Pogled na Metković pred II. svj. rat. Na mjestu današnjega GKS-a vidi se novogradnja Sokolskoga doma, kasnije preimenovanoga u Hrvatski dom, čiju skicu vidimo desno. Ispred njega uz čempres je tzv. Antimalarična stanica.

Na fotografiji lijevo iza jablana je Antimalarična stanica. Na desnoj fotografiji ruševine su Hrvatskoga doma, koji je s Antimalaričnom stanicom uklonjen da bi se dobilo gradilište kompleksa Doma kulture.

Freundereich se za projektiranje ljetne pozornice i Doma kulture temeljito pripremao pa se htio se upoznati s postojećom arhitekturom. Posjetivši Metković, na predratnim je razglednicama označio sve u ratu srušene i oštećene građevine.

Freudenreichove skice ljetne pozornice. Budući da je bio predvidio njezino korištenje za ljetno kino, na terasi iznad ulaza postavio je kućicu za konoprojektor, koja nije sagrađena.

Autor ovih fotografija svakako nas je zadužio fotografirajući akciju salijevanja betonske ploče nad ulazom u ljetnu pozornicu. Na uvećanome detalju fotografije dolje lijevo u oči upadaju ljudi koji su goli do pojasa i u donjim (vojničkim) gaćama. To su zarobljeni njemački vojnici, a njihov stražar u bijeloj odori, s remenom oko pojasa i partizanskom kapom na glavi budno na njih motri s ulice.

Ljetna je pozornica završena u rekordnome roku i svečano je otvorena 3. kolovoza 1946. Na gornjim fotografijama vide pred njom metkovski glumci amateri i kazalištarci te, pretpostavljamo, scenografija za predstavu Dundo Maroje.

Već 1947. krenulo se s izgradnjom kompleksa koji danas znamo kao Gradsko kulturnom središte, s krilom u kojemu je Gradska uprava. Zapravo je i to krilo prema projektu bilo predviđeno za potrebe Doma kulture. Nakon njegove izgradnje u nj se bilo uselilo tadašnje Radničko sveučilište i neke općinske službe, a kasnije ga je potpuno preuzela lokalna samouprava. Nažalost, prije desetak godina propustom se ondašnjih vlasti na cijeli kompleks uknjižila Republika Hrvatska.

Sam Freundereich je za svoje arhitektonsko rješenje rekao da se vodio prema sustavu Stanislavskoga, velikoga ruskog glumca, redatelja i teatrologa. Gradnja započeta 1947. prekinuta je zbog nedostatka novca. Godine 1966. radovi su nastavljeni angažmanom metkovskoga GP Beton. Budući da su se zbog nedostatka novca radovi bili otegnuli, tadašnja Skupština općine Metković odlučila je u lipnju 1974. održati referendum na kojem su se zaposleni građani trebali izjasniti pristaju li da im se iz mjesečne plaće tijekom triju godina 2 % izdvaja za završetak radova na Domu kulture i za gradnju nove škole na desnoj strani grada. Od prikupljenoga novca 2/3 je išlo za gradnju škole, a 1/3 za Dom. Općinari su čak tiskali promotivni letak kojim su građane pozivali na glasovanje na referendumu. Akcija je uspjela pa je Dom kulture otvoren 1977. a nova škola dvije godine kasnije.

Fereudenreichovi nacrti Doma kulture. U izvedbi se zbog nedostatka novca odstupilo od nekih detalja.

Zdanje Doma kulture raslo je pomalo 30 godina. Na fotografijama se vidi požar koji je stvorio određene problema te zgrada pod krovom u vrijeme rekonstrukcije mosta početkom 1973.

