Metković, 24.5.2012. - Kao i svake godine u vrijeme provedbe Državne mature podigne se nemala medijska prašina. Kao i svaki proces (nisu li to i naši životi) Državna matura ima i imat će svoje uspone i padove, gubljenja, traženja i pronalaženja. I ni jedna neće biti „svetica“ na koju se kamenom ne bi moglo baciti.
   Nije problematičan sam koncept Državne mature, iako se i tu dade još štošta učiniti jer je stanje prije nje postalo neodrživo. Više nego javna tajna bilo je da se novcem moglo upisati na bilo koji fakultet i tako oteti mjesto onima koji su 12 godina marljivo učili i spremali se svojim znanjem postati netko i nešto. Potkopavalo je to same temelje suvremena društva kakvo bi i naše, valjda, trebalo biti.
  Ovogodišnja matura nije ni započela, a već je stigla na naslovnice. Slažem se da je potpuno nebitno za našu nacionalnu povijest i književnost koje je boje bio nečiji prsten, no, bio je to, možda prestrog, pokušaj da se nagrade oni koji su djelo pročitali, a „kazne“ oni koji su se o njemu samo informirali na Mreži. Nisam siguran je li to pošteno, ali svima je bilo isto. Drugi je „par opanaka“ što se u predmetnome stihu spominje rubin, pa sad' ti znaj koje je rubin boje. Možda plave ili zelene? Nije se tu vrjednovalo samo znanje nego i mar, radila se selekcija jer će sutra ta djeca na fakultet koji će samo marljivi uspješno završiti. Završit će ga i neki manje marljivi, ali ćemo sutra u našem Domu zdravlja sigurno hrliti onima uspješnima (ako već za primjer moram uzeti buduće medicinare).
   Marom stečeno znanje još uvijek je u nas rijetka biljka poput velebitske degenije. Raste na teško pristupačnim mjestima i želite li ju ubrati (ne smijete jer je zaštićena), možete slomiti vrat. Stoga, ne čudi da smo na ljestvici tako nisko po broju visokoobrazovanih nacija. Veće je znanje bilo uspješno muljati u vlastitoj avliji nego uhvatiti se ukoštac s vremenom, no s naše avlije uskoro skidaju tarabu (jer smo tako na referendumu odlučili) i naći ćemo se suočeni s polumilijarditim mnoštvom u kojem vladaju druga načela.
   Koliko Hrvati i građani Hrvatske žele učiti, svjedoči vijest da je Hrvatska prošle godine povukla tek 37% (pripadajućih joj) sredstava EU-a. Zašto? Zato jer ne znamo kako. Pa, tko nam je kriv?
Ivica Puljan