Naša korizmena akcija »RAŠIRENE RUKE« posve je uspjela. Cijela je
bila usmjerena prema čovjeku ali ne onome o kome se ovo priča:
— Sofija Loren za svaki film dobije 600 milijuna lira.
— Marcello Mastroiani 150 milijuna lira.
— Federico Fellini 230 milijuna lira.
— Torero El Cordobes dobije za jednu koridu 10.000 dolara.
Aga-kan dobiva prigodom postavljanja za poglavicu toliko zlata
koliko je težak.
— Predsjednik Milanskog Intera nagrađuje momčad za pobjedu nad
Madridom 25.000.000 lira ...
Ne, mi nismo bili ni s ovima, a ni s onima u Francuskoj, koji su
potrošili za hranu svojih pasa 33 milijarde starih dinara. Mi smo
također bili protiv onih tisuća žena koje, da bi sačuvale svoju
bjelinu i ten lica, troše na svako kupanje 250 litara mlijeka.
Svoju molitvu, svoje žrtve i svoj dinar mi smo darovali drugoj
kategoriji ljudi. Dali smo onima koji i ljeti i zimi imaju isto
odijelo. Kojima je kaput poderan ili sastavljen od tisuću krpa.
Pružili smo pomoć onima kojima hlače nisu nikada cijele, a mjesto
dugmadi služi im žica ili probadača. Kupili smo svoj dinar za
zapuštene, neošišane, izgubljene, utučene... Mislili smo na one koji
žive bez osmijeha, radosti i života. Mi nismo htjeli pokraj njih
požuriti da ih ne vidimo kako se to obično događa i okrenuti svoju
glavu. Mi smo se baš tu htjeli zaustaviti i kazati njima i ostalima:
To su naša braća!
Mi smo mislili na 40 milijuna ljudi na svijetu koji umiru
godišnje od gladi. Gledali smo kako od 900 milijuna djece, 500
milijuna trpi glad. Zaustavljali smo se na činjenici da ima na
svijetu 15 milijuna gubavaca, 5 milijuna neizlječivih tuberkuloznih
bolesnika, 3 milijuna oboljelih od malarije ...
Sve nas je ovo potaklo da ovu Korizmu posvetimo ljudima koji žive
u blatu, hrane se otpacima, iz kanta i košara ili u dalekim zemljama
traže termite da napune svoj želudac...
I to nismo radili radi reklame da nas ljudi vide, hvale i o nama
govore. To smo radili jer smo ljudi, kršćani.
Mi moramo znati da se ne može ljubiti Bog, ako se ne ljubi
čovjek. To je zavaravanje. Čovjek ne može graditi naopako kuću.
Nikada se ona ne gradi od krova prema dolje, već treba početi od
temelja prema gore. Treba početi sa zemlje.
Ljubav prema bližnjemu, posebno onom u nevolji osnova je ljubavi
prema Bogu. Čovjek da može dobro hodati mora imati dvije zdrave
pokretljive noge... Inače to nije hodanje, to je šepanje, hramanje
ili skakutanje ...
Isto je tako u zapovijedima. Ljubiti samo Boga to je jedna noga
kojoj treba nadodati ljubav prema čovjeku. Tek tada smo potpuno
ljudi i kršćani.
No, ovo je samo početak. Ova akcija ne smije biti točka. Iako ne
ćemo imati više kutija u svojim kućama, ili specijalnih korizmenih
propovijedi o ovoj temi, ili izvanrednih predavača, mi moramo uvijek
ove ljudi imati u svome srcu. To je garancija da smo još dobri. To
je i sigurnost da smo na pravom putu. To je najbolji dokaz da smo
shvatili naše kršćanstvo koje je akcija, tempo i ljubav. Ljubav
prema Bogu i ljubav prema čovjeku.
Blagdan konačne Kristove pobjede
i nade u naše uskrsnuće...
Blagdan praznog groba i velikog Pobjednika nad suparnicom smrti...
Blagdan unutarnjeg veselja i raspje-vane ljubavi prema uskrslom
Kristu.
VELIKA KORIZMENA
AKCIJA RAŠIRENE RUKE
Naša
župa kroz zadnje četiri godine svake Korizme pokreće jednu
kršćansko-humanu akciju. Rade to i drugi vjernici širom svijeta.
Svatko želi da u danima Kristove muke učini nešto prema čovjeku i to
najpotrebnijem za kojeg je jednako tekla Kristova krv kao i za onog
koji sve posjeduje.
Ove
godine pokrenuli smo akciju RAŠIRENE RUKE. Željeli smo da naše
kršćanstvo stane na pravo mjesto. Htjeli smo pokazati da je naša
vjera akcija, a ne samo teorija. Odlučili smo pomoći gladnoj djeci
cijelog svijeta.
Da se
malo prisjetimo. 1971. god. naša Korizmena akcija se zvala: OBUCI
SVOGA BLIŽNJEGA. Kupili smo tada robu za siromahe, posebno za
nastradale u Dalmatinskoj zagori. Skupili smo nekoliko kombija robe
i odjeće i poslali onim najpotrebnijima.
Slijedeće 1972. god. pokrenuli smo akciju: OPERI SVOGA BLIŽNJEGA.
Tada smo sakupljali sapune i deterdžente i ostala sredstva za
pranje. To smo podijelili našim učilištima u Makarskoj, Zaostrogu i
Dubrovniku. Također smo dali i potrebnima u našoj Krajini.
Korizmena akcija 1973. god. zvala se: MISIJE ZOVU. Kupili smo novac,
žrtvovali se i molili za naše misionare u Zairu, Zambiji i Bengaliji.
Poslali smo oko 4,000.000 starih dinara ljudima koji vrše
najkršćanskiji posao.
Ove
1974. god. naša akcija se zove RAŠIRENE RUKE. Kutije koje smo
nabavili od »Karitasa« podijelili smo vjernicima koji su ih vrlo
rado ponijeli svojim kućama. Tu su oni stavljali svoj dinar koji su
donijeli na Cvjetnu nedjelju ponovno u crkvu. Bila je to suma od
nekoliko milijuna koja je dana teti Jeleni Brajša za njezine
»ljubimce«, i dipl. ing. Vladimiru Palečeku za njegov fond »GLADNO
DIJETE«. Naravno da nismo ni ovoga puta zaboravili naše misionare
kojima smo opet uputili naš mali novčani prilog.
Tko je Jelena Brajša?
Najbolje je da o tome priča sama: »Od ranog djetinjstva osjećala sam
ljubav i naklonost prema čovjeku kome je potrebna pomoć bilo duhovna
bilo tjelesna. Karitas, u kojem sada radim i kojega vodim, obuhvaća
sve vrste pomoći. To nije dijeljenje milostinje kako neki kažu.«
Malo se zamislila, vratila se časak u svoje djetinjstvo i onda opet
nastavila pričati: »Da vidjela sam jednu ženu, sirota, bez kaputa,
rat je tek završio... i dala sam joj svoj kaput... Ako čovjek daje
samo svoj suvišak, onda je to premalo. Ako se želi žrtva prikazati i
time pomoći bratu čovjeku, onda mora biti žrtva do kraja.
Nas,
obitelji Brajša, bilo je stvarno mnogo. Brojna obitelj. Otac
pravnik, braća... Ima svatko svoj kruh. Ja sam bila trinaesta. Mnogi
su mislili da nećemo preživjeti jer nas je mnogo. No, Bog je bio
medu nama!
JULIJA ŠUBARIĆ NAŠE KUMČE
Po
završetku srednje škole studirala sam teologiju za laike u Beču. Pripremala sam se za katehizaciju. Po povratku u domovinu
bila sam sretna kad mi je kardinal Šeper kazao: »Želiš li raditi kao
kateheta ili osnovati Karitas u biskupiji?« Nisam se dvoumila,
prihvatila sam osnivanje Karitasa. Danas je to velika organizacija
koja ima jasne ciljeve i bogatu prošlost.
Naš rad ima veliki raspon. Ljubav ne poznaje granice ni vjerske
ni teritorijalne. Podružnica smo Međunarodnog Karitasa pri
Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, a to znači da smo dužni
pomagati svim krajevima naše zemlje: katolicima, pravoslavnima,
muslimanima i drugima bez razlike.«
Teta Jelena mnogo radi. Nije njezin posao samo djeca koju
roditelji ostave na milost i nemilost. Ima ona i još mnogo toga sto
je čini velikom.
a) Pruža pomoć u mnogim oblicima, prvenstveno u obući i odjeći.
Novčana pomoć se šalje onim najugroženijim. Ako je u pitanju
ishrana, namještaj, stanovanje... daje koliko ima.
b) Gdje se pojave elementarne nepogode: požari, potresi, poplave
i druge nesreće, Karitas šalje svoju pomoć.
c) Karitas podržava vezu s invalidima i omogućava im jednom
godišnje ljetovanje na moru.
d) Teta Jelena i njezin personal posebno vodi brigu
o
bolesnicima grada Zagreba. Ona organizira Dan bolesnika u
zagrebačkoj katedrali i hodočašće bolesnika i staraca u Mariju
Bistricu.
e) Slijepima se posvećuje posebna pažnja. Svima koji znaju čitati
kupljeno je Brailleovo pismo i nabavljena je Biblija. I s njima se
organizira sastanak i vodi ih se u Mariju Bistricu.
f) Za siromašnu djecu grada Zagreba organizira dvotjedno
ljetovanje u Žumberak. Kroz ljetne praznike izredaju se četiri grupe
u svakoj 60-tero djece.
Naravno kruna svega Jeleninog rada jest sakupljanje male
napuštene, nezbrinute, ostavljene djece.
»Naša je dužnost brigati se za takvu djecu da opravdamo
Evanđelje, da dokažemo da smo kršćani. Kad bih gledala ovo kao svoju
službu ne bih stala ni 24 sata. Ovaj posao shvaćam kao svoju životnu
zadaću, kao svoj životni cilj.
Za novac ne bih mogla ovo raditi. Pomagam djeci iz ljubavi. Od
početka rujna 1970. god. do konca svibnja 1973. kroz naša su
prihvatilišta prošla 162 djeteta. Jedna djeca odlaze, druga dolaze,
treća ostaju trajno kod nas. Najmlađi od 3—4 dana do 6—7 mjeseci
smješteni su u Zagrebu na prvom katu biskupskog dvora. U Vugrovcu su
oni do dvije i pol godine. Tamo smo za njih i kuću sagradili.
Brigu za djecu dijele sa mnom moji pomoćnici. Osim medicinskog
osoblja i mojih djevojaka tu su i sestre karmelićanke, i po koja
mlada majka, ali rijetko... Jer ako ne voli svoje dijete kako će s
ljubavlju previjati tuđe?«
Teta Jelena skuplja, traži moli, prosi na sve strane. Veliki su
izdaci, mnogo se troši. Evo što ona veli:
»Sredstva? To je bolno pitanje. Mnogi se čude s čime ih izdržajemo. Djeca ne pitaju odakle, nego samo: daj! Pa, imam pomoći
od čitatelja Glasa koncila i ostalih revija i pomoć od naših radnika
iz inozemstva. Dakako, nemojte misliti da mi pomaže rodbina
djece ili majke. To je rijedak slučaj. Djeca su dugo kod nas dok nas
trebaju... Mi smo obitelj, zajednica. Tu djeca rastu i odgajaju se
dok ne steknu samostalnost, dok ne mogu sami Eto, imamo ih i u
osmoljetki!«
Eto
tako govori žena koja je odlikovana visokim crkvenim odlikovanjem
»Za Crkvu i papu«. Tako govori skromna, jednostavna, ali popularna
»teta Jelena« koja tepa, miluje i ljubi tuđu djecu kao svoju. Tako
misli ona koja veli: »Najteže mi je kad nisam u stanju prihvatiti
dijete iz bilo kojeg razloga jer nije bilo mjesta i sredstava.« Ona,
koja skuplja djecu po vratima, kolodvorima, crkvama ulicama...
sretna je da može nešto učiniti onima koji su prikraćeni roditeljske
ljubavi, uvijek radi viših ciljeva i ideala — iz ljubavi prema Bogu.
JELENA SA SVOJIM MALIŠANIMA
Jelena u Metkoviću
Za
vrijeme zimskih praznika o. župnik je pošao u Zagreb. Prvi mu je bio
cilj susresti se s tetom Jelenom i s njom razgovarati o njezinu
velikom radu. Prvog dana u društvu Pere Cvitanovića i Vlatka Petrušića nije se uspjelo s njom dobiti kontakt. Bila je zaposlena.
Uvijek je u pokretu. Svatko je zove, svatko joj telefonira ...
Ipak
drugog dana, baš kad je polazila na posao, kazali smo joj svoje
namjere. Bila je sretna. Nije imala vremena puno pričati, ali je
bila srdačna i uslužna. Odmah je shvatila u čemu je stvar. Naša župa
tražila je jedno dijete za KUMSTVO. To je obaveza da se za određeno
dijete plaća 50.000 st. dinara mjesečno. Pokazala je slike. Bez
odabiranja uzeli smo malu JULIJU ŠUBARIĆ koja je rođena 21. X 1971.
u hotelu u Zagrebu. Majka ju je ostavila, a sobarica donijela teti
Jeleni. Obećala je da će zajedno s malom Julijom doći u Metković za
treću Korizmenu nedjelju.
I
obećanje je održala. I došla je ona koja »nije glumica iako svoju
ulogu igra istinski, duboko i toplo, ljudski, kao da je rođena za
nju, jer se u njoj neponovljivo ostvaruje i potvrđuje. Neprekidno je
zastor dignut, samo što se glumci smjenjuju«. (Veritas)
Bila je
sretna i zadovoljna. Metkovćani su je s ljubavlju, kako se rijetko
viđa, dočekali i primili. Govorila im je o svojim problemima i
svojim akcijama. Ljudi su je gledali i divili se. Čudili se kako u
takvoj jednostavnoj i skromnoj ženi postoji tako veliki duh ljubavi.
Tri
puta je govorila narodu skupljenom u crkvi sv. Ilije. Uvijek je to
bilo »od srca srcu«. Uvijek zanimljivo i na visini. Uvijek kršćanski
i ljudski. Bez velikog fraziranja, ali s dubokim uvjerenjem.
I Treći
red okupio se poslije podne da je čuje. Bilo je i ostalog svijeta.
Svatko je želio što više saznati o njoj, njezinu radu...
U
pratnji o. Župnika Jelena Brajša je posjetila i sestre u Bijelom
Polju i održala im predavanje. Bile su oduševljene i ga nute. I mala Julija i Đurđa Mujić koja je vodila brigu na putu o maloj Juliji pošla je, jer su sestre željele vidjeti i Malu.
TETA JELENA, ŽUPNIK I JULIJA
JELENA — ĐURĐA — JULIJA
J
edan
veliki, doista umorni, ali sretni dan za našu župu. Dan blagoslova i
sreće da smo shvatili veliku ideju ljubavi prema bližnjemu, bez koje
nema ljubavi prema Bogu.
U
ponedjeljak smo je otpratili. Fra Mate ju je odvezao na dubrovački
aerodrom odakle je krenula za Zagreb. A mi smo sutra dan spremili za
njezine mališane: 12 vreća spanjaka, 7 vreća glavatog kupusa, 3
vreće kupusa-kelja, 5 vreća blitve. Ukupno 515 kg.
Odmah
ujutro nazvala nas je telefonski i zahvalila na svemu, a i mi smo
njoj, što se je toliko žrtvovala i rado se odazvala našem pozivu.
Tko je Vladimir Paleček?
Nekako
baš kad je završio studije. Siciliju je zadesio katastrofalni
potres. Neka su mjesta zbrisana sa zemlje, a mnogo ljudi, žena i
djece izgubiše živote. U to vrijeme 1968. god. rodila se u
Vladimirovu srcu ideja da treba pomoći djeci svijeta. Neka sam
priča: »Kad sam obišao sva ta mjesta, kad sam vidio stotinu
šatora koji su morali zamijeniti tople obiteljske domove, kad sam
vidio djecu bez roditelja, kad sam vidio djecu golu, bosu i gladnu
koja su se tiskala oko mene, došao sam na ideju da pokrenem jednu
akciju koja će imati za cilj pomoć djeci.
Tom
tragedijom bio sam jako ganut, jer to je tragedija najveća koju sam
do tada vidio. Tada sam u sebi rekao: Vlado, od sada ćeš raditi za
siromašnu djecu svijeta. Tako sam po povratku u Zagreb počeo
razrađivati ideju o osnivanju jedne organizacije kojoj nisam znao ni
ime.
Znao
sam samo jedno, da će osnovni cilj ove organizacije biti pomoć
ugroženoj djeci svijeta. I razmišljajući o najadekvatnijem nazivu,
došao sam do zaključka da organizaciju nazovem GLADNO DIJETE.
Onda
sam sastavio Rezoluciju Međunarodnog fonda »Gladno Dijete« i želio
sam da bude međunarodna, jer sam smatrao da je Jugoslavija premalena
da od gladi spašava djecu cijeloga svijeta.
Obišao sam cijelu Jugoslaviju, objasnio sam nizu uglednih ljudi moju
zamisao. Moram priznati da mi je bilo jako teško, jer mi mnogi nisu
vjerovali.«
Osnivačka skupština međunarodnog fonda »GLADNO DIJETE« održana je 4.
VI 1969. u palači Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u
Zagrebu. Prisustvovale su mnoge ugledne osobe. I generalni
Sekretarijat Predsjednika Republike daje podršku i želi mnogo
uspjeha. Još mnoge druge osobe poslale su svoje čestitke jer nisu
mogle prisustvovati zbog spriječenosti, ovoj skupštini.
I tako
se počelo. Novine su pisale, čestitke stizale, a s njima i pomoć.
Međunarodni fond »Gladno dijete« daje svoj djeci svijeta bez obzira
na rasu, boju kože, vjersku pripadnost, nacionalnost ili političko
uvjerenje. I tako postaje neka veza između bogatih i siromašnih. On
je neprestana opomena bogatima da se sjećaju poznate izreke: Nahrani
onoga tko je gladan, jer ako ga nisi nahranio, ti si ga ubio.
v. paleček s mudŽiburom rahmanom
Međunarodni fond »GLADNO DIJETE« dao je pomoć Biafri, Madagaskaru,
Bangladešu, Istočno-pakistanskim izbjeglicama, Sudanu, Tunisu,
Alžiru, Indiji, Palestinskim izbjeglicama i Libanonu, Afganistanu i
Somaliji, Maliju, Mauritaniji, Senegalu, Gornjoj Volti, Čadu, Nigeru,
Zambiji...
On je
davao, pomoć i u našoj zemlji: djeci postradalih rudara u Brezi,
Dalmatinskoj krajini, Jeleni Brajša za njezinu djecu u Vugrovcu,
Slavoniji i Baranji, Sloveniji, Kosovu, Cetinskoj i Cazinskoj
krajini... On pruža pomoć svima koji su potrebni.
I zato
dobiva priznanja. Svi ljudi širom svijeta bez obzira na političko
ili vjersko opredjeljenje daju podršku ovom fondu. Svi se oni dive i
poštuju ovu humanu akciju i preko dra Kurta Waldheima vele:
»Doprinos Međunarodnog fonda »GLADNO DIJETE« cijenimo kao pomoć
našem djelovanju i djelovanju drugih humanitarnih organizacija u
svijetu. Naše su nađe da ćete svoje djelovanje nastaviti i
proširiti. Toliko djece trpi radi pomanjkanja hrane, što je žalosna
slika našeg vremena. Mi i OUN smatramo da nema humanijeg rada od
pomoći gladnoj djeci.«
Najpotpunija informacija o radu ovog inženjera agronomije i njegovog
fonda »GLADNO DIJETE« jest knjiga »PUT HUMANIZMA JEST PUT MIRA«. U
velikoj opširnoj knjizi na 335 stranica vidi se ogromni rad na polju
pomaganja izgladnjeloj djeci svijeta kao i svim akcijama, radovima,
planovima ovog Međunarodnog fonda.
