Metković, 23.4.2015. - U dvorani labinske Srednje škole Mate Blažine sinoć je odigrana rukometna utakmica četvrtfinala Hrvatskoga kupa između domaćega RK Mladi rudar i našega RK Metković 1963. Nakon izjednačenoga prvog poluvremena naši su slavili s 23:27.
   Labin je, poput Metkovića, rukometni grad i cijeli je grad živio za tu utakmicu pa ju je Radio Labin prenosio uživo, a putem live-streaminga mogla se pratiti i na internetu. Svaka čast radio Labinu. Još je jedna poveznica između rukometnoga Labina i Metkovića – trener RK Mladi rudar Ivica Zubac, nekadašnji metkovski rukometaš.
   Uglavnom, nakon izjednačene igre u prvome poluvremenu (10:10) RK Metković 1963 stalno povećava prednost, koja je više puta iznosila i sedam razlike, pa je utakmicu mirno priveo kraju, dopustivši domaćinu da poraz smanji na prihvatljiva četiri pogotka razlike.

Sjaj i bijeda hrvatskoga rukometa

   Kup-natjecanja se u svijetu sporta smatraju najdemokratičnijima jer se tako i nižerangiranim klubovima, ako su u tome trenutku dovoljno kvalitetni, omogućuje da se nađu u društvu s prvoligašima. Sjetimo se (tko se sjeća – sjeća se, a tko ne, neka zna) kako je NK Neretva na Igralištu Iza Vage 18. listopada 1967. iz Kupa maršala Tita u drugome kolu s 1:0 izbacila splitskoga Hajduka. Takvih je primjera još puno, ali, izgleda, ne i u hrvatskome rukometu koji kao da je pričuvan za Zagreb. Dovoljno je pogledati hrvatske rukometne kupove od 1992. naovamo. Verba volant, scripta manent.
   Dakle, od 1992. do 2014. (klubove ćemo zbog promjena sponzoriranih sufiksa zvati osnovnim imenima) RK Zagreb je 22 puta igrao u finalu i 21 put je bio pobjednikom. Jedini klub koji je osim Zagreba osvajao Kup je RK Metković. To mu je uspjelo 2001. protiv riječkoga Zameta i 2002. protiv Zagreba. Isključujući Metković, koji je tri puta igrao u finalu, svi ostali hrvatski klubovi (Medveščak, Karlovac, Zamet, Poreč, Moslavina, Đakovo, Umag, Osijek, Međimurje, Kaštela Adriachem, Dubrava) zajedno imaju manje finala nego Zagreb. Godinu 2002. metkovski rukomet pamti i po otimačini prvenstva. Tada drugoplasirani Zagreb u svojoj nemoći za zelenim stolom Metkoviću krade naslov prvaka. Sve to u režiji gospodara života i smrti hrvatskoga rukometa, među kojima su se našli i, zašto ne reći, neki „domaći izdajnici“.
   Stoga, čestitamo Labinjanima i želimo im da i dalje njeguju svoj rukomet jer bude li hrvatski rukomet i dalje poput mrkve, biljke s jednim jakim korijenom i nešto korjenčića, koju je lako iščupati, dogodit će mu se isto što i s državom koja je sve koncentrirala u metropolu.