĐE U MIR.
GOSPODINE, DAJ IM MJESTO OSVJEŽENJA I MIRA.
Sigurno ima i drugih lijepih natpisa koji se mogu postaviti na
grobove, ali bi oni trebali uvijek biti takvi, da se u njima očituje
vjera u prekogrobni, nadnaravni život. Sjetimo se Kristovih riječi:
»Svaki koji živi i vjeruje u Mene neće umrijeti dovijeka.«
ŽUPNIK
Posljednje
zrake crvene kugle
U noćnoj se igubiše tami.
Zamišljeno ljudi se vraćaju kući,
Majke s djecom ,a neki sami.
Groblje
je ostalo prazno, pusto.
Samo bi kadkad vinuo se plamen nedogorjele svijeće
A tamne sjene mramornih spomenika
kao da mole, kao da kleče.
Noć sa
svojim plaštem u crno ovi kraj.
Tišina zavlada. Čarobna noć.
Samo kadkad čuh prodoran krik ptice
Što se usudila kasno na počinak poć.
Najednom
u toj tišini čuh jecaj žene
Što na hladnom kamenu groba sjedi
I sa nedogorjelim komadom svijeće,
Suznih očiju, gleda sliku s okvirom od mjedi.
U noćnoj
tišini čin se nastavlja.
Majka grčevito hladnu sliku ljubi.
U mislima vraća se u dane ...
Kad ga je privijala uz tople grudi.
Blagi
povjetarac posljednji komadić svijeće ugasi.
Majka se diže sa hladne grude.
Blago pogleda zvjezdano neba i tiho reče:
»Tvoja volja, Gospodine, neka Ti bude«.
Mirko Neimarević
NORIN KRALJ
(priča o kralju iz Norina, današnjeg
Vida)
»Vid je prije bija grad Narona od sedamdeset i
pet iljada stanovnika. U njemu se je okrunilo sedam kraljeva, od kojih
se može naći svakoga muni ta (novca), samo se od jednog ne može. I da
je najposlidnji kraj bija koji se zva Norin. I taj je bio kralj
nakazan, i svaki mladić koji ga je doša brijati, pogubija bi ga.
Najposlin je majka imala jedinka sina i doša je red da ga on ima
brijati i mati mu je iz prsiju umuzla mlika u jedan kolač i rekla mu:
— Sine, prije pojedi ovaj kolač kad ga obriješ
i onda neka te pugubi.
Kad je mladić obrijao kralja, rekao mu je:
— Molim, pusti me da izidem ovaj kolačić.
Kad je mladić počeo jesti, kralj je osjetio da
je to nešto lipo, pa mu se izmakla rečenica:
— Kako je ovo lipo. Mladić je reka:
— To mi je majka umuzla iz prsiju mlika i
ispekla kolačić. Onda mu je kralj reka:
— Sad te ne mogu pogubit, jer smo braća, jer
smo jedno mliko jeli zajedno. Ali nemoj nikome kazati kakovi san ja
nakazan, već ako ne bi moga ustrpiti se da nikome ne kažeš, ti
prišaplji zemlji.
Tako je mladić učinio kad nije mogao izdržati.
Njegove su riječi bile:
U Noruna kralja prasetija glava, magareće uši,
krmećji zubi.
I tako su dica svirala. Kralju je to dodijalo i
da je skočija u vodu i da su ga ovdje vidili, i da se je tako prozao
VID... I ka je doša do Krvavca da je bio krvav. Na Opuzen je doša, da
je opuza. Norija je kroz Norin i zato se rijeka prozvala Norin. I tako
je otiša u more i niko ga više nije vidija.«
(I. Smoljan, Neretva, Zgb. 1970.)
Naši ministranti
Biti ministrant, to je želja mnoge djece još iz
njihove rane mladosti. Mnogima je to nemoguće postići, bilo zbog
bolesti, udaljenosti, ili kućnih prilika. Ali, zato ima dobar broj
dječaka kojima je omogućeno, da iz blizine promatraju sv. Tajne.
Ali nije to mala stvar biti ministrant. U St.
Zavjetu pleme Levijevo bilo je angažirano da se brine oko sv. Šatora,
a poslije kad je hram sagrađen čuvali su ga sa svih strana, otvarali i
zatvarali vrata, nadzirali sv. posuđe.
Poslije su u Crkvi bili posebni redovi: čitači,
zaklinjači, svjećonoše i vratari. S vremenom su ove službe prelazile
na laike, sakristane, remete... a u njihovu nedostatku preuzeli su to
ministranti.
MINISTRANTI CRKVE SV. ILIJE U METKOVIĆU 1972.
Ministrant je zbilja velik. Velika je to milost
služiti kod sv. Mise. Najuzvišenije što jedan vjernik može postići
jest da postane svećenik. Ministrantova je dužnost i služba slična
svećeničkoj, naravno u manjoj mjeri. I jedan i drugi su uz oltar i
jedan i drugi zastupaju puk. Svećenik zastupa
Božji narod pred Bogom, a ministrant Božji narod pred svećenikom. On u
ime naroda govori, poslužuje, donosi darove na oltar . ..
Biti u službi kralja, stati na njegovu dvoru,
biti blizu njega ili u njegovoj pratnji smatra se posebnom čašću. No,
kod naših ministranata situacija je ista, samo uzvišenija. Oni ne
služe običnom kralju, nego Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara.
Zato oni moraju imati kvalitete za svoju
službu. Trebaju u prvom redu biti dobri, poslušni, pobožni... Moraju
se lijepo vladati i u crkvi, i u školi i na ulici. Moraju redovno
dolaziti ministrirati, iako to nije svaki put lako. Oni moraju biti
primjer drugoj djeci u svemu.
Zbor metkovskih ministranata crkve Sv. Ilije,
kao rijetko koji, može se pohvaliti svojim brojem i svojim kvalitetom.
Ako kažemo da ih ima 60, onda to nije mali broj. Tu su uključeni
dječaci od III. do VIII. razreda. Ima i većih (gimnazijalaca i učenika
ŠUP-a), koji u izvanrednim zgodama ponovno oblače ministrantska
odijela, a ima i pripravnika, koji svake godine stupaju u
ministrantske redove na početku školske godine.
Metkovski ministranti imaju zbilja svoju
tradiciju. Svi su župnici i kapelani radili na tome da se poveća
njihov broj i podigne njihov kvalitet, ali mora se priznati izvanredan
rad i uspjeh poslijeratnih svećenika koji su mnogo učinili da se
poveća kvalitativno i kvantitativno njihov broj.
Rad s ministrantima zahtijeva mnogo vremena.
No, naši dječaci vrlo rado žrtvuju nešto, da bi kolektiv bio na
visini. Oni se osjećaju kao jedna zajednica, i kod oltara, i na izletu
i za stolom ping-ponga. Posebno su zanimljivi njihovi izleti. Kod
blagoslova kuća oni skupe i nešto novca, koji upotrijebe za taj izlet
koji svake godine ide drugim pravcem: Zaostrog, Živogošće, Vepric,
Makarska, Sinj, Split, Solin... Ove godine oni će vjerojatno poći na
Visovac (6. VII.) i prisustvovati oblačenju mladih franjevaca među
kojima će biti i trojica naših bivših ministranata, te obaći slapove
rijeke Krke.
Tradiciju treba sačuvati. Ne samo djeca, nego i
roditelji bi trebali vidjeti, da li bi njihovo dijete moglo biti
ministrant, i u dogovoru s vjeroučiteljem o tome porazgovoriti. Zar
nije sreća za roditelje kad vide sklopljene ruke svoga djeteta kako
kleči, i moli uz svećenika? Neće li možda neki i od njih jednog dana
stupiti na oltar? Ako se to i ne dogodi, oni će se rado sjećati dana
provedenih u ministrantskom zboru u dragoj crkvi Sv. Ilije.
Ni za vrijeme praznika ministranti nisu
prepušteni sami sebi. Oni i za vrijeme kad nema škole dolaze
ministrirati, a i na svoje
ČETIRI BRATA — ČETIRI MINISTRANTA
(STIPE, VICE, RAJKO I BERISLAV DODIG)
subotnje sastanke, na kojima se govori o
uzvišenosti njihove službe te im se tumače obredi kod sv. Mise. Obično
im se dade i po koja tema da je obrade ili da spjevaju po koju
pjesmicu.
Tako je bilo i za vrijeme ovih zimskih
praznika. Skoro svi su nešto napisali, nešto sastavili. Nije moguće
sve iznijeti, ali ipak evo malog prikaza njihova rada:
Većina tema bila je o ministrantskom pozivu i
radu:
IVICA BUBALO, veli kako je bila nedjelja za
vrijeme prve sv. Pričesti, poslije se želio s roditeljima slikati.
Istog dana navečer na poziv vjeroučitelja upisao s u ministrante.
Veli, da mu je to bio najsretniji dan.
