Metković, 4.1.2014. - Nedavno me oduševio novinski članak u kojemu Kristina Wolsperger Danilovski (mr. sc. kemije koja je u Zagrebu radila na Institutu Ruđer Bošković, a potom u Plivi) govori o svome iskustvu koje je stekla živeći nekoliko godina u Danskoj. Gospođa Wolsperger Danilovski o tome je napisala knjigu Danci i stranci u kojoj iznutra opisuje kulturološke i ine šokove koje je doživjela pri prvome kontaktu s tom uređenom zemljom, o kakvoj mi sanjamo. Ipak…
    Kristina Wolsperger Danilovski se zbog muževa posla u Dansku bila preselila nakon porodiljinoga pa je prve šokove doživjela već pri upisu djeteta u vrtić. Vjerojatno je očekivala neki svemirski standard u odnosu na naše vrtiće, no Danci ne drže do živih boja vrtićkih zidova, igračaka, topline i sigurnosti zatvorena prostora… Draža im je hladna šuma u koju šalju svoje male Vikinge da se još u jasličnoj dobi sami izbore za prirodni imunitet, jedući sendvič rukama koje su malo prije toga kopale šumsko tlo tražeći bube. O takvim razlikama (i mnogim drugim) između nas i Danaca pročitajte u njezinoj zanimljivoj knjizi u kojoj ćete saznati i to da, svaka čast Dancima, ima puno toga dobroga i u Hrvatskoj.
    Tportal.hr je objavio tekst Zašto u bogatim zemljama djecu tjeraju u šumu? koji je na tragu iskustva što ga je stekla gđa Wolsperger Danilovski. To što Nijemci po uzoru na Dance rade svakako je zanimljivo i moglo bi se jednim dijelom primijeniti i u našim vrtićima, ali i u svakodnevnome životu naše djece koja čak i u malim sredinama gube kontakt s prirodom. Nije li tome potvrda naš Predolac, nekoliko koraka od središta grada, na kojemu ćete rijetko susresti mlade roditelje u šetnji s djecom? Zato ćete ih s djetetom u kolicima koje bulji u prazno nebo redovito sresti pred kafićima. U najboljem slučaju malo veća djeca će umjesto oko stabala trčkarati među stolicama štekata i tako koliko-toliko razvijati svoju motoriku. Siguran sam da će velika većina djece radije prihvatiti gradnju kakvoga logora u prirodi nego i najsofisticiraniju računalnu igru.
    Ipak, sjevernjački model ima i svoje naličje. Radi se o potpuno drukčijoj kulturi i životnoj filozofiji, što je gđa Wolsperger Danilovski opisala na svome Facebook profilu. Kaže ona:
    …U Dansku sam preselila nakon porodiljinog, te je moje dijete krenulo u danske jaslice. Sada, puno godina nakon toga mogu reći da me to iskustvo prenerazilo, te da je bilo šokantno i meni iznimno stresno. Ne otkrivajući detalje i sadržaj nekih priča o danskom pristupu djeci, sada znam da nema jednoznačnog odgoja i pristupa djeci. Ali isto tako mi je sada jasno zašto se nacije i kulture razlikuju, zašto su Danci individualisti koji borave zakonski minimum u roditeljskom domu, a zašto smo mi doma kod staraca čak i kada postanemo roditelji. Sada mi je jasno koju ulogu u društvu imaju bake i djedovi, i kakvo je to društvo bez baka i djedova. Jasno mi je da je obitelj stup društva i kako se mijenja obitelj mijenja, mijenja se i društvo. Koliko god nisam pobornik patrijarhalnih društava i patrijarhalnih obitelji, toliko tek sada vidim da ono što je zrcalna slika patrijarhatu, primjerice neka vrsta egoističnog individualizma vrlo svojstvenog skandinavskoj kulturi nije ništa bolje niti ljepše od našeg patrijarhata. Opet i tu, kao i u svemu ostalome treba tražiti mjeru i ravnotežu.
    Puno sam napisala tih pričica na temu pristupa odgoju djeci u vrtiću i obitelji. Samo jedno kratko pitanje, da li bi bilo kojem roditelju u ovim južnim krajevima bilo prihvatljivo da maloj djeci u javnom vrtiću brišu guzu s netom ubranom travom, pa eto zabunom obrišu guzu s koprivom (to je stvarno istinito)?
   
Ivica Puljan