Metković, 8.6.2008. - Nakon mjeseci i mjeseci svemedijske pozornosti, napokon je započeo, za nas buduće EU-ropljanine, najvažniji događaj. Naša skockana nacionalna vrsta istrčala je na zeleni teren u utakmici protiv domaćina.
Istrčali su naši hrabro, puni samopouzdanja, svjesni da se našim bivšim gospodarima od crveno-bijelih kockica tresu gaće. Jest da nas je drugi dio dualističke Monarhije nedavno dobio, ali to se ne pika. Uvališe naši gol nakon (opravdanog) jedanaesterca, odigraše dobro prvih pola sata, a onda sat vremena mučenja i strepnje. Istina je da se sudac cijelu utakmicu (pred domaćom javnošću) iskupljivao za penal koji je morao dosuditi, pa se nakon toga nije usudio niti pomisliti stože kazniti kojega austrijskog igrača. Ali toliko stati na stranu domaćina, pred očima milijunskog gledateljstva, potvrđuje ono o čemu se stalno šuška. U EU su neki, ipak, jednakiji. Sve to ne može abolirati našu vrstu u kojoj gotovo ništa nije štimalo, osim golmana koji se postavio kao svojevrsni antemuralis nacionalnog nogometnog ponosa. Austrijanci su, šahovski rečeno, konjićevim skokovima lako dolazili do našega šesnaesterca, dok su, s druge stane, naši stalno mudrovali po sredini pokušavajući organizirati kakav ingeniozan napad. Hvala Bogu da niti tri minute, i nešto sitno sekundi, sučeva produžetka nije donijelo kaznu reprezentaciji koju su, prije nego je sve započelo, dignuli na pijedestal božanstva. Sva sreća je da su Austrijanci prosječna momčad koju je nosila činjenica da su domaćini i da pred domaćom publikom moraju pružiti, barem, dostojan otpor našoj, na papiru, kvalitetnijoj reprezentaciji. Ili su naši, po 'ko zna koji put, pokazali da protiv slabijega protivnika nemaju motivacije. Ili, eh, da, Silva.
Metković je, kao i ostatak Lijepe naše, Prvenstvo dočekao spreman. Mi smo pred utakmicu prošetali metkovskom ulicom, valjda jedinstvenom u Hrvatskoj, koja se zove Sportska, a puna je kafića. Svi imaju LCD projektore i platna ili široke plazma televizore. Atmosfera puna (pozitivnoga) nacionalnog naboja i velikih očekivanja. Naročito nakon gola. Na sve strane vire „kockice“, od kapa i šalova pa do prometala. Nogomet je i spolovima donio potpunu ravnopravnost. „Skockane“ cure na skuteru, mlada mama s djecom u autu okićenu trobojnicom… Na kraju, vidi se da nema onoga pravog oduševljenja, ali kad su se već pripremili za feštu šteta bi bilo da fešta propadne. I neka, ne mora baš biti tako crno, jer tri boda su tri boda. Što bi baštinici KUK monarhije dali za njih? A što bi mnogi domaći, nogometno osvješćeni, navijač dao za jednu od tri karte koju smo danas snimili u rukama, samo nama poznatog, nogometnoga fana. Iz sigurnosnih razloga pikselizirali smo mu lice.