Metković, 11.6.2012. - Bio sam u Oświęcimu još davne 1985. Bilo je to vrijeme Jaruzelskoga, poljskoga generala s tamnim naočalama na kojega me pet godina kasnije posjetio JNA general Veljko Kadijević. Razvitkov Sindikat nam je ponudio sedam dana u Krakovu za samo 100 maraka, pa tko ne bi išao?
   Krakov je poljska povijesna prijestolnica u čijoj su okolici nekada živjeli Bijeli Hrvati, prije nego su zaključili da su im tamo zime preoštre pa su odlučili pronaći južni prolaz. Krakov je prepun povijesti i kulture, grad je to u kome je studirao Nikola Kopernik, a biskupovao Ivan Pavao II. Krakov smo zatekli u posvemašnom siromaštvu. Sa zidova soba našega Holiday Inna ljuštili su se tapeti, a u obrocima je neizbježan bio kuhani krumpir.
   Blizu Krakova je grad Oświęcim, a u njegovoj blizini selo Brzezinka u kojemu su Nijemci bili izgradili ogroman koncentracijski logor (njem. Birkenau) u kojemu je stradalo nebrojeno više ljudi nego u obližnjem logoru Auschwitz (Oświęcim). No kako su nacisti pred kraj rata Birkenau sravnili sa zemljom danas je Auschwitz simbol stradavanja Židova, ali i svih drugih protivnika nacističkoga režima. Slično je i s Bleiburgom koji je nakon II. svj. rata postao paradigma za stradavanja brojnih Hrvata, bez obzira bili oni nosili odore ili ne.
   Vozimo se prema Auschwitzu. Kolovoz je, a u poljskom jeziku to je srpanj (sierpień). Naravno, oni su sjevernije pa im žetva kasni mjesec dana. Gledam nepregledna polja pod pšenicom. Divota, samo da nije jednoga detalja. Požnjevena pšenica izgleda kao na slikama naših naivaca. Složena je u snoplje. Dakle, te 1985. Poljaci još žanju srpom (čekić je u obližnjim Katovicama).
   Auschwitz je relativno mali logor, no ono što se u njemu može vidjeti nepojmljivo je svakome normalnom čovjeku. Gledamo stravu na svakome koraku. Kakav je tek mogao biti puno strašniji Birkenau?
   Za Auschwitz svi znaju. Ne vjerujem da postoji ijedan hrvatski nogometni reprezentativac koji za njega nije čuo i koji nije na čistu s tim što se tamo događalo. Stoga posjet Auschwitzu našoj nogometnoj vrsti može značiti samo „ponavljanje i učvršćivanje gradiva“, a nikako (nadam se) otvoriti nove vidike. Reći ćete, možda, „Da, ali time oni mladima šalju poruku“.
   Neka se ne naljute naši najbolji nogometaši ako kažem da među njima možda ima (a ima sigurno) onih koji nikada nisu čuli za Katinsku šumu. Nisu jer nisu stigli od silnih obveza koje kao vrhunski športaši imaju.
   Katinska šuma, dugo tajena i negirana, kao i naš Križni put, stratište je na kojemu su 1940. Sovjeti (Staljin) pobili oko 22 tisuće poljskih časnika, vodećih političara i intelektualaca. Bio je to grozan udarac za Poljake koje je samo godinu dana prije toga napao Hitler. Zamislite da se tako nešto dogodilo nama početkom Domovinskoga rata? Tako težak zločin nije se mogao skriti pa su sovjetske vlasti za to bile optužile Nijemce. Ipak, istina se na kraju doznala.
   Nakon Državne mature i gay parade u Splitu mediji stvaraju novi slučaj. Javljaju se izjave da bi za mentalno zdravlje naših nogometaša bilo dobro da umjesto Katina posjete Auschwitz. Tako se stalno u prvi plan gura jedna krivnja, a druga, koja je nakon Auschwitza pokosila još više političkih protivnika, gura se pod tepih.
   Nikada se suprotstavljene strane neće složiti oko toga. Možda je rješenje u obostranom popuštanju, svojevrsnome detantu. Svaka akcija izaziva reakciju, i obrnuto. Neka se znaju sve istine, ali neka naši mladi počnu gledati prema naprijed.
   A što je s onima kojima bi naši nogometaši posjetom Auschwitzu trebali poslati poruku? Ništa! Dajte im posla, dajte im perspektivu pa će prestati nositi kape s velikim U. A to što nekolicinu njih slikavate i objavljujete u novinama. Time im dajete na važnosti. Naravno, i sebi kune u džep.