Metković, 24.1.2014. - Sve više razna europska i svjetska prvenstva sliče na Eurosong, samo što se na njemu ne navlači na pobjedu domaćina, ali tamo se to odradi godinu ranije pa zato sljedeći domaćin i bude domaćin.
   Hrvatska je morala znati da će sve biti protiv nje. I znala je to u prvome poluvremenu u kojemu smo igrali rukomet i završili ga sa dva pogotka prednosti, unatoč očitoj naklonosti njemačkih sudaca domaćoj ekipi. I onda, kada smo Dansku trebali totalno razbucati pa do kraja rutinirano odigrati gol za gol, ulazimo u tunel iz kojega izlazimo neprepoznatljivi. Svi naši kasniji pokušaji da se vratimo u igru bivaju neuspješni, djelom zbog toga što smo igru zamijenili neigrom, a dobrim dijelom i što nam suci nisu dali ni blizu čim bi nam se otvorila i najuža vrata za preokret.
   Puni su naši mediji danas bili korektne danske publike i principijelnih njemačkih arbitara. Nešto tu baš nije bilo fino i friško. Bojim se da Hrvatska i nije imala spomenuti pad u igri da bi mašinerija opet odradila svoje. Samo bi blamaža (domaćina, organizatora itd.) bila još veća. Ovako, možemo na nepravdu vikati do neba, ali i posuti se pepelom jer za dobiti Dansku trebalo je imati igru, a ne samo genijalne pojedince koji će golove trpati manje iskusnim ekipama. U Danskoj to nije moglo proći, barem ne protiv Danske. No, nije Danska nikakva novost. Znaju to dobro oni koji posljednjih desetljeća prate slična prvenstva. Veliki su novci u igri.
   Žao mi je što je tragičar ispao naš Ivan Čupić, najprije sedmerac pa dva udarca s krila. Ali to je samo sport, daj Bože da smo u takvome europskom društvu i na drugim planovima.
   Sada nas čeka borba za broncu. Nekako sam siguran da se možemo vratiti iz ponora jer to smo već radili, i to od stoljeća sedmog.
   I za kraj – Ivane drži se! Trebat ćeš nam itekako protiv Španjolaca.
Ivica Puljan