Metković, 24.3.2013. - Tinel je bio posebna soba. U njega se nije ulazilo tek tako, samo kada bi došli gosti. Sjećam se toga tinela svoga ranoga djetinjstva. Na zidu velika reprodukcija (tada nisam znao što je reprodukcija) slike Otona Ivekovića Dolazak Hrvata na more, do nje Medovićev Splitski sabor, a nasuprot ulazu šukundidova velika kolorirana fotografija s ordenjem iz Viškoga boja. Lijevo od vrata velika vitrina s bocama, među kojima je bila i ona s prošekom. Jer, što je dalmatinska kuća bez prošeka?
   Evo, upravo saznajem da se s prošekom možemo oprostiti jer nam naša stroga, ali pravedna, EU mati brani proizvoditi i prodavati prošek pod tim imenom. Kažu, Talijani već imaju prosecco.
   Nije mi jasno da naši pregovarači (za novac kojim su bili plaćeni) nisu kod Europske komisije uspjeli isposlovati da se naš dalmatinski prošek jednostavno nazove Dalmatinski prošek. Neki kažu da se radi drukčije nego talijanski, mada je jasno da smo ga od njih baštinili, i to od Venecije, što baš i nije cijela današnja Italija.
   Usporedimo to s pićem koje se zove whisky i koje je izvorno kletsko (danas irsko i škotsko) i kojemu su Amerikanci dodali „e“ pa je tamo whiskey, bilo iz Kentuckyja, bilo iz Kanade. Kome bi uopće moglo pasti na pamet da Amerikancima ili Kanađanima zabrani uporabu, pa makar i sa sitnom „e“ razlikom, imena toga popularnoga pića?
   Nema veze. Ionako većina mladih misli da je Žuja zakon, a za prošek misle da se radi o nekom prosijeku u šumi. Barem oni zažapskih korijena.
   E, da, među najboljim (industrijskim) prošecima nekoć je bio onaj PIK-a iz Opuzena.
Ivica Puljan