Predavanje prof. dr. sc. Mije Vranješa
Rješavanje nedostatka svježe vode u donjoj Neretvi
U Galeriji metkovskoga GKS-a prof. dr. sc. Mijo Vranješ s Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu
23. listopada je održao predavanje na temu rješavanja nedostatka svježe vode u donjoj Neretvi. Bio je to nastavak njegova predavanja Hidrologija i hidrogeologija sliva Neretve i Trebišnjice, osvrt na izgradnju dijela HE sustava - Gornji horizonti što ga je na istom mjestu održao 4. listopada o. g.
Prof. Vranješ je na početku rekao da ne predstavlja ni Hrvatske vode ni nadležno Ministarstvo nego isključivo struku te u uvodnome dijelu ponovio da je dolina Neretve već ostala bez dijela svojih voda, misleći na smanjenje izdašnosti brdskih izvora lijevoga zaobalja zbog izgradnje hidrotehničkih objekata na sustavu Gornji/donji horizonti, te upozorio na još neke opasnosti do kojih je došlo ljudskim djelovanjem, ali i promjenom klime.
Kada se radi o izvorima od Hutova blata do jezera Kuti teško je očekivati povratak na nekadašnje stanje, ali treba nastojati zadržati postojeće i po mogućnosti ga popraviti. – Tu treba naći ravnotežu između potreba za energijom i potreba za hranom jer, i hrana je energija – rekao je dr. Vranješ. Ti brdski izvori donose svježu vodu koja potiskuje more što u dolinu Neretve prodire kroz podzemlje, a ne samo koritom rijeke, mada je prodor koritom velik problem.
Izgradnjom niza hidroelektrana na Neretvi (planiraju se još neke) rijeka u dolinu ne donosi više onu količinu sedimenta koju je prirodno donosila. Već je regulacija Neretve u drugoj polovini 19. st. to smanjila, a hidroelektrane su donos svele na minimum. Stoga, dolina Neretve sve više tone jer nema poplava. Poplava nema i zao što su mnoge površine branjene, ili će to biti, pa sve to utječe na slijeganje tla i pospješuje prodor mora. Zabilježena su slijegana od preko jednoga metra. Nadalje, zbog sve manje nanosa sedimenta korito rijeke Neretve se produbljuje, što omogućuje moru da danas prodire sve do Dračeva u BiH.
Jedino rješenje problema je na Neretvi izgraditi pregradu koja će djelovati dvostruko: spriječiti prodor mora te uzvodno od pregrade osigurati podizanje razine slatke vode koja bi prirodnim padom tekla u postojeću mrežu kanala i tako od Metkovića do ušća potiskivala slanu vodu u dublje slojeve. Za one poljoprivredne površine koje nemaju izravnu vezu s kanalima ili trebaju sustave za navodnjavanje izgradio bi se tlačni cjevovod koji bi vodu dobivao iz miniakumulacije Lađište u koju bi se voda na visinu od 55 m crpila iz Male Neretve.
Pri odabiru mjesta izgradnje pregrade na Neretvi razmatrale su se četiri lokacije, a kao najpovoljnija izabrana je ona označena brojem 3, oko 1800 metara nizvodno od Opuzena. Odabrano je takvo rješenje pregrađivanja kojim se zaustavlja prodor mora, ali kojim se
omogućuje plovnost velikih brodova i nesmetana obrana od poplava. Odabran je i
ekološki neopasan način pogona (zrak-voda) te omogućena migracija riba.
Pregrada se sastoji od pet segmenata širine 22 m i visine devet metara. To su šuplje čelične konstrukcije koje se vrlo jednostavno pri smanjenim dotocima izdižu okomito na tlo, a pri većim dotocima Neretvom poliježu uz dno. Pogonsko „gorivo“ je komprimirani zrak koji ispunja šuplju strukturu i tjera je na zakretanje oko osi i uzdizanje u okomit položaj. Izbacivanjem zraka u segmente ulazi voda i oni liježu uz dno. Važno je napomenuti da je pregrada u uspravnom položaju samoregulirajuća. Pri povećanom dotoku ona se nagiba i slatka voda se preko nje prelijeva nizvodno. Osim toga, u temeljima pregrade ostavljeni su ispusti koji omogućuju trajno protjecanje slatke vode.
Uz obalu će se graditi prevoznice za velike brodove (luka Metković i turistički kruzeri) te za mala plovila, a bit će izvedena i tzv. riblja staza za nesmetan plov riba.
Pregrada na Neretvi zaustavila bi prodor mora i osigurala stvaranje dovoljne zalihe slatke vode koja bi se, što prirodnim, a što umjetnim putem razvodila dolinom. Dr. Vranješ je rekao da i u ovako nepovoljnim hidrološkim uvjetima rijekom Neretvom dotječe dovoljno vode koja bi se mogla upotrijebiti za navodnjavanje, a koja sada otječe u more.
Na kraju predavanja dr. Vranješ je strpljivo odgovarao na mnoga pitanja zainteresiranih građana. Tako smo saznali da je za samu izgradnju pregrade potrebo oko dvije godine, dok bi za cjelokupan sustav navodnjavanja bilo potrebno puno više. Postavljeno je i zanimljivo pitanje koje nije izravno bilo vezano uz samo navodnjavanje. Jedan je građanin pitao kako to da Vlada RH ulaže velik novac u navodnjavanje doline Neretve kao bi spasila njezinu poljoprivredu, a istovremeno planira gradnju termoelektrane u Pločama? Odgovor, naravno, leži na drugome mjestu.
Zanimljivo je da dr. Vranješ nije htio dati izjavu za medije, obrazlažući to činjenicom su neki detalji iz njegova prethodnoga predavanja krivo protumačeni i plasirani u njima. Evo samo jednoga takvog naslova „Suvišan strah od Gornjih horizonata: Neretvi ipak najveći neprijatelj zaslanjenje“. To je kao da kažete da čovječanstvu ne prijeti nedostatak hrane nego glad. Naravno, sve su to spremno dočekali u Republici Srpskoj.