Metković,
19.3.2019. - Pločanka Duška Mušić predstavila je u Gradskoj knjižnici Metković drugo izdanje svoje zbirke Moje ime je Duška, u koju je uvrstila tridesetak svojih pjesama i kratkih proznih tekstova u kojima otvoreno, bez zagrada, često na autoironičan i sarkastičan način progovara o svome djetinjstvu, odrastanju u Pločama, usponima i padovima kakvih je život prepun.
Već iz uvodnoga teksta čitatelju se dade naslutiti da pred njim stoji zanimljiv autobiografski rad, svojevrsna javna ispovijed, kojom se autorica oslobađa ružnih trenutaka (Arsen je pjevao: „Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari /čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari / Gdje li sam ih kupio? / Gdje sam ih sakupio?“), a isto tako s čitateljima dijeli one lijepe, duhovite trenutke kakve sa sobom nosi mladost.
Uz autoricu, na predstavljanju je su bili metkovski glumci amateri Željka Bulić i Petrović i Vinko Vuković Liska, koji su čitali ulomke testova, dok je Jasna Krilić događaj upotpunila glazbenom pratnjom.
moje ime je duška i ja sam debela
rodila sam se sa 3250, sasvim pristojna težina za jednu bebu... u drugom osnovne izgledala sam kao učiteljica, bila puna jala i ljutnje, vrbovala svoj klan, svoje ljude, jer sam bila najjača i kao kobac vrebala čiju ću marendu ugrabiti...
moja starija sestra je bila sama kost i koža... meni roditelji branili, nju tovili, sjedimo za istim stolom, ručamo, svi jedu više od mene, prije deserta kažu mi da se udaljim od stola... i nitko ne vidi da se ja gušim u svakom zalogaju... da ih ne gledam u oči i da zamišljam da ih nema...
na tjelesnom sam morala donijeti papir od roditelja radi poštede preskakanja preko koze... otac gadljivo potpisuje papir koji mu turam pod nos, majka ispušta lonac koji pere kad se on počne derati na mene, objašnjavajući mi korak po polukorak kako moja sestra može preskočiti dvije, tri, pet koza jer je normalna...
bila sam dobar učenik, silom prilika bubala lekcije pa drugima pisala zadaće preko malog odmora, za kolač ili za sendvič... kvadrat i kub binoma rješavala u rekordnom roku i na test stavljala tuđe ime, preko odmora to će mi ime kupiti sok i kiflu... engleski šaputala iz zadnje klupe po cijenu da me izbace iz razreda - čips i koka-kola...
sita sam dolazila kući, sjedala za stol, gutala ono što jedu nenormalni, nisam gledala nikoga od ukućana, dizala se i odlazila u svoju sobu prije deserta...
negdje pred kraj osnovne škole otvorio i kod nas u mjestu slasto masto slastičarnu... ušećerene jabuke i baklave, hurmašice i sladoled od vanilije... otac bio vojno lice, vojničkom strogoćom zabranio odlazak na TO mjesto i isplovio... danima ga nismo viđali... majka je vodila računa da mu ne okalja obraz, sve je štirkala i peglala, heklala nam dokoljenice i kragnice, razmjenjivala recepte sa susjedama... sve su gospođe u zgradi pušile kad bi im muževi isplovili i sve su pravile zimnicu... na svakom bračnom krevetu bila bi uštirkana i učipkana lutka iz trsta koja je treptala... bila je mršava...
tada sam na terasi na vrh zgrade počela raditi predstave, glumilo se, pjevalo, prodavale se karte koje bi noću sama izrađivala, imala sam i svoj pečat napravljen od polovine krumpira, stavljala na svaku kartu svoj potpis... krila od majke moju novu djelatnost, uzimala sirotinju iz zgrade da glume i pjevaju, a onim bogatijima, kojima su donosili čak i žvake-cigarete iz italije, naplaćivala i u novcu i u žvakama...
novac koji bismo dobili od prodaje ulaznica trošili smo samo kod slaste maste... bilo ga je kako kad... donosili slatkiše krišom na terasu i tamo sam ja dijelila pošteno i po zaslugama, netko bi dobio griz crvene, sjajne ušećerene jabuke, netko jabuku i pol... nitko se nije žalio... prala bih ljepljive ruke i obraze u vešeraju odmah kraj pozornice, pazeći da ne ostane ni najmanji trag kada uđem u moj dijetalni dom...
bio je nekakav otužan jesenji dan, dosadan i siv... pronašla sam u „zabranjenim očevim stvarima" karte sa golim tetama, obećala posjetiteljima da će gledati gole ženske i povećala cijenu ulaznice... zaradilo se dobro, troje ih je išlo po jabuke i kolače, pronašli smo i neku zdjelu u koju je slasto stavljao kuglu po kuglu sladoleda dok su ga tri para očiju kontrolirala bez treptaja... trčali su nazad da se sladoled ne rastopi... sve to blago rasprostrli smo po starom stolnjaku na terasi, posjedali kao indijanci oko vatre i navalili...
