Metković,
12.10.2019. - Četiri hrvatska jezikoslovca; Krsto Spalatin, Slavko Pavešić, Stjepan Krešić i Luka Vukojević bili su tema ovogodišnjih XV. Neretvanskih književnih, znanstvenih i kulturnih susreta, koji se od četvrtka do danas održavaju u Stonu, Neumu, Metkoviću, Opuzenu, Pločama, Ljubuškome i Čapljini.
Prvoga dana Susreta u Metkoviću je domaćinom, kao i do sada, bila Gimnazija Metković, gdje su pred mnogobrojnim učenicima i profesorima govorili Stjepan Šešelj, dr. sc. Domagoj Vidović i dr. sc. Milica Mihaljević iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te dr. sc. Vlatka Štimac Ljubas iz Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža.
Na početku su okupljene pozdravili ravnatelj Gimnazije Jozo Jurković te uime Grada Metkovića Zrinka Mijoč. Stjepan Šešelj osvrnuo se na 14 dosadašnjih Susreta te izložio uvodni okvir u ovogodišnje, a Domagoj Vidović govorio je o značaju Krste Spalatina i Stjepana Krešića za hrvatski jezik. Potom se Milica Mihaljević vrlo emotivno osvrnula na prerano preminuloga Luku Vukojevića, svojega nekadašnjeg kolegu iz Instituta i velikoga znalca. Vlatka Štimac Ljubas govorila je o Slavku Pavešiću, osvrnuvši se na sličnosti i razlike između njega i Vukojevića.
Moglo se čuti i zanimljivih primjera. Primjerice, zašto je nastavak -ana u nekim imenicama nama, ipak, tuđ. Pavešić o tome kaže: „U posljednje vrijeme počeo se u nazivima privrednih poduzeća širiti nastavak -ana: elektrana, čeličana, šećerana i si. Taj nastavak nije po porijeklu naš, nego je tuđ; to je zapravo tursko hane (znači: soba, prostorija, lokal) samo je otpalo početno h. Riječi tako napravljene dobro odgovaraju našem jezičnom osjećanju, prema tome su dobre. Ali pri stvaranju novih sličnih bolje je uzimati, ako je to moguće, domaće nastavke: -ara (knjižara), -arnica (kovačnica), -onica (čitaonica) i dr.“
Saznalo se i to da je Cesarićeva pjesma Naranča najvjerojatnije inspirirana jednim događajem vezanim uz Metković. Naime, tijekom boravka u Metkoviću sudionici Skupa posjetili su gđu Nadu Bjelovučić, udovicu svestranoga Živana Bjelovučića, koji je održavao kontakte s mnogim hrvatskim književnicima, umjetnicima i sl. O tome postoji sačuvana bogata korespondencija, iz koje se vidi da su gđa Nada i pok. Živan svojedobno Cesariću poslali paket s mandarinama, dok je bolestan, pred smrt ležao u bolnici.
Kratke biografije četiriju naših jezikoslovaca načinio je Domagoj Vidović pa ih ovdje objavljujemo.
Spalatin, Krsto, hrvatski jezikoslovac (Ston, 15. listopada 1909. – u blizini Punto Gorda, Florida, SAD, 16. prosinca 1994.). Studirao romanistiku na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1934. i doktorirao. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor u Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Do Drugoga svjetskog rata uglavnom se bavio francuskim jezikom i književnošću, a nakon Drugoga svjetskoga rata bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištima u Rimu i Napulju (1941. – 1948). Zatim je prešao u SAD, gdje je predavao na Wesleyan College u Iowi (1948. – 1952.), a zatim talijanski i francuski jezik na Sveučilištu Marquette u Milwaukeeiju (1952. – 1975.). Nakon umirovljenja bavio se kontrastivnom lingvistikom, a 1990. objavio je Peterojezični rječnik europeizama. Pisao je, među ostalim, za iseljeničke časopise Hrvatska revija i Journal of Croatian Studies te za zagrebački časopis Marulić.