MINISTRANTI »BRAĆA« SA SVOJIM
VJEROUČITELJEM
MLADEN JAKIĆ, piše kako svake srijede vrlo rado
ide na svoj dan služenja sv. Mise. To je za njega tjedni doživljaj, a
subotnji ministrantski sastanak u kome uz pouku ima i film, ili koja
druga igra za njega je sat zadovoljstva.
TONI MAREVIĆ, u svom kratkom opisu veli da je
uvijek želio biti ministrant i kako je sada sretan da ministrira i
čita kod sv. mise.
IVICA MUSULIN, veli: »Ja znam da ćemo kasnije
postati veliki i da ćemo ostarjeti, ali ćemo se uvijek sjećati našeg
djetinjstva, kada smo dolazili ministrirati«.
ZDRAVKO NIŽIC, upozorava na cbavczu, koja ne
smije biti teška, jer služiti Bogu mora biti lako i ugodno.
STJEPAN RADIĆ, piše da je s bratom dolazio
služiti misu. Gledao je sa strane, ali već kasnije imao je i on pravo
na upis.
NAŠ METKOVAC
PERICA ROKOV MINISTRANT U AUSTRALIJI
TOMISLAV MARTIĆ, iznosi susrete ministranata
pri blagoslovu kuća. Posebno ističe ljubav ljudi prema njima dok idu
uz svećenika.
I druge teme obrađivali su naši ministranti.
Oni su pisali o izletima (Mordžin, Ivo Rebić), o Bogu (Popović,
Musulin, Petrov), o zimskim praznicima (Volarević), o doživljajima za
Božić (Vice i Rajko Dodig), o dočeku Nove godine (S. Dodig), o
radnicima u Njemačkoj (A. Jakić), pjesmu: Vječiti putnici (Z. Jakić),
Prva Pričest (Tošić), pjesma o snijegu (Vrnoga), o nevremenu (Bulum),
Doživljaji u razredu (N. Hajvaz), Susret sa zimom (M. Hajvaz). Gladni
i siti (B. Ilić).
Mnogi su osobito opisivali naš list »Iskru« i
pjevali joj pjesmu. Lijepo je napisao J. Radić, u kojoj veli da
»Iskra« mora biti na stolu svakog ministranta, kao i svake naše
obitelji. J. Zec u svojoj .pjesmi: »Ministrantski život« piše, kako je
prije bilo teško ministrirati, jer je bio latinski jezik, a sada na
hrvatskom je ljepše i razumljivije. S. Crnčević piše, da »Iskru« voli
Metković i Neretva, i kako je zavoli svatko tko je dobije u ruku.
I naši misionari nisu bili zaboravljeni.
Posebno naš misionar O. Ante Gabrić. Njemu je ispjevano nekoliko
pjesama (Magzan). Posebno je zapažena pjesma »IDU« od Matka Brljevića.
I tako naši ministranti žive, prolaze, rade i
vesele se svome pozivu koji je uistinu težak, ali i ugodan, naporan
ali i zaslužan i pred ljudima i pred Bogom.
I treba ih zbilja pohvaliti i zahvaliti im na
njihovoj ljubavi prema svom pozivu, ali trebaju i znati, da nije
dovoljno samo dobro počet nego dobro i završiti.
ANTE JURIN
SJETIŠE SE »ISKRE«
Ivo Gabrić 50 din; Ivo
Jadreško 50 din; fra Milan Šetka 50 din, Jelkica, Anka i Maša
Bebić iz Australije 300 din; Jure Medić 50 din.
HVALA!
NAŠ MISIONAR O. ANTE GABRIĆ
O SVOM MINISTRIRANJU
U novoizišloj knjizi »Životni put jednog
misionara« O. Ante Gabrića na str. 17 i 18. pod naslovom »Moj put od
Metkovića do Bengalije« piše: — »Kako sam se osamljeno osjećao dolje u
crkvi, daleko od oltara, a kako je lijepo bilo blizu svećenika
»ispjevati« one latinske odgovore, koje nam je sakristan Jakov na svoj
način rastumačio. I kad sam onaj najdulji odgovor, iza »Orate fratres«
naučio napamet, dobio sam od njega mali molitvenik.
Bilo je koji puta i tučnjave: tko će biti na
desnoj strani, tko će zvoniti... I već onda mi dođe misao kako je fra
Leonard sretan: on može Isusa držati u rukama, on može Isusa drugim
davati. I ja ću postati — fra Leonard!
Od tada ni o jednom drugom zvanju niti sam
mislio, niti sanjao... Kod prve svete Pričesti rekao sam Isusu tu
želju. Bilo je to na Alojzijevo 1927. godine.
Uz pouku što smo je u Crkvi primili, moje su me
sestre lijepo poučile i pripravile za taj sretan dan.
Ministriranje me tako privlačilo da sam dosta
puta i sakri-stana Jakova zvao rano ujutro, kad bi on zakasnio da
zvoni „Pozdrav Gospin"«.
DALI SU UMJESTO VIJENCA
ZA FOND SIROMAŠNIH
Gabrić Ana 50 din. (M.
Gabrić); Špoljarić Ivan, Filipović, Štefanija, Radić Marija,
obitelj Stipe Glavinić po 50. din; Tomo Jurišin 70 din. (za Jozu
Barbir).
Molimo vjernike da i dalje
daju u
FOND SIROMAŠNIH umjesto vijenaca!
HVALA!
90. obljetnica kapele
sv. Ante na Repu (Dubravica)
Na današnjem mjestu gdje se nalazi kapela sv.
Ante sagrađena 1882. godine, Mato Veraja p. Luke iz pobožnosti prema
B. D. Mariji i sv. Anti Padovanskome 1852. sagradio je malu kapelicu,
koju je narod jako štovao. Međutim u ovoj maloj kapeli nije se moglo
slušati sv. Misa, pa su braća Ivan i Marko Veraja podigli današnju
kapelu.
Oni su poslali tadašnjem splitskom biskupu
molbu u kojoj mu iznose nacrt i veličinu kapele koja je »sagrađena na
mjestu zvanom Rep, tri kilometra od Metkovića« i mole ga da dopusti
svake godine 13. lipnja na blagdan sv. Ante služiti sv. Misu.
POTPUNO RESTAURIRANA KAPELA SV. ANTE 1972.
U pismu od 2. svibnja 1885, upućeno gosp. Marku
Veraji gore spomenuti splitski biskup doslovno piše:
»Usljed Vaše molbe prikazane dne 18.
studenoga 1884. kojom ste pisali da Vam se dozvoli, da se na 13.
lipnja svake godine, u crkvici Sv. Ante od Padove na Repu, Vašim
troškom sagrađenoj gad. 1882 može govoriti sv. Misa i pišuće vidiv da
je ista crkvica dovoljno opskrbljena prema obrednim naredbama, ovim
Vam udiljuje dozvolu da se ne samo na 13. lipnja, već u svakoj
prigodi; kada Vi ili koji pobožnik zaželi, može u istoj Crkvi govoriti
Sv. Misa.
Dali pošto je ista Crkvica udaljena 3
kilometra od varoša Metkovića, ustanovljuje se kao milostinja za tihu
Sv. Misu 2, a za pjeranu 3 for. i pod tim uvjetom da svaki put kad
bude sv. Misa u toj Crkvici, na zahtjev dotičnih Misnika, na Vaše
troškove providite najshodnije sredstvo prevoza.
Milostinje koje će se u toj crkvici kupiti,
bit će uložene u potrebe bogoslužja u tu Crkvu, pod upravom mjestnoga
Župnika, kod kojeg će stati jedan ključ škrabice.
U isto Vam sa povraća nacrt iste Crkve
prikazane dne 19. 11. pr. god.
Od Biskupskog
Nardbeničtva
Split, 2. Svibnja 1885.
Marko Biskup (s.
r.)
Od tada pa do danas mnoštvo svijeta ide na
zavjet i to bosih nogu na Rep. Svake godine na Svečev blagdan služi se
poslije podne sv. Misa, na kojoj sudjeluje velik broj vjernika.
Graditelji Crkve Ivan i Marko Veraja o svom
trošku sagradili su kapelu. Marko nije imao djece, Ivan je imao sina
Marka i pet kćeri. Taj Marko je imao 3 sina i 4 kćeri, koji su ostali
vlasnici ove kapele.
Koji je razlog podizanja ove kapele? U zapisima
nisam našao, ali sam od najstarijih Metkovaca, a posebno od Ive Veraje
p. Marka saznao da su bila uglavnom dva razloga.
Prvo: pobožnost prema sv. Anti Padovanskome,
koji se u to vrijeme po Hrvatskoj jako štovao, a drugo: u to doba na
Repu, u Metkoviću i Dubravici kao i okolnim selima vladala je »goveđa
kuga«. Mnogo je stoke nastradalo. U samoj kući graditelja Veraje crklo
je 15 goveda, a cijeloj okolici ostao je samo jedan vo na kojem su
prenesena uglavnom sva kamenja za gradnju kapele. Valjda je i to bio
razlog, da bi po zagovoru sv. Ante nestalo goveđe kuge.