Početkom 1973. god. pojavio se i prvi broj vjesnika pod nazivom
»ZVONO MIRA«. Skromne, jednostavne i male novine, ali pune sadržaja
i ljubavi prema onima čija je budućnost svijeta, prema onima kojih
ima stotine milijuna »a nemaju nikakvih izgleda da postanu zdravi i
sretni ljudi«, (Anri Labuis).
Ing. Vladimir Paleček u Metkoviću
Naša
župska zajednica sv. Ilije u Metkoviću pozvala je g. Palečeka da bi
održao jedno predavanje o svom fondu »Gladno dijete«. U svom pismu
od 13. veljače 1973. god. on je pozdravio ideju i došao k nama 10.
ožujka 1973. god.
Bio je
krasan sunčan dan. Prvo predavanje je bilo u 8 sati ujutro. Crkva je
bila dupkom puna i to uglavnom mlađeg svijeta. Dragi gost je toplo i
lijepo govorio svoje utiske prilikom svojih posjeta ljudima koji su
ugroženi od gladi. Kazao je cilj ovoga fonda kao i razumijevanje sa
strane bilo u Domovini, bilo u inozemstvu.
Svijet je ostao ganut njegovim riječima koje su dolazile »iz srca
srcu«.
Na
koncu se o. župnik zahvalio Generalnom sekretaru u ime svoje župe
zajednice rekavši:
»Drago mi je da mogu izraziti svoju zahvalnost za ovakvo lijepo
predavanje i zahvalnost što ste se rado odazvali da dođete u naš
grad.
Kroz
četiri godine naših korizmenih akcija rijetko se tko tako spremilo
odazvao kao Vi, gospodine Vladimire.
U SRDAČNOM RAZGOVORU
Rad
na međunarodnom fondu »Gladno Dijete«, dostojan je pažnje, divljenja
i pohvale. Ali, to nije dovoljno. On mora i nama biti jedan
stimulans da već jednom shvatimo da kršćanstvo nije pasivnost i
nepomično gledanje, već aktivnost i ljubav koja nema i ne smije
imati granice."
Nitko, posebno kršćani, ne smiju biti mirni, dok ima i jedno dijete
gladno na svijetu. Nismo ni kršćani ni ljudi ako ne suosjećamo s
čovjekom u bijedi bez obzira na boju kože, vjeru ili političko
opredjeljenje. Kršćanin mora biti kozmopolita.
I
zato, mi svaku akciju pozdravljamo dolazila bilo s koje strane kad
je u pitanju humanizam. Mi prema svakoj držimo »RAŠIRENE RUKE«.
Poslije
predavanja mnogi su došli i pozdravili se s predavačem, izrazivši mu
zahvalnost za njegov dolazak u našu župsku zajednicu.
U 10.
sati ponovo je ing. V. Paleček govorio narodu. Doduše, sada ih je
bilo manje, ali uvijek intimno, osjećajno i ljudski.
Poslije
podne o. Župnik i Gost pošli su u Bijelo Polje kod sestara franjevki,
gdje je održano predavanje i davanje dia-filmova o situaciji gladi u
svijetu, posebno u Bafri i Sudanu. Sestre su bile oduševljene. Dale
su i svoj prilog za fond kao i fra Blago Karačić, njihov
dušobrižnik. Poslije predavanja sestre su se slikale zajedno s ing.
Vladimirom i isprativši nas, zaželjele sretan put i brzi povratak.
Navečer, ponovno puna crkva. Prikazani su dia-filmovi. Bio je red i
mir iako crkva puna. Stravični prizori svakoga su učinili da se
zamisli nad bijedom njegove braće koja trpi.
Na
koncu se Predavač zahvalio na pažnji i gostoljubivosti župljana,
upozorivši ih još jednom na solidarnost u ovakvo humanom pitanju —
pomaganja potrebnima.
U
ponedjeljak u 10.15 autobusom do Dubrovnika, onda u Zagreb,
otpratili smo Vladimira, zaželivši mu da što prije dođe ponovno u
našu sredinu.
Biskup msgr. Josip Arnerić u Metkoviću
Šibenski biskup o. Josip Arnerić, pokrovitelj je ove korizmene
akcije RAŠIRENE RUKE.
Vrlo
rado je prihvatio naš prijedlog da dođe i da održi jedno predavanje
o ljubavi prema bližnjemu. Nije mogao doći radi zauzetosti u
nedjelju, pa je došao u petak 29. ožujka.
Najprije je bio Put križa, a onda je o. Biskup držao sv. Misu preko
koje je propovijedao. Divno je govorio o našoj vjeri u Isusa Krista,
i o pomirenju i praštanju među sobom.
Narod
je ostao oduševljen riječima o. Biskupa, koji je oduševljeno govorio
Božjem narodu, koji se skupio, iako je bio radni dan, u velikom
broju.
Poslije
sv. Mise o. Župnik se zahvalio šibenskom biskupu na njegovoj
susretljivosti i pozvao svoju župu na pomirenje, što je i cilj ove
Sv. godine.
O.
Biskup sa svojim gostima zaustavio se na večeri u župskoj kući a
onda krenuo za Šibenik.
Bio je
to najljepši korizmeni petak. Dan, koji će ostati u sjećanju
Metkovćana, jer su vidjeli i čuli čovjeka, koji svojom pojavom i
svojom rječju osvaja, privlači i potiče na kršanskiji i ljudskiji
život.
Fra MARIO
U SVAKOM SIROMAHU
Bog
nije samo na nebu, On je i ovdje u svakom siromahu, kojega upravo
susrećeš.
Krist
je po svojoj patnji u svakom jadniku.
Krist
je u svakoj varalici, lopovu, lažcu ...
Vratite
ljudima samo njihovo ljudsko dostojanstvo.
Kad bi
se to učinilo, vjerujte mi, ni jedan od tih sakupljača dronjaka ne
bi učinio ono, što inače čini.
Abbe Pierre
* * *
Briga
za bogatstvo izjeda tijelo,
i skrb
za njim odgoni san.
Dnevne
se brige u san uvlače,
i teška
bolest ne da spavati
Sir. 31, 1—2.
SVETA GODINA
Povijesni dan
»Vjerodostojnija je predaja starih da se velika otpuštenja i
oproštenje grijeha daju onim (vjernicima) koji dolaze u časnu
baziliku Apostolskog prvaka u Gradu (Rimu). Stoga mi, koji prema
dužnosti svoje službe želimo i osobito nastojimo oko spasenja
pojedinaca, učvršćujemo i odobravamo — uopće i napose — sva takva
otpuštenja i oproštenja, te ih apostolskom vlašću potvrđujemo i
prihvaćamo, a također ih i obnavljamo i snagom ove istine
potkrepljujemo ...«
Tim riječima koje nam odaju stil srednjovjekovne rimske kurije,
počinje Bonifaeije VIII. tzv. »bulu«, tj. svečanu povelju »Antiquorum
habet fidem«. Njom je taj papa dana 22. veljače 1300. proglasio prvu
Svetu godinu u Katoličkoj crkvi.
U istom dokumentu točno se određuje vrijeme u kojem vjernici mogu
postići velika duhovna dobra. Utvrđuje se da se ubuduće svaka 100.
godina slavi i da vjernici tada dobivaju otpuštenje grijeha ako se
ispovjede, pričaste i pobožno pohode baziliku sv. Petra i Pavla u
Rimu.
RIM JE SREDIŠTE JUBILEJSKOG HODOČAŠĆA
Poslije, a i danas, pojavila su se razna zlonamjerna tumačenja o
uspostavljanju ove prve Svete godine.
Istina je da su vjernici i ranije dolazili u Rim jer su se već bili
pojavili razni pokornički pokreti u kršćanskom svijetu. Oni su ovim
hodočašćem povezivali ideju oproštenja grijeha i oproštenja od
crkvenih kazni. Sve je to bilo neka daleka aluzija na starozavjetne
oprosne, milosne ili jubilej-ske godine.
I zbilja, 1299. g. proširi se glas da će se ma početku novog
stoljeća dobivati veliki oprosti u bazilici sv. Petra. Narod je
nagrnuo. Papi nije ostalo ništa drugo, nego da se savjetuje s
kardinalima i da izda »bulu« kojom proglašuju Svetu godinu. Dakle,
nije »bula« došla »odozgo«, kako bi mnogi htjeli, nego »odozdo«.
Istina o novcu koji se tada »grabljama grnuo« ne može se sigurno
ništa utvrditi iako ga je sigurno bilo, ali se mora znati da je taj
novac pao u korist dotičnih crkava, a ne u papinu blagajnu. Također
je papa te godine uzeo svu brigu za zaštitu i prehranu tolikog
naroda koji je dolazio u Rim.
Više je bilo duhovne koristi nego materijalne. Glavna je bila stvar
duhovno dobro čitave Crkve, a to je obraćenje i popravak
Božjeg naroda.
To je povijest. Tako je započelo, tako je bilo 1300. godine.
Sadašnji trenutak
Već na blagdan Duhova prošle godine u svim crkvama svijeta službeno
je dan signal za široki pokret obnove, koji će doći do vrhunca u
ovoj 1975. godini u Rimu. Pavao VI je proglasio i otvorio Svetu
godinu.
U bazilici sv. Ivana Lateranskoga na svečanoj misi poslije Evanđelja
papa je kazao: »Proslaviti Svetu godinu znači naći novi način
života, nastojati oko preporoda našeg načina mišljenja kako bi se
nova kršćanska svijest oblikovala u svima nama.«
U Svetoj godini treba promijeniti svoje mišljenje. Treba sebe
oblikovati. Treba preispitati svoje stavove u vezi sebe, u vezi
našeg odnosa prema Bogu i prema čovjeku.
Mnogo prašine se nakupilo na naša srca i nema se čistih pojmova:
ljubavi, mira žrtve... Zagrizli smo u životnu materijalnost i
izgubili smo vrednote duha pred svojim očima. Grijeh kao da za nas i
ne postoji. Izbrisali smo ga iz svoga rječnika.
Sve je to potaklo naše biskupe da nam upute
poslanicu za Svetu godinu. Evo što vele: »Evo sad je vrijeme
milosno, evo sada su dani spasenja. Otvara nam se vrijeme i prigoda
da jače i zajednički razmišljamo o perspektivi života i smisla
opstanka, o kretanju povijesti i značenju svijeta, o dnevnim
planovima i djelima, o općem zlu i pojedinačnim propustima, o
stravičnim grijesima koji unose smrt u dušu, a kaos i pometnju
svijeta. Treba ispitati savjest i priznati grijehe mrske Bogu,
štetne za pojedince i pogubne za društvo. Treba čuti na dnu
nesretnog života poziv Očev na obraćenje i pomirenje kao što je to
čuo rasipni sin.«
ŽUPLJANI OKO MALE JULIJE PRED CRKVOM
POMIRENJE je uvjet da se sve to postigne. Sveti otac je objavio
godinu spasenja potaknut primjerom Isusa Krista koji je donio
pomirenje s Bogom i pomirenje s braćom. Mir je potreban a nema ga.
Biskupi vele: »Priznajmo koliko nam je potreban mir i izmirenje.
Nemir tolikih nesretnih duša i toliko nesređenih zajednica, ratni i
revolucionarni nemir, nemir i napetost između naroda i klasa, nemir
izvan i unutar Crkve, nemir i nesigurnost u životu i radu ...«
Mir je najpotrebniji. Nećemo razumjeti, shvatiti, a ni doživjeti
Svetu godinu ako ne učinimo nešto na ovom polju Pomirenja. Da to
postignemo moramo znati: Tko želi mir mora nešto zaboraviti, mora
oprostiti, mora preko mnogoga prelaziti...
Mir se ne stvara bez žrtve i praštanja. Mir nije obećan onima koji
govore da imaju pravo, nego onima »koji su progonjeni radi pravde«.
Prvu prepreku treba preskočiti u vlastitom srcu. Tko to ne učini
neće nikada postići mir duše i svoje nutrine.
Sveta godina imat će i »socijalno značenje«. Govoreći o tom
problemu, papa je rekao: »Treba ukloniti svaki egoizam, a najviše
tzv. »socijalni egoizam«. Niti je pravo, ni jedino, niti glavno
srušiti postojeće strukture, postojeće zakone i upravu. To je nekada
potrebno možda djelomično, ali kad bi se to i ostvarilo, život ne bi
bio bolji ako ne gori.
Novi egoisti nisu ništa bolji od starih. Potrebno je ostvariti
promjenu u dubini duše i srca. Treba otkloniti egoizam.
Naši planovi
Promjena mišljenja, pomirenje i socijalno značenje Svete godine bit
će i tri glavne preokupacije naše župske zajednice. Moramo učiniti
sve da ova Sveta godina bude plodonosna za nas, naše obitelji, naš
narod i cijelu Crkvu.
Na polju pomirenja s Bogom i s braćom nastojmo da nam ono »davanje
ruke« u crkvi bude stvarno, a ne samo fiktivno. Ne dozvolimo da u
ovoj godini ostanu »stari dugovi«. Treba to izravnati, poravnati.
Treba početi ispočetka. S Bogom pomirenje postići ćemo u kajanju za
svoje grijehe i propuste. Zato ćemo odrediti jednu nedelju u korizmi
da oma bude znak pomirenja i izmirenja u našoj župi. Moramo stvarno
pružiti »ruku pomirnicu« svima koji to žele. Treba prvu stepenicu
preskočiti u svome srcu.
Kad je Stefan Oszowski (ministar vanjskih poslova Poljske) bio kod
Svetog oca, pronijele su se glasine da bi papa mogao u Poljsku. Neki
komentatori smatraju da bi put u Poljaku bio uokviren u jedno veliko
papino hodočašće u slavna povijesna marijanska svetišta Evrope »u
duhu pomirenja«, što ga je papa postavio u proigram Svete godine.
Možda bi sveti Otac posjetio tom zgodom i Mariju Bistricu.
I naša župska zajednica učinit će tako nešto. Ona će organizirati
početkom svibnja hodočašće »Tragom Gospinih svetišta« u našoj
zemlji. To će biti pokorničko hodočašće Mariji da bi ona kao majka
isprosila našoj župi i našem narodu mir i slogu.
Na socijalnom planu? Čitava korizma bit će posvećena siromašnima,
bijednima, zapuštenima. Mi ćemo je nazvati »RAŠIRENE RUKE«. Molit
ćemo, žrtvovati se, skupljati priloge za najsiromašnije, za »GLADNO
DIJETE, KARITAS«. ... Obvezat ćemo se da ćemo uzeti jedno dijete od
sestre Jelene Brajša koje ćemo uzdržavati bar jednu godinu. Pokazat
ćemo da nismo egoisti, već altruisti, da računamo i na vertikalu, a
ne samo na horizontalu.
U ovoj plemenitoj ljubavi nećemo zaboraviti ni naše Misije ni
misionare kojima je također potrebna naša pomoć.
Eto, tako ćemo provesti ovu Svetu godinu. A onda postaji mogućnost
da ćemo poći u Rim gdje ćemo pohoditi bazilike apostolskih prvaka i
pomoliti se na njihovim grobovima.
I na koncu nemojmo gledati druge. Počnimo od sebe. Pomirimo se,
oprostimo, promijenimo svoje mišljenje ...
Postanimo razapeti ali s pjesmom na ustima. Budimo Božji
navjestitelji njegovog Evanđelja, pa ćemo tako postati »novi znaci
svetosti« u novoj Svetoj godini.
ŽUPNIK
UREDNIŠTVO »ISKRE« S JULIJOM I JELENOM
PAVAO GABRIĆ Andrijin
(1838-1924)
Uz 50. obljetnicu smrti
1. — 14. svibnja 1974. godine navršava se 50 godina otkada je Pavao
Gabrić, poznati i ugledni član roda Gabrića, život na zemlji
zamijenio boljim i ljepšim u vječnosti.
Pavao Gabrić nije bio izvanredna ličnost niti je imao nekih
izvanrednih odlika i sposobnosti. Nije učinio kakvih veliki i
zaslužnih djela koja bi mu davala pravo da se ubraja među velike
ljude svijeta ili našega hrvatskog naroda i da se o njemu piše. Ali,
kada se uzme u obzir da je on glavni dio života u 19. stoljeću
proživio u malenom i skromnom Metkoviću u kojem nije bilo ni velikih
poduzeća ni trgovina, kulturnih ustanova, škola itd., onda se,
uzevši te okolnosti može reći da je barem relativnih pojava izvan
prosjeka i da je prešao granice običnih radnika i seljaka koji su s
njime i oko njega živjeli u njegovo vrijeme i sačinjavali više nego
ogromnu većinu u Metkoviću. U ovom mjestu on se svakako nalazio među
malim brojem ljudi koji su bili najugledniji.
Mlađa generacija Metkovaca, Pavla Gabrića ne pozna ili je o njemu
jedva što čula. Još manje ga poznaju mnogobrojni doseljenici. Zato
je dobro, da se popularna »ISKRA« na nj osvrne i da ga preko ovoga
članka mlađi naraštaj upozna, a stariji osvježe svoju uspomenu na
nj.
NEŠTO O STARIM GABRIĆIMA U METKOVIĆU
Svakome je drago i želi, da što više znade o svojim starim pređima,
pa tako je sigurno drago i Gabrićima u Metkoviću. Da im ugodim i
izađem ususret toj želji, odlučio sam o Gabrićima iznijeti nekoliko
podataka, da na taj način upotpune svoje znanje.
U malom broju poznatih prezimena koja don R. Jerković spominje u 18.
stoljeću u Metkoviću jest i prezime Gabrić. U Metković su se
doselili kao Paci, a kasnije su se po nekome Gabri prozvali Gabrići.
Pod tim prezimenom završavaju 18. stoljeće i ulaze u devetnaesto.
Tako kažu pisani dokumenti, a tako potvrđuje i obiteljska tradicija.
Kao većina obitelji ondašnjega Metkovića i tako su se Paci-Gabrići
doselili iz obližnje Hercegovine za vrijeme ratova i bježanja ispred
Turaka.
Najstarije sačuvano »STANJE DUŠA« župe Metković koje datira okruglo
od 1800. g. donosi u naslovu tri imena kao nosioce za tri ogranka
prezimena Gabrić: Stjepan, Ante i Nikola. Koliko su bili međusobno
rodbinski povezani, da li im je zajednički bio otac ili djed, to
nije poznato, ali vjerojatno da su u nešto daljnjoj prošlosti
sačinjavali jednu obitelj.
Potomci Antini po ženskoj lozi (strani) još žive u Mostaru (Mikačić)
i u Češkoj (Grossi, Zamberlin), dok su muški potomci u Metkoviću
iščezli. Stjepanovi su potomci Gabrići koji žive pod nadimcima:
Zućevi, Tolije i Jožnovi. Svi ostali Gabrići potomci su Nikole. Oni
su u 19. stoljeću najbrojniji, kulturno najvažniji i ekonomski
najjači. Boravili su slično kao i danas većina Gabrića u dijelu
Metkovića koji se je zvao »KRAJ« i po tome nazivu kao i ostala
prezimena imali su zajednički nadimak KRAJ-esovci.
Nikola je poginuo u borbi s Turcima kod kule u Dračevu 1802. god. Osim
ženskih imao je pet sinova: Mate, Nikola, Gabro, Dujo i najmlađi
Andrija, rođen poslije očeve smrti. Braća Gabrići nisu se kroz dugi
niz godina dijelili nego su živjeli u velikoj obiteljskoj zajednici.
