Komentar

Branka Valentić, Vjesnik 23. veljače 2008.

Bijeg dviju klinki upozorio je sve da se stvarni život ipak odvija negdje drugdje.
Postoje situacije u kojima ljude sve manje zanima proračun, jesu li se ili nisu sindikati s poslodavcima i vlašću uspjeli dogovoriti o minimalnoj plaći, hoće li ta plaća dosegnuti 50 posto prosječne, hoće li to ili neće gušiti gospodarski rast i što će sve biti u sporazumu koji će jednog dana potpisati sudionici, kako se to popularno kaže, tripartitnog dijaloga. No, svi ti silni događaji prošloga tjedna nabijenog strašno važnim podacima o težini proračuna, pričama koji je ministar i za što dobio više, a koji je ostao kraćih rukava, hoće li deficit ostati na razini prošlogodišnjeg i čiji je posao držati pod kontrolom inflaciju, ostali su temeljito zasjenjeni »hirom« dviju vinkovačkih djevojčica koje su, na prvi pogled ničim izazvane, pobjegle od kuće i svoju sobu na šest dugih dana zamijenile hladnom i napuštenom kućom obraslom šikarom.
Bijeg dviju klinki koje su, potpuno neinformirane o deficitu, inflaciji, gospodarskom rastu, tripartitnom partnerstvu i borbi oporbenih stranki zbog potpredsjedničkih saborskih mjesta, upozorio je sve da se stvarni život ipak odvija negdje drugdje. Beskrajno daleko od onih stvari koje novinari, vijesti, političari, analitičari, uvaženi kolumnisti, spin doctori i opinion makeri neprestano nameću kao glavne teme hrvatske zbilje. Jer sve to može biti važno samo do trenutka dok se ne dogodi nešto što se tiče osobno nas ili nešto u čemu možemo prepoznati ono što se vrlo lako može dogoditi i nama. Svima koji zabavljeni dnevnicima, vijestima, proračunima, svakoga dana, redovito i iznova zaboravljamo svoju djecu upitati s kim se druže, muče li ih ocjene, kakvi su im profesori, čega se boje i što ih uopće zanima i beskrajno smo upućeni u niz naoko neizbježnih podataka čiji je stvarni utjecaj na naš život zapravo minoran, a naš utjecaj na te podatke ništavan. A dok god budemo preko svake mjere zabavljeni takvim podacima, nitko, ali ama baš nijedan dječji psiholog, pedagog i socijalni radnik neće nam moći odgovoriti na pitanje zašto su nam zdrava, dobra i pametna djeca počela bježati od kuće, zašto su se po školama međusobno počeli maltretirati više nego ikad prije, ili zašto su se, kao prije nekoliko mjeseci, odlučili sa zvonika baciti u smrt.
Zanimljivo je kako je cijela javnost prvo pomislila da je male Vinkovčanke neko oteo, da su odvedene u bijelo roblje, dok smo mi svi mahom izvrsni roditelji koji se fantastično brinemo o svojoj djeci. Jer smo im dali školu, dnevne boravke, satove stranih jezika, baleta, klavira, Internet, virtualne prijatelje, lovu, pustili ih na tulume... Stoga smo vijest da su djevojčice pobjegle od života koji smo im ponudili - umjesto da je sagledamo kao najužasniju od svih vijesti jer smo za to odgovorni sami - doživjeli kao olakšanje. Već će se netko drugi dalje time pozabaviti, važno da su cure žive, smislit ćemo još koje pravobraniteljstvo za djecu ili bilo što drugo, samo da taj posao umjesto nas odradi netko drugi. Pa da se opet u miru možemo zavaliti u svoje foteljice, pregledati teletekst i odgledati troje vijesti zaredom. Da nam nešto važno ne promakne.