Metković, 3.3.2015. - Danas je na Prvome HRT-a započelo emitiranje bombastično najavljivane serije Crno-bijeli svijet koja bi nas starije trebala vratiti u mladost, a mladima, valjda, predočiti vrijeme njihovih roditelja (naravno ne onih koji su tada živjeli u Krvavcu ili Gusakovcu) koji su se u vrijeme pada Reze Pahlavija i maršala Tita te uspona Ruholaha Homeinija i Milke Planic motali u nekoliko stotina kvadrata između Kazališne kavane te Zvečke i Blata u Masarykovoj.
   Motala se tuda i bulumenta šminkerica koje su bile upisale prestižni Filozofski fakultet i na tome ostale, hrpa žicara u potrazi za pivom, čudni tipovi usporenih pokreta, mladi glazbenici koji su bili ustali protiv žabokrečine u koju je u drugoj polovini sedamdesetih zapala rock-glazba. Ako je išta obilježilo to vrijeme jest novi val koji se poput cunamija obrušio na autoritete i namah zadobio svoje poklonike. U tu urbanu secesiju uklopili su i neki listovi poput Poleta, tražio se novi izričaj, a zapravo se radilo pucanju gnojnoga čira. Pokušao sam se uklopiti u tu priču, kupovati najnovije elpije, ali nije išlo. Znam da se sa mnom neće složiti dvojica metkovskih Jurica, možda stoga što su tada bili mrvu mlađi od mene.
   Prva epizoda Crno-bijeloga svijeta? Možda je to samo uvod, ekipa se zagrijava na terenu, a prava utakmica tek slijedi. Bumo videli.
   Taj prijelaz sa sedamdesetih na osamdesete prije ću pamtiti po lucidnim tekstovima koje je objavljivao prerano umrli Veselko Tenžera, novinar, esejist i još štošta, kakva Hrvatska još dugo neće imati. Možda nikada. Možda?
   Postoje tekstovi koje započnete pisati pa kasnije ohladite i nikada ih ne objavite. Razlozi su najčešće vezani uz životinje – svinje i pijetlove. Dobro sam se bio napalio na reklamu (za hrvatsko tržište bitno umivenu) u kojoj crni Gregor „krsti“ bijelo janje. Slijedila je reklama kojom se starije prikazuje takvim neznalicama da je upitno kako je uopće čovjek stigao na Mjesec. To je ona famozna Idemo vam na živce jer smo mladi, a vi niste – sorry, al' netko vam je to trebao reći!. Mislio sam da niže ne može, ali može! Vrhunac neukusa najnoviji je poziv priključenju u kojemu šest pari ženskih noga na štiklama, smaknutih gaćica, piša (slovima: PIŠA) u pisoare muškoga zahoda. Marina Tenžera, hvala ti što si mi uštedjela trud.
Ivica Puljan