Premda su se poznavali još kao djeca jer je u Malome Prologu u kući gđe Danice bila škola koju je pohađao i g. Ante, Danica je Anti za oko zapala 1943. na jednome krštenju. No bio je rat, vojske su se mijenjale pa je Ante odlučio čekati da sve završi, a Danica kaže da je te dvije godine do kraja rata živjela povučeno, nastojeći nikome ne zapeti za oko.

Početkom 1943. Talijani su prisilno regrutirali naše mladiće. Prva je regrutacija Antu, kao sina jedinca zaobišla, no u drugoj je završio u Mostaru, otkuda su preko Karlovca upućeni za Italiju. Zbog bolesti ga je liječnik u Karlovcu uputio 10 dana u bolnicu, a nakon toga kući na oporavak. Jedno se vrijeme krio, no tada su ga prisilno mobilizirali partizani, reče i imena dvojice koji su ga priveli, s kojima je prošao sve od Neretve do Cetine. Premda su ga nakon rata slali u vojnu školu, Ante je to odbio jer mu se nije sviđala vojna služba. Tako se vratio doma. Kada su ga pitali što bi radio odgovorio je da bi volio biti kondukter u autobusu, no autobusa nije bilo pa se zaposlio u Saobraćajnom poduzeću Metković, iz kojega je otišao u Razvitak i nakon 33 rada u njemu u mirovinu.

Po povratku iz vojske Ante je kontakte s Danicom održavao pismima. Bila je tada pošta u Novim Selima pa je iz rodne Pozle Gore tamo dolazio Danici uputiti pismo. Konačno su se vjenčali 1948. godine, kupili u Hercegovačkoj ulici u Metkoviću zemlju te počeli graditi prizemnicu. Radio se s prijateljima, malo po malo, miješao se beton i kašun po kašun kuća je rasla. U Metković su se preselili 1959. – na Dan žena – napominje Ante.

Djece, nažalost, nemaju, ali kažu da im, uz bližu rodbinu, djelatnica Udruge Otac Ante Gabrić u sklopu Programa Pomoć u kući stalno dolazi i pomaže sve što treba. Inače, g. Ante je najstariji muški korisnik Programa Organizirane dnevne aktivnosti za starije osobe te Udruge i kada god može sudjeluje u raznim aktivnostima. Iz Udruge kažu da su mu, s obzirom na njegovih 95 godina, nudili prijevoz, no on je to odbijao rekavši da je njemu dolazak u udrugin Dnevni boravak šetnja i rekreacija.

Bilo je jako zanimljivo slušati životnu priču Dominikovića. Naravno, u 70 godina zajedničkoga života bude svega, ali gđa Danica se prisjetila toga kako im je nakon vjenčanja Antin otac rekao da treba znati pretrpjeti te da je najgore ako se on ili ona zagledaju u nekoga drugoga – to su najgore stvari što mogu mučiti čovjek u životi – rekao im je.

Na rastanku je gradonačelnik Milan Dominikovićima rekao da se Gradu slobodno obrate za bilo kakvu pomoć, bude li i m trebalo, a gđa Danica nam je darovala po jednu ružu iz svoga vrta.
Ivica Puljan