1918. godine svetkovina sv. Ante prenosi se u
Metković i tu se Svetac uveliko časti, ali nije jenjala pobožnost kod
njegove kapele na Repu.
Kapela je mnogo stradala od nevremena, posebno
krov, a i od Nijemaca koji su 1944. htjeli odnijeti zvono i upotrebiti
ga za neku vrstu sirene. To bi učinili, ali nisu mogli to u žurbi
uraditi.
Tri puta je crkvica popravljena. Jednom prije
rata i dva puta poslije rata, dok nije veći popravak učinjen 18—23.
listopada 1971. Tom zgodom čitav krov je
promijenjen. Postavljena je nova kupa i izmijenjena gotovo sva
drvenarija. Sve je to upriličeno da se što svečanije dočeka 90.
obljetnica ove godine.
Crkvica je izvana jednostavna, ali lijepa i
ukusna. Na njoj se nalazi zvono od njezina osnutka. Jednom je od groma
nastradalo, pa je u Splitu kod Ganze popravljeno prije rata.
U skladnoj unutrašnjosti nalazi se kip sv. Ante
kupljen od graditelja, Gospina slika kupljena od Dinka Palaversa i
slika sv. Terczije i B. D. Marije koje je kupila Matija Veraja.
Kadionicu je kupila p. Kata Veraja p. Marka, a ostale manje stvari
vjernici kao zavjet daruju (jastuci, oltarnici...). Klupe su dar crkve
sv. Ilije iz Metkovića, jer ih crkvica nije imala prije.
Postoji i zastava sv. Ante koja se i danas
nalazi u kući Ive Veraje pok. Marka. Ona bi se prije uvijek stavljala
na Svečev blagdan, dok bi mačkule i ostala
oružja pucala i stvarala veselu atmosferu.
1953. godine za župnika fra Vjeke Vrčića
sklopljen je ugovor po kojem braća Ivo, Ante i Marko Veraja pok. Marka
poslije svoje smrti kapelicu daju u vlasništvo župe sv. Ilije.
1958. godine Ivo Veraja p. Marka dariva i
ogradu crkvi sv. Ilije poslije svoje smrti i svoje žene Matije, koja
je obzidana kamenim zidom, a Crkovinarstvo se obavezuje sa svoje
strane da će iza njihove smrti dati služiti jednu sv. Misu za mrtve
njihove obitelji.
Radi vjernika sela Dubravice od 1959. uvedena
je sv. Misa pet puta godišnje, a sada se
govori dva puta: na sv. Antu i na Božić.
Od 1953. do danas u kapelici se održava
vjeronauk djeci iz Dubravice, a dolaze i djeca s dna Klade, jer je
mnogima bliže i zgodnije. Vjeronauk se održava nedjeljom poslije
podne.
Kroz 90 godina kapela sv. Ante na Repu bila je
draga svakom Metkovcu i Neretvaninu, jer kad mu je bila potreba
duhovna ili tjelesna on je podizao svoj pogled prema mjestu gdje se
nalazilo mjesto posvećeno SVECU CIJELOGA SVIJETA. Narod Neretve duboko
štuje sv. Antu Padovanskoga, ali mu je
posebno
POLAZNICI VJERONAUKA IZ SELA DUBRAVICE 1972.
omiljelo svetište na
Repu. I zato svaki put kad bi čuo da se dogodilo nešto, posebno
pljačke (prije rata jedna, a poslije rata tri), to ga je silno boljelo
i bio je ogorčen što rade ljudi na tom svetom mjestu.
I kad se prošle godine kapela temeljito
popravljala, narod se veselio. A kad je najavljeno da će se svečano
proslaviti 90-ta obljetnica njezina postojanja, narod je to objeručke
prihvatio.
I zato ovom prigodom pozivam vjernike da se
odazovu ovom jubileju i dođu u što većem broju na blagdan sv. Ante
poslije podne na Rep. Neka pristupe svetim sakramentima, neka na
blagdan sv. Ante, sveca siromaha, učine nešto da pomognu nekom
najpotrebnijem u njihovu susjedstvu. I tako uz vanjsku proslavu neka
ne izostanu i duhovne blagodati ove svečanosti.
fra Mario
Jurišić, župnik
HODOČAŠĆE U LURD
Naša župa organizira
hodočašće u Lurd. Ako bi bilo dovoljno
prijavljenih — raspored bi bio slijedeći:
1. dan: Polazak iz Metkovića — dolazak u Padovu navečer
— večera i noćenje.
2. dan: Padova — doručak, odlazak za Milano (ručak),
odlazak za Marseille, večera, noćenje.
3. dan: Marseille, doručak, odlazak za LURD, smještaj,
ručak, pobožnosti u Svetištu, večera, noćenje.
4. dan: Cijelo vrijeme boravka u LURDU hodočasnici dobivaju
svakog dana doručak, ručak i večeru, a noćenje je u hotelu.
5. dan: Zajedničke i privatne pobožnosti/prema posebnom programu.
6. dan: LURD, pobožnost, doručak, odlazak za Narbonne,
ručak, odlazak za Avignon, smještaj, večera, noćenje (razgl.)
7. dan: Avignon, doručak, odlazak za Marseille, pobožnost,
ručak, odlazak za Milano, smještaj, večera, noćenje.
8. dan: Milano, doručak, kratko razgledavanje, odlazak za Padovu,
pobožnost (sv. Ante i o. Leopold Mandin), ručak, odlazak
za Veneciju, smještaj, razgledavanje, večera, noćenje.
9
. dan: Venezia, doručak (eventualno razgledavanje), odlazak
za Trsat (negdje na putu ispred Trsta osigurati i ručak)
na Trsatu pobožnost u Svetištu, završetak hodočašća,
večera, odlazak za Metković.
Potanje
informacije dobivaju se kod Župskog ureda — Metković, Omladinska 25,
telefon 88-218.
Ipak bismo trebali znati?
— da je Norin rječica u Neretvanskoj krajini koja izvire kod sela
Pruda, a ulijeva se u Neretvu glavnu rijeku Neretvanske krajine, koja
teče po čitavoj njezinoj dužini, nešto većoj od 22 km. Prije je
proticao kroz grad Naronu od koje je dobio i ime. Još se zvao i Neril.
Čuje se često i Norilj. Gabeljani su ga zvali Nurilj.
— da je Gabela ime talijanskog porijekla. Prije se je zvala Drijevi
ili Drevi, što znači skela gdje su pristajali brodovi. Bilo je veliko
trgovište soli, a poslije robija. Gabela znači carina, porez.
— da je Opuzen do 1855. bio glavni centar Neretvanske krajine. U
mletačko doba osnovana je tvrđava Forte opus. Tu je bio vojnički
logor. Kad je nestalo tvrđave nestala je potreba i atributa forte, pa
je ostalo samo opus. Radi lakšeg izgovora dodalo se en i tako je
poznati neretvanski gradić dobio ime Opuzen.
— da su prvi sigurni povijesni podaci o postojanju Počitelja
kraljevske povelje iz 1444. i 1448. godine. U godinama turske najezde
prema Hercegovini on je bio jaka utvrda (eccellentissimum castrum),
kako ga je godine 1466. nazvao hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin.
— da je Čapljina mlađe naselje. Prvi se put spominje 1632. Svoj
razvoj može zahvaliti Počitelju, a i izgradnji uskotračne željeznice
(1885), koja je kroz nju prolazila.
— da Desne imaju svoj naziv od tvrđavice koja se je zvala DESNA.
Ona je imala važnu ulogu posebno u polovini 14. stoljeća osobito u
vrijeme kada su Mađari držali zapadni dio Huma.
— da se u Žitomisliću nalazi stari samostan iz XV stoljeća. Freske,
ikone i dragocjeni umjetnički primjerci poklon su ruskog cara ovoj
crkvi. Carske dveri iz XVII stoljeća sv. Blagovijesti spadaju među
najljepše u našoj zemlji. 1942. Nijemci su zapalili ovaj samostan i
tada je izgorjelo mnogo dragocjenih starih knjiga
— da je mjesto na ušću Neretve Ploča, a ne Ploče. To je ime
slavenskog porijekla. Današnji naziv nastao je pod utjecajem
talijanskog Ploče, zato što se Ploča nije dalo transkribirati na
talijanski.
KRONIČAR
Huči, ječi, hita ...
ruši drvlje i kamenje,
pjeva, plače i igra se
Neretva, ta stara drevna.
časak vedra, za tren tužna.
Kovitlja svoje guste vale,
i dozivlje ...
svoje Neretvane!
S neba sunce
drug joj stari
mije lice svojim sjajem.
Ona huči, baca kaplje,
želi da to dugo traje.
Ali kad sunce posustane
umiri se i rastuži.
s kim da se sada igra
s kim da se sada druži?
