– Današnja djeca, i kada idu u kino, gledaju uglavnom akcijske spektakle, koji su zabavni, i nemaju mogućnost vidjeti, recimo, Chaplinove filmove ili neki od dječjih klasika poput Vuka samotnjaka. Kada im ih danas prikažemo vidimo da ti filmovi još uvijek funkcioniraju, djeca se miju na Chaplina. Tu su i drugi filmovi, redom pobjednici raznih festivala filmova za djecu i mlade. Jedan od njih, koji ovdje prikazujemo, film je o ovisnosti o internetu. Ljudi provode više od šest sati igrajući se pa stavljaju pelene da se ne moraju ustajati.

– Ovakvim programima nastojimo proširiti filmsku medijsku pismenost jer se to više uglavnom ne radi u školi. Stoga idemo i u manje sredine u kojima djeca nemaju baš prigodu vidjeti filmove koji nisu na repertoarima kina i nastojim ih od najranije dobi naučiti nešto o filmskome jeziku, što je kadar, što je plan, koja su zanimanje vezana uz film i sl. Tako se razvija kritičnost, a ne da budu samo pasivni konzumenti jer današnja djeca na raspolaganju imaju tehniku, imaju mobitele pa i sami mogu stvarati filmsku priču. Možda jednoga dana netko od njih postane režiser, glumac ili snimatelj.

– Usput, djeca ovako filmove gledaju na velikome platnu pa je smiješni film još smješniji, a tužni još tužniji. Tu je i dojam velike mračne dvorane, osjećaj zajedničkoga gledanja i doživljavanja filma. Ništa ih ne prekida u gledanju, kao kada to čine kod kuće.

– Uglavnom, nastojimo odgojiti djecu i mlade kako biti kritičan prema filmu, kako prepoznati prave vrijednosti u moru filmova koji se nude u kinodvoranama, a još više putem raznih tehničkih platforma. Reakcije djece su jako dobre, aktivno sudjeluju u programu, što pokazuje da ih ponekad treba izvesti iz učionice.
I. Puljan