Metković, 14.4.2012. - Nikada neću zaboraviti to zagrebačko jutro 1977. kada sam ušao u Namu na Remizi. Znam samo da je bila zima i nisam siguran da sam trebao išta kupiti. Name su nama studentima iz provincije često znale služiti za ogrijati se i namiriti osjetila vida, sluha i mirisa, jer Trst, ipak, nije bio naš. Na našu sreću ili nesreću.
   Skićući se, tako, Namom prethodnu zvučnu kulisu zamijeni nešto što mi je za vijeke vjekova ostalo u uhu. Tada još nisam znao o čemu se radi, ali kao Dalmatinac s granice civilizacija, ipak, sam podosta razumio.
  Prošle su godine i stigla je devedestprva. Svibanj. Dvanaest hrvatskih redarstvenika biva masakrirano u Borovom Selu. U tadašnjem Centru Petar Levantin pripremamo antiratni recital. Ja sam se prihvatio glazbenoga dijela u koji sam uklopio Dalmatino povišću pritrujena koja mi se urezala u uho. Samo, gdje je pronaći? Lako je to danas.
   Na koncu, obraćajući se klapskim meštrima u dolini Neretve, dođem do dva nositelja zvuka. Jedan je bio izlizana i gotovo (od slušanja) neuporabljiva singlica (to je ona mala gramofonska ploča na 45 okretaja u minuti), a drugi je bila dosta dobro očuvana audiokaseta. U izdanju zagrebačkoga Jugotona? Ne, beogradskoga RTB-a
  Tako smo se nekada, a i danas, odnosili prema svojoj baštini.
   Kada sam prije dvije godine sudjelovao u poznatoj hvarskoj procesiji Za križen, slušajući napjeve zbora u crkvi Uznesenja Marijina u Jelsi, još se ježim sjećajući se toga, shvatio sam otkuda je Ljubo Stipišić Delmata crpio građu za svoje djelo kojim je zadužio cjelokupnu hrvatsku kulturu, a koja mu (naravno, ne njemu nego priređivačima), ta ista hrvatska kultura, tj. Ministarstvo kulture, odbija financirati izdavanje knjige Anima Delmatica (Duša Dalmacije). Radi se o četrdestgodišnjemu etnomuzikološkom djelu koje obuhvaća dvadesetak tisuća stranica i šest stotina audiokazeta. Sapienti sat!
  Može se sada Ministarstvo prati koliko hoće, može tvrditi da neki činovnik nije razumio o čemu govori Anima Delmatica (jer je završio Šuvaricu koja je dokinula latinski), mogu i ispraviti pogrješku, ali ostaje zapisano da Ljubo Stipišić Delmata nije prepoznat kao nacionalno dobro. Paralelu s ostalim ministarstvima povucite sami.
   Prije desetak godina pomogao sam prof. Živki Franković koja je s učenicima Gimnazije Metković putovala u Norvešku da nas predstavi svojim domaćinima. Na, tada još skromnom, internetu pronašao sam kolorirane fotografije dalmatinskih gradova iz 19. st. (među kojima je bio i Metković) i napravio PowerPoint prezentaciju sa zvučnom podlogom i prijevodom te pjesme na engleski. Neka Norvežani vide da mi nismo repa bez korijena.
   Dalmatino povišću pritrujena uglavnom poznajemo u klapskoj izvedbi. Nas u Metkoviću djelom će (melodijski) podsjetiti na napjev naših pučkih pjevača pri ispraćaju pokojnika. Ovdje možete pogledati izvorne stihove prevedene na današnji hrvatski jezik, ali i poslušati dvije klapske izvedbe.
Ivica Puljan