Po naravi su bili okretni i snalažljivi. Složnim zajedničkim radom,
dobrom upravom i štednjom, dolazili su do novca kojim su nakupovali
i stekli veliku imovinu i ugled. U početku su se uglavnom bavili
poljoprivredom, a kasnije i trgovi-nom. Iako ih je u zajednici bilo
mnogo nisu imali dovoljno radne snage, pa su osobito za sezonsko
obrađivanje morali uzimati tuđu. Uz različite kućne poslove držali
su stalne sluge ili sluškinje. Uz krave, ovce i svinje na osobiti su
način držali veliki broj konja. U obliku karavana po 30-40 konja
zajedno trgovali su sa susjednom Hercegovnom i Bosnom. Na sličan
način samo u nešto manjoj mjeri trgovali su i po neretvanskim
selima. Još i danas se je u Staševici sačuvala spomena na bogate
Gabriće iz Metkovića koji su za vrijeme suše i gladi na konjima
dogonili žito, obilazili siromašna sela Neretve, prodavali ga i na
taj način spašavali narod. Tako je godine 1972. u Metkoviću izjavio
.neki Ma-rević iz Staševice. Osim ovoga oblika trgovine Gabrići su u
Metkoviću imali razmjerno veliku trgovinu žitom, suknom, robom,
rukotvorinama, kućnim i poljoprivrednim potrepštinama itd.
Polovinom 19. stoljeća bogati kolektiv Gabrića poslao je zajedno
nekoliko svoje djece u više škole. Sigurno se znade da su dvojica
otišli u Sinj: Nikola i Petar, a drugi u Split: Jozo, Luka i drugi.
Po nekima bilo ih je devet, po drugma 11, a po trećima čak 14. To je
za ondašnji Metković bila neobična i velika senzacija. O tome
događaju ispjevana je i narodna pjesma. Dok je lađa s đacima plovila
niz Neretvu, u znak veselja sa glavice groblja sv. Ivana pucale su
maškule. Roditelji su djecu dobro opskrbili robom i hranom i dali im
da sobom vode svoga vlastitog kuhara. Od onih koji su učili u Sinju,
Petar je postao svećenik pod imenom fra Vinko, kasnije don Petar, a
od onih koji su učili u Splitu, svećenici su postali polubraća don
Jozo i don Luka. Fra Vinko je u gimnazijskim razredima sve ocjene
imao odlične. Da se usavrši, Uprava provincije presv. Otkupitelja,
poslala ga je u Beč gdje se osposobio za prof. franjevačke gimnazije
u Sinju. Umro je u Pirovcu 1914. god.
Neki su završili zanate koji su kolektivu bili potrebni: drugi su se,
stekavši dovoljno općenitog kulturnog znanja onog vremena, vratili s
više ili manje svršenih razreda svojim kućama, a neki su za vrijeme
školovanja obolili i umrli. Osim ovih koji su pošli u Sinj i Split
bilo je djece koja su išla na još veće škole u Bo-lognuiPadovu. Uz
mušku, braća su Gabrići, školovali i svoju žensku djecu što je u ono
vrijeme bila neuobičajena i rijetka praksa. Kao i danas tako je
sigurno i onda možda još i teže bilo djecu školovati. A školovati
više djece zajedno to je najbolji dokaz ekonomske snage obitelji
Gabrić.
METKOVIĆ, RODNI GRAD PAVLA GABRIĆA
Među čitavom ondašnjom generacijom kao izvanredno sposoban i
talentiran spominje se Klemo, sin Gabrin (1842-1882). Turska je
uputila molbu na austrijsku vlast u Beču, da joj pronađe i pošalje
jednog sposobnog činovnika za direktora pošte u Solunu i vlast ga je
našla. Bio je to spomenuti Klemo. Poznavao je dobro njemački i
turski jezik i kao takav bio je sposoban da preuzme taj važni i
odgovorni položaj.
Ekonomsko jaki i školovani Gabrići, braća i rođaci isticali su se i na
političkom polju među ondašnjim obiteljima u Metkoviću, te se
probili na prvo mjesto. Bili su glavni predstavnici i glavna vodeća
i borbena snaga narodne stranke u Metkoviću.
Prigodom izbora u Metkoviću god. 1869. makarski kotarski poglavar
autonomaš Barbieri za nastale nerede optužuje narodnjake, koje su
vodili braća Gabrići.
Na općinskim izborima 1871. god. u Metkoviću je konačno pobijedila
narodna stranka. Za prvog načelnika izabran je Ivan Gabrić. Za
vrijeme prvog općinskog sastanka pristupio je Ivanov stric, starina
Andrija, čestitao i novoj upravi zaželio bolju budućnost.
Za vrijeme hercegovačkog ustanka, u Metković je pribjeglo preko 16000
ljudi i preko 2.500 kom. stoke. Da se pomogne izbjeglicama, u
Metkoviću je formirao posebni ustanički odbor kojemu je bila svrha
da za ustanike i izbjeglice prikuplja priloge u znak podrške i
pomoći. Na čelu odbora nalazio se načelnik Ivan Gabrić.
Metković se nalazio neposredno uz granicu s Turskom. Da ratno stanje
ne iznenadi njegove stanovnike trebalo ga je zaštititi od
eventualnih turskih napadaja. U tu svrhu osim pomoćne vojske koju je
organizirala općina u Metkoviću, došle su dvije čete regularne
vojske. Za potrebe stanovnika i ranjenika trebalo je naći zgodne
prostorije i u njima urediti bolnicu. Te je prostorije uprava vojske
našla u kući Pavla Gabrića, sada Dubrovačka ulica broj 40. Poslije
odlaska vojske u kući je uz ostale sitnice ostao veliki broj boca
(flaša) vjerojatno od pečene gline koje su služile za vruću vodu da
se njome griju bolesnici (kao današnji termo-fori). Na boci se
nalazi pečat: SELTERS — AUGUSTA VICTORIA SELTERS A. D. LAHN (NASSAU)
GERMANY.
Iz svega što je gore izneseno vidi se da se obitelj Gabrić dok je bila
u zajednici, a i kasnije poslije diobe u razdoblju od 1840. do 1900.
godine nalazila na vrhuncu svoje moći i ugleda. Poslije u Metkoviću
oni gube svoj prioritet i ustupaju mjesto drugim obiteljima, koje
preuzimaju njihovo vodstvo i ulogu ekonomsku, kulturnu i političku.
Kako je u ovom kratkom članku prikazana obitelj Gabrić, bilo bi dobro
i poželjno da se na sličan način obrade i druge stare ugledne
obitelji Metkovića kao na pr. Gluščević, Veraja, Dominiković i td.
Ovi bi povijesni fragmentarni prikazi dobro došli i puno pomogli da
se s vremenom uzmogne napisati što potpunija povijest Neretve i
Metkovića.
Pavao Gabrić bio je po redu treće muško dijete u svoga oca Andrije
(1802—1875). Osim njega otac je imao još petero muške djece:
Andriju, Petra (fra Vinko - don Petar), Duju-Filipa, Matu i Juru
(blizanci) i tri kćeri: Katu, Ivu (Đovana) i Jurku-Matiju.
Ovdje prelazimo preko ostale djece Andrijine, a odlučili smo se
zaustaviti samo na sinu Pavlu. Da se dobije što vjernija i
preglednija slika o njemu, mi ćemo ga na temelju dokumenata i
sjećanja opisati kakav je bio kao rodoljub i Hrvat, kako je bio
intelektualno naobražen, zatim kakav je bio kao vojnik, posjednik i
vjernik.
HELGALANSKI JUNAK
2. — Iz djetinjstva Pavla Gabrića nemamo nikakvih podataka ni
sjećanja. Svakako se znade, da se rodio u jednoj patrijarhalnoj
hrvatskoj i radikalno katoličkoj obitelji. Može se s pravom
pretpostaviti da je u takvom ambijentu primio duboki i pravi
kršćanski odgoj koji je odigrao vrlo važnu ulogu u cijelom njegovu
životu.
God. 1845. u Metkoviću je otvorena Osnovna škola sa devet razreda.
Pavlu Gabriću je tada bilo sedam godina i on je bio podložan obavezi
da se u školu upiše i da je iz godine u godinu redovito pohađa. Iz
odličnih ocjena brata Petra može se zaključiti da je i Pavao bio
prirodno nadaren i da je osnovnu školu završio sa vrlo dobrim
uspjehom. Ovakav uspjeh dao je povod roditeljima da ga kao i ostalu
djecu iz obitelji pošalju na više škole u Splitu. Prema rodbinskoj
tradiciji u nadbiskupskoj gimnaziji u Splitu završio je samo jedan
razred, a onda je školovanje morao prekinuti, jer mu je brat teško
obolio. Vratio se kući i dalje pomogao u kući i u poljoprivredi. U
tome zanimanju, osim razdoblja služenja u vojsci, ostaje sve do
smrti.
3. — Kao i svaki drugi vojni obveznik tako je i Pavao Gabrić za
vrijeme Austrougarske služio propisano vrijeme u vojsci. Služio je u
mornarici kao mornar III. klase, a služio je i u kopnenoj vojsci kod
22. pješadijske regimente.
U aktivnoj vojsci služio je nešto više od 8 godina, a u (rezervi oko
2,5 godine. Ukupno 10 godina i 8 mjeseci. Iz vojske je otpušten 1. I
1870. To potvrđuje sačuvani dokument — otpust iz vojske izdat u
Puli. U njemu se još kaže da je potpuno zadovoljio sve zakonske
propise i da ga se za unaprijed trajno rješava i oslobađa svih
vojnih dužnosti. Posebno ga se hvali radi reda i vojne discipline i
preporučuje da mu se radi velikih vojničkih zasluga izlazi ususret u
svim njegovim molbama. Na kraju se dokumenta hvali njegova hrabrost
u pomorskoj bici kod Helga-landau između Austrije i Danske 1864.
Osim toga sudjelovao je u kopnenoj bici kod Solferna 1859. i
pomorskoj bici pod Visom 1866. godine. Za vrijeme ove bitke borio se
na oklopnjači Kaiser Max. Za hrabro sudjelovanje u sve tri bitke
dobio je odlikovanja koja se vide na prsima njegove slike. Njegovo
junaštvo bilo je u Metkoviću i okolici opće poznato, pa je dobio
popularni naslov: »Junak od Helgalanda i Visa« koji je njegov sin
Pero često i s ponosom isticao i spominjao.
Na 50. godišnjicu Viške bitke 1916. god. stavio je na prsa svoja
vojnička odlikovanja i često pred članovima svoje obitelji i u
večernje doba za vrijeme odmora pričao o svojim ratnim doživljajima
i uspjesima, a na osobiti način iz bitke pod Visom. Njegova
odlikovanja dugo su se čuvala kod njegovih nasljednika. Za vrijeme
II. svjetskog rata negdje su se zabacila i izgubila.
4. — Pavao Gabrić nije imao višu intelektualnu naobrazbu, ali se može
reći da je prema prilikama onoga vremena osobito u mladim godinama
imao osrednju naobrazbu koju je dobio u osnovnoj školi i gimnaziji.
Svoje znanje nadopunjavao je privatnim učenjem i čitanjem stručnih
školskih knjiga i popularnih izdanja posebno s područja
poljoprivrede. Njemački je jezik dobro naučio za vrijeme
desetgodišnjeg službovanja u vojsci, a talijanski je naučio nešto u
svojoj obitelji, usavršio za vrijeme školovanja i čitanjem nabožnih
knjiga na talijanskom jeziku. Talijanski je govorio
književno-toskanskim narječjem. Kada je god. 1875. Franjo Josip I.
došao u Metković s njime je razgovarao na talijanskom. Svjetske i
političke događaje u ondašnjoj Austrougarskoj monarhiji pratio je
čitajući redovito: L'osservatore Dalmato — Narodni list i Pučki
list. U vrijeme buđenja nacionalne svijesti u drugoj polovici
prošloga stoljeća u Neretvi, slijedio je politiku i borio se na
strani svojih plemenjaka Gabrića koji su konačno i pobijedili. Kao
član primao je sva izdanja društva sv. Jeronima. Volio je čitati
knjige nabožnog sadržaja.
Još u godinama poslije II. svjetskog rata mogle su se u potkrovlju
kuće vidjeti pojedine knjige duhovnog sadržaja i molitvenici na
talijanskom i njemačkom jeziku kojima se on nekada služio.
5. — Pavao Gabrić oženio se god. 1866. Žena mu je bila Matija Bebić iz
Vratara, sestra Petrova sa nadimkom »VELIKI«. S njome je imao dva
sina: Nikolu i Petra. Žena mu je još mlada obolila od tuberkuloze i
malo vremena poslije drugog porođaja umrla. Drugi se put oženio
Jelom Sočivica (Vranić) ali s njome nije imao djece.
Dok se njegova obitelj nalazila još u zajednici, Pavao je zajedno sa
rođacima Ivanom i Nikolom vodio obiteljsku trgovinu. Radi nastalih
nesuglasica on je kasnije istupio iz vodstva, a za svoj udio poslije
istupa dobio je sporazumnu nadoknadu u novcu.
Poslije smrti oca Andrije († 1873.) preuzeo je potpunu upravu u svojoj
obitelji. Diobom kolektiva dobio je preko oca razmjerno malo
obradive zemlje. Da taj nedostatak nadoknadi preuzeo je da u
kmetskome odnosu obrađuje veliki kompleks zemlje u Jerkovcu nazvan
po domaću »Fratarske zemlje«, vlasništvo franjevačkog samostana u
Zaostrogu. Između dva rata taj posjed kupila je obitelj Talajić.
UZORNI RADNIK
6. — Pavao Gabrić po prirodi je bio radišan i štedišan. Na različite
načine dobiveni novac nije olako razbacivao, nego ga je skupljao i
onda kao i njegov otac u roku 20-30 godina kupovao po koju česticu
zemlje bilo vinograd, oranicu, livadu, vrt itd. Dok su kupoprodajni
ugovori bili potrebni pomnjivo su se čuvali. Poslije rata više se
nisu čuvali i počeli su se rasipati i nestajati. Posljednji ostaci
tih ugovora sada se nalaze u arhivu franjevačkog samostana u Sinju.
Kupovanjem zemalja Pavao Gabrić stalno je povećavao fundus svoje
obitelji i na koncu je sa poljoprivrednog gledišta imao sve ono što
je bilo potrebno njegovoj mnogobrojnoj obitelji: žito, sijeno,
blago, drva, voće, povrće, vino, rakiju, prošek itd. Povrća je imao
više nego je obitelji bilo potrebno. To posebno vrijedi za vino i
druga alkoholna pića. Da ta pića lakše rasproda podržavao je
trgovačke veze s Trstom i Splitom i drugim mjestima Dalmacije. Iz
prodaje ovih artikala dolazio je do novca koji mu je bio potreban za
dobivanje različitih industrijskih i prehrambenih artikala kojih u
obitelji nije imao. Posjedovao je prostrane štale za konje i goveda,
ozidani svinjac s ispred ozidanim dvorištem, konobe za vino i vinsko
posuđe, gospodarske prostorije za žito i druge prehrambene artikle,
kokošinjac, pčelinjak itd.
Posjedovao je kompletno sve gospodarske sprave i alate kao: karove,
plugove, mreže za ribu, lajac za prijevoz, tri kotla za pečenje
rakije, burat za vijanje i čišćenje žita, polivače, sumporače, pumpe
za vino i vodu, drveni turanj za grožđe ogromnih razmjera. Zatim
kovački, postolarski i drvodjeljski alat...
U njegovoj obitelji prerađivalo se saće u vosak, koža u oputu, a stari
istrošeni materijal rezao se u tanke krpe od kojih su se tkali
tapeti za pod i pokrivači za krevete.
Ukratko rečeno: on je kao napredni posjednik i veliki vinar za kakova
su ga smatrali svi znanci u Metkoviću i po Neretvi imao sve svoje i
ujedno se bavio svim i svačim da svoju obitelj što više ekonomski
podigne. I doista to je i postigao. Njegova se obitelj za života
ubrajala među najveće i najjače posjedničke kuće u Metkoviću.
Godine 1905. dotadašnju prizemnicu, sada Dubrovačka 40, podigao je za
još jedan kat i na svakom uredio po jedan četvero-sobni komforni
stan za stanovanje uglednih činovničkih obitelji u Metkoviću. U tu
svrhu služili su sve do 1925. god. Da dobije dovoljno prostora za
sve brojniju svoju obitelj, god. 1907. uz glavnu stambenu zgradu
podigao je novo krilo u pravcu istoka. Ispred kuće napravio je
gustirnu, a uz dvorište s desne i lijeve strane od ulaza krušnu peć,
WC, praonicu, drvarnicu i ostale nus-prostorije.
God. 1910. na suprotnoj strani Metkovića započeo je novu stambenu
zgradu, ali je radi ratne zategnutosti nije dovršio (Orašina br. 2).
Godine 1912. napravio je dvije obiteljske grobnice od bračkog kamena.
Manju iza crkve sv. Ivana prema istoku i veću na jugozapadnoj strani
groblja s velikim monumentalnim križem u kojoj je prvi pokopan.
Svršetak rata dočekao je u 78. godini života. Još je pomalo kućom
upravljao, ali uz najbolju volju i želju dalje nije mogao i upravu
je prepustio sinu Petru. Ali, i dalje nije prestao raditi. Kako se
naučio u mladosti tako je i slijedio kroz cijeli život sve do duboke
starosti. Pa i onda kad je već bio potpuno iznemogao i nije mogao da
radi teže poslove u polju, uvijek je ponešto radio u konobi i
dvorištu. Za njegovu radinost simptomatična je ova osobitost:
nerijetko se znao dignuti i po dva sata prije od ostalih u kući dok
je još bio mrak i da mu se vidi po noći nosio bi sobom feral da u
njegovu svijetlu može raditi.
CRKVA SV. ILIJE U METKOVIĆU
REVNI KATOLIK
7. — Najljepša odlika Pavla Gabrića jest što je on srcem i dušom bio
pravi i temeljito izgrađeni vjernik — praktični kršćanin. Kao što je
s jedne strane bio zaljubljen u svoju poljoprivredu, tako je s druge
strane bio zaljubljen u svoje kršćanstvo, kršćanske dužnosti: sv.
misu, svete sakramente, različite pobožnosti, osobito Velike
nedjelje u kojima je od početka do svršetka aktivno sudjelovao.
Posebno je volio kao i ostali Metkovci crkvu sv. Ilije. Kod njezine
gradnje pomagao je novcem i radnom snagom. Kroz cijeli život bio je
član Društva Presv. Sakramenta. Zatim za više godina crkovinar —
član crkvene uprave. Svoje vjerske dužnosti nije vršio onako iz
običaja nego svjesno i iz uvjerenja. Nije ih vršio samo kad je bilo
lijepo vrijeme ili kad se dobro osjećao nego doslovno uvijek i u
blagdane zapovjedne kao i u one koji su nekada zapovjedni. Uvijek je
prisustvovao svetoj Misi, kao i svaki član njegove obitelji. Svi
stariji išli su obavezno na Misu u 10 sati, a mlađi i djeca na malu
u 8 sati. Nadalje je prisustvovao nedjeljnoj pobožnosti poslije
podne, u svim procesijama i drugim obredima preko godine. Svakome je
bez razlike išao u sprovod i u njemu sudjelovao kao pjevač. U crkvi
je pjevao preko svete Mise. Posebno se može istaknuti da je pjevao
poslanicu sve do svoje 80. godine i rijetko je dozvoljavao da ga
netko zamjeni. Imao je vrlo lijep i milozvučan glas kojega su
prisutni slušali rado i s duhovnim užitkom. Posebno je ganutljiv
imao glas kad bi na Veliki Petak zapjevao: Prosti, Gospodine, puku
svome prosti...
Kad je jedan stranac prisustvovao procesiji na Veliki petak oko god.
