Metković, 17.8.2015. - Bilo je to 1968., još uvijek, u vrijeme ispunjavanja spomenara. Među inim pitanjima bilo je i ono o najdražemu pjevaču. Sedmi de legendarne matematičarke Slavke Medak velikom se većinom bio izjasnio za dvojicu Šibenčana – manje za Arsena, a više za Vicu.
   Godinu dana potom u jedinu metkovsku trgovinu koja je prodavala gramofonske ploče stiže Arsenova longplejka (album) Čovjek kao ja, ploča koja je bila skroz nešto novo u hrvatskoj glazbi i koja se slušanjem na tadašnjem gramofonu toliko bila izlizala da sam na vrh ručke postavljao kovanicu, kako igla ne bi preskakala. Odlaskom u Zagreb nekoliko godina kasnije ponovno sam je kupio u Bogovićevoj. I imam je očuvanu još danas.
   Zapravo je sedmi de bio u pravu. I Vice i Arsen. Zgodno je to 1969. u svome dokumentarcu Brđani i donjani (3:46) zabilježio Metkovac Obrad Gluščević. Tko zna hoće li se ikada više pojaviti netko Vicina glasa. Još je teže da će nam se više ikada roditi Arsen Dedić. Vratija se Šime svome Nebeskome Ocu koji ga je na ovaj naš planet posao s očitim razlogom, a danas ga je pozvao k sebi da se pridruži svome sugrađaninu Vici, koji je 1992. na njegovu glazbu i stihove Krste Jurasa, još jednoga iz Krešimirova grada, pjevao Kad raziđe se dim, kad ode u nebesa, sagradit ćemo grad sa tisuću adresa . Nama je nadati se da ćemo jednoga dana živjeti u gradu u kojemu su danas njih dvojica.
Ivica Puljan