Metković, 27.7.2014. - Nedavno smo proslavili Svetoga Iliju. Bila je nedjelja, 20. srpnja, baš kako to i stoji u katoličkome kalendaru za 2014. Nisam baš previše siguran koliko današnji mladi Metkovci taj dan zovu Ilindanom, ali gotovo sigurno ne znaju da je bilo godina kada Ilindan nije padao na Svetoga Iliju.
   Prva mi sjećanja na Ilindan padaju u kasne pedesete i na dan koji sam tada mogao poistovjetiti s dernekom, mada dernek može značiti puno više od pukoga varoškog sajma i zadobiti značenje obijesna ponašanja koje može prerasti i u nasilje. Bilježi naš jezik i sintagmu krvavi dernek
  Tih se godina dernek održavao u glavnoj ulici, prvotna imena Franz Josef Straße jer je nastala u vrijeme vladavine Franje Josipa i to nasipavanjem rukavca Neretve koji je počinjao od današnjega GKS-a i završavao pred današnjim TC Mercator (bivšim metkovskim ponosom – Razvitkovom robnom kućom) i skupa s Neretvom oblikovao riječni otok. Prvi banci (danas se to kaže štandovi) počinjali su na Pjaci i završavali podno metkovske bolnice i rodilišta (danas zgrada gdje je DM). Dalje je sve do bivše klaonice (prostor robne kuće) bio stočni sajam na kojemu se stoci gledalo u zube.
   Janjci su se okretali na ruke pa bi nemali broj metkovskih momčića toga dana u znoju lica svoga zaradio pristojan džeparac, pržeći se žeravom pred sobom i ilinštakom nad sobom. Jedino što je ostalo isto ledene su gromade kojima se u velikim bajama hladilo piće. Bog zna kao su ih pribavljali.
  A onda, odjednom, proču se glas da više neće biti Ilindana. Zapravo, hoće, ali neće biti na Svetoga Iliju nego sedam dana kasnije, 27. srpnja na Dan ustanka naroda RH i BiH. Tako Metković dobi dva praznična dana. Jedan je ostao Ilija (Ilindan), a drugoga narod prozva Alija, što, zapravo, nije pogrješno jer i muslimani slave proroka Iliju, samo što ga zovu Alija. Crkva je to stoički otrpjela, tko zna, možda joj je i odgovaralo da se svetkovina odmakne od derneka. Tako je narod je na pravoga Iliju mogao ugostiti rodbinu i prijatelje, a na Aliju se posvetiti prozaičnijim aktivnostima. Nakana onih koji su Iliju htjeli izbrisati iz narodne kolektivne svijesti pogodila je u ništa pa čak i prouzročila suprotan efekt – najobičniju sprdnju.
   Premda je većini bilo jasno zašto je Ilindan pomaknut za sedam dana, rijetko je tko znao (ako je i znao nije se usudio ništa reći) što se, zaista, slavilo 27. srpnja i kako su nestale troroge kape hrvatskih partizana.
   Primanje u pionire bila je svojevrsna inicijalizacija tadašnjih prvašića u društvo bratstva i jedinstva koje je gajilo tekovine revolucije i mit o partizanima koji su strijeljani jer su usput, gladni, pojeli tuđu trešnju. Za taj dan, 29. novembra, svatko je svome pioniru trebao osigurati bijelu košulju, modre hlače/haljinu, crvenu trokutastu maramu i bijelu kapu s crvenom petokrakom. Snalazili su se roditelji kako su znali i umjeli, a u sjećanju mi je ostalo da su u Metkoviću osim tzv. titovki (varijacija na temu šajkače) mnoge kape bile s tri roga. Tada to nisam shvaćao, ali danas znam da su neki roditelji bili odlučili, kada već trebaju svome djetetu napraviti partizansku kapu – neka to bude kapa hrvatskih partizana kakvu je nosio Vladimir Nazor, prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske.
   Ubrzo je nestala troroga kapa. Pioniri su počeli dobivati uniformnu odoru. Nestala je jer je trebalo nestati i hrvatskih partizana, jedinoga istinskoga antifašističkog pokreta u ondašnjoj državi koji se javio već sredinom 1941. Oni koji su dvije-tri godine kasnije šajkače s kokardama zamijenili titovkama, hrvatskome su narodu već bili odredili poslijeratnu sudbinu. Tako je i Dan ustanka u Hrvatskoj desetljećima obilježavan na 27. srpnja/jula, a da nitko u Hrvatskoj nije smio ni zucnuti o tome što se, zapravo, toga dana dogodilo u Srbu i okolici. Dogodio se kravi dernek u talijansko-četničkoj režiji u kojemu je ubijeno na stotine hrvatskih civila. Cijela su sela nestala, a poslije rata se tamo nitko nije smio vratiti, čak ni oni koji su se bili priključili partizanima. O tome nam nisu govorili oni koju su nam na 29. novembra oko vrata vezali crvene marame. Bogu hvala, o tome danas lako možemo sve saznati putem intreneta. Pitanje je zanima li nas to ili ne. Ako ne, sretan vam Dan ustanka.
Ivica Puljan