Pavešić, Slavko, hrvatski jezikoslovac (Konjic, Bosna i Hercegovina, 9. lipnja 1912. –Beograd, 9. prosinca 1975). Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1936. i doktorirao 1960. disertacijom Jezik Stjepana Matijevića. Bio je srednjoškolski profesor, a od 1950. radio je u Institutu za jezik JAZU. Objavio je radove iz povijesti i suvremenosti hrvatskoga jezika, iz dijalektologije i leksikografije. Urednik je i suautor Jezičnoga savjetnika s gramatikom (1971.), koautor Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika (1979.) i Povijesnoga pregleda, glasova i oblika hrvatskoga književnog jezika (1991.). Sudjelovao je u izradbi Matičina Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960.) i Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (1967.) te Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.). U Institutu je neumorno radio na širenju jezične kulture i na podizanju mladoga znanstvenoga kadra, ali je njegov glavni i najteži zadatak bio završetak gotovo stogodišnjega posla na Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika i na osmišljavanju njegovih Dopuna. Počeo je kao obrađivač, a kao njegov posljednji urednik umro na skupu o Đuri Daničiću, prvom uredniku toga velikoga rječnika.
Krešić, Stjepan, hrvatski klasični filolog i književni prevoditelj (Vinine, Donje Hrasno, Neum, Bosna i Hercegovina, 22. veljače 1915. – Ottawa, Kanada, 21. travnja 1984). Diplomirao i doktorirao filologiju 1941. u Zagrebu. God. 1959. iselio se u Kanadu, gdje je bio profesor na Odsjeku za klasičnu filologiju Sveučilišta u Ottawi. Objavio je više grecističkih i latinističkih studija, a zapaženi su i njegovi prijevodi Krika i bijesa W. Faulknera i Posmrtnih spisa Pickwickova kluba Charlesa Dickensa. Prevodio je i Oscara Wildea, Steinbecka, Zweiga… Uredio je zbornik Suvremena književna hermeneutika i interpretacija klasičnih tekstova (Contemporary Literary Hermeneutics and Interpretation of Classical Texts, 1981). Nekoliko je dana prije smrti u zrakoplovu tijekom povratka s Martinika s Vinkom Grubišićem razgovarao o svojim planovima, o opsežnoj Povijesti hrvatske kulture u četiri poglavlja (na engleskome). Tada je dovršavao Predrenesansu te radio na razdoblju Od Ilirskog preporoda do Prvog svjetskog rata. Prvi je dio Predrenesanse bio priređen, a objavljen je posmrtno pod naslovom The Principal Characteristics of Croatian Literary Culture in the Middle Ages (Journal of Croatian Studies, XXV–XXVI/1983–84). Prevodio je s latinskoga, grčkoga, engleskoga i francuskoga, proučavao izgovorne razlike između američkoga i britanskoga engleskog. Grubišić njegovim najvažnijim tekstom o hrvatskoj književnosti drži The Principal Characteristics of Croatian Literary Culture in the Middle Ages, pregled hrvatske srednjovjekovne književnosti.
Vukojević, Luka, hrvatski jezikoslovac (Šipovača, Ljubuški, Bosna i Hercegovina, 7. listopada 1955. – Zagreb, 24. lipnja 2011.). Osnovnu je školu polazio u rodnome mjestu, a gimnaziju u Ljubuškome. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završio je 1979. studij kroatistike i filozofije. Godinu je dana radio u Školi za strane jezike u Zagrebu, od 1980. do 1987. na Pedagoškome fakultetu u Osijeku, od 1987. do 1991. bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Touluseu, a od 1991. do umirovljenja radio je na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Magistrirao je 1985. s temom Lingvometodički pristup nezavisnosloženoj rečenici, a doktorirao 2005. s temom Izražavanje posljedičnih odnosa u hrvatskome standardnom jeziku (priređena kao knjiga 2008.). Luka Vukojević autor je brojnih stručnih članaka iz područja standardologije i sintakse. Autor je najvećega dijela najopsežnijega hrvatskog jezičnog priručnika koji nosi naslov Hrvatski jezični savjetnik (1999.) te je jedan od autora knjige Jezični savjeti (2010. i 2011.).
