Metković, 7.11.2008. - U moru nasilja, stvarnoga i virtualnoga, kojim smo svakodnevno okruženi i bombardirani putem najraznovrsnijih medija ni Metković nije ostao pošteđen. O slučaju šestaša koji je nožem prijetio kolegicama iz razreda već su uz velike naslove pisali mnogi.
Ovdje nećemo ponavljati detalje tog događaja koji je završio bez većih posljedica. Ali, što su to veće posljedice? Kad je netko teško ranjen ili ubijen? I do sada je, mada rijetko, u metkovskim školama bilo ekscesnih situacija, no posljednja, zbog sličnih događaja po cijeloj Hrvatskoj, dobila je udarno mjesto jer vijest treba unovčiti.
Na udaru će sad biti ravnatelj škole, stručne službe, Centar za socijalni rad, policija... Izgleda da su djeca otprije znala za takvo ponašanje svojih kolega, ali se nisu usuđivala to nikome reći, ni nastavnicima niti roditeljima. Zašto se boje? Je li to iz straha što se osjećaju nezaštićenima? Zašto učenik ne smije cijelom razredu reći: „Ja neću pobjeći sa sata“. Zato što će biti izdajnik, a zna se kako s izdajicama postupa. Na tisuće takvih primjera djeca mogu vidjeti u filmovima, ali i u stvarnome životu.
Neslužbeno doznajemo da se ne radi samo o jednom učeniku nego da postoji jedna skupina njih koji u školu nose noževe. Neki umjesto noževa nose šarafcigere. Pitanje je u koju svrhu. Za napad ili za obranu? Što kažu njihovi roditelji?
Sigurno je da škola sama to ne može riješiti. Naročito ako se zna da jedan školski psiholog pokriva dvije ogromne metkovske osnovne škole te one u Opuzenu, Kuli Norinskoj i Otrićima. Zašto je tako, odgovor ne treba tražiti u Metkoviću. Ostaje nam jedino više razgovarati s našom djecom i ne bježati od njihovih „malih“ problema, jer ako ona nađu stvarnu zaštitu u nama lakše će se otvoriti. Tada će se, u većini slučajeva, moći reagirati na vrijeme i izbjeći ovakve opasne situacije.