Premda svečano otvoren, Dom kulture još nije bio u pravoj funkciji. Tijekom vremena opremana je kazališna dvorana, nekoliko puta sanirana ljetna pozornica koja je tijekom 70-ih i 80-ih služila i kao ljetno kino. Nedavno je nad njom izgrađen potpuno nov krov s akustičnom školjkom te sanirana terasa na ulazu u gledalište. U kazališnoj zgradi prije desetak godina obnovljeni su sanitarni prostori, i dio otvora, potom je uvedena klimatizacija. Posljednjih je godina najnovijom tehnologijom osposobljena i za prikazivanje filmova, nabavljen je nov razglas i moderan sustav kazališne rasvjete. Još se čeka nabava novih kazališnih stolica, za što je Ministarstvo kulture osiguralo 600 000 kn, a Grad Metković iz svoga Proračuna 200 000 kn.

Korišteni podatci iz knjge Kazališni život u Metkoviću 1875. - 2008. dr. sc. Ivana Jurića

SJEĆANJA G. MARKA CAREVIĆA

Povodom 40-te obljetnice otvaranja zdanja Doma kulture razgovarali smo s g. Markom Carevićem, koji je u to vrijeme bio predsjednik općinskoga SIZ-u za kulturu. Evo čega se on prisjeća.

Na mjestu današnjega Doma prema Neretvi bila su podignuta dva kata Hrvatskoga doma. Građevina je bila završena, ali u njezinoj unutrašnjosti nisu odrađeni fini radovi. Tijekom Drugoga svjetskog rata, točnije 1944./45. dolazi do oštećenja Doma. Saveznička je bomba pala na zgradu Doma i više od pola građevine bilo je uništeno. Na mjestu parkinga uz sadašnji GKS-a nekada se nalazila Antimalarična stanica pa je i ona bila oštećena od eksplozije savezničke bombe. Nakon rata dolazi do rušenja građevine i raščišćavanja građevinske lokacije. Dio zgrade koji je ostao neoštećen je dio današnjeg GKS-a sa šminkernicom, garderobom KUD-a Metković i prostorijama metkovskoga dopisništva HRT-a.

Nas nekolicina smo se sastali u parku. Na tom sastanku prisutni su bili Božo Gluščević, Obrad Gluščević, Ivica Gluščević, Drago Bušić, Mario Veraja i ja. Glavni teret je pao na Ivicu Gluščevića i mene jer su dva Gluščevića i doktor Bušić bili otišli u Zagreb, ali su nam nadalje davali podršku. Kada smo se sastali pala nam je na pamet ideja da idemo nešto raditi. Potom smo krenuli do mjesta gdje se nalazi današnja ljetna pozornica i donesena je odluka da se započne s njezinom izgradnjom. Ivica Gluščević je bio zadužen da ode u Zagreb i pronađe projektanta i uspio je pronaći poznatoga arhitekta Alexandra Freudenreicha koji je imao iskustva u projektiranju sličnih građevina. U dogovoru s Cvitom Pavlovićem (predratni vlasnik Hotela Zagreb u Metkoviću, danas Hotel Narona,op. ur.) održavali smo čajanke i plesove u Hotelu Zagreb da bi skupili sredstva za plaćanje projektanta. Ples se održavao subotom i nedjeljom. Uspjeli smo skupiti nekih sedam do osam tisuća tadašnjih dinara.

U to vrijeme je stigao i Freudenreich, koji nam je pokazao projekt koji nam se svidio. Pitali smo ga koliko košta, a on nam je rekao sedam tisuća dinara i isplatili smo ga od sredstava koja smo skupili organizirajući plesove. Zatim je krenulo čišćenje lokacije jer je sve bilo zapušteno te smo s građanima organizirali udarnički rad, kojim smo sve očistili i odvezli otpad na odlagalište. Poslije obavljenoga čišćenja došao je projekt pa smo krenuli u izgradnju zidića pokraj Neretve, a tu su bili i lampioni koje sam ja postavljao. Ivica je saznao da može dobiti nekolicinu njemačkih zarobljenika koji su bili u Splitu i doveo je njih trideset, a među njima je bio jedan inženjer graditeljstva i jedan inženjer elektronike. Kada su oni pregledali projekt svidio se i njima kao stručnjacima. Zarobljenicima smo osigurali smještaj u zgradi do Općine.