1920. izjavio je da mu se obredi neobično sviđaju, a onda je nadodao
da mu se neobično svidio jedan stari pjevač, a to je upravo bio
Pavao Gabrić.
Vrlo mu je bilo teško pri srcu kad je ostario, pa nije mogao ići na
svetu Misu. Jedina mu je još ostala utjeha slušati milozvučna zvona
sv. Ilije čiji je glas više volio nego svih crkava cijeloga svijeta.
Običnih dana nije išao u crkvu, ali i u obične dane uvečer je molio sa
svojom obitelji. Kad bi se većina ukućana skupila, svi bi klekli u
prostoriji gdje se jelo i tu bi se pred starom umjetničkom slikom
B.D.M. na platnu, svetinjom njegove obitelji, izmolio ružarij i
litanije Gospine, a onda bi se tek sjelo o štalu za večeru.
Kad god je bio prisutan predvodio je molitvu prije jela, a kad bi
zvonila »Zdravomarija« nije prepustio da izmoli »Anđeoski pozdrav«.
U vrijeme prije I. svjetskog rata u Crkvi je bilo osim nedjelja i
zapovijedanih blagdana još i svetkovina poluzapovednih. Kao
uzor-kršćanin išao je uvijek i na jedne i na druge. Naravno da su mu
svetačni dani ometali i skraćivali vrijeme potrebito za rad, pa je
koji put u šali znao dobaciti da bi sve zapovjedne svetkovine preko
godine trebalo prebaciti u zimu kad se ne može raditi.
8. — I tako se u životu P. Gabrića skladno izmjenjivao rad i kršćanski
život i on se malo pomalo kao stinj istrošio, gorio i dogorio.
Svakim danom gubio je snagu i žvotni elan. Više je puta od slabosti
pao, ali mu nije bilo drago da mu netko pomaže da se digne. Nije
htio dati na znanje da je ostario i da više ne može raditi.
Pisac ovih redaka odlazeći u gimnaziju u Sinj god. 1923. došao je u
djedovu sobu i u krevetu ga je pozdravio, ne bolesna, nego više
iznemogla i iscrpljena. Kad se slijedeće godine povratio u Metković,
u obitelji je našao veliku prazninu jer se djed Pavao već dva
mjeseca nalazio u vječnosti.
Iza sebe je ostavio mnogobrojnu obitelj: sinove i unučad. Od njih su
dvojica još kao djeca umrli, tri ženske su bile udate, a još ih je u
obitelji bilo na okupu 20-ero. U ovom broju nalazili su se onda
kandidati, a sada svećenici o. Ante u Indiji i fra Nikola (Andrija)
u Sinju.
JEDNOSTAVAN ALI POŠTEN
9. — Pavao Gabrić imao je u svojoj obitelji veliki autoritet. U svemu
je vodio glavnu i odlučujuću riječ. Svima je zapovijedao ne samo
djeci, nego i odraslima. A s njihove strane svak je šutio i slušao.
Svatko je u obitelji prema njemu imao poštovanje, ne samo dok je bio
u naponu snage, nego i kasnije kad je ostario. Sinu Nikoli bilo je
57 godina kad mu je otac Pavao umro, a iz časti i poštovanja prema
njemu nikada nije pred njim pušio.
U svakodnevnom životu bio je jednostavan i skroman i u hrani, piću i
svim životnim zahtjevima. Pušio nije, a nije bio podložan bilo
kakvim vicijama i nastranostima. U radne dane nosio je obično
radničko odijelo i crvenu kapu, a zimi kabanicu sa kukuljicom od
smeđega sukna. Na nogama je redovito nosio opanke sa terlucima, a
cipele kad je bilo blatno i kišovito, te u svetačke dane. Kao i
svaki vjernik tako je i on nedjeljom oblačio svečanije odijelo.
Preko obične košulje stavljao je po ondašnjem običaju »KAMIZET« to
je bio samo prednji dio košulje od bijeloga platna sa pucama i
ogrlicom oko vrata. Čitav je bio inkolan i ispeglan tako da se
svijetlio. Pod stare dane počeo je taj mali luksuz zanemarivati.
Ukućanima se to nije svidjelo i počeli su mu radi toga prigovarati.
»Kome je krivo, neka na me ne gleda«, tako bi odgovorio svojim
kritičarima.
Narodna riječ »poštenjačina« mogla bi se na nj primijeniti u potpunom
i pravom smislu riječi. Svakom je velikodušno izlazio ususret
pozajmljujući poljoprivredni alat i prevozna sredstva. Bez ikakve
poteškoće ljudima je pozajmljivao novac bez svjedoka i potvrda,
jednostavno u četiri oka. A što je najpohvalnije nikada za
uzajmljeni novac nije tražio kamata. Radio ovih odlika bio je u
narodu pojam čestita i poštena čovjeka.
Unuka M. Popović upitana za mišljenje o pokojnom djedu nije ništa
našla što bi mu prigovorila nego da je bio strog i oštar.
Psovao je samo pakao, a najobičnija kletva mu je bila »sveca--leti«.
Svoj rodni Metković je volio, a posebno svoj rodni KRAJ, ali ipak
bilo je u Metkoviću jedno mjesto koje nikada nije volio, a to je
bila »Pjaca«. Kad god je prelazio na drugu stranu Metkovića, ako je
ikako bilo moguće prošao bi gornjim putem, ali nikada preko pjace.
Da se njegova obitelj lakše razlikuje od ostalih Gabrića dobila je i
nosila po njemu nadmak Pavlovi.
Opisane ili samo spomenute odlike koje su mi o Pavlu Ga-briću
ispripovijedali njegovi nasljednici, razlog su da ih ovdje iznosimo
i da ih »ISKRA« kao vjerski list obajvi i Pavla Gabrića stavi za
uzor sadašnjem naraštaju.
GROBLJE NA KOME POČIVA PAVAO GABRIĆ
10. — Uspomeni Pavla Gabrića mještani i okolina Metkovića časno su se
odužili. Kako je već rečeno on je bez razlike svakome išao u sprovod
pa je i svatko bez razlike došao na njegov. Očevici kao i oni koji
su prisustvovali tvrde da je sprovod Pavla Gabrića bio u doslovnom
smislu veličanstven, razumije se u lokalnom relativnom smislu riječi
i da Metković do tada u svojoj povijesti nije vidio toliki sprovod.
Već su prvi bili na pijaci a zadnji kod njegove kuće žalosti. Kako
se svakome časno zadužio, tako mu je svatko časno uzvratio. Za
života je preporučio ukućanima da ga mrtva prenesu gornjim kraćim
putem do crkve sv. Ilije, a ne preko pjace. Na sreću nije bila
dužnost da mu se toj želji udovolji. Sprovod je najbolje pokazao
koliko je Pavao Gabrić bio poznat, ugledan, cijenjen i poštovan od
svakoga i kao dobar Hrvat, dobar građanin, dobar kršćanin i
prijatelj.
Ovim člankom o Pavlu Gabriću, prigodom 50. godišnjice njegove smrti
želio sam se kao potomak odužiti njegovoj časnoj uspomeni i u znak
zahvalnosti, jer sam uvjeren da je vjerski i ekonomski ambijenat i
atmosfera koju je on u svojoj obitelji izgradio, u najvećoj mjeri
utjecala na moju svećeničku karijeru i mnogo doprinijela ugledu
njegove djece i nas njegove unučadi i praunučad!
Ovim člankom želio sam dati poticaj drugim pojedincima da na sličan
način otmu zaboravi i druge osobe s područja Neretve, koje su se na
bilo koji način isticale na vjerskom, nacionalnom ili znanstvenom
polju.
Latinska poslovica kaže: Scripta manent. Sto se samo reče, to vjetar
odnese i brzo se zaboravi, a što se napiše to trajno ostaje. Ako se
ovaj prijedlog prihvati i u praksu provede onda će mlađim
naraštajima trajno biti poznati životni ideali i pohvalna djela i
dobra svojstva njihovih otaca. Oni će se na njima nadahnjivati i oni
će ih slijediti. Daj, Bože, da tako bude!
BILJEŠKA:
Kod izrađivanja ovoga članka koristio
sam knjige: I. Smoljan, Neretva, publikaciju »Razvitak« 1947—1937,
knjigu »Stanje duša« župe Metković, kataloge franjevačke gimnazije u
Sinju. A najviše sjećanja starijih unuka i unučadi potomaka Pavla
Gabrića.
Fra Nikola Gabrić — Sinj
... Ja sam sažalijevao nas civilizirane fratre i ostale ljude. Ne zato
sto je pršut bio izvanredan, a i uštipci.
Meni se dalo na razmišljanje, kako civilizacija sa svojim čašama,
stolovima, stolnjacima, tanjurima ... pulverizira čovječanstvo.
Naime sve starinsko išlo je da sjedinjuje.
Bukara je išla od usta do usta, pa i društvo pretvarala u jedna usta.
Pršut je išao od ruke do ruke i svatko bi odsjekao koliko mu treba.
I tako sve.
A starinska pura s mlijekom? Jedan čanjak na siniji, a svi oko sinije
imaju jednu kašiku, i po jedna usta, pa koliko tko uhvati. Ako ne
pobrzaš nitko ti nije kriv. Sve je starinsko išlo za spajanjem i
sjedinjavanjem ljudi.
Tako se rodilo i kolo u kojem igraju svi zajednički. Tako se rodila i
stara pjesma koju pjevaju svi zajedno. Što glasnije i složenije to
bolje.
Poslije toga su došle starinske zadruge od 80 i više čeljadi živjele
skupa i nisu se dijelile, a danas otac, majka i sin, pa ih previše i
dijele se. Svatko ima svoj tanjur i izgleda mu da drugi ima više na
njemu . . .I dijele se ...
(»MIR I DOBRO«, 1974)
Stota obljetnica
crkve sv. Vlaha u Stonu
(1873-1973)
Prolazeći kroz gradić STON, na poluotoku Pelješcu, odmah vam pada u
oči impozantna građevina župske crkve Sv. Vlaha koja kao da čuva
stražu spomenutom gradiću, jer se nalazio na ulazu u Ston s istočne
strane. Podignuta je na mjestu bivše stonske katedrale, nedaleko
tvrđave zvane »Veliki Kašito«.
Sigurno malo tko od prolaznika zna da je ovo treća crkva sagrađena
na istom mjestu. Prve je dvije srušio potres god. 1667 i 1850. a i
ova sadašnja je bila dvaput oštećena potresom i to god. 1927. na 14.
veljače kada je bio pao kameni zvonik sa zvonima i porušen krov, te
god. 1962. kada je stradalo Makarsko primorje te zapadni dio
poluotoka Pelješca. Teren je, na kojem se crkva nalazi, močvaran.
Dne 16. prosinca 1973. god župska zajednica Ston proslavila je 100.
godišnjicu sagrađenja ove crkve. Ovu je svečanost svojim dolaskom
uzveličao i naš omiljeni otac Biskup Dr. Severin Pernek koji je toga
dana održao svečanu Koncelebraciju s prisutnim svećenicima i uz
veliko sudjelovanje vjernika ne samo naše župe Ston, već i okolnih
župa Malog Stona, Ponikava i Dola. Lijepi zimski dan omogućio je da
je svečanost dobro uspjela na opće zadovoljstvo.
CRKVA SV. VLAHA U STONU
Prohujalo je eto jedno stoljeće od kada je sadašnja crkva bila
blagoslovljena i u njoj po prvi put prikazana Sveta Misa.
Novosagrađenu je crkvu blagoslovio dne 7. prosinca 1873. g. tadašnji
dubrovački biskup Msgr. Ivan Zaffron rodom iz Korčule, a u Stonu je
tada bio župnik-dekan preč. don Pero Bačić, također rodom iz Blata
na Korčuli Iza dugih i napornih pripremnih radova te uz mnoge
poteškoće i dugogodišnje čekanje, blagoslovljen je i postavljen za
novu crkvu prvi kamen 12. svibnja 1872. god. uz veliku radost i
oduševljenje vjernika koja su nakon tolikih godina iščekivanja
željeli da se crkva sagradi. Radovima gradnje rukovodio je ing.
Ferdinard Meyer. Predviđeni su radovi izgradnje bili ugovoreni uz
cijenu od 16.914,60 fjorina, ali je nakon obavljenih radova
ustanovljen deficit od 2.473,32 fjorina te je zapravo građa zapala
18.387,92 fjorina. Taj je novac dala država, odnosno vlada u Beču.
Za vrijeme skoro od 28 godina — dok se je sagradila nova crkva —
služba Božja se odvijala u kapeli Imena Isusova u Stonu koju su od
1673. sagradila braća Bratovštine Presvetog Sakramenta u Stonu. Tu
su bile prenijete i stvari koje su pripadale staroj crkvi kao i
slike, kipovi i ostale stvari potrebne za bogoslužje.
Zaista možemo zamisliti kakova je radost i veselje bilo među
vjernicima u Stonu prije sto godina kada je bila blagoslovljena nova
crkva i u nju preneseno iz kapele Imena Isusova Svetotajstvo, te
starodnevna slika Majke Božje na drvu iz XV st. (Slikar Andrija
Rizzo). Kao da i sada vidimo dubrovačkog biskupa Ivana Zaffron kako
u svečanoj procesiji, okružen svećenstvom i uz pratnju bogoljubnog
puka, stupa ulicama starodnevnog Stona noseći pod nebnicom
Svetotajstvo u novu crkvu. A Sv. Vlaho svojom svetačkom pojavom
blagoslivlja svoj dragi Ston, nošen među stoljetnim ulicama starog
grada da opet uzađe na prijestolje novosagrađene crkve odakle će i
dalje čuvati, zagovarati i u svojoj dobroti katkada i ukoriti svoje
vjerne štovatelje kao što ih je čuvao i zagovarao minula stoljeća uz
sve poteškoće i nevolje. Uz milozvučne zvukove zvona sa stonskih
crkava Sv. Nikole — iz XIV st. — Imena Isusova, Gospe Nuncijate, kao
da su oživjeli staro-dnevni miri ovog grada sa svojim kulama i
utvrdama, te ti se čini kao da se probudio zamrli duh starodnevne
prošlosti u sadašnjim potomcima nekadašnje Dubrovačke Republike.
Osjećaj radosti najbolje ilustrira poziv tadašnjeg župnika-dekana u
Stonu don Pera Bačića, upućen svećenicima dekanata u kojem ih poziva
na proslavu:
»Časna braćo! Sedmog dojdućeg mjeseca (7. XII 1873.) treba se
održati svečani obred blagoslova nove župsko-dekanatske crkve
sagrađene u ovom gradu pod zazivom slavnog zaštitnika čitave naše
biskupije, Sv. Vlaha biskupa i mučenika, kojega im kroz mnogo
stoljeća posebnom pobožnošću štovali svi stanovnici stare
Republike... Čast mi je pozvati vas na ovu svečanu i može se reći vječnu proslavu koju su nekada s onim sjajem koji se dugo pamtio, obavljale sve crkve poznate zbog svoje veličine i građe.. Pozovite vjernike da dođu u ovaj grad i da prisustvuju svečanoj pontifikalnoj Misi Preuzv. g. Biskupa i procesiji u kojoj će se prenijeti u novu crkvu Svetotajstvo, slika Majke Božje, kip Sv. Vlaha itd. Uvjeren sam da ćete svi nastojati uzveličati ovu svečanu proslavu svojim prisustvom i primjerom, te svojim poticajem potaknuti mnogobrojno sudjelovanje povjerenog vam stada u ova dva dana za nas tako svečana.« (Pismo don Pera Bačića, od 25. XI 1873. talijanski, Župni arhiv Ston.)
OKO OCA BISKUPA SVE JE VESELO
U
mjesecu travnju god. 1875. Austro-ugarski car Franjo Josip I. pohodi
Ston, te tom prigodom posjeti i novosagrađenu crkvu sv. Vlaha. Kako
je bio upoznat da još ima duga zbog građe spomenute crkve, obeća
dati 1000 fjorina.
Zanimljivo je istaći da je sadašjni glavni kameni oltar u crkvi Sv.
Vlaha dao podignuti umirovljeni svećenik don Luka Gnječ, rodom
Neretvanin. On je u tu svrhu dao 800 fjorina, a uprava se crkve
obvezala da će mu svake godine dati izgovoriti jednu svetu Misu za
dušu poslije njegove smrti, († 21. V 1879.) Njegovo je ime i danas
upisano zlatnim slovima na velikom oltaru u crkvi sv. Vlaha.
Unutrašnje uređenje crkve sporo je napredovalo zbog pomanjkanja
sredstava i podmice zaostalog duga. Crkvu posveti tek 29. lipnja
1886. god. dubrovački biskup i hrvatski književnik Msgr. Mato
Vodopdć te tom prigodom župu uzdigne u naslov Nadžupe.
U
tim danima izgradnje spomenute crkve veliku su pomoć župniku
pokazali svojim nesebičnim zauzimanjem i požrtvovnošću tadašnji
crkovinari G. Antun Franušić i Miho Radulić, obojica iz Stona, te ih
ne smijemo zaboraviti uz sve ostale mnogobrojne dobročinitelje žive
ili već pokojne, kroz ovo prvo stoljeće.
Prema želji samog oca biskupa dra Severina Perneka glavna je
proslava ove 100. obljetnice održana 16. XII. 1973. god. Posebni
odbor za proslavu sa župnikom na čelu išao je za tim da proslava
bude čisto duhovna i da to bude zgodna prigoda za duhovnu obnovu
župe. U tom je smislu, kao bližnja priprava, održana u dane 13. 14.
i 15. XII trodnevnica s večernjom koncelebriranom svetom Misom
okolnih župnika. Za vrijeme ove trodnevnice propovijedao je vlč. don
Franjo Markić, župnik iz Ponikava, posebno iznoseći ulogu Crkve kao
kuće Božje u kršćanskom životu.
Glavna je proslava održana u nedjelju 16. prosinca. S pravom smo se
bojali kakovo će biti vrijeme, jer je dan prije u subotu padao
snijeg uz jaku buru. Međutim nedjeljno je jutro osvanulo lijepo i
vedro na radost i zadovoljstvo vjernika ove župske zajednice. Crkva
je bila za tu zgodu dolično okićena, a crkveni barjak pred crkvom,
lepršajući na vjetru, dočaravao je vjernicima značenje ovog
jubileja.
Sv. Vlaho uzdignut poviše glavnih vrata kao da svojom rukom poziva
vjerne svoje štovatelje u Božji hram, blagoslivljajući svojom rukom
svoj dragi Ston i svoje vjernike. Doista mnoštvo je vjernika
pohrlilo na glas zvona u crkvu tako da svi nisu mogli ni ući.
U
10 sati ušao je u crkvu Preuzvišeni O. biskup Dr. Severin Pernek,
dubrovački biskup, u pratnji prisutnih svećenika i crkovinara župe.
Na pragu crkve dočekao ga je mjesni župnik-dekan, te su ušli u crkvu
koja je već bila prepuna vjernika, dok je pjevački zbor pjevao »Evo
svećenik veliki«.
ZDRAVKO MARGETA POZDRAVLJA O. BISKUPA
SVEČANA KONCELEBRACIJA U CRKVI SV. VLAHA
Na sredini crkve je oca biskupa pozdravila djevojčica Ivanka Margeta
prigodnom pjesmom. Zatim ga je pozdravio mjesni župnik govorom u
kojem je iznio kratki sadržaj ovog jubileja, zahvalivši posebno ocu
Biskupu što je svojim prisustvom uzveličao ovo slavlje, videći u
njemu nasljednika nekadašnjih stonskih biskupa kojih je prema
dosadašnjim povijesnim izvorima bilo ukupno 51. Zatim je oca Biskupa
u ime župske zajednice pozdravio g. Zdravko Margeta, crkovinar. Iza
kako mu je posebno zahvalio što se je odazvao pozivu i došao u našu
sredinu da zajedno s nama proslavi ovaj jubilej: »Neka nam sv.
