Metković, 12.7.2012. - Mos. Legendarna je to anegdota iz svijeta enigmatike tipa plaha šumska životinja, tri slova – vuk. Naš mos(t) ne bi stao ni u križaljku jer još nema ni jednoga slova. Da se barem stiglo do M.
   Most zvan čežnja dugo će još biti moneta za potkusurivanje među vodećim hrvatskim strankama. Nit je tu vodećih nit hrvatskih nit stranaka. Jedni su radove na njemu bestidno otvarali nekoliko puta, a drugi ga se odriču, mada je inicijativa za nj potekla baš iz njihovih redova (pok. župan Šprlje). O tempora, o mores!
  Vratimo se dvadesetak godina unatrag. Hrvatska je bila presječena na mnogim mjestima. Istočna je Slavonija bila odijeljena od Zapadne. Iz Zagreba se do Splita moglo samo preko Paga, a do Dubrovnika samo morem. Nebrojeni su poginuli da Hrvatska postane jedno. Nebrojeni su nakon toga digli ruku na sebe razočarani državom za koju su se borili.
   Danas imamo Hrvatsku i Dubrovačku Republiku, kao u doba Mlečana. Izgleda da to nekima s obiju strana odgovara. Naročito trećoj strani. Nemojmo sad ulaziti u povijesne detalje kako su Dubrovčani sami sebe odcijepili kada su Neum i Sutorinu dali sultanu. Dakle, što bismo učinili '91. da nam je domovina bila ovako raspolućena? A zašto to ne možemo danas?
   Dokle će Hrvati biti guske u magli? Dokle će naivno misliti da je današnje vrijeme bogomdano i da se tu nema više što mijenjati? Idemo u Europu, pa kaj nam treba taj mos(t)?
Ivica Puljan