Prvi radovi započeli su na ulazu u ljetnu pozornicu gdje se radio sami ulaz i terasa. Inženjer graditeljstva je napravio analizu projekta i radio je na armiranju. Zatim smo proglasili udarnički rad na koji se odazvao veliki broj ljudi koji su miješali beton, prenosili žalo i cement. U popodnevnim satima počela se salijevati ploča, a kolone (stupovi, op. ur.) bile su napravljene ranije. Radovi su trajali sve do dva sata poslije ponoći. Zarobljenici, osim dva inženjera, bili su u rezervi, ako dođe do zastoja da pomognu određenoj radnoj grupi jer se nije smio dogoditi zastoj. Naši su ljudi uspjeli izdržati sve do poslije ponoći, kada su radovi završeni. Ja sam radio na miješalici.

Nakon završetka bila je fešta i pucalo se. Kasnije je krenula izgradnja pozornice, budući da su postojala dva zida odnosno kuća i zid, sada je trebalo to spojiti otprilike nekih trinaest metara. Gore je napravljena traverca i kolone, a to je radio zarobljenik koji je bio inženjer graditeljstva. Poslije je rađen prostor za orkestar koji je iskopan te naliven betonom sa zidom da ne može nitko upasti unutra. Kada se zašalovala traverca i kada se sve nalilo betonom trebalo je nakon određenog broja dana skidati oplatu. Kada se oplata skidala mi smo stajali na terasi i promatrali hoće li se sve to skupa urušiti. Međutim, kako je tada napravljena stoji i danas (prošle je godine u sklopu sanacije ljetne pozornice spomenuta greda srušena i napravljena nova, op. ur.). Oni su to prekrili salonitom, struju je odradio inženjer elektronike, koji je spojio električnu ploču u zgradi do Neretve. Kada je sve završeno imali smo svečano otvorenje. Radovi su kompletirani dvije tri godine poslije završetka rata. Povodom otvorenja naši glumci su pripremali predstavu Dundo Maroje koju su režirali Ivica Gluščević i Drago Bušić. Dolje je napravljena elipsa koja je bila namijenjena za ples pa bi se subotom bi organizirala svirka za koju se plaćala ulaznica, a svi prihodi išli su za daljnju gradnju.

Ivica je nakon svega imao ideju izgradnje Doma kulture, budući da su još uvijek tu bili ratni zarobljenici. Ideju smo prihvatili i mi ostali te se ponovo angažirao Freudenreich koji je krenuo iz Zagreba vlakom i došao pred Mostar, gdje je vlak iskočio iz tračnica. Ja sam sjeo u auto, otišao po njega u Mostar i doveo ga u Metković. Po dolasku u Metković Freudenreich je obišao lokaciju na kojoj se trebalo graditi i tražio je otprilike dva mjeseca da izradi cjelokupan projekt. Kada je projekt završen zacrtani su temelji i počelo se s kopanjem. Zarobljenici su iskopali sve temelje i izvršili njihovo salijevanje, a poslije toga je došla naredba da se zarobljenici otpuštaju. Dvojica inženjera, jer se saznalo za njihovu stručnost, povučena su u Beograd i tamo su proveli zadnjih nekoliko mjeseci. Kada su zarobljenici otišli novca više nije bilo, ali smo saznali da Sindikat ima dosta novca. Sindikat je dao određenu svotu i krenulo se s podizanjem prizemlja do prvog kata. Potom je ponovo nestalo novca i kao donatora smo uspjeli vrbovati Poljoprivrednu zadrugu koja je investirala sve do krova i pokrila. Međutim, unutra nije bilo još ništa završeno. Poljoprivredna zadruga je koristila predvorje zgrade kao skladište za gajbe i ostali materijal. Ima i jedna anegdota. Jedno jutro sam prošetao do Doma i vidim jedan auto pokraj ulaza. To su bili Romi, izašao je muškarac i zamolio da ga ne tjeram jer mu žena unutra rađa. Kaže on meni: „Čim ona rodi ja odlazim“. Tako je i bilo, čim je žena rodila sjeli su u auto i krenuli put Mostara. Prije toga na ljetnoj je pozornici gostovalo Beogradsko kazalište i jedna je glumica bila teško bolesna, ali je uspješno glumila i nitko to nije primijetio. Doktor Drago Bušić je sjedio iza nje i davao joj injekcije da bi izdržala predstavu, uspio ju je održati živom, a da nitko nije primijetio. Po završetku su je odveli u Mostar u bolnicu, gdje je nakon dva dana umrla.