Gospodine, kako je lako
živjeti s Tobom. Kako li je lako vjerovati u Tebe! Kada mi se duh
smuti ili kada satrven zanijemi, kada i najpametniji ljudi ne vide
dalje od današnje večeri i ne znaju što će trebati učiniti sutra, Ti
mi daješ jasnu sigurnost da postojiš i da se brineš da svi putevi
prema dobru ne budu zakrčeni.
Iznad vrhunca zemaljske
slave, sa čuđenjem gledam taj put koji sam nikada ne bih mogao
pronaći, taj divni put s one strane očaja, tamo odakle ću i ja sam
moći poslati ljudima odsjaj Tvojega svijetla.
Što treba da im rečem, Ti
ćeš mi to pokazati, ali ako to ne budem imao vremena učiniti, znači da
si za taj zadatak odredio druge.
(Aleksandar Solženjicin,
suvremeni ruski pisac,
dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1970.)
u odgoju ne može biti
prekidanja
Mladost je proljeće života. Tako je nazvana,
jer je najljepše doba u životu čovjeka. Jest, ona je najljepše, ali i
najpogibeljnije doba života. Tko krene stramputicom, teško će izaći na
pravi put. Stablo se može savijati, dok je mlado. Malo ih je, koji
sasvim promijene svoj život u muževnoj dobi života. Iz toga se vidi,
da odgoju djece, nejake, maloljetne i punoljetne treba posvetiti
najveću brigu.
Kako ćemo odgajati djecu, mladiće i djevojke,
da ostanu kršćani, katolici? Na to treba upozoriti i roditelje i naš
mlađi svijet.
Roditelji često dobro počnu odgajati djecu.
Sinovi i kćeri rastu, uče vjeronauk, idu u crkvu i na sakramente,
pokazuju, da su katolici. Međutim često se nešto dogodi, pa oni sve
manje idu u crkvu, ne čitaju katoličkih vjerskih i filozofskih knjiga,
sve manje idu na sakramente, pa dođe vrijeme, kad svojim životom ne
pokazuju, da su katolici. Vrlo često roditelji zataje iz ovih ili onih
razloga, ali zataje. Odgoj se ne smije prekidati. Svi se slažemo, da
treba uvijek biti pošten. Zašto se ne bismo složili i u tome, da treba
uvijek biti kršćanin, kršćanin na djelu? Ne odgaja dobro onaj, koji
kaže: »Pa mladost je mladost; treba da se prođe; ta ne će kad ostari.«
Neka se mladost prođe, ali neka ne griješi. U duhovnom životu vrijedi
načelo (princip): »Toliko ćeš napredovati, koliko sam sebe svladaš.«
To je kršćanska mudrost, koje su se držali svi pobožni ljudi i svi
sveci.
Dobro odgojenom kršćaninu crkva nije dosadna,
ona ne može postati dosadna ni onda, kad sluša sv. misu svaki dan.
Crkva je dosadna onomu, tko se otuđi od nje, tko ne moli Boga i ne
vjeruje u kršćanske istine. Dok imamo volje moliti se Bogu, ići u
crkvu u zapovjedne dane i u ostale, kad imamo vremena, i primati
sakramente, dotle smo na pravom putu. Nemaju pravo oni, koji misle.,
da je najveće veselje ono, koje daju zemaljska dobra i svjetovne
zabave. Čista je savjest pravo i najveće veselje. Ako malo proučavamo
ljude, opazit ćemo, da nisu zadovoljni oni, kojima je novac ideal, a
ljubavnice idoli. Njima je uvijek malo ono, što imaju. Naprotiv oni, u
kojih je savjest mirna i čista, pokazuju svoje zadovoljstvo i onda,
kad šute; ono se vidi na njihovu licu ili u njihovim očima. To je
tako, često, vrlo često.
Takav odgoj, mirnu i čistu savjest daje
kršćanstvo, ako se živi kršćanski. Previše se izlaže pogibli, tko
jedan dan živi kršćanski, a drugi dan poganski.
Roditelji moraju nadzirati svoju djecu. Njihova
je moralna dužnost, da ispravno odgajaju djecu. To zahtijeva i njihova
ljubav prema djeci. Zato je bolje, da djeca žive u istome mjestu, u
kojem žive njihovi roditelji. Naravno, tako bi trebalo biti, dok je
god to moguće. Pustiti sina ili kćer, da se zaposli u nekom drugom
mjestu, nije pametno, dok ima priliku, da se zaposli u svome mjestu.
Prepušteni sami sebi mogu lako poći stramputicom. Nije zlato sve, što
sja. Katolička vjera jest milost, koju smo dobili u sakramentu
krštenja. Tako smo postali sposobni da vjerujemo ono, što je Bog
objavio ljudima preko Mojsija i Spasitelja Isusa. Ali milost vejre
može se izgubiti. Nažalost velik je broj onih, koji su je izgubili i
postali bezvjerci ili su otpali od kršćanstva. Milost vjere ne gubi se
odjednom. Čovjek je po svojoj naravi nakon Adamova grijeha skloniji na
zlo nego na dobro. To treba imati na pameti i ne uzdati se u sebe. Zlo
je sve ono, što nas udaljuje od Boga. Čovjeku su potrebni sakramenti i
molitva, daše ne udalji od Boga. Savjest je izravna veza s Bogom. Ona
pokazuje, je li netko daleko od Boga ili nije. Savjest ima svaki
čovjek. Ima je i onaj, koji kaže, da ne vjeruje u Boga. I na njega Bog
djeluje na poseban način, koji se zove savjest. Tako Bog vodi ljude,
ali oni mogu raditi, kao da nemaju savjesti. Ne smijemo djecu i mladi
svijet stavljati u pogibelj, da im nova okolina potisne iz duše
krepost i posvećujući milost, koja je nadprirodni, božanski život.
Tko živi po nauku vjere, ne će je izgubiti. To
je sigurno. Francuski katolik Fridrik Ozanam rekao je to na svoj
način, koji se može izraziti ovako: Živi, kako vjeruješ; ako ne budeš
tako živio, vjerovat ćeš onako, kako budeš živio.
Tko ne vrši kršćanske dužnosti prema Bogu i
ljudima, hoće da sebe obrani i opravda, pa kaže: »To nije grijeh.«
Tako malo pomalo gubi vjeru svoga djetinjstva.
U naše doba u našim krajevima lakše je izgubiti
vjeru, nego je bilo prije 50 ili 100 godina. Sada ima više pogibli za
duhovni život, nego što je nekad bilo. Nekad je gotovo svatko u
Metkoviću slušao misu u nedjelju. Ja bih s veseljem išao u Lurd radi
Lurda, a ne radi ljepote sjeverne Italije ili južne Francuske. Tko ne
vidi u Lurdu lik Blažene Djevice i grad čudesa, proći će južnom
Francuskom kao turist, a ne kao katolik, pa Lurd neće ni vidjeti. Ipak
Lurd je ljepši i više uzbuđuje nego Pariz, ako se gleda očima vjere.
Lako je uvidjeti, da nije najvažniji kapital,
novac, titula. Trebaju nam inženjeri, liječnici, profesori, ali nam
najviše treba ljudi dobra srca, lijepe duše. Mirna, vedra savjest
najveće je blago.
P. V.
dvije karitativne akcije
Korizma je vrijeme pokore. Međutim nije pokora
samo u postu ili nemrsu. Ima i drugih oblika pokore: milostinja,
pohađanje i tješenje bolesnika, strpljivo podnošenje bližnjega,
svladavanje samoga sebe ... Ovim djelima, posebno milosrđa, korizma
dobiva dublji smisao ljubavi i žrtve.
Zato smo i mi i ove godine kao i lani
organizirali dvije akcije: »POMOZI SVOME BLIŽNJEMU« i »OPERI SVOGA
BLIŽNJEGA«.
a) Pomozi svome bližnjemu: Akcija se
sastoji u tome, da svako dijete kada dođe na vjeronauk donese jedan
dinar i stavi ga u kutiju na kojoj piše: POMOZI SVOME BLIŽNJEMU. I ove
godine naši najmlađi skupili su preko 150.000 st. dinara. Akcija je
potpuno uspjela.
I nije to bilo donošenje dinara iz straha, iz
obzira prema drugom koji donosi, ili da se netko pokaže, već je to
bila ljubav naše djece prema najpotrebnijima u našoj župi. Neki su
znali i veću svotu »otkinuti od grla« i staviti u kutiju.
b) Operi svoga bližnjega: Možda na prvi
pogled ova akcija izgleda naivna, ali i nije. Ima ih kojima je
potrebno i oprati se. Svaka obitelj nekoliko sapuna i nekoliko
deterdženata bilo je dovoljno da se je skupila »gomila« materijala za
pranje.
I ovdje je bio dobar odaziv. Neretvanska
humanost, koju je i A. Kačić osjetio i ovdje je došla do izražaja.
Metkovci su se odazvali i skupili smo dovoljno da smo mogli opet
potrebnima dati i razdijeliti da imaju za čitavu godinu.
