Metković, 5.1.2016. - Vjerojatno je u Metkoviću malo onih koji su imali prigodu upoznati osebujnoga hrvatskog jezikoslovca i informatologa te prevoditelja s mnogih jezika (govorio ih je 40) prof. Bulcsu Laszla (Bulcsú László), a onima koji/e su ga upoznali/e ostat će u trajnome sjećanju.
   Prof. László se poput suvremenoga Don Quijotea bio stavio na branik hrvatskoga informatičkoga i drugoga nazivlja i nerijetko, kao i Cervantesov lik, bivao ismijanim. No, u uhu su nam ostala neka njegova rješenja poput očvrsja (hardware), suosnika (koaksijalni kabel), a danas normalno rabimo njegovu riječ udomitelj. Nije čudo da ga je prof. Stjepan Babić nazvao „Šulekom naših dana“.
   Osim toga što je još prije pola stoljeća bio začetnikom strojnoga prevođenja, na užas njegovih tadašnjih studenata, većinom studentica koje su na Filozofski fakultet u Zagrebu bile pobjegle od matematike, prof. László zalagao se da se većina tuđica kroatizira. Tu mu je zasigurno uzorom bio kroatizirani Slovak Bogoslav Šulek koji nam je ostavio danas najnormalnije riječi: obujam, zračenje, ozračje, kovina, slitina, toplomjer, tlakomjer ili kolodvor. Lászlóvi prijedlozi da se umjesto stranih riječi pogreb, obrazovanje, ogroman, magarac, čekić, jastuk, čarape i čizme govori sprovod, naobrazba, golem, tovar, batić, uzglavlje, bječve i škornje možda jednoga dan padnu na plodno tlo. Neke od njih ionako već rabimo u svakodnevnome govoru.
   Otišao je vjerojatno posljednji iz stare garde/čuvara hrvatskoga jezika koji je uporno gurao svoje, nešto poput pok. fonetičara prof. Ive Škarića koji je temeljem svojih istraživanja tvrdio da Hrvatima nije svojstveno razlikovanje glasova 'č' i 'ć' (isto kao 'đ' i 'dž' te 'je' i 'ije') – jer ih naprosto ne čuju pa ni ne razlikuju. Stoga je predlagao da se za te glasove uvedu isti znakovi (grafemi), što bi pozdravili mnogi, naročito u nekim dijelovima doline Neretve ili, kako bismo bježeći od „mrskoga genitiva“ trebali reći, neretvanske doline.