Metković, 17.11.2012. - Sada su odjednom svima usta puna Domovinskoga rata, njegove pravednosti i svega onoga što je većina nas stalno znala ili osjećala, a manjina, moćna i medijski utjecajna, od njega je okretala glavu kao od neželjena djeteta.
   Vrhuška svih boja, stvarana, a i ona koja si to sebi umišlja temeljem kojega postotka glasova, odricala se naših generala u Den Haagu. Muškome dijelu bili su kao kravata koja steže pa bi rukom stalno posezali ka vratu ne bi li je malko opustili, najradije skinuli. No, kako ćeš u javnost bez kravate? Ženske su, kako to već one znaju, najčešće mudrovale, prosipale prosvjetiteljstvo.
   Sjećam se teksta koji sam objavio u uvodniku Metkovskoga vjesnika br. 6 iz 2008. Bila je to reakcija na tekst koji je izašao u jednoj našoj tiskovini. Ne sjećam se kojoj, ali lako je između njih nekoliko to pretpostaviti.

Zašto djeca ne bi pisala (i) generalu Gotovini?
   U jednom našem visokotiražnom listu prošle je nedjelje objavljen tekst u kojem se autorica sablažnjava nad činjenicom da je jedan (kontroverzni?) svećenik rekao budućim prvopričesnicima da za domaću zadaću napišu božićnu čestitku generalu Anti Gotovini u Haag. „Pa ta djeca ne znaju ni tko je Gotovina ni gdje je Haag, a niti je zdravo u njihovoj dobi opterećivati ih time“ – navodno su joj se požalili usplahireni roditelji (koji, valjda, sa svojom djecom žive u zemlji Nigdjezemskoj). Drugo dijete je „došlo iz crkve potpuno zbunjeno. Kaže: ‘Dobili smo domaći zadatak od don Puljića.’ ‘Kakav?’ ‘Moramo napisati čestitku.’ ‘Kome?’ ‘Nekom generalu.’“?!
   Ne tvrdim da svi desetogodišnjaci moraju znati za generala Gotovinu, koji još uvijek neosuđen (dakle još uvijek nedužan) sjedi u Haagu. Ali zato znaju za Djeda Mraza i njemu će pisati ovih dana. Potaknut će ih na to roditelji, učitelji, reklamnim spotovima svi mogući mediji, potrošačko (bolje reći potrošeno) društvo u kojem živimo. Neće se djeca tada zbuniti. Znat će točno što žele jer od najmanjih nogu razumiju riječ brand kao što je Barbie, Hasbro, Coconut Girl, Bearfoot, HM… I to je baš nevino, simpa, hercig, cool…
   Ne ulazim u nakane dotičnoga svećenika niti znam na koji je način on to rekao djeci. Pitam se samo zašto je u današnjoj Hrvatskoj cool kad desetogodišnjaci znaju prepoznati svaku marku automobila ili odjevne krpice u izlogu, kad znaju nabrojiti sastave svih reprezentacija s prošlog svjetskog prvenstva, sve glavne glumce i glumice iz blockbustera i box officea posljednjih godina? A nije cool kad znaju da smo imali Domovinski rat u kojem je stradala cijela zemlja niti kad znaju da su je neki branili malo više i srčanije od nekih neki drugih. To jebljak. Samo naivac i budala (što je većina nas bila do devedesete) može misliti da rata više neće biti i da nas više nitko nikada neće ugroziti. Djeca moraju znati upravo onoliko koliko mogu razumjeti za svoj uzrast. Moraju znati da su građani Republike Hrvatske, da je to njihova zemlja koju će oni, vjerujem, učiniti boljom. Moraju znati da svoju zemlju ponekad treba i braniti. Pa kako će je braniti ako se budu osjećaliNigdjezemcima, ako ne znaju da su to prije njih činili mnogi od stoljeća sedmog? Naravno, trebaju znati i da su se neki u ratu ogriješili o zakone, Božje i ljudske.
   Ako za deset godina u ovome nemirnome svijetu ponovno pukne, tko će se prihvatiti oružja? Teško da će to biti heroji prošloga rata. Oni koji nisu poginuli, osjećaju se prevarenima, zaboravljenima pa i nepoželjnima u ovakvom društvu. Njih oko 1700 (podatak iz 2008., op. a) to nije moglo podnijeti pa je presudilo sebi samima. Hoćemo li tada pisati: „Dragi Djeda Mraze, moja zemlja je napadnuta pa te molim da nam pošalješ pušaka, streljiva, topova i tenkova“? Nemojmo zaboraviti kako je početkom rata nekoliko stotina minobacača u četničkim rukama pola Hrvatske držalo u strahu jer im nismo imali čime odgovoriti. Neka krivnju generala Gotovine utvrđuje sud u Haagu, ali to ne znači da on ovu zemlju nije zadužio, kao i mnogi drugi poznati i nepoznati branitelji. Više tjedana HTV je petkom emitirao izvrsnu seriju „Heroji Vukovara“. Jesmo li svoju djecu, bar onu malo stariju, pozvali da pogledaju koji nastavak ili smo im uvalili DVD s crtićima “da ih ne bismo nepotrebno opterećivali”?

  Eto, to sam napisao u studenome 2008., od kada su generali Gotovina i Markač za sve nas odsjedili još duge četiri godine. Sitnica? Probajte brojati do 1460. Toliko je to dana, ne računajući sve one dane zatvora prije. Dajte, natjerajte se na to.
  Vjerojatno vam se nije dalo do kraja.
   Nakon kopernikanskoga obrata u Haagu sada su generali i Domovinski rat (onoj manjini) ponovno IN. Jer tako je rekla Europa. Sada možemo svijetom kročiti uzdignute glave. A zaboravljaju (ako su ikada to i znali) oni koji svako četiri godine uzjašu u sedlo da je hrvatski narod preživio sve moguće politike, da je u povijesnu ropotarnicu ispratio mnoge osvajače i tlačitelje. Otkada smo zastali na obalama Jadrana nestali su s europske povijesne scene mnogi narodi. Tko su Goti, Vizigoti, Ostrogoti, Germani, Langobardi, Vikinzi…? Nitko. I ništa. Istopljeni, pretopljeni u suvremene narode.
   Ne treba živjeti na mitomaniji kao naši istočni susjedi, ali treba znati da je na ovome naraštaju (uz sve) i taj „teret“ da svojim nasljednicima ostavi Državu. Za nju su ginuli i stradavali milijuni i zato smo mi tu. Imaju li pravo na nju i naša djeca?
  
Ivica Puljan
P. S.
Sjetimo se samo kako su mnogi „progresivni“ hrvatski mediji jedva dočekali da objave fotografije generala Markača u lovu, zbog čega je on iz kućnoga pritvora završio u Den Haagu. Bez obzira na to što je Markač prekršio određene odredbe, čini mi se da to nije bio motiv objave tih „senzacionalnih“ fotografija. Za objavitelje on je tada bio najobičniji kriminalac. Stoga, ne vjerujte Danajcima (ni domaćima ni stranima) ni kada darove donose.