Ivica je uspio skupiti neka sredstva i od tih sredstava napravljena je pozornica, međutim prije toga je izbio požar od čega je nastala relativno velika šteta. Šteta se sanirala i stavljene su dvije kolone pod balkon u gledalištu. Nisu bili sigurni da bi izdržao svoju težinu, budući da je bio oštećen požarom.

Otvorenje Doma kulture bilo je 25. svibnja 1977. godine. Na otvorenje je iz Zagreba došao ministar kulture Stipe Šuvar i on je presjekao vrpcu. Tada je izvedena predstava Mala Floramye Splitskog kazališta.

Međutim, balkoni još uvijek nisu bili uređeni, ali prizemlje je bilo dovršeno. Iza toga smo razmišljali kako dalje i ja sam imao plan da me izaberu u SIZ za kulturu Hrvatske. Izabrali su me za člana Republičkoga SIZ-a za kulturu i gore sam bio tri godine. Upoznao sam se s predsjednikom SIZ-a koji je bio iz Osijeka. Nitko nije primijetio što ja smjeram te sam ga pozvao da održimo sastanak SIZ-a u Metkoviću. On je na to pristao i nakon desetak dana su nazvali da bi došli u Metković. Ja sam ih ovdje dočekao, njih je došlo nekoliko i napravili smo sjednicu. Kada je sjednica održana, kazao sam predsjedniku da imam jedan problem i da bih volio da on to pogleda. Odveo sam ga u Dom kulture, a njegovi dojmovi su bili odlični, kazao sam mu da je Freudenreich to sve projektirao. Potom smo otišli na kat i kazao sam mu da nemamo sredstava za završiti sve do kraja te da je zimi hladno i potrebno je grijanje. Potom sam ga pitao može li SIZ financirati uvođenje centralnog grijanja. Predsjednik je poslao jednog inženjera koji je trebao napraviti projekt za uvođenje centralnog grijanja i vidjeti što je sve potrebno. Inženjer je sve pregledao i ukratko nakon toga nastao je projekt za uvođenje centralnog grijanja. Na sastanku Republičkoga SIZ-a predsjedniku sam uručio projekt i troškovnik, a on je, između ostalog, bio glavni financijer firme koja se bavila uvođenjem centralnog grijanja. Kazao sam mu da će oni to i raditi jer u Metkoviću nema nikoga tko to zna. Na sebe sam preuzeo da osiguram još nekoliko firma kao ispomoć. Zatim sam razgovarao s Ćopićem iz Općine (tajnik Skupštine općine Metković, op. ur.) i rekao sam mu da se u Dom uvodi centralno grijanje i pitao sam ga bi li se i Općina priključila na to centralno grijanje. Općina je pristala na zajedničko centralno grijanje. Potom je završena sva potrebna dokumentacija i uvedeno je centralno grijanje, a time je završen Dom kulture. Općina je punila rezervoar. Poslije sam sve to napustio jer sam se zasitio, a bio sam i preopterećen jer sam sve to radio uz redovan posao.

