Metković, 27.9.2007. - Nakon prošlogodišnje prezentacije Madagaskara, u utorak je u Galeriji GKS-a održano zanimljivo predavanje o još jednome Zemljinu egzotičnome dijelu. Riječ je o dijelu Melanezije, odnosno Papui Novoj Gvineji. I ovo predavanje održala je arhitektica Davorka Kitonić, dopredsjednica Hrvatskoga društva za zaštitu ptica i prirode te predsjednica Udruge za zaštitu prirodne i kulturne baštine donjega toka Neretve Vodomar.
   Davorka je u tom dijelu Zemlje boravila tri mjeseca prošle jeseni, a tijekom boravka fotoaparatom je zabilježila život i ozračje toga egzotičnoga kraja. Tako su prisutni kroz priču, potkrijepljenu slikom, u sedamdesetak minuta saznali sve o ljudima, prirodi i običajima, a glavna tema predavanja bio je kanibalizam nekada i danas, što je i nakon predavanja zaokupljalo pozornost poprilična broja Metkovaca koji su napunili Galeriju. Ipak, tijekom predavanja mnogima su razbijene iluzije o kanibalizmu kao načinu života, odnosno ljudožderima koji vrebaju iza svakoga grma. Prema viđenome na predavanju, Papua Nova Gvineja je zemlja pitomih ljudi, neprohodnih prašuma i brojnih običaja koji se kao i svagdje zadržavaju u ruralnim dijelovima, dok ostatak zemlje koristi blagodati suvremene tehnologije. Već sljedeće godine Metkovci bi, uz Davorkinu pomoć, mogli upoznati i egzotični Peru u koji prema planu putuje početkom siječnja.
Za one koji nisu mogli doći u GKS evo nekoliko izvadaka sa predavanja u slici i pismu:

   Rituali inicijacije dječaka u Simbaiju, u nepristupačnim brdima Provincije Madang, kod plemena Kalam, koje broji 36.000 stanovnika u devet klanova i najveće je pleme Papue Nove Gvineje, odvija se još uvijek vrlo tradicionalno. Do 2006. bilo je nepristupačno turistima. Svečanosti inicijacija značajan su događaj u životu muške djece jer ih tim činom primaju u društvo odraslih muškaraca. Iniciraju se dječaci između 7 i 14 godina jer se svečanost održava svakih 7 godina. Pri tome se svi pripadnici dječakove obitelji oblače u svoje tradicionalne nošnje prateći inicijaciju meditativnim plesovima u trajanju od 24 sata. Kako se samo 2-3 dječaka iniciraju istovremeno, svečanost može potrajati i do 15 dana.

   Majke i tetke dječaka u svojim tradicionalnim nošnjama plešu i pjevaju sve vrijeme inicijacije bez stanke.

   Muški dio obitelji u punoj ratnoj spremi zadržava se s dječakom u prostorijama kuće za muškarce, gdje je ostatku promatrača, osobito ženama, prilaz zabranjen.

   Ratnik sa sjekirom od bazalta, koja se i danas rabi za sječu i obradbu drveta, pogotovo u zabitnim krajevima gdje je teško namaknuti novac za kupnju željeznih sjekira. Gledajući cijepanje drveta kamenom sjekirom, nisam stekla dojam da je ona funkcionalno lošija od željezne, kaže Davorka. Sve dok Englezi na jugu i Nijemci na sjeveru nisu zauzeli Papuu Novu Gvineju, stanovnici nisu poznavali ni željezo ni staklo.

   Stanovništvo ima veliku sklonost prema cvijeću, a iznimno su uredni. Sela, bez obzira na bijedu, ostavljaju dojam kulture, nigdje starudije koje krasi svaku pozadinu neretvanske seoske kuće, nigdje smeća, nigdje otpadaka. Putovi kojima se nikada ne vozi auto, široki su, uređeni i smatra se kako je briga o njima stvar zajednice pa svi sudjeluju u njihovu održavanju. Nužnici su uvijek daleko od kuće i dostupni uređenim putovima.

   Radiovezom bilo im je dojavljeno da će stići ekipa papuanske Televizije. Tako nas je na pisti (čitaj aerodromu) dočekala skupina plesača koja nas je (jednoga Amerikanca, jednu Francuskinju i dvoje Hrvata – prve turiste koji su ikada došli) dopratila pjesmom i plesom do sela gdje su nam objesili girlande dobrodošlice od cvijeća i nizova bambusa. Do zadnjega trenutka vjerovali su kako smo mi ta ekipa, budući da smo opremljeni kamerama izgledali kao televizijski radnici. Televizija je stigla tek sljedeći dan, a ceremonija se ponovila.