Vlaho isprosi od dragog Boga tu milost da budemo i u ovoj drugoj
stogodišnjici odani Bogu i vjeri svojih otaca, te da tu vjeru i
pouzdanje u Boga prenesemo i na buduće generacije koje će doći iza
nas. Ovu našu želju i molbu uklopite, Preuzvišeni oće, u svoje
nakane preko ove svete Euharistijske Žrtve da svi skupa danas pod
vašim vodstvom zahvalimo dragom Bogu što smo dočekali ovaj dan i da
nam ova zgoda ostane kao mila i draga uspomena koja će nam
olakšavati teret svakidašnjeg života s uvjerenjem da nas dragi Bog
pomaže i prati nas zaštita svetog Vlaha.?«
Sav razdragan otac je Biskup svima toplo zahvalio na tako srdačnom
dočeku, naglasivši kako mu je posebno drago što je došao u našu
sredinu da zajedno s nama proslavi ovaj jubilej.
Slijedila je svečana koncelebracija pod vodstvom oca biskupa i svih
prisutnih svećenika. U koncelebraciji su sudjelovali: vlč. GG. don
Ante Dračevac, župnik-dekan Stona, don Jozo Breško-vić župnik Malog
Stona, O. dr. Bonicije Rupčić OFM gvardijan iz Slanoga, don Franjo
Markić, župnik Ponikava, don Vlado Puce biskupov tajnik. Ostali su
svećenici stigli kasnije zbog službe u svojim župama. Propovijed je
održao sam otac Biskup u kojoj je iznijevši ovu zgodu 100.
godišnjice crkve pozvao prisutne vjernike da slijede u svom životu
život i primjer svetoga Vlaha, svog nebeskog zaštitnika kojemu je na
čast i posvećena ova crkva. Tako će najbolje odgovoriti svom
životnom pozivu da time postignu sreću na ovom svijetu i vječnu
nagradu na nebesima.
Posebnu molitvu vjernika za ovu prigodu predvodili su GG. Stijepo
Pavlovdć namještenik iz Stona, te Pavo Perić student iz Brodaca.
Veliki je broj vjernika pristupio sv. Pričesti čime se najbolje
očitovao duhovni karakter ove rijetke proslave.
Svečanim biskupovim blagoslovom i pjevanjem »Tebe Boga hvalimo«
završena je ova lijepa proslava na radost i zadovoljstvo svih
prisutnih i razdraganih vjernika kojima će ostati mila i draga
uspomena i dugo sjećanje na ovaj dan.
Posebno treba zahvaliti vjernicima župa Mali Ston i Ponikve koji su
pod vodstvom svojih župnika u velikom broju uzveličali ovo slavlje
svojim prisustvom.
Bacimo li unazad svoj pogled vidimo da je naša crkva sastavni dio
života i povijesti ovoga grada kroz minulo stoljeće. Ona u svom
krilu čuva sve događaje, boli i radosti, kolebanja i izdaje mnogih
generacija koje su je posjećivale. I dok vrijeme nezaustavno hrli i
ruši sve pred sobom., ona ostaje kao svjedok, čuvar i zaštitnik
ovoga grada, kao simbol neprolaznosti Onoga koji u njoj stanuje u
Otajstvu Ljubavi.
U
njoj su se ispunjale čežnje i vapaji mnogih generacija, živih i već
preminulih. Tu su nalazili utjehu, mir, sreću i zadovoljstvo svi oni
koji su kroz ovo stoljeće dolazili k njoj, a ona ih je kao brižna
majka primala u svoje krilo. Koliko je suza ovdje osušeno, molitava
uslišano, srca utješeno, savjesti s Bogom pomireno, milosti Božje u
duše izliveno. Sve je to zapisano u knjizi vječnoga života i nama
nedostupno.
Stoga joj za sve to budimo zahvalni. Zahvalimo joj u ime naših
mrtvih koje je ona milovala kao brižna majka i gdje su provodili
možda najbolje časove života. Zahvalimo joj i u ime živih s nakanom
i s molbom da je i dalje ljubimo i često posjećujemo, te joj i
ubuduće ostanemo vjerni i zahvalni sinovi. Ona nam je svijetlo na
zemlji pokazujući nam put vjere, ufanja i ljubavi da nas dovede do
konačne vječnosti.
Ulazeći u drugu 100. obljetnicu možemo li ljepše zaželjeti nego još
jednom ponoviti zaziv iz molitve vjernika koju smo molili na sam dan
proslave:
»Daj Bože, da nam u drugoj stogodišnjoj periodi, u koja ulazimo,
nikada ne uzmanjka tvoja pomoć i blagoslov Po zagovoru sv. Vlaha,
molimo Te-!«
Uvjereni smo da će sv. Vlaho, kao i dosada, svojom svetom zaštitom
čuvati i braniti svoj dragi Ston poput mile majke koja blago miluje
svoje čedo.
Don Ante kan. Dračevac — Ston
Znamenite obljetnice
Ove godine slavimo više
velikih obljetnica naših velikana na raznim poljima rada. Međutim
ovdje ćemo izdvojiti tri događaja koja su posebno značajna za našu
hrvatsku povijest. To je: 450-obljetnica velike pobjede Petra
Kružića, kapetana i kneza Klisa, 155-obljetnica rođenja hrvatskog
skladatelja Vatroslava Lisinskog kao i 60-obljetnica smrti Antuna
Gustava Matoša.
Velika pobjeda
Stari gradić na
prijevoju između Kozjaka i Mosora, koji se spominje već 852. god.,
slavi svoju veliku pobjedu. Ovdje je bio dvor hrvatskih knezova, a u
srednjem vijeku je u rukama Šubića. Ovdje se sklanja i
hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. pred Tatarima. On i danas stoji kao
trajna uspomena naše snage i naše hrabrosti.
U veljači 1524. godine
velika osmanlijska sila došla je pod utvrđeni Klis; 600 konjanika i
6.000 pješaka. Petar Kružić, jedan od najvećih hrvatskih ratnika i
vojskovođa, poslije dva mjeseca razbije veliku tursku vojsku sa
svojih 70 konjanika i 800 pješaka.
Petar Kružić je veliki
proslavljeni junak. Osim što je spasio Klis, on se borio i pod
Senjom sa svojih 800 vojnika. Nekoliko mjeseci kasnije on pomaže i u
obrani Jajca. Poslije nego je porazio Turke na Duvanjskom polju
sagradio je kapelu na Trsatu i dio stepenica što vode do ovog
proslavljenog Gospina svetišta. God. 1532. on razbije i osmanlijsku
utvrdu u Solinu i zapljenjuje 20-tak topova koji mu dobro dođoše za
obranu Klisa.
Velikim pobjedama
nanio je na sebe mržnju carigradskih velikodostojnika, te je na
Bosporu odlučeno da Klis mora pasti. Pao je Klis i, Petar ostavljen
od Talijana i Nijemaca koji se uplašiše velike sile tuske, pogine u
Solinskoj luci povlačeći se prema moru usred žestoke bitke. Turci
ponesoše Kružićevu glavu, a građani iscrpljeni predadoše grad, a
ključeve Klisa ponesoše u Senj, gdje se i danas čuvaju u tamošnjoj
stolnoj crkvi.
Kružićeva sestra
Jelena otkupi njegovu glavu od Osmanlija za 100 dukata, te je pokopa
na Trsatu.
I tako je jedan od
najistaknutijih ljudi hrvatske vojne povijesti završio svoj život
ostavši kao živa legenda hrabrosti u našem narodu.
Veliki skladatelj
Skladatelj, umjetnik,
jedan od glavnih u narodnom preporodu, Vatroslav Lisinski rođen je u
Zagrebu 1819. god. Iako hrom od djetinjstva i u teškim obiteljskim
prilikama završava pravne nauke i stiče široko obrazovanje. Ide u
Prag i tamo se usavršava, te na povratku bi oduševljeno dočekan od
domorodaca.
U svome radu bio je
prilično razočaran. Spletke i tuđinski zlodusi ogorčiše njegov
život. Uzalud uspjeh prve hrvatske opere »Ljubav i zloba«, uzalud
laskava priznanja i mnogi pozivi. »Porin« njegovo vrhunsko djelo
morat će čekati 40 godina poslije njegove smrti.
Čovjek, koji je prvi
osjetio da u glazbenom stvaranju treba poći od narodne glazbe, od
pučkih napjeva u svojoj umjetničko--glazbenoj baštini, ima preko 200
različitih djela. Iako je kratko i nesretno živio (umro u 35. godini
života), ipak je on mnogo dao da naša hrvatska glazba postigne i
onda i poslije veliki uspjeh na međunarodnoj pozornici.
Čovjek, koji je doživio mnogo neshvaćanja, neuspjeha, poraza...,
zadnje dane je proveo prepun bola uz svoju vjernu i dobru Hedvigu
Banovu. On, ikoji je u životu imao malo ljubavi i samilosti, a više
mržnje od svojih najbližih, ostao je velikan na području hrvatske
glazbe.
Njegov lik na
Bukovčevu zastoru, film o njegovu životu i radu, poprsje pred kućom
umiranja, ulice njegovim imenom nazvane, srednja glazbena škola u
Zagrebu, novootvorena palača glazbe u hrvatskom glavnom gradu »Vatroslav
Lisinski«, te njegov grob u arkadama na Mirogoju, svjedoči o velikom
umjetniku čije će ime biti zlatnim slovima upisano na polju hrvatske
glazbe.
Veliki pjesnik
Nestašni mladić
zagrebačkih ulica, nemirni mladić Beča i Praga, bjegunac iz vojske i
zatvora, pečalbar preko 13 godina, teški bolesnik, veliki vagabund,
ali i veliki duh, to je Antun Gustav Matoš.
Nikada nije imao mira,
ni kad je zakopan na Mirogoju. Bio je veliki pjesnik koji je stvarao
novu hrvatsku književnost. Doba kad je živio nazvano je »Matoševo
doba«. »Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, Zagrepčanin odgojem«,
bio je jedan od najvećih književnika i pjesnika našeg stoljeća.
Posebno je volio svoj
Zagreb. I Markova crkva u kojoj je ministrirao i zvonio pozdravljen
je, stara gornjogradska škola, Jurjevsko groblje i Zagrebačka gora,
grički šumarci i Kamenita vrata, sve ga je vuklo i za svim je
tugovao kad je bio daleko.
Umro je mirno i
kršćanski, Nije htio hvaliti svoje katoličanstvo »jer bi bio
smiješan kao onaj farizej u crkvi«, ali je na smrti pokajan i
skrušen bio sretan kao nekada u prvim klupama Markove crkve.
Šezdeset godina je od
toga prošlo, a vrijeme nije i dugo neće izbrisati spomen na velikog
Matoša!
KRONIČAR
UPOZORENJE
Molimo sve
pretplatnike, da ako vole svoj list, neka redovno šalju uplatu.
Jedino tako će »Iskra« izlaziti dalje. Troškovi su svake godine
veći, papir je skuplji.
Još jednom: Inozemci i
vi u Domovini pokažite da vam je stalo do vašeg
metkovsko-neretvanskog lista.
S kamerom kroz Neretvu
Zadnji put smo
opširnije izvijestili o stanju u nekim župama neretvanskog dekanata.
U ovoj reportaži pokušat ćemo bar donekle donijeti stanje u još
nekim župama, jer svećenstvo u Neretvi aktivno radi na materijalnom
i duhovnom polju.
Komin: Uvijek radini i
raspjevani
Komin, selo, a mogli
bismo kazati i gradić, s 1.300 stanovnika, ima odlike kao malo koje
drugo mjesto Neretvanske krajine. Osjećaju se jedinstveni u akcijama
bilo na kojem polju. Da se povratiti onima iz Australije, Amerike,
Novog Zelanda, Afrike i Njemačke, ostali bi iznenađeni novim licem
njihovih sela.
Veliki ogromni zid
skoro 2 km dug brzo se podigao da ih sačuva od razbješnjele Neretve
u danima poplave. Nova Osmogodišnja škola podignuta 1970. godine
ures je mjesta. Groblje s preko 60 novih grobnica, koje je
blagoslovio o. biskup Ivo Gugić 17. VI. 1973. god., dovoljno govori
da je taj narod radin.
NOVA ŽUPSKA KUĆA
U KOMINU
No, i vjerski život,
koji je u toj župi vrlo dobar, dao je svoje rezultate. I vjeronauk i
posjet crkvi i obiteljska molitva nije pošla nazad, dapače o. Dujo
Škarica svojim radom, predavanjima, duhovnim obnovama i osobnim
kontaktom čini da taj život u dušama Kominjana raste.
Da je Komin muzički
grad, gdje se održavaju »Plave noći« i gdje pjevaju renomirani
pjevači zabavnih melodija, to je već poznato, ali da Kominjani znaju
pjevati dok na svojim leđima nose kamenje i materijal za svoju
župsku crkvu, vrijedno je pohvale.
Istina, vrijedni i
revni župnik uz pomoć svojih vjernika mnogo je toga napravio i
nabavio. Izvana je crkva obnovljena, krov popravljen, crkva
obojadisana, put od crkve do groblja cementiran ... Nabavljeno je
toga dosta za inventar župske crkve, ali ipak iznad svega treba
istaći novu župsku kuću.
To je katnica duga
10,80, široka 8,90. Ima četiri spavaće sobe, sanitarni čvor, dnevni
boravak i kuhinju. Krasi cijelo mjesto svojom ljepotom i svojom
elegancijom. To je plod Kominjana koji su na svojim leđima, uz
pjesmu nosili materijal i gradili novi župski stan, jer je stari
dotrajao.
Do sada ona je
isključivo rađena dobrovoljnim radovima i dobrovoljnim doprinosima
vjernika koji osjećaju za svoju crkvu i svoga župnika, koji ih hvali
kao: radine, marljive, susretljive i darežljive.
Kad bude gotova i svečano otvorena bit će to dan radosti za župnika
i cijelo mjesto, čiji je znoj i trud stavljen u njene temelje.
Bagalović: Mnogo Metuzalema
Vrijedni i agilni
župnik Bagalovića neumorno radi.
Čovjek se čudi kolika
energija i ljubav u tom čovjeku, koji ima srce veće nego je on
čitav. Radi, gradi, katehizira, organizira duh, obnove i misije.
Širi katolički tisak, kupi za misije, daje sirotinji...
No, on uvijek nađe malo
vremena da napiše i pošalje nešto za naš list »Iskru«. I ovoga puta
»nizvodni komšija«, tako se pot-pisiva naš don Špiro Vuković, poslao
nam je veoma zanimljiv podatak iz svoje župe.
U župi Bagalović ima
dosta osoba preko 90 godina. Nazvali smo ih Metuzalemi, jer se može
kazati da se ovaj izraz upotrebljava ne samo za 100-godišnjake, već
i za vrlo stare ljude.
Najstariji
je Stipan Vučković, koji je 8. veljače ušao u 97. godinu života. Još
je toliko svjež da pješice dolazi u naš grad i vraća se natrag. On
slobodno vozi trupicu kao u mladim danima. Radi i osjeća se još
mlad, te očekuje svečanu proslavu svoje 100. godišnjice.
Od ženskih je najsvježija Matija Zloić,
koja svake nedjelje, kad je lijepo vrijeme, iz Podrujnice dođe na
sv. Misu u Bagalović.
Evo još Bagalovićkih »junaka«:
Stipa Vučković rođena 1878.
Jela Gnječ rođena 1878.
STIPAN
VUČKOVIĆ Mara Nikolić rođena 1879.
Stanko Nikolić rođen 1880.
Kata Kaleb rođena 1882.
Mate Barbir rođena 1883.
Marićka Vučković rođena 1883.
Matija Zloić rođena 1884.
Ante Marević rođen 1884.
Našim dičnim starcima i
staricama, ali samo po godinama, želimo da veselo i sretno dozive
svoj veliki stoti jubilej.
Vidonje: Nova župska kuća
Pošto je ova župa
dobila novu crkvu, koju je neumorno radio velečasni don Stipe
Vrdoljak, sada je njegov vrijedni nasljednik o. Anđelko Dukić počeo
raditi novu župsku kuću.
Nova kuća se radi odmah
uz crkvu prema nacrtu gosp. Roberta Kvasine, a statičke proračune je
načinio ing. Tomo Nogolica.
Stara je kuća dotrajala. Zidovi od kamene gline, klaka... već su
časno izvršili svoju dugogodišnju službu. I župnik i narod je to
vidio i stavio se na posao.
Radovi su počeli 13.
III 1974. godine. Očekuje se do konca listopada da će biti pod
krovom, a do konca lipnja bit će već gotovo: podrum (sala za
rekreaciju), garaža, sanitarni čvor, čatrnja...
Kuća koja se radi
dobrovoljnim doprinosima vjernika i novcem iz fonda Bratovštine sv.
Ivana Krstitelja, duga je 9 m. Tu će biti i dvorana, sakristija,
sanitarni čvor za narod... Sve to zahtijeva truda i novca. Župnik se
nada da će vjernici u Domovini i inozemstvu dati svoju obilatu pomoć
kako oni to znaju, jer vide kako će biti ovo jedan objekt koji će im
služiti na ponos i čast.
I tako, kad se završi
nasipanje oko crkve, što se očekuje do jeseni, i kad dođe nova
župska kuća uz lijepu crkvu, ljudi će imati nešto vidjeti u
Vidonjama.
Dudovo stablo Neretvani
zovu murvom. Njegovim plodom se tove svinje, no služi i za jelo. Već
je na izmaku, ali su ga Neretvani oduvijek koristili kao građevni
materijal. Premda je težak za obradu, trajan je i nije vrživ. Od
njega Neretvani prave vesla za svoje »trupice«.
Međutim, malo je kome
poznato da to stablo potječe iz Šangaja — Kine.
U Neretvi se počeo
gajiti 1885. godine. Donio ga je iz Šangaja neki Neretvanac iz
Komina, koji je bio mornar na ratnom brodu »Kraljice Elizabete«.
UZOR DOBROTE
Svako mjesto ima nekoga za koga se može kazati svaka mu čast!
Ima pojedinaca čija imena nitko neće naći na istaknutim stranicama
dnevnih novina ili vidjeti njihova lica na malim ekranima, ali se o
njima govori i priča.
Jedna od takvih osoba jest i Nedjeljka Protežina. Ova skromna
djevojka rođena je 1938. godine. Od četiri mjeseca ostala je
slijepa. No, njezine oči su bile uvijek otvorene kao i duša, da
prime Božju milost koju je posjedovala u izobilju.
Dobra, skromna, jednostavna... U njezinoj sredini svatko se je
osjećao »nelagodno«. Nije dopuštala psovke, ili ružne riječi. Molila
je, postila, pričest primala svakog Blagdana i Susve??ce. Prvi petak
za nju je bio poseban doživljaj. Ujutro u 4 sata majka bi je dovela
na pričesnu klupu.
Nije se tužila, nije plakala. Svoje boli prikazivala je za gre-šnike,
misionare, svećenički podmladak ... I s kreveta zadnjih 25 dana
održala je propovijed o ustrpljivosti u poteškoćama koje nam Bog
šalje.
A
kad je zvono najavilo njezinu smrt, Vidonjci su se okupili i u
velikom broju ispratili je na privremeno počivalište. Djeca u
bjelini sa cvijećem u rukama, vijenci, molitve na usnama, sve je to
govorilo o »velikom anđelu«, koji je odletio prema pravoj domovini
25. I. 1973. godine
SPROVOD NEDJELJKE PROTEŽINE U VIDONJAMA
Metkovski parkovi
Uz ostale osobine koje ima naš grad,
može se kazati da je on i grad cvijeća. Mnoge obitelji uzgajaju
cvijeće u svojim vrtovima, drže ga i njeguju u kućama i sobama, a
pojedinci se posebno bave skupljanjem i njegovanjem kaktusa.