I tako je još jedna korizma upisana »zlatnim
slovima« u knjigu ŽIVOTA. Opet smo svi shvatili da kršćanstvo nije
filozofija, ideologija, mitologija, nego ŽIVOT. I zato je KRIST
sigurno ostao i ove korizme zadovoljan. Čujemo i njegovu pohvalu, jer
»što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili.«
Urednik
životni put jednog misionara
Pod ovim naslovom izišla je u Zagrebu knjiga
početkom 1972. godine. Sa 405 stranica tiskana na lijepom papiru i na
kraju s kartom, opisiva životni put i rad o. Ante Gabrića, Metkovca,
misionara u Bengaliji. Knjigu je napisao Juraj Gusić, isusovac.
U predgovoru pisac želi današnjoj mladeži
pokazati jedno velikodušno i požrtvovano srce, koje je ispunjeno
Kristovom ljubavlju, koje se žrtvuje do krajnih granica za braću
ljude. Iako se mnogo govori o današnjem čovjeku izgleda da ih je sve
manje koji su spremni posve se žrtvovati za ljude. Daje se doduše
velike pomoći bijednima, ali »ne živi čovjek samo o kruha«, nego i od
»riječi Božje«.
METKOVSKI PJEVAČKI ZBOR S MISIONAROM O. A. GABRIĆEM
Iz pisama rodbini, poglavarima, prijateljima i
dobročiniteljima te iz članaka koji su izlazili po novinama, bilo u
Domovini, bilo u inozemstvu, pisac je sastavio ovu knjigu, koja se
lako i s ugodnošću čita, te bi je trebao imati svaki Metkovac.
Knjiga nije životopis jednog čovjeka, nego
njegovo vlastito opisivanje njegovog puta. A put nije bio kratak. 32
godine ipak je period u kojemu se moglo dosta toga učiniti. Tu nema
namještenosti i pretvaranja. Iz cijele knjige izbija jedna misao: Žao
mi je naroda.
O. Ante Gabrić zna govoriti o velikim djelima
majke Terezije, ali ne opaža koliko je on učinio za Boga i bližnjega.
Njegovih 22.660 sirotana, kojima svaki dan priskrbljuje barem jedan
obrok hrane, ništa manje ne svjedoče o ljubavi jednog srca, nego što
to svjedoče sirotani majke Terezije.
Na koncu knjige POGOVOR je napisao sam misionar
i svima poručuje: »Učinimo zajedno svi što možemo da Kristov križ
preko nas zasja tolikim dušama. Učinimo to po križu naših svagdašnjih
žrtava i samoprijegora. O kako je žrtva divna! I što više dajemo, to
više želimo dati. Nikada dosta!«
Na završetku njegova molitva i njegov blagoslov
Bengaliji i Hrvatskoj i žarka želja, da bi se našao netko da bi
zamijenio njega, koji sve više ide prema zapadu.
Kritičar
NAREĐENJE
Točno pred 33 godine
upravitelj građanske škole u Metkoviću izdao je ovo naređenje:
»Za vrijeme školskih
praznika učenici-ce treba da se vladaju onako kako to dolikuje
đacima i kako to propisuju disciplinska pravila, tj. kloniti se
svega, što bi bilo štetno po njihov ugled, zdravlje i
dostojanstvo.
Krivice koje učenici-ce
učine za vrijeme praznika kaznit će se poslije praznika, kao da su
učinjene za vrijeme školskog rada.«
Ti i ne slutiš moj povratak,
grade moj na Neretvi;
gdje sin tvoj je luto
po drvlju i kamenju ...
Zapušten bijah i tako ostah.
Kosti moje mlade, a stare
od puta svakakvog, ranjene ...
i srce krvavo je moje ...
i zato dođoh da operem
svoj život na Neretvi.
Imam li ikoga na svijetu,
O Bože, osim Tebe
koga dozivam u tuzi i sreći?
Gorak je vijenac mog života pečalnog.
Dužan sam pokleknuti
i moliti se Nebu ...
Pred zamračenom pučinom
moj život vene ...
Dođoh da predam Bogu
svoju dušu ovdje
gdje poznam svaku draču.
I zaželjeh da viknem,
zaželjeh da molim:
»O Bože, sjeti se ljubavi
koju osjećam prema Tebi!-«
VESNA J.
PAZI!
Prva sv.
pričest 7.
V. 1972.
Sv. Krizma
14. V. 1972.
nova zubna ordinacija
Novu zubnu ordinaciju otvorio je viši zubar
Jure Bušić »Bušo«. Ordinacija se nalazi u ulici Put kaštela 6, ispod
crkve sv. Ilije.
Rendgen, moderni sterilizator, hidraulik-stolica,
izvanredni materijal za popravljanje zubala »Simplon« iz Londona,
priručna biblioteka... čine ovu novootvorenu zubnu ordinaciju lijepom,
dobrom i suvremenom.
Radnja je otvorena svaki dan prije i poslije
podne osim nedjelje. Iako je otvorena ima samo dva mjeseca, mušterija
ima dovoljno, a sigurno će ih biti i više, jer mnogi još i ne znaju da
je otvorena.
»Bušo« je završio za višeg zubara pred četiri
godine. Dvije godine rada u Splitu i vojska učinili su da je tek ove
godine uspio nabaviti potrebni materijal, posebno moderne naprave, i
otvoriti radnju u svom rodnom mjestu.
On poručuje čitateljima »ISKRE« da radi: brzo,
kvalitetno i jeftino!
»BUŠO«
NA
RADNOM
MJESTU
dubrovčani proslavili 1000. obljetnicu sv. vlaha
Dubrovnik je svečano proslavio 1000. obljetnicu
otkada je uzeo sv. Vlaha za svog Zaštitnika. »Grad slobode« časno se
odužio svome Mučeniku, Zagovorniku i Liječniku.
Okićeni Stradun, tisuće žarulja, pucanje »trombuna«
sve je davalo takav štimung da je izgledalo da je veliki Zagovornik
sišao među svoj narod i koracao Stradunom.
Divan sunčan dan. Narod u povorkama ide prema
crkvi sv. Vlahe. Stotine barjaka, tisuće vjernika. U grad se dolazi sa
svih strana a svima je jedan cilj: vidjeti veličanstvenu procesiju i
sudjelovati u sv. Misi. Na Orlandovu stupu vije se zastava slobode,
kao u dane Dubrovačkih festivala.
Ispred katedrale napravljen je oltar. U
koncelebraciji sudjeluje 15 biskupa, dva kardinala i nekoliko
provincijala... Sav prostor do Sponze i dalje do Male Braće ispunjen
je narodom. Izgleda da se cijeli Dubrovnik pretvorio u jednu veliku
crkvu. Kardinal Šeper održao je propovijed na temu: Mučenici su naši
uzori i u sadašnjem trenutku.
Poseban doživljaj bila je procesija. Stotine
barjaka ide Stradunom. Djevojke u narodnim nošnjama iz svih krajeva
Domovine. Ponovno sva zvona Dubrovnika zvone, pucaju »trombuni«, narod
pjeva, dok biskupi i kardinali naizmjenice nose dio lubanje sv. Vlahe,
kao najdragocjeniju relikviju »Hrvatske Atene«.
Dok se narod razilazio pjesmom i pucanjem iz
pušaka na Porporeli, Dubrovnik je stupao u drugo tisućljeće štovanja
svoga Zaštitnika. I nije ovo samo tradicija, nego je to i sada iskreno
štovanje i sigurno pouzdanje u Njegovu zaštitu.
Na večer održan je Koncert u Male Braće. Bilo
je divno. Najljepše ipak od svega bio je zbor iz Janjeva, koji je
svojim pjesmama oduševio prisutne slušače.
Na proslavi u Dubrovniku bilo je mnoštvo
svijeta iz naše Neretve, Zapaženo je dosta Metkovaca (100), koji su
došli autobusima ili osobnim autima. Nije to ni čudo. Neretva i
Dubrovnik bili su uvijek povezani, a slavljenje sv. Vlaha i njegova
zaštita dobro su poznata Neretvanima.
Među ostalim čestitkama upućenim za ovu
proslavu posebno je zapažena ona o. A. Gabrića, našeg misionara iz
Bengalije, kojoj čestita Dubrovčanima veliki jubilej i obećaje da će
specijalno biti uključeni u njegove molitve.
MNOŠTVO SVIJETA NA STRADUNU ZA VRIJEME PROCESIJE
I tako je završeno jedno slavlje. Dubrovnik će
ga dugo pamtiti i svi oni koji su u njemu sudjelovali. Bio je to
»manifest« vjere prema Onome bez kojeg se Dubrovnik ne može zamisliti.
Anđelka
moje prvo kumstvo
Imala sam 18 godina kad sam prvi put pozvana za kumu na krštenju.
Bilo mi je drago, ali i teško. Za poklon darovala sam malo odjelce.
Uz mene su bila i dva kuma. U mojoj duši bila je radost, jer sam
već tada bila svjesna kakva je čast nositi dijete na krštenje. Moja je
duša pjevala i molila, da dijete ostane uvijek ono što na današnji dan
postaje: DIJETE BO2JE. Željela sam da ide pravim putem u život, zato
sam ga posebno preporučila Nebeskoj Majci.
