Metković,
5.9.2013. - Članovi metkovske Torcide sinoć su u Športskoj ulici zapalili svijeće pred velikim grafitom posvećenom Vukovaru, od kojega je dovršen tek drugi dio koji će zasigurno izazvati kontroverze. Reakcija je to metkovske Torcide na uvođenje ćirilice u Vukovar.
Bivši grafit je na crveno-plavoj podlozi, bojama splitskoga Hajduka, nosio tekst Iz krvi i boli niknut će cvijeće i nikad Torcida zaboraviti neće… Vukovar. Taj je nedavno prekriven crnom bojom koja će biti podloga novom grafitu.
Ne znam što će pisati na još neispisanome dijelu grafita, no ispisani će dio izazvati različite reakcije. Jednima će grafit sam po sebi biti neprihvatljiv, a drugima će zasmetati ono nikad oprostit, što je u suprotnosti i sa samim crkvenim naukom. Treći će se u potpunosti složiti s ispisanim sloganom, smatrajući da samo Bog ima moć istinskoga oprosta.
Kako je došlo do toga da ti, mahom maloljetni, mladići šalju tako decidiranu poruku? Lako, jer se ni 70 godina nakon II. svj. rata još ne zna tko su bili „dobri“, a tko „zli“ momci. Ni svi „dobri“ nisu bili dobri, niti su svi „zli“ bili zli, s koje god ih se strane gledalo. Nakon rata naraštaji su prisilno odgajani u samo jednoj istini. Nije se pri tome prezalo ni od fizičke likvidacije neistomišljenika. Doma smo za to imali blajburge, križne putove, gradiške i gole otoke, a vani razne Udbine agente infiltrirane u redove hrvatske emigracije. Otkada se zna za Đurekovićevu likvidaciju koja, usput, nije bila tamo neke pedesete ili šezdesete? Dogodila se u vrijeme kada je hrvatskom glazbenom scenom prašio novi val, a Djevojke u ljetnim haljinama volim već bio postao standard. Da ne biste mislili kako je Đureković bio neki rigidni ustaša treba znati da se radi o čovjeku koji se kao mladić bio uključio u partizanski pokret. Nije li čudno da od istrage o Đurekovićevu ubojstvu nije odustala Njemačka, na čijem se području dogodilo, a da službena Hrvatska gura glavu u pijesak, ne mareći ni za sukob s EU. Tako dobismo famozni Lex Perković.
Sve što je desetljećima gurano pod tepih, sve što je prisilno držano u začepljenoj boci, izašlo je na vidjelo devedesete. Duh je izašao iz boce ne snalazeći se baš najbolje u novim okolnostima. Uto je stigao još jedan rat, možda najpresudniji otkako su Hrvati početkom 12. st. izgubili državu. Ginulo se u tome ratu nemilice, stradavali su sve više i civili, u početku od, po gradovima aktiviranih, snajperista, a kasnije iz nepresušnoga JNA arsenala. Dogodio se Vukovar, no ne zaboravimo da je vukovara bilo po cijeloj Hrvatskoj. Mnogi se nikada nisu vratili svojima, a za nemali broj im se sudbina ni dva desetljeća nakon rata ne zna.
Nakon što smo se obranili, kao as na keca stiže nas Zvonimirova kletva. Stvorili smo džumbus-državu koja još uvijek traje, evo, čak i u Europskoj uniji. U toj džumbus-državi svako malo nešto se mijenja. Te obrazovna politika, te zdravstvena politika, te odnos prema Domovinskome ratu, te PDV, te mirovinski stupovi, te stav prema zastari zločina, te… Ono što nikako da se promjeni u glavama vladajućih, ma tko oni bili, jest da nam je ovo jedina domovina, da u njoj živi jedina mladost koja će ju naslijediti i da je ta mladost prepuštena sama sebi, naročito kada stasa za posao. Nije ni čudo da se dijelu te mladosti fućka za Hrvatsku jer im se kroz obrazovanje naturaju (u nama bliskome jeziku tur je guzica) bjelosvjetske liberalne ideje. Kod drugoga dijela mladosti to ne prolazi, ali oni ne žele svoje znojem natopljeno znanje prepustiti slučaju pa masovno napuštaju Hrvatsku. Treći su, pak, odgojeni da im je Hrvatska iznad svega i reagiraju na način na koji je reagirala metkovska Torcida. Kada bi se cijela Hrvatska više držala prvoga dijela slogana Nikad zaboravit bio bi puno rjeđi onaj drugi Nikad oprostit, s kojim se ne slažem. Ali, tko sam ja da im sudim? E, da, dok sam večeras fotografirao grafit to je učinila i policija.
Ivica Puljan