Međutim Metković ima svoje zelenilo.
Prvi, glavni i najstariji zeleni objekt jest gradski vrt između
hotela »Narone«, i prilaza mostu na Neretvi.
Park je veoma star. Zasađen je na
početku našeg stoljeća (1906). Tadašnji predsjednik općine Mate
Gluščević i kotarski poglavar Grioni, shvatili su ideje dvojice Čeha
koji je Austrougarska vlast po kazni dovela u Metković. Dvojica Čeha
Bitel i Sever postigli su da su metkovske vlasti pristale da podignu
arboretrum na lijevoj obali Neretve kod Limama. Poznati liječnik,
specijalista na Bečkom dvoru, dr. Klicov, koji je po narodnoisti
također bio Čeh, a došao je također po kazni u Metković, bio im je
suradnik i savjetnik.
GRADSKI PARK U METKOVIĆU
Malo po malo Metkovski park u središtu grada rastao je i širio se.
Preko 150 stabala, od kojih i sa Bliskog Istoka, u njemu su
posađena. On resi grad, jer se nalazi na divnom mjestu koje je
pogodno za odmor šetnju i zabavu.
U parku se nalaze dva spomenika. Jedan je podignut palim borcima, a
drugi hrvatskom političaru Stjepanu Radiću.
PARK KOD CRKVE SV. ILIJE
I tako zahvaljujući malariji radi koje je Neretva nazvana »od Boga
prokleta« i kažnjenicima stare Austro-ugarske, grad je dobio svoj
park, koji zadnje vrijeme izgleda dobiva svoju renesansu.
Ako se zadnjih godina ne može kazati da je bio najbolje uređivan i
održavan, na početku 1974. godine počelo je raščišćavanje i
uljepšavanje parka koje je uzela sada Šumarija, a prije je bio pod
Komunalnim poduzećem.
Metkovci se nadaju i vjeruju da će park opet biti ures njihova grada
i ponos na koji će moći uprijeti prstom svakom onom tko dođe u grad
na Neretvi.
Kod crkve sv. Ilije postoji mali park koji je počeo živjeti pred
neko vrijeme. Rilo je to obično smetište, dok nije 1972. god. o.
župnik preko Komunalnog sve to očistio plativši svotu od 400.000 st.
dinara.
Prošle godine počelo se nešto saditi, a ove godine će se
kompletirati. Sadnice su većinom kupljene u Trstenu, a nešto i u
Metkovskoj Šumariji kao i u Makarskoj.
Ovom dijelu grada nedostajalo je zelene površine, pa je trebalo bar
nešto zelenila do ulice Vladimira Nazora dobije svoj Skromni parkić.
Do par godina kad porastu palme, cedar, lovorike, čempresi i
pinospore... biti će ljepši izgled crkvi sv. Ilije, a i dijelu grada
gdje je to zasađeno. Građani s veseljem gledaju taj teren koji će u
skoroj budućnosti pokazati svoj rezultat i svoju vrijednost.
Oko škole postoji školski park. Bez sumnje najljepši u našem gradu.
Djelo je to prof. Tonči Gulina, koji sa svojim đacima neumorno i
pažljivo radi da bi se održao na visini.
Mora se priznati, da je ovaj park ukras gradu na Neretvi i njegov
najljepši kutak. Pohvale i nagrade prof. Gulinu, dokazuje kako je
drago gradskim očima da se radi na ovakvim pothvatima, koji daje
priliku đacima da u nešto korisnoga upotrijebe svoje slobodno
vrijeme, a i nešto lijepog i korisnog učine.
ŠKOLSKI PARK OKO GIMNAZIJE
»... Sve je eto, prošlo, smirio sam se, smirili su se i duhovi,
pružene su ljudske ruke — i život teče — u nadi da će se živjeti još
bliskije, još intenzivnije ...«
(Bernad Vukas, Fokus, prosinac 1973)
RIJETKI JUBILEJ
U životu svijeće najveličanstveniji je događaj onda kada ona
dogorijeva... kad se na njezinu zadnjem tračku pali druga nova
svijeća.
Ali, kad se to radi o svijeći na bračnom oltaru, na kojem je gorjela
60 godina, onda je super-veličanstveno.
I maraton je velika stvar. Svim junacima i pobjednicima daje se dug
i zaslužen pljesak. Ipak, onome tko prvi stigne nakon 42 kilometra
uznojan, izmoren, satrven — daje se najfrenetičniji i najduži...
26. siječnja 1974. god. imali smo dvije svijeće, koje još gore, iako
dogorijeva. Imali smo dva maratonca koji su nakon 60 godina sretnog
braka u službi djeci, narodu i Bogu, prošli kroz veliki cilj...
Njihov dijamantni pir, koji je prošao skromno, rijetkost je u našem
gradu i divna pouka mladim generacijama kako se može od prave
ljubavi živjeti desetljećima, a ne samo mjesecima.
I zato nije glavni pljesak na početku. Aplauz je velik ako je on na
koncu, poslije izmorenosti i iscrpljenosti...
Naši slavljenici Stanko i Kata Bebić nemaju zlatnu medalju niti
lovor vijenac. Nije im ime na prvim stranicama novina niti se
pojavljuju na televiziji, ali njima pripada dično mjesto u — »Knjizi
života«, gdje je (registriran svaki njihov dan i sekunda, kroz ovaj
dugi niz godina vjernog, skladnog i kršćanskog života. Oni su trku
pošteno trčali i sada im ostaje samo nagrada koju će im dati Onaj u
koga su se uzdali i s kime su gradili svoj brak.
Čestitamo i želimo briljantni!
»Za mene je Bog Prisutnost, a ne filozofski pojam. Ja znam: iako
jesam sam, nisam osamljen. Netko čuje moj krik za pomoć i utjehu.
Zato me razumijete, ako ustrajno želim molitvu u obitelji, prije i
poslije jela i po mogućnosti dnevno čitanje sv. Pisma. U Africi je
danas moda da vješti i pametni ljudi odbacuju vjeru kao primitivno
praznovjerje, odnosno prosuđuju kršćanstvo kao ideološko sredstvo
kolonijalnog ugnjetavanja. Utvaraju si da je kršćanski Bog nakon
svečanosti proglašenja nezavisnosti otputovao istim zrakoplovom
kojim je otišao i kolonijalni guverner. Žalosti me. Što su ovi mladi
ljudi, inače pametni, koji put tako ludi.«
Kaunda — predsjednik Zambije
Opet u Dubrovniku
Između kobaltnomodrog
mora i sivog krškog masiva prostire se pojas sočnog južnog
raslinstva i borovi, tamariski i pinije, lovori i česmine, palme i
oleandri, limuni i naranče, smokve i bajami, agave i kaktusi,
cvijeće i trave, čitavo mirisno mediteransko bilinstvo, a »Bougainvillea
spectabilis«, »ugledna« brazilska penjačica za svoje raskošne
ljubičaste grozdove kao da nije mogla naći doli-čnije mjesto od
drevnih zidina dubrovačkih, koje samo nekoliko dana za čitavog ljeta
oškropi kiša, dok ih sunce obasjava kao malo koje mjesto u
Sredozemlju.
U tom sočnom mirisnom i bujnom raslinstvu, u toj rasipnosti sunca,
topline i vode, okružen hotelima, vilama, plažama, slikovitim i
veselim izletištima ugnijezdio se Dubrovnik, najljepši kameni
dragulj toplog juga, grad u kojem je od postanka riječ sklad bila
vrhovni zakon. Sklad neba i mora, sklad bilja i kamenja, sklad djela
ruku ljudskih i ljudskog ponašanja, sklad svega u svemu.
U ovom bjelokosom gradu sunca u koji dolaze stotine tisuća ljudi da
odahnu od običnosti i ograbe pregršt omamljujuće ljepote, u
Dubrovnik kojeg njegovi stanovnici nazivaju GRAD, kao što su rimski
građani središte carstva nazivali URBS — što zvuči: jedini grad na
svijetu — došlo je metkovsko hodočašće da se pokloni onome bez kojeg
bi uza sve ovo »zlatni Dubrovnik« bio siromašan.
Već preko 1000 godina ovaj svetac čuva svoj grad u koji je utkan u
svaki njegov kamen i u dušu svakog Dubrovčanina u GRADU, ili rasutog
diljem zemlje, ili u inozemstvu. Njegov blagdan za sve ljude bez
obzira na vjeru i nacionalnost koji se nalaze u njegovim zidinama
znači »feštu«. Svake godine kao da se budi taj grad, kao da se
pokrenu njegove zidine i, ožive kosti velikih Dubrovčana. Kao da su
uvijek aktualne riječi Hanibala Lučića: »Dubrovniče, časti našega
jezika, ka cvateš i cvasti vazda ćeš do vika!« Kao da ova »hrvatska
Atena« svake godine na svoga Patrona ponovno govori o svojoj slavi i
kupi ljudi iz svih strana svijeta da joj se dive za prošlost i
najljepše govore o njezinoj budućnosti.
I mi s četiri autobusa došli smo preko Stona na »poklon« sv. Vlahu.
Pozdravili smo ga i u Stonu gdje nas je lijepo dočekao župnik u
njegovoj crkvi. Već su to stari znanci, jer su župe Ston i Metković
prošle godine sklopile prijateljstvo.
Puni radosti u autobusu smo čitali životopis onoga kome hodočastimo.
Saznali smo da je on: jedan od najštovanijih i omiljenih svetaca u
našem narodu. Za križarskih ratova doneseni su mu sveti ostaci u
Evropu i otada se uvelike štuje po svim. evropskim zemljama, pa i
kod nas.
Njegova svetkovina je povezana s »grličanjem« i blagoslovom vina i
kruha. Prema staroj legendi on je ozdravio dječaka kome je kost
zastala u grlu znakom svetoga križa. Zato svećenik na njegov blagdan
sa dvije blagoslovljene svijeće koje stavi na vrat vjernicima
govori: po zagovoru svetoga Blaža biskupa i mučenika, oslobodio se
Bog od bolesti grla i svakoga drugog zla. U ime Oca i Sina i Duha
Svetoga.
Mnogi ga gradovi i
udruženja uzeše sebi za zaštitnika. Dubrovačka republika drži ga kao
svoga zagovornika. Njemu su posvećene mnoge crkve širom naše zemlje,
posebno uz more i njegova se svetkovina najsvečanije slavi.
O njegovom životu
ima malo pouzdanih izvora. Legenda je obojila njegov život i njegova
čudesa, pa ne znamo gdje ćemo tražiti pravu istinu.
Rođen je u Sebasti.
Toliko je bio obdaren i dobar da su ga izabrali za biskupa.
Za progonstva se
skloni u špilju, ali ga pronađoše i dovedoše pred namjesnika. Nije
se pokolebao u vjeri. Dobio je udarce. »Pri-nesi bogovima žrtve ili
ćeš umrijeti!« — »Ne! Onaj kome služim može me izbaviti iz tvojih
ruku!«
Namjesnik je
bjesnio. Bacio ga je u jezero. Legenda veli da je po njemu hodao i
propovijedao. Na koncu mu odsjeku glavu. Bilo je to 316. godine.
U Dubrovniku smo bili
na svečanoj sv. Misi i procesiji koju je predvodio beogradski
nadbiskup preuzvišeni Gabrijel Bukatko. Za čitave procesije padala
je kiša koja je omela veličanstveni prizor koji se vidi ulicama
Dubrovnika u tim trenucima.
U procesiji smo pjevali. Možda jedino naša pjesma razbila je
monotoniju Straduna na čijem su klizavom podu stajali ljudi držeći
kišobrane i gledajući naš zbor kako pjeva. Očito im je bilo drago,
jer su se odmah nama priklonili.
PRED CRKVOM SV. VLAHA U DUBROVNIKU
Poslije podne bilo je
slobodno. Razgledao se Dubrovnik, posebno samostan Male Braće.
Susretljivost oo. franjevaca na čelu s gvardijanom o. Pijom Pejićem
bila je više nego srdačna. Osim prikazanog filma o proslavi sv.
Vlahe za 100-obljetnicu njegove zaštite nad Dubrovnikom, oci
franjevci su bili pri ruci za svaku uslugu.
U 16,30 sati s Pila
pošli smo za Metković. Pola sata zadržali smo se u Slanom.
Iako kiša, ipak jedan
doživljaj koji ostaje u sjećanju. Tradicija pomiješana s novim,
govori kako vjeru u Krista, njegove svece može biti lijepa i
suvremena kako je to baš u starodrevnom Dubrovniku.
Organizator
Cvijeta
Zuzorić (oko 1552-1648)
Odnekuda s Neretve
doselila se u Dubrovnik obitelj Zuzorić, da bi se tu bavila
trgovinom. Oko 1552. rodila se već u uglednoj trgovačkoj porodici
Zuzorića djevojčica Cvijeta. Već u ranoj dobi isticala se neobičnom
ljepotom, a kasnije su je njezini suvremenici držali najljepšom
ženom onoga vremena. Bila je također vrlo umna i nadarena, pa su
tadašnji pjesnici u svojim stihovima slavili njezinu ljepotu i
njezinu umnost. Između ostalih pjesme joj posvećuje i glasoviti
talijanski pjesnik Torquato Tasso, a najzanosnije pjesme o njoj
potječu iz pera hrvatskog pjesnika Dominika Zlatarića. Ona je
uzvraćala ljubav Zlatariću, no na očevu zapovijed udala se za
talijanskog trgovca Bartolomea Pescionija. Živjela je s njim u
Dubrovniku i u Anconi, na susjednoj obali Jadrana, gdje je umrla u
dubokoj starosti. Cvijeta Zuzorić čitava je života oko sebe
okupljala pjesnike i umjetnike, a i sama je pisala stihove. No
nažalost, ništa od njezina pjesničkog rada nije sačuvano.
VOZAČI!
Statistika prometnih nesreća su katastrofalne. Posebno u našem gradu
zadnje vrijeme događaju se velike i kobne tragedije koje naše
obitelji zavijaju u crno.
Sigurno je jedno: kad bismo poštivali najosnovnije propise
humanosti, a da o kršćanskim načelima i ne govorimo, manje bi bilo
drama na našim cestama.
Bilo bi manje i materijalnih šteta. Uštedjeli bismo mnogo više dana
izgubljenih u ambulantama, bolnicama, kod mehaničara ili trgovca
kupujući razbijene dijelove.
Evo nekoliko savjeta onima koji su kršćani i onima koji to nisu:
Ne ubij ... Sjeti se da imaš u rukama sredstvo koje može postati sredstvo
ubojstva kojim ugrožavaš bilo svoj, bilo tuđi život. Zato poštuj
prometne znakove!
Činite dobro onima koji vas mrze...
Odgovori vozaču koji te vrijeđa ili napada jednim smiješkom ili
molitvicom ga preporuči Bogu.
Tko te udari po lijevom pruži mu desni obraz...
Ako te protekne koji vozač svojim vozilom i usput ti pokaže »dugi
nos«, kad se slučajno po drugi put sretneš u prometu s njime,
susretljivo mu daj prednost.
Ljubi bližnjega kao samoga sebe ...
Vladaj se kao milosrdni Smaritanac ne okrećući glave ako ugledaš
pokraj puta auto ili ranjenog kolegu, nego mu pomnoži. Pa i u
slučaju budeš li morao platiti za čišćenje od tragova krvi u svome
automobilu.
Neka baci kamen onaj tko nije nikad pogriješio...
Primijetiš li kod vozača s kojim se sretneš neku pogrešku u
upravljanju automobilom, nemoj ga odmah glasno osuđivati i trubiti
svojom sirenom. I ti sam načiniš nekada iste pogreške ili možda i
mnogo teže od ove koju je sada on načinio.
Blago mirotvorcima...
Blago onima koji ne projure svojim automobilom tik ispred nosa
kakvom starom čovjeku koji prelazi ulicu...
Ne traži na gozbama
prvo mjesto...
Ne nastoj uvijek i pod svaku cijenu »biti prvi« i pretjecati sva
vozila ispred sebe.
Budi spreman pomiriti se...
Nakon sudara, gdje ima materijalne štete, nemoj raspravljati s
drugim vozačem i grditi ga, makar on i imao kriva i bio odgovoran.
Radije pokušaj da u miru ustanovite štetu i uzajamnu odgovornost i
obveze.
Tko želi uzeti kaput daj mu i košulju...
Ugura li se neki vozač na neko mjesto na parkiralištu kamo si ti
upravo namjeravao ući i uputio se, a on ti ga je oduzeo, pokušaj mu
mirno prepustiti to mjesto i potraži drugo.
KAD SI UMORAN ZAUSTAVI SVOJE AUTO
Ne čini štete u njegovoj odsutnosti...
Dogodi li se da oštetiš
tuđe vozilo koje je parkirano i ondje nema vozača, nemoj pobjeći,
nego na oštećenom kutu ostavi svoju posjetnicu ili ceduljicu sa
svojom adresom.
Učini što bi želio
da tebi drugi učini...
Ova zapovijed vrijedi
za vozače autobusa, biciklista. Nikada ne radi nešto što ne bi želio
da tebi netko drugi učini.
Svjetiljka se ne
stavlja pod stol...
Vozač-kršćanin treba
savjesno poštivati sve prometne propise. Na svom autu on će imati
sveti znak. Također on će imati i SOS koji znači: »U slučaju nesreće
želim svećenika«. No, taj znak znači još: »Kršćanski savjesno vozim
svoj auto«.
NB! Ne sjedaj u auto, a
da se nisi prekrstio ili pomolio. Kad kupiš novi auto najprije pođi
svećeniku da ti ga blagoslovi.
Naljepnice SOS možete
nabaviti kod Župskog Ureda Metković, Omladinska 25.
Vozač
Kad izgubimo one
koji su nam najmiliji, žalimo, što je toliko cjelova ostalo
neuzvraćenih i toliko dobročinstava nenaplaćenih.
Lj.
Marković
Naši misionari
Od naših franjevačkih
misionara iz Zaira dobili smo jedno lijepo pismo koje donosimo u
cijelosti.
»Dugo smo čekali na Vaše pismo. Ipak, uza svu zaposlenost Vi ste se
javili. Iz Vašeg pisma saznajemo da smo zbilja dobili pravog
Prokuratora misija koji ne samo da je imenovan na papiru, već odmah
i na djelu pokazuje ono što mu je povjereno.
Za takvu hrabrost mi Vam čestitamo i u isto vrijeme zahvaljujemo jer
je to znak i za nas, znajući da u Domovini ima netko koji se brine
za našu misiju Burhale.
Vrlo dobro znamo da Vas i čitavu župsku zajednicu sv. Ilije zanimaju
novosti iz naše misije. Evo ih nekoliko.
Najnovija i najutješnija vijest jest da je naš dragi fra Ivan
Dragušica dovršio jedan od najljepših dispanzera u čitavom Zairu.
Nije bilo lako ,ali upornošću i dobrom voljom uspio je izvanredno.
Bilo je strahovanja radi financijskih troškova, ali se Providnost i
za to pobrinula. Od »Misereora« smo dobili obilatu pomoć, pa ćemo
time pokriti dugove. Naravno, za kompletiranje treba toga još dosta.
Dispanzer je sada povjeren kongregaciji sestara crnkinja iz Zaira.
Na njima je da urede unutrašnjost prema njihovu ukusu.
Druga je vijest da otvaramo novu župu Ifendula. Naša matica župa
Burhale do sada je rodila (kako naši Bashi kažu) tri nove misije:
najprije Walungu (1952), zatim Ciherano (1960), i evo u ožujku
Ifendulu. Tako će se naša petorka razdijeliti u dvije, grupe.
