Prof. Vranješ je u uvodnome dijelu svoga predavanja Hidrologija i hidrogeologija sliva Neretve i Trebišnjice, osvrt na izgradnju dijela HE sustava - Gornji horizonti dao pregled slivova Neretve i Trebišnjice te prikazao kako izgledaju podzemni vodotoci, tj. veze između ponora i vodotoka, budući da se radi o krškome terenu. Prema kartama koje je prikazao jasno je da velik dio voda, koji bi na drukčijem reljefu pripadao Trebišnjici, prirodno teče prema Neretvi. Problemi su nastali već prvom fazom izgradnje hidroenergetskoga sustava koji počinje pokraj Gackoga, a završava u Platu kraj Dubrovnika. Prva faza (Donji Horizonti) već je praktički dovršena, dok je druga (Gornji horizonti) dijelom dovršena, a dijelom je pred početkom gradnje, što je ne tako davno izazvalo dosta velike polemike u javnosti. Već prva faza radova – HE Dubrovnik i brana Gorica (1965.), HE Trebinje 1 i akumulacija Bileća (1968.), RHE Čapljina (1979.), i HE Trebinje 2 (1981.) – dovela je do znatnoga smanjenja izdašnosti izvora desnoga zaobalja, pa tako Vranješ navodi da su izvori na području Kuti izgubili od 60 % do 80 % vode, a sigurno je slično i s drugim izvorima na lijevome zaobalju.
  Dodatan problem je taj što rijeka Neretva sobom nosi sve manje sedimenta pa joj se korito produbljuje, što omogućuje lakši prodor mora i ugrožava stabilnost obala (željeznička pruga i ceste). Nadalje, Neretva više ne plavi dolinu kao u prošlosti pa se dolina Neretve sliježe. Stoga prof. Vranješ predlaže „za sušno razdoblje (ljeto), povećanje dotoka vode na ponore iz kojih se prihranjuju izvori nižih područja te redovito čišćenje ponorskih područja“.

   U nastavku je bilo riječi o problemima zasoljenja doline Neretve te je rečeno da sol ne dolazi samo koritom Neretve nego i brojnim sifonskim vezama kroz koje more prodire izravno u poljoprivredne površine. To se događa zbog smanjenoga dotoka slatke vode s viših područja (Popovo polje) pa more, zbog višega tlaka, prodire u dolinu.
   Dan je i kratak osvrt na Prijedlog Studije utjecaja na okoliš za izgradnju HE Dabar i zaključeno da je da je „Studija nepotpuna i nije dobiven potreban odgovor na pitanje promjene vodnog režima sliva Neretve i Trebišnjice, a s tim u svezi i svih utjecaja. Utjecaji se moraju promatrati u interakciji s već izgrađenim i s planiranim zahvatima“. Upozoreno je i na to da promjene u slivu utječu i na priobalno more.

 

   Prof. Romić je u svome predavanju Ovisnost poljoprivrede donje Neretve o vodnom režimu naglasak stavio na zasoljenje poljoprivrednih površina u dolini Neretve, temeljeno na rezultatima provedenih istraživanja. Prema kartama koje je prikazao vidljivo je da je taj problem izražen naročito u donjem dijelu doline gdje navodnjavanje slanom vodom značajno umanjuje prinose (dan je primjer lubenice), a na trajnim nasadima (kao što su jabuka i mandarina) ostavlja i štetne posljedice na samo stablo.
    Romić se osvrnuo i na istraživanja tijekom kojih su uzimani uzorci sedimenta u riječnome koritu do dubine od 50 cm. Kako sediment u sebi nosi povijest različitih promjena moglo se precizno očitati što se sve događalo u prošlosti, budući da znanstvenici koriste vrijeme dvaju poznatijih događaja, a to su proba francuske nuklearne bombe u sjevernoj Africi i poznati nuklearni incident u Černobilu.
    No, na kvalitetu podzemnih voda utječe i sama poljoprivreda. To se najbolje vidi na predjelu Luke koje nije bilo obrađivano, a posljednjih godina dijelom jest pa je u tlu zabilježeno povećanje koncentracije određenih elemenata. Romić se plastično izrazio rekavši da se u Neretvi gnojivo baca, misleći na nekontrolirano gnojenje poljoprivrednih površina, a da prije toga nije analiziran sastav tla i utvrđeno kojih važnih elemenata u njemu nedostaje. To, ne samo da poskupljuje proizvodnju nego i nepotrebno opterećuje, tj. zagađuje podzemlje, a čak može i smanjiti prinose.
    Trajno rješenje bilo bi izgradnja odgovarajuće pregrade na Neretvi kojom bi se spriječilo prodiranje mora te u ljetnim mjesecima podigla razina vode koja bi prirodnom padom punila kanale. Dio te vode crpio bi se u mikroakumulaciju Lađište (90 000 m³ korisne zapremine) pa bi slatku vodu mogli imati i oni čije površine nisu uz kanale ili za navodnjavanje trebaju vodu pod tlakom.
    Romić je na kraju upozorio na problem onečišćenja koje u dolinu Neretve stiže s uzvodnih područja.

 

    Iz svega se da zaključiti da poljoprivrede u Neretvi nema bez sustava navodnjavanja (pregrada plus mikroakumulacija), pogotovo ako se u obzir uzme podizanje razine mora, slijeganje tla i poguban utjecaj nastavka gradnje hidroenergetskih objekata u istočnom slivu Neretve, tj. Trebišnjice. Upravo to ostaje nerazjašnjeno do kraja jer, bez obzira na to što je akumulacija Jablanica sposobna i u sušnome razdoblju Neretvi kroz Metković osigurati minimalni protok od 50 m³, ne može sa poreći velika važnost brdskih izvora lijevoga zaobalja koji svojim dotocima (s veće visine) dodatno potiskuju more koji u dolinu ne prodire samo koritom Neretve nego bezbrojnim neutvrđenim podzemnim vezama. Ne zaboravimo da smo 2003., 2009. i 2011. imali iznimno sušne zime (podatak iz Vranješeva predavanja), što je značilo i manje dotoke na tim izvorima pa samim time i olakšano prodiranje mora. Budući da je i za takvih zima velika potražnja za energijom, a bit će i u budućnosti, pitanje je kako će oduzimanje dodatnih količina vode iz sliva Neretve i preusmjeravanje u sliv Trebišnjice utjecati na vodni režim u dolini Neretve. Prema nekim podacima od 1965. do danas već se prevodi oko četiri milijarde kubika vode godišnje i uglavnom se zna kako se to odrazilo na vode cijele delte Neretve te Malostonski zaljev i dalje prema Dubrovniku, a izgradnjom HE Dabar (i ostalih objekata u sustavu Gornjih horizonata) prevodilo bi se još dodatnih dvije milijarde kubika.
    Treba spomenuti i pitanje koje je postavio inž. agr. Mate Kaleb, a odnosilo se na kakvoću vode koja nam stiže Neretvom i za koju se zna da je zagađena divljim odlagalištima otpada te svim onim što jedan veliki grad, kao što je Mostar, ispušta u Neretvu. Postavlja se pitanje prisustva teških metala i drugih štetnih tvari u toj vodi koja bi se trebala koristiti za navodnjavanje. Pitanja sigurno ima još, a nama je nadati se da ih oni koji upravljaju našom zemljom neće ignorirati.