Dječak je rastao. Završio je osmoljetku. Pošao je u sjemenište u
Sinj. Ako Bog bude htio, moja je najveća želja da postane
svećenik—redovnik. Zato ću i dalje moliti za njega, da ustraje na
započetom putu.
Godinu kasnije pozvana sam za kuma na selo. Bila je sv. krizma. Na
metkovskoj ribarnici susrela sam tetu Ivu, koja me upozorila da je u
selu N. sv. krizma. Trebalo je biti kuma jednom djetetu. Rekla sam
odmah majci, uzela dar i pošla. Žurila sam jer sam mislila da neću
prispjeli. Vrućina je. Sve sam žrtvovala da dijete usrećim.
Sve nevolje i put i žeđ i vrućinu prikazala sam Bogu za to dijete.
Željela sam da ostane uvijek VOJNIK BOŽJI. Bilo je sretno, kad me je
ugledalo.
Sv. Misa je počela. Tko sretniji od mene. Na dar sam dala
molitvenik i krunicu. Danas se to dijete nalazi u samostanu časnih
sestara.
Dugi niz godina nismo se vidjeli. Pred neko vrijeme u selu je bila
Mlada Misa. Stajala sam ispod čempresa. Susrela sam se sa svojim
kumčetom. Skupa smo stupili i na sv. Pričest. Bila sam ponovno sretna.
Učinila sam tada kao neki zavjet: Unaprijed ću moliti svaki dan za onu
djecu koju sam držala na krštenju.
Stanka Metkovka
Ej,
pomozi Bože
ej,
veseli Bože.
Rukom
ručio
srcem
veselio
nikakva
dobra ne želio.
Gdje god
se ova zdravica popila
svaka se
sreća kod tebe savila.
Ona Bogu
mila i ugodna bila
donijela
nam zdravlje i veselje
na smrti
duševno spasenje.
Sjajni
obraz med ljudima
ka
danica među zvijezdama.
Pošteno
ime u svijetu
ko
pčeli u mjedenom cvijetu.
Pred
kućom ti stog
u kuću
ti uligo Gospodin Bog.
Pa
dijelio sreću
nekome
kapom
nekome
vrećom
a tebi
N. svakom dobrom srećom
Rodila
ti pšenica
i vinova
lozica
U struku
strukata
u klasu
klasata
u guvnu
hrpata.
Pa ti
žena dijelila
putniku
il namirniku
i
svakome bratu kršćaninu.
A tko ti
zlo mislio
kaznio
ga Bog
S
razloga tog
Okrenuo
se niz lugove
da
naplatiš dugove
ni
dugove naplatio
ni kući
se povratio.
Tanji
doša od konca
crniji
od lonca.
Kroz
čibuk se provlačio
u lulu
se uvlačio.
Ne mogo
puštati ni dolje žila
ni gore
vrha.
Zovnula
ga sa planine vila
u kući
mu kužna bolest bila.
Kužnim
ga gančom potezali
u hladan
ga grob utezali.
A mi
bili zdravo i veselo
da bi
nam se vazda veselilo
i o
svakom dobru besjedilo.
Lijep se
od tebe evlat porodio
koji
milom Bogu ugodio.
Imao ti
bijele palače
ne krio
ih kupom i ševarom
već
pečatom od teškoga duga.
želim
tebi sad ove vrline,
slušati
ih brate od miline:
Da budeš
razvijen ko čačkalica
elegantan kao ćuskija
nježan
ko gargaže
simpatičan ko pljuvačnica
otmjen
ko pariški prosjak
duhovit
ko metla
šesan
ko tovar
inteligentan ko slavonska guska
zogorski
puran
ili
dalmatinski tukac.
živ nam
bio
vino pio
oputu
grizo
repom se
branio
s
ćoravim pare dijelio.
Zubima
se češo
sve po
redu vješo.
žena ti
domaćina pod naćve spraćala
na glavu
ti mekinje sipala,
u stomak
ti spirine livala,
pod
rebra ti kašike zadivala
o rožine
bakre obišala.
S tvojom
bradom svoje sude prala
a s
brkovima svoje lice trala.
Imao ti
velika brdija
Po
brdima velike dolove
po
dolovim velike torove.
Imao ti
tisuću ovaca
petsto
pčela rojeva
petsto
krava mužića
petsto
vola izrioca
Imao ti
tisuću kučaka
sve
šutile a ti sam lajo.
Vaš Jakov
Ivan
Generalić piše...
Kad sam bio malen uvijek sam strahovao da se
crkva ne sruši na mene. Kad sam išao na misu, hodao sam oko crkve i
gledao taj visoki toranj. Uvijek sam se bojao: jedanput će vjetar
puhnuti i crkva će se srušiti. Onda sam se odmakao i promatrao je s
izvjesne udaljenosti.
Ili gledam crkvu pak vidim: toranj se nekako
kreće, ide i ide ,a ja onda pobjegnem. A poslije mi bude jasno da su
to oblaci letjeli, a ja sam osjećao da toranj jezdi u jednom smjeru,
pa sam pobjegao u suprotnom, na drugi kraj.
ZVONIK CRKVE SV. ILIJE U METKOVIĆU
Dok sam bio mlad plazio sam po jabuci. Uvijek
sam volio nekamo plaziti, naviše, tako da mogu promatrati odozgo.
Koliko sam puta molio zvonara da me pusti na crkveni toranj! Onda sam
se popeo i promatrao. Krasno! Sve se vidi! Vidim daleke one šumarke i
udaljena sela.
Uvijek sam nekako želio u visinu. Možda zato
moje slike imaju malo horizonta, a puno zemljišta, pa tako vidite onu
daljinu. Čak se i Madžarska vidi. A Drava je po pet do deset
kilometara duboko na slici.
To je povezano s mladošću. Uvijek sam
priželjkivao kako bih napravio neki krevetečac na jabuci, među
granama, tako da ne bih pao, a mogao bih u njemu i prespavati.
Ivan Generalić —
Hlebinski slikar
bojimo li se života?
— Zar idete u fratre?
— Pa što će vam to?
— Upropastit ćete svoju mladost!
— Zašto se bojite života?
Pitamo se pa čemu ove parole? Zar mladićima
koji su puni mladenačke snage, vedrine, poleta, zacrtanih ideala,
treba dobacivati ovakve krilatice?
Zašto? Samo zbog toga što smo ostavili ovaj
materijalizirani svijet i pošli u redovnike.
Da sve smo ostavili da se slobodna-velikodušna
srca možemo predati Bogu u redovničkom pozivu.
Stupili smo u redovništvo da svoj život
žrtvujemo za Boga, dobro bližnjega i korist svoga hrvatskog naroda.
Stupajući u redovnike mi smo određeni po svom
zvanju da nasljedujemo Isusa u životu odricanja i žrtve.
Prije svega se odričemo obitelji i tjelesne
ljubavi da bi tako bili očevi mnogobrojnim dušama.
Svoju slobodu žrtvujemo da lakše vršimo volju
Onoga koji nas je izabrao i pozvao.
Ovo su najglavniji motivi koji su nas vodili da
smo sve ostavili i stupili u redovnike.
Zar se onda »boje života« oni mladići koji se
žrtvuju za tako uzvišene i plemenite ideale? Zar se zbilja ne isplati
za takve ideale i žrtvovati?
Kad nam se nametnu ova pitanja uvijek se
sjetimo primjera iz života našega sv. Oca Franje.
On kao mladić bio je kralj mladosti u Asizu.
Njegova vesela narav kipjela je od neobuzdane nestašnosti i zdrave
mladenačke radosti. Zanosio se pjesmama provanskih trubadura koji su
išli od dvora do dvora pjevajući pjesme o viteškim djelima i o
ljepotama dvorskih dama. I Franjo je volio na čelu mladeži prolaziti
ulicama rodnog grada i pjevati trubadurske pjesme. Na svim gozbama on
je glavni, najljepše obučen, za njim gledaju i mnoge djevojke. Na sve
je obilato trošio jer kako i ne bi kad se oko njega skupila cijela
asiška mladost.
I on pun viteškog duha, veseljak, pjesnik,
prozvan »cvijetom mladosti« nakon nekog vremena ne osjeća više radost
u tom društvu i jedna velika promjena nastala je u njegovoj duši.
Što bijaše od tog poletnog i ambicioznog
mladića? Ništa neobično. Bog je Franju istrgao od svijeta i svjetskih
zabava te mu pokazao novi životni put. On se spremna i velikodušna
srca odazvao Božjem pozivu i započeo novi životni put da u potpunosti
nasljeđuje Krista i radi za bližnjega. Odmah je počeo dvoriti gubavce,
propovijedati... i Franjo od tada potpuno živi za Boga i bližnjega.