Dvojica odlaze u Infendulu.
POZDRAV O. DUJE PRILIKOM DOLASKA U METKOVIĆ
Iako je veliki broj
kršćana pripao novoosnovanim župama, ipak je velik broj ostao u
Burhale. Ne zna se točno, ali sigurno preko 30.000.
Eto nam i fra Bože.
Krajem veljače završava tečaj mashi jezika.
To bi bile
najvažnije vijesti za našega Prokuratora Misija iz Burhale. Vas, fra
Matu, fra Ćiru, sestre i čitavu kršćansku zajednicu svetoga Ilije
pozdravljaju hrvatski misionari iz Burhale«.
Naši misionari zovu
... u misiji smo
sada petorica. Naš, fra Mirko, stari as, poći će u novu misiju. U tu
novu misiju očekujemo i naše sestre fra-njevke. Ovih dana će poći u
Francusku učiti francuski. Za početak bit će ih tri.
A onda?
Nećemo valjda ostati mi sami svećenici i časne sestre? Trebaju doći
i naši kršćanski civili! U tome ćete nas morati pomoći. Upravo ovih
dana međusobno smo razgovarali o tome, kako bi nam bila, potrebna
bar dva stručna lica za misije: jedan dobar ELEKTROMEHANIČAR, te
jedan POLJOPRIVREDNI TEHNIČAR, a za naš dispanzer, kojeg upravo
radimo, trebale bi nam barem dvije medicinske sestre.
Mi računamo samo na
dobrovoljce. Željeli bi smo da i naši civili, koji su osjetili
misijski poziv, ostvare svoj poziv i svoje plemenite želje ...
Neretvani! Ima li netko
tko bi čuo ovaj glas iz Zaira i odazvao se našim misionarima u
Burhale. Imamo o. Antu Gabrića. No, da li je to dosta? Bi li se
mogao javiti i koji kršćanski civil?
Divna pjesma
Naš Metkovac, o. Ante
Gabrić, kao i obično obilazio je bolesnike. Htio je pohoditi
bolesnog seoskog učitelja, hromog Ononta. On je hindu, ali cijeni
svećenikov blagoslov.
Otac Ante nastavlja:
»U svom siromaštvu
pripravio je malo hrane. Sve je lijepo i uredno pripravljeno na
hasuri. Najprije smo se pomolili, blagoslovili njega, kolibu i
staricu mu majku. No, i mi smo primili njegov blagoslov i blagoslov
moje drage pokojne majke. Ona mi je uvijek tako blizu kadgod
susretnem koju majku. Ujedinjuje nas ona sveta majčinska ljubav.
Ononto ima jednu
želju. Želi poći majci Tereziji i primiti od nje lijekove i
blagoslov.
U daljini se čuje
»Anđeoski pozdrav«, a iz daljine dopire do nas divna melodija frule
i mladenačkog grla ribara. Melodija je divna, a riječi su još
divnije: sve što imam, sve što sam danas dobio ... oh, ako te time
Svevišnji dobiti mogu, ja Ti onda sebe dajem. Davši, Tebe ću ja
dobiti-
Kako je u duši godila ta pjesma: »Da, davši sebe, ja ću tebe
dobiti...
Demonstracije u Metkoviću
U Metkoviću su održane demonstracije protiv poznatih talijanskih
iredentističkih stavova.
Naša vlada otvoreno je kazala da je to atak na suverenitet i
integritet SFRJ, kao i grubi pokušaj kršenja definitivno određenih
granica između Italije i naše zemlje.
Ovom stavu naše zemlje među stotinama gradova pridružio se grad na
Neretvi koji se 22. III 1974. godine digao na noge. i na trgu kralja
Tomislava jasno izrazio odlučnost da se bori za dijelove Hrvatske i
Slovenije u sklopu SFRJ.
Potomci starih Neretvanskih gusara osudili su kampanju koja se vodi
protiv Istre i Slovenskog Primorja i osudila notu talijanske vlade
koja ove djetlove naziva svojim.
Ljudi su spontano došli i tim pokazali kako žele dobroljudske
odnose, ali ako bude trebalo. Metkovci-Neretvani branit će to i
oružjem.
Ispred župskog osoblja o. fra Marijo Jurišić pošao je u protestni
miting i zajedno s ogromnim mnoštvom naroda i sa stotinama tisuća
građana širom zemlje potvrdilo svoju solidarnost da se brani naš
teritorij sada, kako se branio i u prošlosti.
Mnoštvo naroda, transparenti, glazba, muzika, proglasi i telegrami
upućeni odgovornim faktorima izraz su nutarnjeg ogorčenja Neretvana
protiv aluzija talijanske vlade koja ovom notom kvari dobrosusjedske
odnose koji su bili na zavidnoj visini.
U 12.15 protestni skup ja završen, a građani ovog grada su se razišli
smatrajući da će iredentističke aspiracije pasti u vodu jer to
nikome nije u interesu, posebno susjednoj zemlji, a niti miru u
Evropi i svijetu.
Najnovija knjiga razmatranja
Upravo je iz tiska izašla knjiga razmatranja Neretvanina dra G.
Jeronima Šetke pod naslovom »M i j e n j a m s v i j e t« U 6 većih
poglavlja (Narod Božji, Pad i obnova, Izabranici Neba, Kristovo
svećenstvo, Staza uspona, Život života), u 44 razmatranja. Pisac
stavlja čitateljima pred oči uzvišene kršćanske, redovničke,
svećeničke ideale. Potiču ih da u svijetlu tih ideala nastoje
mijenjati svijet svojih misli, osjećaja, želja kako bi se onda
oduševili, u skladu sa svojim pozivom, raditi na duhovnoj obnovi
svoje kršćanske obitelji, svoje kršćanska redovničke i svećeničke
zajednice. Različitim djelima apostolata, o kojima se u knjizi
govori, svatko može mnogo učiniti da usreći bližnjega, da svijet
izmijeni i učini boljim nego što ga je našao.
Pisac je nastojao pojedina pitanja što temeljitije obraditi
Razglabanje potkrepljuje mnogobrojnim citatima iz Sv. Pisma i
koncilskih dokumenata; izrekama i primjerima iz povijesti Crkve, iz
života svetih i drugih istaknutih ljudi, Stil je jednostavan, jasan,
lak. Upotrebu knjige olakštva prikladna razdioba, stvarno kazalo i
kazalo istaknutih imena.
Knjiga će vrlo dobro poslužiti uvijek, osobito u ovoj svetoj
jubilejskoj godini, svim pobožnim osobama, posebno redovnicima i
redovnicama, svećenicima, za duhovno čitanje razmatranje, kao građa
za propovijed, konferencije i si. Oprema je vrlo ukusna. Cijena
posve umjerena: 50 ND Tko naruči barem 10 primjeraka prima jedan
primjerak na poklon!
Narudžbe prima: Uprava lista »Marija«, Kazališni trg 3, 58000 Split.
Priredba na dan iseljenika
Povijest i povijesni
fenomeni tako se danas ubrzano razvijaju da je pojedinci jedva mogu
slijediti. Sudbina ljudske zajednice postaje zajednička.
Čovječanstvo sa statičkog shvaćanja i vladanja prelazi na jedno
dinamično i evolutivno a iz čega su nastali mnogo kompleksni
problemi koji zahtijevaju i novi prilaz k stvarnosti.
Tradicionalne mjesne zajednice — patrijarhalna obitelj, plemena,
sela, razne skupine i klanovi — doživljavaju sve dublju promjenu.
Svjetska privredna, ekonomska i monetarna nejednakost sve više
polarizira svijet i, u nedovoljno razvijenim zemljama, stvara višak
radne snage koja mora
o. mate pravi spiker
tražiti posao ne samo u susjednim zemljama
nego i na drugim kontinentima. Kriza zapošljavanja stvorila je od
radnog čovjeka profesionalnog »nomada«. Problem radnika koji sele
nije više partikularno pitanje, nego se njegova složenost tiče
čitavog društva.
Budući da je naša župska zajednica dio društva, ona suosjeća i
zajednički suživljava današnji intenzivni migracioni fenomen. Treba
zahvaliti Bogu što naš Metković i Neretvanska krajina nemaju tako
velik broj radnika u tuđini. No, mi kršćani ne smijemo misliti
previše partikularno i lokalistički. Čitava Crkva slavi iseljenički
dan, pa smo nastojali da toga dana i naša Crkva u Metkoviću bude
sudionik u općoj nakani Crkve i da zajednički počastimo i iskažemo
ljubav prema našim ljudima koji su se ovih dana opet našli kod
svojih domova.
Za iseljenički dan pripremili smo jedan komad »K BOŽIĆNOJ RADOSTI«
(igrokaz u 4 čina) od Ivana Zirduma. "Tematika je dosta aktualna,
možemo kazati naša problematika. Božićni su dani vrijeme radosti,
ali samo za koga? Migracija i emigracija na neki način sublimiraju
materijalnu nestašicu, ali su stvorili nezadovoljstvo, paritet —
takmičenje, osiromašenje duha... Posebno je selenjem pogođena
obitelj.
Nastojali smo izvođenjem ovoga komada prikazati ono što se stvarno
događa. Izvođenje je dosta impresivno djelovalo na publiku, pa su,
mnogi zaplakanim očima dočekali svršetak. Između svakog čina
uklopili smo po jednu rodoljubnu pjesmu, a na samom početku
jedanaest je djevojčica recitiralo božićnu pjesmu da bi ozbiljni
recital od A. G. Matoša »Iseljenik« rekapitulirao čitavu zamisao.
ZA VRIJEME PRIREDBE U CRKVI SV. ILIJE
Što se tiče glume, ona je potpuno amaterska, ali toliko iskrena i
spontana da nismo požalili za profesionalcima. Priredbu je izvodilo
9 članova, od čega su veći dio bili srednjoškolci Tehnička strana
izvođenja bila je otežana oskudicom potrebnih rekvizita. Ipak, u
onoj minimalnosti ostvaren je maksimum Publika ne tako brojna, zbog
nedovoljne reklame, koliko ozbiljna mirna uživljena i na putu
interesa i sazrijevanja za gledanje života na daskama. Ovom prigodom
zahvaljujemo »glumcima« i svim drugim sudionicima kojih je bilo oko
40.
Fra MATE
Rastanak s Božićnim vremenom
Božić i božićno vrijeme gledani s bilo kojeg gledišta znače susret s
Ocem, brisanje suza, svijet-nerotkinja rađa Sina koji čitavom
ljudskom rodu ispunja davnu želju i napunja »radošću velikom«.
Naša župska zajednica i
sama radosna i vesela za Božić i božićne dane htjela je božićno
vrijeme zaključiti još veselijim činom priredivši u tu svrhu jedan
duhovni koncert sa solo pjevanjem i uz pratnju orgulja. Koncert su
izvodili: sopran solistica Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu
Cynthia Hansell-Bakić, tenor solo fra Josip Soldo, a na orguljama je
svirao profesor Mate Lešćan iz Zagreba.
Prema općoj ocjeni
koncert je potpuno uspio. Izvođači su u potpunosti opravdali
povjerenje i pokazali kvalitete pravih profesionalaca. Solistica
Cynthia pjevala je toliko jednostavno, otmjeno, a onda opet toliko
virtuozno da je čitavim svojim nastupom podsjećala na Mariju Calas.
Tenor fra Josip Saldo toliko je dobro pjevao da su svi kasnije
pitali: gdje taj fratar pjeva? Fra Josip je poznat kao čovjek
urednosti i upornosti, ali kad se tiče pjevanja onda se radi o
jednom izvanrednom talentu na čiju je vrijednost već davno upozorila
ozbiljna i stručna kritika. Profesor Lešćan sa svojom virtuoznošću
dokazuje ono što smo o njemu već i čuli — pravi virtuoz na
orguljama.
Publika je bila ne samo
brojna, nego je crkva bila dupkom puna. Naročito je važno što je
narod bio potpuno zainteresiran i uživljen, mada su neke stvari
nadilazile njihovu glazbenu kulturu.
GOSTI PRED VRATIMA CRKVE U METKOVIĆU
Priređivanje ovakvih
koncerata nije baš tako jednostavno, ali su ovaj put objektivne
poteškoće pale pred mišlju da smo živa zajednica koja mora žrtvovati
vlastiti hir i osobnu minicuoznost pred širim interesom zajednice.
Zahvaljujući izvođačima, zahvaljujemo i ljubiteljima ozbiljne glazbe
koji su svojim prisustvom napravili divni štimung s kojim se i
opravdava ova organizacija koncerta.
Na kraju prilažemo i program koncerta:
1. F. PINTARIĆ, PASTORELA u F-duru, org.
2. C. MONTEVERDI, EXULTA FILIA, SION... org. i tenor solo.
3. D. BUXTEHUDE, Fuga u C-duru, org.
4. G. F. HANDEL, »ER WEIDET SEINE HERDE« arija iz oratorija »MESSIAS«,
sopran solo.
5. J. S. BACH, PASTORALE u F-duru, org.
6. W. A. MOZART, ALLELUIA, sopran solo.
7. W. A. MOZART, SUB TUUM PRAEIDIUM, duet
8. J. S. BACH, KORALNE PREDIGRE: »Gottes Sohn ist kommen« »Es ist
das Heil uns ikommen hier«, org.
9. A. DVORŽAK, BOŽE, BOŽE PISEN NOVU..., iz »Biblijskih pjesama«,
sopran sodo,
10. M. REGER, MARA WIEGENLIED, sopran solo.
11. F. PINTARIC, PASTORALA u C-duru, org.
12. M. LESCAN, O MARIJA..., tenor solo.
13. M. LESCAN, SPAVAJ, MALI BOŽIĆU..., duet.
14. DVIJE PJESME IZ »NEGRO SPIRITUALS«: »My Lord, what a mornin«
»Nobody knows de trouble i 've seen«, sopran solo
15. J. S. BACH, TOCCATA u D-molu, org.
SUDIONIK
Dolino moja
Dolino moja, okićeni buketu mirisa,
svi dani života moga misli i želje,
ispunjeni su mirisom tvoje ljepote
i crtama prošlosti tvoje ...
Dolino moja, bez tebe suh je život moj.
Kaplje vode, što ih ti nosiš
meni su potrebne ovamo daleko,
da natope oči i podu suze ...
Dolino moja, nisu ovo snovi ni figure.
Ovo su vapaji moje životne boli,
i želja za kapljom tvoje vode
koja mi neprestano u duši zvoni...
Dolino moja, vapaji za tobom guše me,
i u meni nema tvog sunčanog davnog sunca:
Jedini most i utjeha je 'meni,
da ti kažem Zbogom, dolino moja ...
Branko Brnas
Zavidan pjesnički doseg
Janko Bubalo: KORACI OD JUČER, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
1973. NA RUBU NIŠTAVILA, Naša ognjišta, Duvno, 1974.
Suvremeno je hrvatsko pjesništvo danas, bez sumnje, zahvaćeno nekim
kriznim situacijama. Kao da je izgubilo dosluh s čitateljstvom. Ovo
je poglavito značajka najnovije pjesničke generacije, koja je, ma
koliko bila brojna, opterećena metafizičkim prilazom predmetima
svoga pjeva, podložna utjecajima i eksperimentiranju, dovela svoj
izričaj do pukoga osiromašenja, te je u znatnom zaostatku za »krugovaškom«
i »razlogovskom« generacijom koje podigoše hrvatsku pjesničku riječ
na zavidnu razinu u europskim razmjerima. U pretjeranu nastojanju za
originalnošću, eksperimentiranjem do bizarnih vizualnih efekata,
izgubila je tlo pod nogama, miris zemlje, svaku relaciju sa
stvarnošću, te je tako ogolila do gotovo totalnog pomanjkanja
emocija. Stoga sa zadovoljstvom odmah mogu reći da su ove dvije
pjesničke zbirke Janka Bubala ugodno iznenađenje za hrvatsko
pjesništvo. Prvo, stoga što Bubalo sa svojom prvom knjigom izlazi
pred čitateljstvo kao zreo i' cjelovit pjesnik koji je do tada bio
posve anoniman za javnost, drugo, stoga što se on po strukturalnim i
formalnim određenjima posve izdvaja iz sivila najnovije generacije
naslanjajući se na tradiciju. Tako nam se iskazuje kao zaokružena
individualnost.
Već prvi dodir s poezijom ovoga pjesnika navješćuje da se radi
nedvojbeno o talentu koji nas osvaja ćutilnošću i umijećem. Nije
evidentno kako je dugo trajao njegov uspon premda se jasno dadu
naslutiti kušnje kroz koje je prolazio, te svoja životna iskustva
sažimao u pjesme osjetivši pravi trenutak svoje zrelosti. On je
strpljivo klesao svoju poetsku riječ gotovo da gnomatike, odbacujući
iz nje nepoetske naplavine.
Iako se ovdje radi o dvije knjige istoga autora koje su se pojavile
u kratkom vremenskom razmaku, ne kanim govoriti o svakoj posebno,
naprotiv, držim da su one jedna misaona koherentna cjelina koja je
samo izvanjski podijeljena u dvije knjige.
Ono što bih istaknuo kao bitne odrednice Bubalove poetike jest u
prvom redu njegova okrenutost tvarnom svijetu, koji je, međutim,
samo supstrat u kojem on svagda istražuje duhovnost kao bitnu
kategoriju istine i smisla. S tim svijetom, s tom svakodnevnicom, s
čovjekom, pjesnik se hvata u koštac. On tako želi dosegnuti koliko
je tvarni svijet prožet duhovnošću, koja je, po pjesniku, jedina
moguća trajna vrijednost njegova. No on ništa ne objekti vizira, već
se iskazuje svojim subjektivnim stavom. Stoga je razumljiv i
pjesnikov skepticizam, iako je pjesnikovo polazište jasno: to je
kršćansko, biblijsko poimanje i pokušaj da se postav u odnos prema
svijetu, koji je u svojoj stvarnosti produhovljen te zato čovjeku
neobjašnjiv. Kad govori o čovjeku, on se spram njemu altruistički
odnosi imajući razumijevanja za njegove porive, radosti i patnje,
slabosti i krijeposti. U svojim prosudbama, kako rekoh, pjesnik je
subjektivan i svjestan je činjenice da je njegovo poslanje u tome da
dosegne istinu i da joj se čim više približi. Po tome je on
refleksivan.
Raspon motiva o kojima govori veoma je širok. Nikad, naime, njegova
pjesma nije svedena na golu filozofijsku misao, već on svoje misli
osvježava svojevrsnim lirizmom i emotivnošću, stvarajući" tako
sretnu sintezu misaonog i refleksivnog, što je svojstveno samo
darovitu pjesniku:
»Sve je na hrpi i ja u hrpi
i moje bivše stvari
i ja u stvarima bivši
zajedno s prstenjem
kojim sam se nekad vezao uz stvari«
(A tu je sad groblje)
Obje ove pjesničke zbirke izdijeljene su u niz ciklusa koji se
doimaju kao sekvence jedne iste kontinuirane misli. Pa ipak su to na
stanovit način zasebne cjeline kao što su i pjesme i cijele knjige
cjelovite i čvrste tvorevine. Sve je ovdje realizirano na jasan i
koncizan način bez leksičkih sklopova koji bi pomućivali misao. Stih
je jednostavan kao što je priprost i škrt ovaj naš južni pejzaž koji
je ostavio tragove na pjesnikovoj duši: stećci, verige, kameni
krajobraz obrastao niskim raslinjem, ubožna groblja i ognjišta. I
tako pjesnik plovi unoseći u svoju intimu »korake od jučer« i
meditirajući »na rubu ništavila«.
