Metković, 1.12.2012. - Razvitkov ERC bio je savjet za sebe. Red, rad i disciplinu dodatno su pojačavale bijele kute koje smo morali nositi, mada je nama mlađima to teško padalo. Uvijek smo izmišljali neke razloge zašto je nismo odjenuli. Te, na pranju je, te, na krpljenju...
   Radni je dan u ERC-u prolazio u trenu, za razliku o nekih služba na istome katu, ili onima ispod, koje nikako dočekati dva i pol. Sjećam se Velikoga petka 1985. Zadubljen u nekakav program koji sam morao napraviti, nisam ni zamijetio da sam u uredu ostao sam. Svi su već bili otišli na marendu u restoran u prizemlju. Marende su prije bile u devet sati, ali su radnici iz mnogih skladišta uspjeli pomaknuti ih na osam i pol. Zadubljen u programiranje prenuo sam se kada je već bilo prošlo devet. Trkom niza stube uletio sam u skroz prazan restoran u kojemu se uvijek čekalo u redu. Neobično. A tek spiza. Vrhunska. Nema čega nema. Teleće pečenje s pireom, svinjski kotleti s prženim krumpirićima, primamljiv juneći toć s tjesteninom… Uzimam junetinu s tjesteninom i cijelo mi je vrijeme nešto čudno. Kuharice me gledaju, onako, ispod oka, ali šute. Tek kada sam pojeo i izašao vani shvatio sam zašto me kuharice onako pogledavaju.
   Na Veliki petak je većina radnika Razvitka ignorirala marendu koja je toga dana bila posebno bogata. Zašto toga dana na jelovniku nije bilo ribe, ne oborite, bijele, sukladne mojoj kuti, nego one plave, radničke, sukladne plavim radnim odijelima skladištarske većine, to nisam pitao. Pretpostavljam da se radilo o najobičnijoj pakosti ondašnjega Razvitkova partijskoga seketara. Nije bilo važno što se velika većina hrane bacila, tj. završila nečijim gudinima pa je, ipak, od nje bilo koristi.
   Bilo je i drugih čudnih stvari. Razvitak je bio velika trgovačka kuća za koju se pričalo da ima dobre veze s Beogradom. Znao je taj naš metkovski Razvitak dobiti monopol za uvoz bakalara u Jugoslaviju. Zamislite (bez obzira na ondašnju politiku) o kojim se količinama, ali i dobitima tada radilo. S druge strane, znalo se dogoditi da bi politika stopirala uvoz pa bi bakalar za Badnjak ostajao tek puka čežnja. Sjetimo se da smo ponekad ostajali i bez božićnih drvaca jer je netko bio zabranio njihovu prodaju. Radile su tada sjekire po Predolcu i Šibanici.
   Ove reminiscencije na prošla vremena izazvala je vijest o zabrani izlova i prodaje plave (sirotinjske, ali u prehrani vrlo važne) ribe baš u vremenu od 15. prosinca do 15. siječnja sljedeće godine. Ne vjerujem da je zabrana politički motivirana, ali koga su zmije grizle i gušterice se boji.
   Ako se nešto ne promijeni u posljednji trenutak, mala plava riba neće se loviti, ni prodavati, u vremenu od 15. prosinca do 15. siječnja – piše novilist.hr.
Ivica Puljan