Zar je sv. Franjo bio »zanesenjak« kad se
odrekao laskave titule kralja mladosti i žrtvovao svoj život za
uzvišenije ciljeve?
Ne, naprotiv kad mu je Bog pokazao novi životni
put Franjo ne promijenivši svoje prirodne vrline i sposobnosti odlučno
se bori i žrtvuje kroz cijeli svoj život da bi što savršenije ispunio
nacrtani ideal, tako da je kroz kratko vrijeme svoga života postigao
aureolu svetosti: postavši jedan od najvećih svetaca u katoličkoj
Crkvi.
Bog nikoga ne prisiljava da pođe u njegovu
službu pa tako nije prisilio ni sv. Franju. Sve ostaje na slobodnoj
volji onoga koga je Bog pozvao. I nama je također Bog pokazao nov
životni put i mi smo kao naš sv. Otac Franjo spremno rekli »Da« na
Božji poziv i zakoračili na novi životni put potpunog predanja Bogu u
žrtvi i ljubavi za dobro bližnjega i svoga naroda.
Možda netko smatra da smio pošli u redovnike
jedino stoga da se nekako afirmiramo u životu. To je sasvim nelogična
objekcija, jer svaki od nas mogao bi se danas-sutra afirmirati u
svijetu kao i svaki drugi mladić. To zorno potvrđuje svaki koji je
napustio redovnički poziv i »povratio« se u svijet. Ali su nas vodili
uzvišeniji ciljevi i prihvatili smo ovaj način života. Nijednog od nas
ne zove Bog da bježi iz života nego ga naprotiv zove da prihvati jedan
teži i uzvišeniji život.
Zašto onda mnogi ne cijene žrtve mladića koji
su se odlučili žrtvovati za uzvišeni je ideale?
Prema tome apsurd je reći mladićima da se »boje
života«, ako su odlučili taj isti život žrtvovati za uzvišenije i
plemenitije ideale.
fra Niko Glavinić,
Sinj
SPORT U
METKOVIĆU
RADILO SE JE PUNOM
PAROM
Pripreme »Neretve« za proljetni dio prvenstva
normalno su se odvijale. Treneru M. Mujiću bili su na raspolaganju
mnogi igrači koji su prestali trenirati.
Mostarski »Velež« ustupio je kao privremeno
pojačanje: Alajbegovića, Drocića, Halihodžića, Novaka i Kordića.
Igrači su marljivo trenirali dva puta tjedno, a zatim bi provodili u
šetnji ostalo vrijeme. Imali su zajedničku hranu u hotelu »Narona«.
U toku priprema »Neretva« je odigrala nekoliko
utakmica s renomiranim protivnicima: »Hajdukom« 0:2, »Željezničarom«
0:3, Vojvodinom 1:2, »Jadranom« iz Ploča 4:1, GOŠK-om iz Dubrovnika
2:1, »Austrijom« iz Celovca 1:0.
Zalaganje i disciplina bili su na visini. Grad
na Neretvi očekuje bolje dane. I na treninzima se je moglo zapaziti
veliko zanimanje oko forme i fizičke spremnosti igrača koje očekuje
teški posao.
Svi se nadaju: igrači, uprava i navijači boljim
danima.
RK »MEHANIKA« U
VELIKOJ FORMI
I RK »Mehanika« neumorno je radila u pripremnom
dijelu prvenstva. Mladići su se ponovno skupili i počelo se je s
ozbiljnim treninzima. Iako je »Mehanika« prezrela za Hrvatsku
ruko-metnu ligu, ipak treba dobro pripaziti da se ne bi izgubilo
stečeno vodstvo.
U pripremnom periodu održano je nekoliko
utakmica a najzanimljivija je protiv »Crvenke« koju je »Mehanika«
pobijedila s pet golova razlike (24:19).
Prijatelj
JURICA VOLAREVIĆ, JOŠKO I PERO VERAJA
NAJBOLJI SPORTAŠI
METKOVIĆA
Anketom, koju je provela lokalna radio stanica Metkovića, izabrani
su ovi igrači za najbolje sportaše grada:
1.
Pero Veraja
2.
Luka — Joško Veraja
3.
Jurica Volarević
4.
Bozo Limov
5.
Vlaho Lovrić
6.
Jere Alujević
7.
Ivo Gabrić
8.
Tomislav-Miso Veraja
9.
Stjepko Simović
10. Ante Medar
744 boda
703 „
430 „
377 „
342 „
291 „
192 „
186 „
155 „
142 „
ČESTITAMO!
Anka Benković —
Sydney: »Novosti iz staroga kraja doznaje-mo preko drage »Iskre«.
Čestitam Uredništvu i veliko hvala u ime svih nas koji smo u
inozemstvu.«
Ivka Rokov r. Vukša
— Sydney: »Iskru« rado čitamo i to sa suzama u očima. Kako nećemo
kad pišete o onome što nam je najdraže: crkvi sv. Ilije, Metkoviću,
Krajini . . . Oh, kad bi mogla češće izlaziti!«
Jadranka Colombo-Volarević
— Milano: »Primila sam dragu »Iskru«. Vjerujte mi, da sam se
zaželjela nešto čuti o Metkoviću i našoj Neretvi.«
Jelka, Ankica, Masa
Bebić — Inglewood: »Zahvaljujemo se na »Iskri«. Po njoj dobivamo
informacije iz drage župe, i tako čuvamo drage uspomene na naš lijepi
Metković i našu Neretvu. To nam je najdraže što dobivamo iz Domovine.«
Josip Rodin —
Križevci: »Zahvaljujem na »Iskri« koju ste mi poslali. Ona me
svojim bogatim i raznolikim sadržajem budi na razmišljanje o mome
gradu na Neretvi. Uredništvu želim mnogo uspjeha, a moja je želja da
»Iskra« bude i dalje veza svih Metkovaca — Neretvana, posebno onih
rasutih po svijetu.«
Zvonko Jelavić
— Toronto: »Danas čitam po ne znam koji put našu »Iskru«. Pošaljite mi
sve brojeve, a troškove ja snosim. Neka Bog blagoslovi vaš rad i
trud.«
RASPORED SLUŽBE BOŽJE KROZ SVETI TJEDAN
26. III. — Cvjetnica: Sv. Misa u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati.
Blagoslov maslinovih grančica u 9.15 sati. Preko župske sv. Mise
pjevana »Muka Gospodinova«. Iza župske sv. Mise izloženje
Svetootajstva za 40-satno klanjanje. Navečer u 6,30 pjevanje psalama.
Iza toga prva propovijed.
27. III. — ponedjeljak: Izloženje Svetootajstva u 6 sati. Navečer u
6,30 pjevanje psalama i propovijed.
28. III. — utorak: Izloženje Svetootajstva u 6 sati. Navečer u
6,30 pjevanje psalama i propovijed.
29. III. — srijeda: U 10 sati procesija oko crkve i zaključak 40-
satnog klanjanja.
30. III. — Veliki četvrtak: Obred »Večere Gospodnje« s pranjem nogu i
zajednička sv. Pričest »Bratima« navečer u 6,30
31. III. — Veliki petak: Obred će početi u pet sati poslije podne. Iza
obreda propovijed i procesija.
1. IV. — Velika subota: Obred (blagoslov vatre, krsne vode
itd.) počet će navečer u 10,30 sati. Iza toga sv. Misa, tako da »Gloria
— Slava« bude iza ponoći.
2. IV. — Uskrs: Sv. Mise u 6, 8, 10 i navečer u 6 sati. Blagoslov jela
iza svake jutarnje sv. Mise.
NAPOMENA:
1. — Uskrsno ispovijedanje za sve vjernike za tri prva dana Sv.
Tjedan: izjutra u 5,30 sati i poslije podne u 15,30 sati.
2. — Ispovijedanje« Bratima« na Veliki Četvrtak poslije podne u 15,30
sati.
3. — Vjeronauka nema od Cvjetnice do Uskrsnog četvrtka.
4. — Ispovijedanje đaka u ponedjeljak u 8 i 15,30 sati.
Božić i božićni
blagdani i ove godine bili su dobro posjećeni, osobito ponoćka.
Blagoslov kuća
počeo je na Nou godinu, a završio na Tri Kralja. Broj blagoslovljenih
kuća bio je kao i lani.
RTV Zagreb i RTV
Sarajevo na relejima Biokovo i Velež ugradili i specijalne uređaje za
prijem u boji. Za kratko vrijeme nekoliko metkovskih obitelji moći će
pratiti prijenos u boji.
Soboslikarski
obrtnik »Kiko« Jelaš otvorio je u svojoj kući ma ime supruge lijepo
uređenu i suvremenu gostionicu. Ona se nalazi u sredini grada a
spremna je zadovoljiti i najbiraniji ukus. Mogu se nabaviti i
neretvanski specijaliteti: jegulje, žabe, plotice, liske, cipli...
U noći između 25
i 26 siječnja nepoznati kradljivci provalili su u »Razvitkovu«
prodavaonicu željezne robe i kućanskih aparata na desnoj obali
Neretve. Oni su ukrali njemačkih maraka i engleskih funti u
vrijednosti od 26 tisuća dinara.