Ovdje je ponajmanje bilo riječi o pojedinim pjesmama, jer mi nije
bila svrha raščlamba pjesama Janka Bubala, već mi je namjera
naprosto skrenuti pozornost na jedno novo ime u hrvatskom pjesništvu
o koje će se zacijelo još čuti.
W. TRNSKY
Svjetlo na gori
Na pladnju glava odsječena leži,
raskošna, tamna prosula se kosa
Kralj Irud od nje izbezumljen bježi,
po cvijetu pala krvava je rosa.
Ivana svetog to su vlasi tamne,
zavjeta Starog najdivnijeg lika!
Krijesovi gore ... Ko oči mu plamne:
na visu svijetlog gledaj spomenika!
Za Božji zakon on je život dao
Sklopljenih vjeđa sada mirno sniva.
Žrtvom je žene preljubnice pao ...
A svjetlo gori i sve jače biva ...
Anka PETRIČEVIĆ
Ivo Matijaca, opat —
Korčula: »Primio sam ,Iskru'. Od srca Vama hvala. Sve je
vrijedno, sjajno i poučljivo.«
O. Gabro Nikolić —
Imotski: »Hvala na ,Iskri' i putopisu. Pohvalno u svakome
smislu. Samo naprijed!«
O. Karlo dr Balić —
Rim: »Primio sam ,Iskru' i ,Put u Cze-stochowu'. Zbilja divno.
To je pohvalno, da uz pastoralni rad posvećujete vrijeme pisanju i
tisku. Uklapam mali darak, a nadam se da ćemo se vidjeti, za vrijeme
Sv. Godine, kad bude ovdje marijansko-miariološki kongres.«
Neda Facchini —
Rijeka: »S veseljem primamo svaki broj ,Iskre'. Sretni smo da
izlazi, jer u njoj ima sve što nas zanima iz našeg Neretvanskog
kraja.«
Ljiljana Krstić —
Rijeka: »U ime mojih roditelja i mene zahvaljujem na članku i
pjesmi o pok. Ireni. Kao što je ona, tako i mi smatramo ,Iskru' za
svoj list kojeg vrlo rado čitamo.«
HELEN
SUTICH — SAN HOSE:
»Sve
Metkovce i ljubitelje ,Iskre' pozdravlja Helen!«
naša stalna
čitateljica helena
za svojim stolom
Jedno pismo
Redovito pratim i čitam
»ISKRU«, a mogu ti reći da je svaki broj za mene jedna iskra
osvježenja. Sve pročitam, ali uvijek nešto nađem, što me malo više
zainteresira, kao na pr. povijesni članci Metkovića i divne
Neretvanske krajine. »ISKRA« je u tom pogledu divan izvor, prava
iskra, istina, za onoga koji slabo ili nimalo ne pozna taj naš kraj.
A inače, svi članci i crtice su divne i privlače čitaoce. Čovjeku ne
preostaje ništa drugo, nego čestitati i diviti se na tako lijepo
uređivanom župskom listu. Zaista, možeš ti i svi Metkovci biti
ponosni.
Međutim, kad sam dobio
ovaj zadnji broj, ugodno sam se iznenadio. Gotovo nisam mogao
vjerovati da je to »ISKRA« Pomislio sam, je li moguće da se od one
male i sitne »ISKRE« pred pet godina, razvio tako velik list koji ne
samo da nadmašuje sve župske listove, nego može stati, pa čak i
nadvisuje i neke naše poznate časopise. Ta ovo više nije »ISKRA«, to
je plamen, vatra koja se razbuktala. »ISKRA« u boji, sa svojih 80
dupkom punih stranica bogatog i raznovrsnog štiva, zaista je uspjeh
za tebe i čitavu župsku zajednicu. To je doprinos, i to veliki
doprinos, čitavoj našoj Crkvi, jer »ISKRA« ne donosi samo vijesti i
crtice za Metkovce, iz njihovog župskog života, nego pruža priliku
obogaćivanju svima nama kojima dolazi u ruke.
Pet godina je prošlo od
onoga časa kada si sa strahom počeo izdavati list za svoju župsku
zajednice. U tim trenucima i nisi mogao predvidjeti kako će se sve
to odvijati, kako će »ISKRA« napredovati, kakav će odjek naći u
čitalačkoj publici, pa i među samim tvojim župljanima. Mislim, da je
već prvi broj bio garancija uspjeha, svjetlost koja je razbistrila
obzorje daljnjeg napredovanja. Zar nam o tome ne svjedoči ovaj
njezin jubilej, a posebno ova tiskarska oprema, bogata i suvremena?
Mario, ne smiješ
posustati. Kad pišem tebi, mislim na sve one koji s tobom rade,
surađuju i pišu. Za sobom imate jedan period uspjeha, zato uđite u
šestu godinu s još većim optimizmom. Osim toga, to je jedna vrsta
današnjeg apostolata, modernog i Crkvi veoma potrebno. Svaka župska,
zajednica bi trebala imati nešto slična, barem što se tiče gradskih
župskih zajednica. To je današnji način, a u mnogo slučajeva jedini
način pristupa svećenika k vjernicima. To je propovijed koja se
lakše i bolje sluša. To je informiranje vjernika o životu njihove
zajednice. Nemoguće je sa svakim, vjernikom doći u osobni kontakt, a
posebno ne više puta, a da ne govorim s onima koji žive Širom ovog
našeg svijeta, a »ISKRA« pristupi i k njima i donese poruku župnika,
a na taj način Evanđelja.
Iskrena ti hvala. Dok
ti ovo izražavam, još više želim, da »ISKRA« raste i povećava se, da
bude na što veću duhovnu i kulturnu korist te tvoje i naše uzorne
župske zajednice.
Uz
bratske pozdrave tebi i župljanima tvoj
LUKA LIVAJA
Tko je i
sanjao da će Metković postati grad tenisa i da će u nj stizati
Šurbek, Stipančić, Čordaš ... Da, prije nekoliko godina to se nije
ni pomišljalo, a evo sada je to stvarnost.
Župski Ured sv. Ilije prvi je ozbiljnije počeo davati mogućnosti
djeci i mladićima da uče, treniraju, vježbaju ... On je u tu svrhu
napravio i rekreacionu dvoranu i nabavio odgovarajuće rekvizite za
taj šport.
Igralo se, treniralo, održavali su se turniri... Jedna generacija
već je postigla zapažene uspjehe. Osvojen je pehar na prvenstvu
osnovnih Škola u Splitu. Bile su to najbolje ekipe iz Dalmacije.
Ekipu su sačinjavali: Tomislav Martić, Zoran Sočivica, Zlatko Ćerić
i Mario Barbarić. Rezultat od 5:0 dovoljno govori.
Ako dodamo još imena- Marija Ivankovića, Nikole Kežića, Marija
Radića, Danka Vrnoge, Luke Toplaka i Pave Magzana, onda zbilja
budućnost stolnog tenisa je velika. Ti mladići, ako budu trenirali,
postići će velik uspjeh. »Metkovske nade«, tako ih popularno zovu za
stolni tenis, ne smiju iznevjeriti!
Tenisač
17. VIII. 1973. Udaren od auta smrtno je stradao na magistrali
ispred svoje kuće PERICA ZOVKO JERKIN u 8. godina života.
15. XII 1973. Pošla je s ovog svijeta KATA MIOČ
.
19. XII 1973. Preselila se u vječnost KATA ANČIĆ.
30. XII 1973. Preminula je u Gospodinu ANKA GLAVINIĆ
3. I 1974. Privremeno nas je napustio MATE GABRIĆ.
3. I 1974. Tragično je poginuo VLATKO MEDAR.
4. I 1974. Usnula u Gospodinu TUNA ŠUNJIĆ.
21. I 1974. Umro je JOZO
VUICA.
26. I 1974 Napustila ovu zemlju MATIJA PRIMORAC.
26. I 1974. Otpraćen na privremeno počivalište VLADO ČUJKIN.
6. III 1974. Ostavila nas privremeno MATIJA OBRADOVIĆ
16. III 1974. Završio je ovozemni život VIDO ORŠULIĆ.
ŽIVOT JE NEKA VRSTA NJIHALA - KOJI SE NJIŠE IZMEĐU DVA NJIHALA.
JEDAN SE ZOVE ŽIVOT A DRUGI SMRT.
M. KRLEŽA
Božićna sv. Ispovijed bila je dobra. Više se ispovjedilo i
pričestilo za božićne dane, nego za naređeno vrijeme za tri dana.
Božićni blagdani bili
su kišoviti. Ponoćka je bila bolja nego prijašnjih godina. Mirnija,
posjećenija, pobožnija. Ostalih dana padala je kiša i svijeta je
bilo nešto manje. Za vrijeme blagdana pomagali su fra Bernardo
Radonić iz Živogošća i fra Vjenceslav Glibotić, profesor iz Sinja.
Na Iseljenički dan
održana je priredba koju je spremio naš fra Mate, a muzički dio o.
Župnik. Priredba je održana za naše radnike koji su se povratili za
Božić svojim domovima. Uspjeh je bio više nego zadovoljavajući.
ZA VRIJEME BOŽIĆNE PRIREDBE
Blagoslov kuća bio je
po običaju. Narod je bio jako susretljiv i veoma lijepo primao.
Teška prometna nesreća
dogodila se 3. siječnja na putu za Mostar kod sela Višići. Vlatko
Medar, ugledni metkovski obrtnik smrtno je nastradao, a trojica su
povrijeđena i to Leo Zlodre i Mate Krtalić teže, a Bariša Kaleb
lakše.
7. siječnja u našem
gradu je pjevao Ivica Šerfezi i »Fosili«. Publike je bilo dosta.
Metkovsko lovačko
društvo dobilo je prvu ženu lovca. To je Ivanka Bebić-Margeta.
Zabokovska magistrala
ili »Napoleonov put« počet će se uskoro asfaltirati. To će biti
velika stvar za ovaj nerazvijeni dalmatinski kraj. Ona će ubrzati
razmjenu dobara, rasteretiti Jadransku magistralu, te taj narod
povezati sa svijetom u prvom redu s Mostarom, Ljubuškim i Splitom.
Radi se o regulaciji
rijeke Neretve. Ona bi trebala postati plovna do Čapljine. Time bi
se uvećao riječni promet, a Metković dobio još više na prestižu.
13 Siječnja održan je u
crkvi sv. Ilije Božični koncert. Pjevali su: fra Josip Soldo,
profesor iz Makarske, Cynthia Hasell-Bakić, pjevačica iz splitskog
kazališta, dok je na orguljama svirao prof. Mate Lešćan iz Zagreba.
Koncert je uspio, a prisustvovao je veliki broj slušatelja iz cijele
Neretve.
18. siječnja u hotelu
»Narona« održan je veliki skup Donje Neretve — Dalmati show. —
Sudjelovali su: Kula, Rogotin, Ljubuški, Ploče, Trebižet, Komin,
Krvavac i Metković.
Župsko osoblje davalo
je film »Putovanje u Czestochowu« na Humcu, u Bijelom Polju i
Makarskoj. Uvijek na raspolaganju je bio gosp. Ivo Jadreško koji je
i snimio taj film.
NK »Neretva« u
prijateljskoj utakmici pobijedila je »Austriju« iz Villacha sa 2:1.
Maturanska zabava
održana je 9. veljače. Bilo je veselo i ugodno. Svečanost je održana
u hotelu »Narona«.
U Metkoviću će brzo
proraditi politička škola koja će izučavati marksističko-lenjinističku
filozofiju. Obrađivat će i posebni materijal s područja samoupravnih
odnosa.
Prošle godine na
cestama pločanskog područja bilo je 255 prometnih nesreća. Pet osoba
je poginulo, 36 teže ranjeno, a 48 lakše povrijeđeno.
U drugom polugodištu u
Osnovnoj školi u Metkoviću otvorena je školska restauracija gdje
učenici mogu dobiti zasad hladni obrok. Kad se prošire prostorije
moći će se dobiti i topli.
NK »Neretva«
organizirala je veliku jubilarnu lutriju 17. II 1974. povodom
55-obljetnice svog postojanja. Izvlačenje je obavila na nogometnom
igralištu ovogodišnja mis Metkovića, Emilija Majić. Prva nagrada:
spavaća soba (Mobilia), druga: Televizor »Arena«, a treća: gramofon
»Traviata«.
U potkrovlju velike
zgrade Osnovne škole u Metkoviću izbio je požar koji je mogao imati
i veće razmjere. Vatrogasci su brzo intervenirali i smanjili štetu
koja je mogla biti znatno veća.
»Poduh« je ove godine
počeo radove na novom skladištu. Ono se radi u krugu poduzeća.
Prilikom otkupa duhana osjetio se manjak prostora radi čega je otkup
prekinut dva puta po nekoliko dana.
Inače u Krajini i bližoj Hercegovini poraslo je zanimanje za sađenje
duhana, pa sad ima više sadilaca, što je razlog dobre otkupne cijene
i solidni kooperantski odnosi.
Ovogodišnji »Marko
Krnjeval« bio je dobar. Bilo je živo i veselo. Glavne i završne
predstave održavale su se kao i obično na trgu kralja Tomislava.
Konac veljače bio je
prilično kišan, a isto tako i početak ožujka.
Metkovska glazba
sudjelovat će u nizozemskom gradiću Kerkadi na međunarodnom
natjecanju amatera. Već više puta je pozivana, ali financijske
mogućnosti su bile uvijek razlog da se ne ide. Ove godine 21. srpnja
ona će se ipak pojaviti na natjecanju, što je bez sumnje veliko
priznanje za ovaj metkovski glazbeni kolektiv.
V. PALEČEK KOD SESTARA U BIJELOM POLJU
10. ožujka u crkvi sv.
Ilije održao je predavanje generalni sekretar međunarodnog fonda
»GLADNO DIJETE«, ing. Vladimir Paleček. Crkva je dva puta bila
dupkom puna. Poslije podne on je održao sestrama u Bijelo Polju
također na ovu temu film, koji je popratio svojim osobnim
doživljajima u zemljama Azije i Afrike.
10. ožujka u našeg
gradu su također boravili vrhunski stolno-tenisači: Šurbek,
Stipančić i Čordaš. Oni su navečer zaigrali s najboljim pojedincima
našeg grada.
Počela je
rekonstrukcija putova u dva pravca, u pravcu Dubrovnika na dionici
dugoj 6 km. prema Bijelom Viru, i na dionici Momići — Nova Sela,
također dugoj 6 km.
Obje dionice izgradit
će metkovski OOUR sarajevskog poduzeća »Put«, a investitor im je
metkovska Općina, uz korištenje sredstava Regionalnog fonda za ceste
Split i sredstava prikupljenih iz samodoprinosa gradnja i metkovskih
privrednih organizacija.
Neretvanska plotica,
pučki nazvana gera, cijenjena je slatkovodna riba. Gurmani posebno
vole njezinu ikru. Početkom ožujka i dalje dnevno se hvatalo ove
godine i do 350 kg. Cijena na tržnici je bila 15—20 dinara. Lovilo
se posebno u Bijelom Viru, Mi-slini i Vidonjama.
Naš grad je ugrožen
nestašicom vode u ljetnim danima. Prevladava mišljenje da je tome
razlog: višegodišnji sušni period, pogrešno lociranje stanice za
kaptažu i zbog hidrotehničkih radova na HE »Čapljina«.
Počelo je bušenje
bunara i ako se dobiju veće količine vode neće biti problema za
njihovo pripajanje vodovodu. Ako se ovo pokaže nemoguće tražit će se
nova rješenja, jer grad raste, a s njim i industrija koja ne smije
oskudijevati vodom.
Korizmene propovijedi,
koje je držao o. Župnik, bile su na temu: SEDAM DJELA MILOSRĐA
TJELESNIH. Narod je dolazio u velikom broju na ovu lijepu korizmenu
pobožnost.
22. ožujka održane su
demonstracije na trgu kralja Tomislava protiv iredentističkih
pretenzija na dijelove Istre i Slovenskog Primorja. U protestnom
mitingu je sudjelovalo i župsko osoblje sv. Ilije.
U našem gradu boravili
su kao gosti Osmogodišnje škole Gustav Krklec, Anđela Martić i Arsen
Diklić. Oni su vodili srdačni razgovor i odgovarali na postavljena
pitanja đaka koji su se natjecali da što više doznaju od naših
renomiranih književnika.
Ivica Žderić Antin u
6-toj godini života pronađen je mrtav kod jezera Vlaška u Rogoitinu.
On je najvjerojatnije upao u rijeku kod svoje kuće. Sahrana je
obavljena 27 III.
Uskrsni blagdani
provedeni su u veselju i radosti. Za vrijeme Kvarantora propovijedao
je o. Tomislav Duka, gvardijan iz Živogošća. Narod ga je oduševljeno
slušao.
Korizmena sv. Ispovijed
u našoj župi prošla je i ove godine veoma dobro. I sakramentalni
život Velike Nedjelje bio je na „visini".
Posebno je bilo lijepo
na Veliku subotu navečer. Veliki petak, posebno procesija, zaista je
bila veličanstvena, no, vrhunac uskrsne radosti bio je na ponoćki,
gdje je osobito bila zapažena metkovska mladež.
1. Fra Mario Jurišić, SV. NIKOLA PUTNIK, Metković 1972,
stranica 40. Cijena 7 din. Život sv. Nikole s trodnevnicom, Misom,
pjesmama, večernjom ...
2. Fra Mario Jurišić, NERETVANSKI ZAŠTITNICI,
Metković, 1973, stranica 36. Cijena 7 din. Život 16-orice svetaca
Crkve koji se posebno slave u Neretvanskoj krajini.
3. Fra Mario Jurišić, HODOČAŠĆE U CZESTOCHOWU, Metković 1973,
stranica 40. Cijena 7 din. Uspomene i doživljaji na putovanju iz
Mađarske, Čehoslovačke. Poljske i Austrije. Posebni osvrt na Gospino
svetište u Czestochowu.
4. Fra Mario Jurišić, JUNACI RANOG KRŠĆANSTVA, Metković 1974.
Stranica 40. Cijena 7 din. Život svetaca-mučenika u prvim stoljećima
kršćanstva do 313. godine.
Naša župska hodočašća
I. TRAGOM GOSPINIH SVETIŠTA
1. dan — Metković — Vepric — Split — Solin — Sinj —
— Visovac (noćenje u Šibeniku)
2. dan — Šibenik — Nin - Rijeka (Trsat) - Postojna (noćenje)
3. dan — Postojna — Ljubljana — Rrezje — Zagreb (noćenje)
4. dan — Gospine crkve u Zagrebu — Marija Bristrica —
— Donja Stubica — Zagreb (noćenje)
5. dan — Zagreb — Olovo — Široki Brijeg — Metković
Polazak 1. svibnja iz Metkovića u 6 sati.
II. JUBILEJSKO HODOČAŠĆE U RIMU
1. dan — Metković — Bari (noćenje)
2. dan — Bari — Napulj — Pompeji — Rim (noćenje)
3. dan — Rim
4. dan — Rim
5. dan — Rim — Asiz — Loreto — Ancona (noćenje)
6. dan — Ancona — Zadar — Metković
Polazak iz Metkovića 27. lipnja u 7 sati.
Za sve informacije javiti se na Župski ured sv.
Ilije, Metković, Omladinska 25, tel. (058) 88-218.
S dopuštenjem crkvenih i redovničkih
vlasti
Izdavač:
Župski ured sv. Ilije Metković,
Omladinska 25, tel.: 88-218
List »Iskra« izlazi povremeno
Glavni i odgovorni urednik: Fra Mario
Jurišić
Uredili:
Marina Jadreško, Irena Barbarić,
Tomislav Martić, Marina Prskalo, Emilija Majić, Matko Brljević,
Vedrana Bebić, Božena Petrov, Ante Lozić, Julija Obradović, Marijana
Buljubašić, Anđelka Majić, Verina Vego