Metković, 12.10.2014. - Danas se u Zagrebu trčao 23. Zagrebački maraton na stazi od 42.195 metra, koji je nama zanimljiv jer je među 500 natjecatelja koju su trčali cijelu stazu nastupio i naš Ruđer Bošković, kojemu je to, koliko znamo, prvi pravi maraton. Ruđer je na cilj stigao 53. i još je smogao snage da opiše to nezaboravno iskustvo. Evo što je napisao na svome Facebook profilu:

   Pozdrav svima,evo došao sam sebi,pa da podijelim iskustvo prvog maratona. Rezultat : vrijeme 3h:28min:06sec...aa pobjednik je kenijac luke sa vremenom 2h:14min.,..bezkomentara,samo naklon do poda...
   Poredak,osvojio sam ukupno 53 mjesto,31 sam Hrvat,a u kategoriji maratonaca do 29 godina, veeeeeliko 10 mjesto...
   Pa sta da vam pričam,malo sam se bio prepao,pogotovo na startu,kada sam ugledao 30 afričkih gazela pomislio sam svašta,a gdje su tek ostali velikani iz europe,balkana itd,ali sam u glavi imao jasan plan,trci do 21-og kilometra kao da je to polumaraton a ne maraton,i gle kad ti Bog hoće,pičim 21 kilometar za fenomenalnih 1:27:36,tu sam popio bočicu magnezija i jedan brufen,očekujući da će mi kasnije zatrebati,jer sam bio svijestan da tek tada slijede prave stvari,i tako je bilo,svaku okrijepnu stanicu sam poštivao,na način da sam svako 10 kilometar jeo banane,a svako peti pio samo vodu i neki napitak za kojeg su vikali cedevita cedevita,a iskreno sve je bilo samo nije cedevita...cijelo vrijeme bojao sam se psihičkog pada i mojih nogu,koji su se kad tad morali dogoditi...i jeste,na 32-gom kilometru...stao sam pune 3 minute,uh uh uh...užasno vruće a 10 km do kraja,jedem čisti smeđi šećer u kockama,2 banane,čaša kole,i opet čudo,refao sam se u trenu,nastavljam dalje,i do maksimira prestižem sve one koji su me prošli dok sam bio u afanu,hah...drugi put ulazim na trg,na satu mi piše da trčim puna 3sata,prolazim trg a tisuće ljudi plješće,vrišti,a meni adrenalin i emocije na maximumu,još samo 5 kilometara...trčim sve sporije 5 min kilometar,al se ne dam,idem kroz ilicu,ljudi vide da se borim,joj noge otpadaju,zglob lijevi kao da je znao kad će bolit,ali nastavljam,šta ću malo je do kraja,počinju lože,listovi,ali opet spuštam težište dole,ideš ideš,ajdeeeeeeeeeeee,i onda kad sam napravio rikverc u ilici,tada se ispred mene ukazala tabla sa natpisom 42 km,o moj dragi Bože,pukle su me emocije,sve mi je prošlo groz glavu,pa ja ulazim u zadnjih 200 metara,evoooooooo me na kraju,na ulazu u cilj navijači prave tunel prolaskom kroz,ulazim na trg...NIJE BILO SRETNIJEG ČOVJEKA NA SVIJETU...
   Osjećam se ok,ne boli još ništa kako će bit kad se probudim... Hvala svima koji su mi poslali poruku ili slično,to mi je puno značilo,jer sam se nekada pored svega osjećao usamljeno u svemu ovom što sam godinama radio,i svaka podrška mi je bila potrebna,jer mi milion puta nije bilo lako... Volim vas i pozdravljam,sve moje frendove,kolege trkače,i na kraju moju family,a posebno mamu i tatu,hvala vam što ste me milion puta pomogli,i otrpjeli,i ispunio sam vam želju,nisam stradao niti se još više ozlijedio,valjda... Odoh leć,zaslužio sam...