Metković, 1.5.2014. - Danas je Prvi svibnja, dan koji su tijekom povijesti otele mnoge lijeve ideologije, poglavito komunističke, koje su (naknadno) spretno iskoristile veliki radnički prosvjed u Chicagu 1. svibnja 1886. godine u kojima je policija ubila šest, a ranila pedesetak radnika. Petorica vođa prosvjeda osuđena su na smrtnu kaznu, a trojica na dugogodišnje robije. Osudilo ih je tadašnje američko pravosuđe koje se nije moglo oduprijeti krupnome kapitalu koji je gazio sve pred sobom.
  Druga internacionala, međunarodna udruga radnika, osnovana 1889. na stotu obljetnicu Francuske revolucije te je iste godine Prvi svibnja proglasila Međunarodnim praznikom rada.
   Otada je Prvi svibnja postao prijeporna točka u razračunavanju lijevih i desnih ideologija. Potpuno nepotrebno jer su radnici u Chicagu tražili samo tri osmice (ne traže li radnici u Hrvatskoj gotovo sto trideset godina kasnije isto?) – osam sati rada, osam sati odmora i osam kulturnog uzdizanja. Naravno, treća je osmica bila potpuno idealizirana. Komunisti su priželjkivali da će se radnik tih osam sati nadahnjivati Marxovim Kapitalom i sličnom literaturom te tako širiti svoje ideološke horizonte. Kao i svaka druga utopija, to nije dalo očekivane rezultate. Ipak, uspjeh je postignut. Da stvar bude što paradoksalnija, danas su radnici najzaštićeniji u nominalno kapitalističkim zemljama poput Švedske, a najobespravljeniji su u onima u kojima je komunizam još na vlasti poput Kine (Sjevernu Koreju nećemo ni spominjati). A gdje je Hrvatska?
   Dovoljno je zaviriti u našu povijest i ustanoviti da je u Hrvatskoj sve kasnilo. Ne našom krivnjom, nego stjecajem povijesnih okolnosti. U nekim stvarima stoljeća su nas razdvajala od strujanja koja su nosila svjetski napredak. Istina, imali smo mi jednoga Boškovića i slične, ali u Europi je tada bilo na stotine Boškovića. Koja nam korist što je Marko Marulić stoljeće prethodio Shakespeareu?!
   Hrvatska riječ radnik označuje onoga koji radi. Imamo mi i suprotnu riječ – neradnik. U idealnim uvjetima radnik bi trebao živjeti od svojega rada. S druge strane radniku, stoji poslodavac. Njegovo je radnika što manje platiti, nametniti mu što veću normu da bi sebi prisvojio što veću dobit od njegova rada. Između njih dvoje stoji Sindikat, u početku plemenita zamisao koju su nerijetko moćni kontrolirali. Sjetimo se samo američkih sindikata koje je kontrolirala mafija i komunističkih koje je kontrolirala Partija. Išlo je to dotle da je svaki radnik u bivšoj državi automatski postajao članom Sindikata, a da ga to nitko nije ni pitao. I sve se to svodilo na jeftiniji ugljen ili koju svinjsku polovicu. Nažalost, i dandanas mnogi bi bili sretni da im to Sindikat može omogućiti. Ne mogu jer ne rade i nisu članovi Sindikata, a i da jesu, svinjske se polovice više ne proizvode u Hrvatskoj. Trebalo bi ih uvesti iz Španjolske. Katastrofa za koju će neki uskoro morati odgovarati.
   Danas će u Metkoviću, unatoč Prazniku rada, raditi gotovo sve trgovine. Neke i puno radno vrijeme. Pitamo se, hoće li tko provjeriti jesu li poslodavci pravično doplatili svoje radnike, radi se mahom o radnicama koje će sutra raditi. Koga briga za njih. Glavno da fiskalizacija štima.