Mi smo danas u crkvi sv. Ilije zabilježili nekoliko detalja, a evo što smo svojedobno objavili o pobožnostima na Veliki četvrtak. Riječ je o dijelu diplomskoga rada fra Domagoja Volarevića.

Nastavak je običaja na Veliki četvrtak. Bratimi izjutra imaju ispovijed, a zatim izaberu dvanaestoricu između sebe koji će simbolično predstavljati apostole, kojima će se pri misi Večere Gospodnje, navečer, prati noge. Misu već dugi niz godina tradicionalno predvodi najstariji svećenik na službi u župi. Na misi Večere Gospodnje pjeva župski mješoviti zbor, ali i pučki pjevači. Pjevaju se pjesme određene za liturgiju toga dana. Svečanije se pjeva, naravno, sve do Slave, a od tada uz tihu pratnju orgulja, ili a cappella. Pošto su Gospodine, smiluj se i Slava otpjevani na svečan način, Svet i Jaganjče Božji pjevaju se pučki. Kod pranja nogu apostolima, pjevaju se antifone na gregorijanske tonuse. Od gregorijanskih se napjeva pjeva još i poznati Gdje je ljubav prijateljstvo prigodom prinosa darova (Ubi caritas et amor).

Poseban dio običaja čini dolazak žudija. Nakon pričesti, slijedi prijenos Svetotajstva u svetohranište na pobočnomu oltaru, a u Crkvu stupaju žudije, odjevene u odoru rimskih legionara. Pri prijenosu Svetotajstva, četvorica koji se zovu baldakinaši (jer stoje kraj baldahina ili baldakina), prate svećenika pod baldahinom (nebesnikom) dok prenosi Svetotajstvo. Za vrijeme prijenosa pjeva se pučki Divnoj, dakle. Na misi i obredima Velikoga četvrtka koristi se mali baldahin, a veliki sutradan, na Veliki petak u procesiji ulicama grada.

Usta moja (Divnoj, dakle)

Jedina pjesma koju pjeva samo ženski dio zbora na Veliki četvrtak prigodom prijenosa Svetotajstva. Način pjevanja i melodija neodoljivo podsjećaju na gregorijanski napjev, pa je malo i presmiono tvrditi da je ovo pučka pjesma. Najvjerojatnije se radi o „iskrivljenome“, tj. modificiranome gregorijanskom napjevu, koji se prenosio naraštajima i do nas došao u ovom obliku. U prilog ovoj tezi idu i nazivi koji se još koriste za ovu pjesmu. Sami je pjevači nazivaju „koralnom“, a pjevaju iz liturgijske pjesmarice u kojoj je stvarno zapisana gregorijanskim napjevom, ali, očigledno, samo se koriste tekstom. Pritom nitko ne započinje sam, tj. nema solista, nego svi počinju pjevati skupa, što niti u jednom slučaju ostalih pučkih napjeva nije slučaj. Stoga ćemo ovu pjesmu uvjetno nazvati „pučkom“.

Dolazak žudija veličanstven je čin koji puk redovito nestrpljivo očekuje i doživljava sa zanosom. Nakon završetka mise pjeva se Gospin plač fra Petra Kneževića, a nakon toga u 23,00 sata počinje Getsemanska ura u spomen na Isusovu agoniju u Getsemanskom vrtu. Pjevanje Plača je i danas neizbježiv dio pobožnosti Velikoga tjedna u gotovo svim župama. Narod ga je rado prihvatio zbog jednostavnosti i ritmičnosti (osmerački stih) pa i unatoč tomu što pjevanje Plača traje dugo. Za vrijeme pjevanja Plača žudije izmjenjuju straže pred Isusovim grobom koji je uređen na jednom od pobočnih oltara. To nije isti oltar na kojemu se čuva i Svetotajstvo jer bi onda obred prijenosa Svetotajstva izgubio svoj liturgijski smisao. Naime, nakon liturgijske reforme Drugoga vatikanskog sabora izbjegava se pojam grob, pa u mjestima gdje se njeguju pučke pobožnosti treba biti dosta oprezan pri uređenju oltara na kojemu se čuva Svetotajstvo i izbjegavati uređenje koje izgledom podsjeća na grob. Ipak, razborito je pretpostaviti da se, u smislu očuvanja tradicije i pučke pobožnosti, grob može urediti i na drugome prikladnu mjestu unutar crkve, gdje neće pomutiti osjećaj vjernika za otajstvenu Kristovu prisutnost.