   Neumorni plesači uz pratnju bubnjeva plesali su i danju i noću. Rituali su još iskonski. U većini ostalih dijelova Papue Nove Gvineje već postoje plesne skupine čiji se plesovi temelje na kulturi svoga područja, ali su samo odraz te kulture budući da su izgubili prvobitno značenje. Festival narodnoga folklora iznimno je likovno interesantan, ali jedna usporedba s tim plesačima, ne bi bila poštena. Sva su plemena Papue Nove Gvineje kristijanizirana djelovanjem raznih kršćanskih crkava. Svi zajedno bore za zabranu takvih poganskih obreda. U većini krajeva, to im je i uspjelo.

   Nakon 24 sata skrivena rituala dječaka izvodi otac; zatim ga preuzima majka te ga predstavljaju kao novoga budućega ratnika svojim suseljanima. Djeca ostavljaju dojam da su u šoku. Premoreni primaju čestitke suseljana i rodbine. Moj dar, jedna kemijska olovka za svakoga, izazvala je kratkotrajnu ozarenost dječjih lica, ali odmah zatim ponovo su pali u letargiju. Svaki dječak ima svoga kuma koji vodi inicijaciju i brine se za pokrov na glavi. Za koordinaciju rituala, plesova, redoslijed inicijacije u selu skrbi majstor ceremonije koji tijekom svečanosti važno trči tamo-amo. Inicijacija se čini bušenjem nosa naoštrenom školjkom, a u ranu se stavlja mali komadić šećerne trstike koji se stalno okreće i vadi tek nakon što rana zacijeli.

   Mladićeva obitelj na svečanost poziva rodbinu i prijatelje. Tradicija zahtijeva ugostiti ih. U tu svrhu kolje se jedna ili više svinja. Način pripravljanja uvijek je tradicionalan. Iskopa se jedna rupa u zemlji; njezini zidovi oblože se vrelim kamenjem, zatim listovima banane, tako da nastaje nešto slično velikome loncu. U taj lonac naslažu se redovi slatkoga krumpira i drugoga lisnatoga povrća, poput listova biljke taro. Zatim se na to stave svinjske polovice, sve se ponovno pokrije bananinim listovima i na kraju dolazi vrelo kamenje. Hrana se tako pari nekih 24-36 sati, a onda se sve izvadi, jede odmah tu rukama, bez posuđa. Svečanosti inicijacije i svadbe rijetki su trenutci kada se u ruralnim područjima Papue Nove Gvineje jede meso. Bogatije ili veće obitelji pripremaju nekoliko takvih lonaca.

   Kazuar, tradicionalna lovina Papuanaca, ali i domaća životinja koja se viđa po selima. Jedan kazuar može narasti i do 50 kilograma.

   Kuće se uglavnom grade na stupovima, a pod, strop i zidovi su od pletenoga ljuštena pruća. Na isti način građen je i hotel, tako ga tamo barem zovu. Smještaj je bio vrlo skroman, što se vidi i na fotografiji moje hotelske sobe. Poljski WC nema vodu, ali je u blizini tekuća hladna voda iz bambusovih cijevi koja je provedena iz nekoga izvora. Prozor je samo otvor koji se mogao zatvoriti, ali ne i osigurati, a funkciju stakla ima pleteno pruće.
Površina oko toga, velikodušno rečeno, hotela bila je ograđena ogradom s vratima na kojima je stražario jedan od seljana s lukom i strijelom.
Noći na visini od 1700 m iznimno su hladne, tako sam se pokrivala ovom dekicom, još jednom svojom i velikim ručnikom ne skidajući odjeću sa sebe. Ne treba ni spomenuti da struje nema. Autobaterija, koja se punila na sunčanu energiju, davala je energije za boravak nekoliko sati u blagovaonici. Mrak na ekvatoru pada u 6 sati i traje 12 sati. Tako sam pokoju noć, budeći se u 3 ili 4 sata, bila prisiljena otići u selo i sjediti uz vatru ćakulajući na slomljenome engleskome jeziku s golim ženama, koje bi mi odmah tutnule svoju malu, usnulu dječicu u krilo kao znak povjerenja. Iako je engleski službeni jezik i nastava se odvija na njemu, u brdima vrlo malo ljudi govori engleski. Uglavnom govore jezik svoga plemena ili u najboljem slučaju pidgin ili motu, jezike na kojima se Papuanci međusobno sporazumijevaju. Papua Nova Gvineja ima oko 800 plemena i svako govori svojim jezikom. Velika zbrka za djecu nastaje kada im je majka iz drugoga plemena pa djeca najprije nauče majčin jezik na kojemu se s ocem ili drugom djecom ne mogu sporazumijevati. To se dogodilo nakon što su se počeli ženiti prema crkvenoj pripadnosti, a ne više po plemenskoj, što je sve češći slučaj. Zatim djeca uče jezik očeve obitelji te pidgin ili motu na kojemu njegovi roditelji međusobno razgovaraju i na kraju engleski kada pođu u školu. Nikoga ne čudi što u osnovnoj školi ne uče strane jezike.