Prema podacima
SJS u prometnim nesrećama prošle godine u metkovskoj općini izgubilo
je živote osam osaba. Uz to bila je 61 osoba lakše i 30 teže
ozlijeđeno.
U Metkoviću
osnovan je klub umirovljenika. Jedan dvosobni stan u središtu grada
preuredili su u društvene prostorije. Uz mali buffet, priručnu kuhinju
i ugodan smještaj može se odjednom okupiti stotinjak članova.
U Zborniku
»KAČIĆ« br. 5 1971. izišao je članak našega fra Nikole Gabrića: »Nalaz
starohrvatske crkvice u Kljacima kod Drniša«. Članak je jako koristan
i interesantan.
Poduzeće
»RAZVITAK« koje ima svoje samoposluge na Hvaru namjerava raditi i Robu
kuću u predjelu Kirižne Luke. Ovo bi bila prva Robna kuća na Hvaru.
Hvarani su za ovo jako zainteresirani, jer neće više za svaku sitnicu
putovati u Split.
Cesta Metković —
Vrgorac — Šestanovac koja je građena za Napoleona veoma je trošna pa
se očekuje njezina rekonstrukcija naročito na potezu Metković —
Vrgorac.
Naš .mještanin
Atne Perišić posjetio je rodni kraj nakon više od deset godina
provedenih u Kanadi.
Tradicionalna
turistička zabava u veljači koju priređuje turističko društvo »Mogorjelo«
u Čapljii i ove godine je izvanredno uspjela. Posjetioci su bili
zadovoljim, jar se je miješalo i suvremeno i tradicionalno.
U Bijelom Viru
gradi se nova crkva. Od ikada je narod sišao u polje osjetila se je
potreba njene gradnje.
Put Ploče —
Staševica približava se kraju. Kad bude dovršen to će biti veliki dan
za Staševicu, a i sve ljude vrgorsko-neretvanskog jezera. Oni će za
15—20 minuta moći stići u Ploče.
Istovarište smeća
na Repu ograđeno je žicom. Time se htjelo postići, da se smeće ne baci
svugdje već na određeno mjesto koje je za to određeno.
U bivšoj
brijačnici Bože Grljević sada radi Zvonko Galov. Brijačnica je puma
mušterija kao i prije.
Mlinska ulica (Unka)
konačno je asfaltirana. Za uređenje te ulice Općinska skupština
utrošila je 220.000 dinara.
Građevinsko
poduzeće »Beton« dovršava u centru Metkovića sedmerokatnu
stambeno-poslovnu zgradu za tržište. To je prva kuća koja će imati
lift u našem gradu. Uz 18 stanova u prizemlju bit će i poslovna
prostorija Investiciono-komercijalne banke Split.
PRVA ZGRADA S LIFTOM U IZGRADNJI
Splitski »Jadrantrans«
u Pločama je u novom poslovno-stambenom objektu u ulici Neretvanskih
gusara kupio dio poslovnog prostara za rad svoje poslovnice.
Mnogi maši
mještani bili su na proslavi Sv. Vlaha u Dubrovniku. Svake godine sve
veći broj iz našega grada ide na ovu svečanost u Dubrovnik.
Maškare i
ovogodišnji »Marko Krnjeval« kojega nije bilo, bile su jako slabe.
Izostao je dosadašnji pokladski metkovski štimung.
Polovinom veljače
bili su krasni sunčani dani.
Završen je
tromjesečni tečaj stručnog osposobljavanja šivača za potrebe tvornice
konfekcije »Jugoplastika« u Metkoviću. 25 polaznica položilo je ispit
i primljene su u radni odnos.
Na komemoraciji
sedme godišnjice smuti O. Antića u Zagrebu poslije koncelebrirane Mise
na prigodnom programu, kao solista nastupio je naš mještanin Matiša
Rajčić.
Zadnje vrijeme
mnogo je prodano motokultivatora. Samo ovog proljeća poduzeće
»Razvitak« prodalo ih je 150.
OBITELJ MATE ŠČEPIĆA U NJEMAČKOJ
Staru crkvicu sv.
Ivana na Osinju i porušeni franjevački samostan, kao i »Gradinu«
posjetili su početkom ožujka o. fra Karlo dr Jurišić, fra M. Jurišić,
fina Vinko Prlić i fra Ćiro Ujević.
Pobožnosti »Put
križa« u korizmi prisustvovalo je mnogo svijeta. Posebno su zapažena
djeca i omladina. Propovijedao je O. fra Ivan Nimac.
U Njemačkoj je
nenadano preminula piri porođaju Mara Bjeliš r. Vladimir.
Ispovijedanje za
uskrsne dane bilo je 27, 28 i 29. III. Ispovjedilo se je dosta
svijeta.
Za Kvarantore
propovijedao je o. fra Gabrijel Jurišić, direktor naše franjevačke
gimnazije u Sinju
hodočašće u svetu zemlju
26. srpnja — 5. kolovoza
1972.
1. dan: Sastanak na Glavnom kolodvoru u Zagrebu,
polazak u 12,20 vlakom »Simplon Express«.
2. dan: Dolazak u Rim (ili Atenu) u 8,20 — kratko
zadržavanje prijevoz na aerodrom — letenje avionom za Tel-Aviv,
prijevoz autobusom do Jeruzalema, smještaj u HOS-PICIJ — noćenje.
3. dan: Bazilika sv. Groba — Kalvarija — Ruševine
Hrama — Zid plaća i druge znamenitosti.
4. dan: Betlehem — Štalica — Jerihon — Jordan...
5. dan: Getsemani — Maslinska Gora — Betfaga —
Betanija — Emaus — Ain Karem (sv. Ivan Krstitelj).
6 dan: Prije podne: slobodno za privatne
pobožnosti. Poslije podne: PUT KRIŽA.
7 dan: Odlazak za Nazaret: Samari ja —
Jakobov zdenac — Haifa — Karmel — NAZARET, smještaj — noćenje.
8. dan: Bazilika Navještanja — kuća sv. Josipa —
Sinagoga — Brdo Tabor — Bazilika Preobraženja.
9. dan: Tiberijadsko jezero — Kafarnaum — Primat
sv. Petra — Brdo Blaženstva — Kana Galilejska.
10. dan: TEL AVIV letenje avionom za RIM (ili Atenu) —
Vlakom za ZAGREB.
11. dan: Dolazak u Zagreb — Svršetak hodočašća.
UPOZORENJE:
Za vrijeme boravka u Svetoj
Zemlji predviđen je puni pansion (doručak, ručak, večera), a spavanje
se predviđa u tro — ili višekrevetnim sobama. Tko želi imati
jednokrevetnu sobu treba nadoplatiti određen iznos (10.000 lira).
Hodočašće se ne može održati,
ako se ne prijavi dovoljan broj hodočasnika (bar 30).
Cijena se ne može unaprijed
točno odrediti radi promjene u međunarodnom deviznom odnosu.
Hodačasnici će na vrijeme doznati točnu cijenu i detaljnije
informacije. Mnogo toga ovisi i o broju hodočasnika.
Molimo sve koje su
zainteresirani za ovo hodočašće, neka se što prije prijave na adresu:
Župni ured sv. Ilije, Metković, Omladinska 25.
13. XII 1971. U 65 .godini života nenadano je umrla MARA BOŽINOVIĆ.
30. XII 1971. U 88. godini života poslije duže bolesti umrla je ANICA
STRADIOTIĆ.
1. I 1972. Navršivši 65. godini
života umro je ALFRED ČIP.
19. I 1972. U 83. godini života umrla je MARA
GABRIĆ.
20. II. 1972. Poslije teške bolesti raka u 84. godini
života umrla je TONKA NIKIĆ.
22. II 1972. Poslije teške bolesti koju je strpljivo
podnosila umrla je IVA VERAJA.
27. II 1972. Poslije kraće bolesti u 77. godini
života umro je JOSIP BARBIR.
2. III 1972. U 80. godini života umro je VITO
ŠARIĆ. Pokopan je u Opuzenu.
5. III 1972. Poslije teške i duge bolesti u
Podgori je umrla IVKA GOLOB. Pokopana je na groblju Sv. Ivana u
Metkoviću.
15. III 1972. U 68. godini života od leukemije je umro u
dubrovačkoj bolnici IVAN DOMINIKOVIĆ
.
VJERUJEM DA OTKUPITELJ MOJ ŽIVI I DA ĆE U POSLJEDNJI
DAN USKRSNUTI IZ ZEMLJE.
S dopuštenjem crkvenih i redovničkih vlasti
Izdavač:
Župski Ured
Sv. Ilije Metković, Omladinska 25 telefon (058) 88-218
List »ISKRA«
izlazi povremeno
Glavni i
odgovorni urednik:
Fra Mario Jurišić
Naslovnu
stranu: Kristovo uskrsnuće izradio
Edo Petrić — Metković