Sućut obitelji Mustapić izražavaju djelatnici Gradskoga kulturnog središta Metković, kojemu je pok. Mustapić dugo bio na čelu i u okviru kojega je 2001. pokrenut portal metkovic.hr. Od svoga se profesora hrvatskoga jezika na dirljiv način oprostio dr. sc. Domagoj Vidović, čiji tekst ovdje prenosimo.

Sjećanje na Matu Mustapića (6. veljače 1958. – 16. svibnja 2017.) – Kad umire čovjek, umire dio svijeta, i zemlja postaje teža, iskusnija, i ljudskija i veća za jednu ranu

Nedavno sam napisao kako nisam u stanju narisati ni zdjelu, pa da mi je netko rekao da će me jedan likovnjak (jer naslovnoga sam junaka upoznao onih godina dok mi je u Osnovnoj školi Stjepana Radića predavao likovni odgoj u nekoliko razdoblja kad bi se vratio s bojišnice: „Nisam ti ja neki vojnik, bilo bi mi se glupo time kititi, ali kad su me zvali, otišao sam i ne misleći kao i mnogo puta u životu.“) na neki način (ne sam, ali možda u najvećoj mjeri) usmjeriti prema budućoj struci, nasmijao bih mu se u brk. Mato Mustapić već je likom bio neobičan svat: nešto duža kosa, brada ovisna o raspoloženju, glumački glas i frajerski stav. Sam je više puta ustvrdio da je studirao nekoliko fakulteta jer ga je svašta zanimalo, ali da mu je bilo teško zadržati pozornost. Mato Mustapić nije bio običan profesor, njega je bilo teško zadržati u razredu, a kamoli na planu i programu, često je izgovarao „bogohulne“ rečenice (poput „Škola je grobnica talenta. Poglavito moga.“ ili „Dok su drugi učili, ja sam pio, a sad ja učim, a oni piju.“) i glasno izražavao nezadovoljstvo svim i svačim. Bio je i osoba koja se nije htjela pod svaku cijenu svakomu svidjeti, što sam naučio cijeniti znatno poslije.

U gimnaziji mi je bio razrednikom i profesorom hrvatskoga jezika i književnosti iako je češće risao po ploči nego pisao. Da ispadanje iz okvira ili, kako se danas voli reći, nekonvencionalan pristup pali, pokazao je na primjeru   Elegije o pustošenju šibenskoga polja Jurja Šižgorića u kojoj je metkovskim gimnazijalcima alanfordovski živo dočaravao prijeteći pogled velikoga pisca uprt prema bijesnim Turcima dok su još bili u daljini i hitrinu njegova bijega na prvi otok kad su se približili. Tu sam sliku ponio i na studij uzbljubivši stariju hrvatsku književnost, koja tu nije samo radi imena, nego je, brat bratu, kad svladaš stari jezik, i zabavna. Imao sam sreću da sam mu bio drag u razdoblju u kojemu se Metković uistinu mogao nazvati gradom knjige te nas je nekoliko uključio u rad metkovskoga ogranka Matice hrvatske: netko je prelamao, netko je slagao fotografije, netko lektorirao, a svi smo lijepili plakate. On i nažalost također pokojni profesor Ivan Gabrić bili su ljudi posve suprotne naravi, no spoj je ambicije i  furbarluka uz pomnju Rate Krstičevića, dobri duh pokojnoga Feđe te trud također pokojnoga Radoslava Dodiga i Drage Nikolić u nekoliko godina donio mnoge plodove. Uvijek sam se pitao zašto sam mu bio drag. Roditeljima mi je govorio da se oslobodim, da ne govorim samo kad me se nešto pita, a meni je i danas neobično da me netko uopće želi slušati. Poslije sam se dovinuo da je to možda zato što je silno volio Marka Marulića, toliko da mu je kći ponijela ime Judita (zezali smo se da će mu se drugi sin zvati Marko, Holofern ili Nabukodonosor) i jer me je stoga često molio da mu kao po majci čakavac  arecitam  Juditu (a i supruga Stojanka nosi pjesničko ime, pa ti sad reci da ime nije znak). Jedan su od njegovih prvih poklona tada mlađahnomu gimnazijalcu bila skripta iz poredbenoga jezikoslovlja Dalibora Brozovića, koja i danas čuvam. „Meni ti je to bilo zanimljivo, a tebi će biti korisno. Čini mi se da to voliš.“ Nekoliko mi je godina poslije poklonio čokoladu za prvu jedinicu koju sam dobio tijekom školovanja. „Postao si čovjekom, ali nemoj da ti postane navika“, smijao mi se. I kad je ušao u političke vode, zadržao je glavnu crtu svoje osobnosti. Spominjem se tako kako je na jednome velikom skupu književnika  prodao tužnu priču o obitelji koju je razdvojio rat. Kako je priča bila poduža, spomenut ću tek kako su se u priči pojavili motiv razdvajanja obitelji u graničnoj zoni između bivše države i Italije te motiv čekanja na raskršću dok se na prozoru stvarala silueta oca kojega sin nikad nije upoznao. Čitav se zbor uglednika uživio u priču, domaći su dometali kako su za obitelj u kojoj se to dogodilo čuli, stranci zdvajali nad tužnom sudbinom, a Mato mi je tek prišapnuo: „Domagoj, sjećaš li se te priče? Pa to je lektira za drugi razred gimnazije, a pogledaj faca koje su to zaboravile, uživjele se i misle da je to stvarna priča.“ Što god tko mislio, bio je to pravi čovjek na pravome mjestu jer je svako izaslanstvo kojemu bi se obratio bilo iznenađeno količinom znanja koju je iskazivao i neukrotivošću koja je prštala iz digresija. Od njega sam ujedno dobio jedinstvenu čestitku za obranjeni doktorat. Naravno da nije nazvao jer smo obojica više voljeli neposrednu komunikaciju. Kad me prvi put vidio u Metkoviću nakon obrane, samo je procijedio: „Hej, Domagoj, čestitam na počasti i jedino je što se nadam da nakon nje nećeš postati dosadan. Toliko sam udava u životu sreo da mi ne treba još jedan.“

Nekako se nadam da sam mu barem tu posljednju želju koja se mene tiče ispunio. Stoga mi dopustite da ipak budem tužan jer mi je otišao i posljednji od triju mušketira iz gimnazijskoga školovanja, jer mi nedostaju sati neobveznih razgovora s pokojnim Antom Brečićom Feđom, začudnost koju je izazivao pokojni Radoslav Dodig i na koncu jedan od najvećih metkovskih fakina.

Domagoj Vidović