Dijamantni pir Vide i Mate Marevića
Metković,
18.5.2015. - Sedmero djece te većina od dvadeset troje unučadi, šesnaestero praunučadi, nevjesta i zetova, rodbine i prijatelja Vide i Mate Marevića uveličali su jučer njihovu obnovu bračnoga zavjeta nakon šezdeset godina zajedničkoga života.
Sedamdesetdevetogodišnja gospođa Vida i pet godina stariji gospodin Mate prvo svoje da rekli su daleke 1955. pred don Franom Begom u vidonjskoj, tada župnoj, crkvi sv. Vida i ponovili ga jučer pred don Antom Antunovićem u župnoj crkvi sv. Nikole Biskupa. Foto: Z. Mateljak, B. Markota Na dijamantnome piru u kući Marevića okupilo se pet puta više svatova nego što ih je te 1955. bilo u Crnome Dolcu (tri i pol kilometra od Vida prema Podgredama), a bilo ih je točno 12. Kazao nam je to nećak gospođe Vide Branko Markota koji je zabilježio još neke zanimljive detalje iz nekada teškoga života bračnoga para Marević, čija je životna priča gotovo paradigma životnih priča naraštaja Neretvana nakon II. svj. rata. Matu je tragedija pogodila već kao momčića. Dvoje je mu je starije dvadesetogodišnje braće (imao je još i sestru) stradalo krajem rata u domobranskoj odori. Jedan je bio ranjen negdje kraj Zagreba, ne zna mu se sudbina, a drugi je nestao u negdje oko Dravograda. – Bilo je teško, vrlo teško. Živjeli smo u Crnome Dolcu s mojim starim roditeljima i tamo nam se rodilo šestero djece. Sedmo je rođeno nakon preseljenja 1970. godine u Metković. Na posao sam išao pješice sedam kilometara iz Crnoga Dolca u Metković pa onda vlakom u Ploče, poslije sam do Vida išao kozjom stazom pa do Metkovića biciklom. Jednoga mi dana priđe poznanik i ponudi na prodaju zemlju u Metkoviću, ali pare trebam skupit do ponedjeljka. Ja nemam ni za hranu, a kamoli za zemlju. Naiđem na prijatelja koji me vidi onako nikakvoga i ja mu objasnim da mi se nudi zemlja za gradit kuću, da ja mogu za 15 dana dignuti kredit, ali pare trebam imat u ponedjeljak. Kaže on meni da će se posavjetovat sa ženom pa da dođem. I dođem ja, kad evo ti nje i nosi kuvertu – priča šjor Mate kako je došlo do toga da počne graditi kuću u Metkoviću. Živjelo se teško, ali u slozi. Nikada jedno drugomu nisu rekli nešto ružno, djecu su odgajali u vjeri i danas su ponosni na svoju mnogobrojnu djecu, unučad i praunučad. Prisjeća se šjor Mate i svoje svadbe. U nedjelju su se skupili da odrede tko će biti stari svat i ostale detalje. Iz Ljubuškoga je stigla dota – škrinja koju je jedan prijatelj iz Pruda na konju prenio u Crni Dolac. Svadba je bila u ponedjeljak i slavilo se do jutra pa nije imao prve bračne noći, nego drugu bračnu noć.
|