GRADSKO KULTURNO SREDIŠTE DANAS

Gradsko kulturno središte danas djeluje u sklopu Ustanove za kulturu i sport i stožerno je mjesto metkovske kulture u užem i širem smislu. Osim kazališnih predstava, koncerata i likovnih izložaba u njemu se održavaju predstavljanja knjiga, tribine, predavanja i drugi društveni događaji. Od ožujka 2015. pod krov GKS-a privremeno se uselilo Kino Pobjeda, koje je od svoga otvaranja 6. ožujka 2015. do kraja 2016. imalo 253 projekcije filmova s 20 857 gledatelja. Od početka 2014. do kraja 2016. na raznim događanjima u GKS-u bilo je gotovo 84 000 posjetitelja. Kazališnih predstava bilo je 73 (16 541 gledatelja), koncerata 102 (16 575), izložaba 19 (1 408) te ostalih događanja 256 (28 179 posjetitelja).

Nakon što je dugo vremena bila zamrla kinoprikazivačka djelatnost u gradu, GKS se prijavio na Natječaj Ministarstva kulture i dobio 300.000 bespovratnih sredstava za njezinu obnovu. Tome je Grad Metković dodao preko 606.000 kuna pa je kupljena najmodernija kinooprema i vrhunski razglas koji se koristi i za druge priredbe. Tako Metkovci danas mogu gledati i 3D filmove uz potpuni zvučni doživljaj. U tijeku je nabava i novih stolica koje će biti puno komotnije i udobnije od starih kazališnih. Na Natječaju Ministarstva kulture RH Ustanova je za to dobila 600.000 kn, a Grad će uložiti još 200.000 kuna.

Otkako je Dom kulture otvoren 1977. i nabavljena kazališna rasvjeta puno se toga promijenilo u njezinoj tehnologiji. Stoga je pri gostovanju raznih kazališnih kuća uvijek bilo problema, tj. gledatelji bi bivali uskraćeni za puni doživljaj predstave. Ustanova je zato aplicirala na Natječaj ministarstva koje je za nabavu novoga sustava rasvjete odobrilo 229 812 kn. Kupljena su 23 suvremena reflektora kojima se upravlja daljinskim nadzorom pomoću nove konzole za rasvjetu.

U sklopu iste Investicijske potpore realiziran je i jedan od kapitalnih projekata, a to je sanacija krova i akustične školjke na ljetnoj pozornici te terase nad ulazom u gledalište. Kompletno staro krovište s akustičnom školjkom je uklonjeno i napravljeno novo prema izvornim nacrtima, dok je terasa dobila hidroizolaciju pa su se stekli uvjeti za uređenje prostorije za kinoprojektor, tj. povratak popularnoga ljetnog kina za koje je već kupljeno posebno platno. Za spomenute radove utrošeno je 280.699 kuna.

Sveukupna investicija nabave kazališne rasvjete te sanacije ljetnoga kazališta iznosila je 510.511,57 kuna, a podmirena je bespovratnim sredstvima osiguranim dijelom iz Ministarstva kulture u iznosu od 400.000 kn, a dijelom gradskim proračunom te vlastitim sredstvima u iznosu od 110.511,57 kuna.

Osim spomenutih kapitalnih ulaganja Ustanova je uložila znatna sredstva i na druge stvari za koje je nadzor ustanovio da ne odgovaraju minimalnim tehničkim i zakonskim uvjetima. Riječ je o hidrantskim ormarićima, nedostatku protupanične rasvjete, nedostatku plana evakuacije, neispravnom sustavu niskonaponskih instalacija, gromobrana i sl. Kupljena je i oprema poput mikrofona, u suradnji s KUD-om Metković zamijenjeno je staro pozadinsko platno itd. Ukupno je u sve nabrojeno uloženo 40.169 kuna.

Ivica Puljan