Metković, 1.5.2012. - Navodno je jedan hrvatski ministar (pogodite koji) na jednome seminaru organiziranome za šefove jedne vrlo važne državne službe, koja bi trebala voditi računa o tome vara li tko državu ili ne, izjavio: „I zlatni zub iz glave, ako treba.“ Naravno, sve će se to usmjeriti na stoku sitnoga zuba, jer oni krupniji barataju zlatnim polugama. Po švicarskim bankama.
   Danas smo, kako tko i kako gdje, obilježili Međunarodni praznik rada. Koliko nas ga je zaista imalo „pravo“ obilježiti? Podatci su poražavajući.
   Ima nas (hrvatskih građana) oko četiri i pol milijuna, a radi nas, barem službeno, manje od milijun i pol. Već ta jednostavna računica kaže da jedan hrani trojicu. Stvar je još puno gora.
   Trećina zaposlenih su poljoprivrednici i obrtnici (naravno i oni rade i muče se), a trećina otpada na sve one čije se plaće, na bilo koji način, financiraju iz državnoga proračuna, dakle, netko drugi ih mora stvoriti.
   Tako ispada da tek devetina radi u tzv. realnom sektoru koji je okosnica svake ekonomije. To ni najmanje ne umanjuje ulogu obrtnika, koji su svugdje izvrstan amortizator, jer se puno lakše prilagođavaju promjenama nego li veliki poslodavci. Ne umanjuje ni ulogu poljoprivrede. Ljudi rade na poljima, proizvode, bore se s uvozom, ali kada pogledate primjer razvikane neretvanske mandarine jasno je da je to kratka daha. Traje mjesec-dva. Pogledajmo police naših trgovina. Sve je zapakirano, prerađeno, konzervirano… I gotovo sve iz uvoza. Nema prerade, nema nove vrijednosti. A nju može stvoriti samo pamet i industrija.
   Do pameti se ne dolazi lako. Dokaz je tomu postotak visokoobrazovanih u Hrvatskoj. Nema ih dovoljno, a bit će ih još manje barem iz dva razloga. Prvi je da je sve tanji onaj radnički sloj koji stvara novu vrijednost iz koje se financira obrazovanje i znanost, a drugi je da mnogi mladi čim završe fakultet šansu traže izvan hrvatskih granica. Zapjevat ćemo mi i dalje u nekim prigodama, potaknuti čašom vina, stihove „Nek te rani kora kruva, kaplja vina, zrno soli. Nek ti kušin bude stina, al Hrvatsku sine voli.“, a kada se to bude ticalo naše djece bit ćemo svjesni da im ne smijemo stati na put.
   Oni koji, ipak, podlegnu gornjim stihovima ne mogu se, na žalost, nadati ničemu dobrom. Pokrenu li obrt, osnuju li malu firmu počet će sanjati poštare. Nema tu nikakvih negativnih konotacija prema časnoj poštarskoj službi, jer oni raznose ono što je drugi šalju. Počet će im stizati uplatnice za sve i svašta. Pohodit će ih inspektori, poreznici… I svi će im nastojati nešto pronaći, jer i oni imaju svoje šefove.
   Odnosi države i pojedinca na ovim su prostorima gotovo upisani u gene. Kaže se da od 1102. (kada su za vladara izabrali Mađara) Hrvati nisu imali svoju državu. Pitanje je kakva je i do tada ona bila. Oduvijek je tuđinska država nastojala iscijediti podanike, a oni su stoljećima razvili najsofisticiranije načine da je prevare. I tako smo došli do današnje Hrvatske koju su političke „elite“ stvorile na svoju sliku i priliku.
   I na kraju, vratimo se poštarima. U gotovo svim povijestima gradova negdje je zabilježen datum kada je u njima osnovana poštanska služba. Bio je to čin priključenja civilizaciji. Govori se da HP namjerava ukinuti gotovo pedeset poštanskih ureda u Hrvatskoj. Zar je, zaista, profit iznad svega? Vjerujem da ste gledali Poštara s Kevinom Costnerom.
Ivica Puljan