Metković, 23.10.2019. - Prije dvadeset pet godina se od 29. studenoga do 24. prosinca vodila se jedna od odlučnih vojnih operacija u Domovinskom ratu – Operacija Zima '94. Njezin se završni čin odvijao planinom Dinarom i rubnim dijelovima Livanjskog polja u ekstremnim zimskim uvjetima, po visoku snijegu, snježnoj oluji i uz ekstremno niske temperature i do -20 ℃.

Stoga je Operacija Zima '94. u povijest Domovinskoga rata ušla kao primjer iznimnih fizičkih i moralnih napora, kroz koje su prolazili hrvatski branitelji u obrani od agresije i oslobađanju okupiranog teritorija. Tim povodom Veterani IV. gardijske brigade, podružnice DNŽ organizirali su trodnevnu hodnju Dinarom.
   

Piše i slika: Branko Markota

U petak rano ujutro krenuli smo iz Metkovića te u Lištanima stajemo na kavu gdje se okupljamo. Stiže i ostatak ekipe s vodičem iz HGSSa. Branitelji iz Livna Dubravko i Željko organiziraju nam prijevoz do Poljanica odakle nam je polazna točka za uspon na Troglav. Zastajemo kod spomen obilježja poginulim suborcima uz kratku molitvu. Na vrh Troglava postoje dvije markirane planinarske staze, lakša i teža. Ne dvojimo i biramo težu stazu. U početku prolazimo bukovom šumom uživajući u ugodnom hladu i mirisu divljine. Uspon postaje sve strmiji te nastavljamo dalje uz nekoliko kratkih predaha. Za dva i pol sata izbijamo na vrh Troglava 1913 metara nadmorske visine koji je najviši vrh dinarskog gorja. Iako je bilo sunčano vrijeme hladan vjetar je šibao po vrhu pa smo navukli jakne. Čist obzor i pogled na sve strane a naši pogledi najčešće su bježali prema vrhovima na kojima smo vojevali tijekom 1994. i 1995.godine probijajući put prema Kninu do konačnog oslobođenja Domovine.

Na vrhu smo imali signal hrvatskih operatera te se javljamo svojima. Nakon okrjepe i fotografiranja idemo dalje prema planinarskom domu PUME ispod Velike Duvjakuše. Ova HGSS-ova kuća na nadmorskoj visini 1630 metara je ujedno najviši planinarski dom u Hrvatskoj. U kućici ima mogućnost smještaja do 25 osoba taman za našu malu ekspediciju koju smo zbog tih uvjeta morali ograničiti. Vrijedna logistika priprema večeru dok se ostatak ekipe rasprema. Kućica ima panele na solarnu energiju pa punimo mobitele. Vrijeme kratimo u ugodnom razgovoru i pretresu dojmova prvog dana. Ujutro se pripremamo na nastavak cjelodnevne hodnje a prva stanica nam je uspon do spomenika 31 poginulom i jednom nestalom pripadniku 7. gardijske brigade „PUMA” na Velikoj Duvjakuši (1709 m) gdje smo zapalili svijeću. Hodnju nastavljamo preko Torlakove glave (1674 m) do Jankova brda (1780 m). Ispod vrha na jednoj zaravni ostaci su metalnog kontejnera s početka 1995.godine kada je na tom vrhu bila prva crta. S vrha se pruža padina niz koju smo se klizali po snijegu na velikim najlonskim kesama u trenutcima opuštanja. Na samom vrhu postavljena je crvena metalna kućica, kakve se inače postavljaju na vrhovima a služi kao zaklon za planinare.

I ovdje puše hladan vjetar pa navlačimo jakne. Troglav gdje smo bili jučer danas je u magli. Vrijeme nam se idealno posložilo. Prisjećamo se ovih terena i prepričavamo ratne zgode. Kako nas čeka još pješačenja moramo krenuti dalje. Niti silazak nije ništa lakši od uspona, moramo paziti preko raspucalih kamenih blokova niz veliku strminu. Bez stajanja nastavljamo dalje, prolazimo pored nekadašnjih bunkera i zaklona koji svjedoče o burnim vremenima. Svuda okolo samo travnata golet i brojne škrape s jamama. Na dosta mjesta tragovi su divljih svinja. Kako se bliži kraj dana osjeća se umor, ipak osvajamo Ćorin Lacmen (1550 m) ispod kojeg se nalazi planinarsko sklonište Josip Goreta. Metalni kontejner s nekoliko ležajeva u koje se može skloniti. Odatle puca prelijepi pogled prema Peručkom jezeru i Vrlici. Na polasku zastajemo kod spomenika na mjestu pogibije pok. Josipa Gorete gdje palimo svijeću i nastavljamo dalje prema Antića glavi (1539 m). U kasnim poslijepodnevnim satima stižemo do planinarskog skloništa Rupe (1350 m) smještenog na pitomoj zaravni ispod Lišanjskog vrha. Sastoji se od jedne prostorije u kojoj se nalazi peć i skupni ležaji za desetak osoba, bez madraca. Logistika priprema večeru te se krijepimo toplom juhom. Nabralo se i velikih šampinjona pa i to smažemo.

Ova sklonište je manje od PUMA pa se nekako uspijevamo složiti na onih nekoliko ležajeva i po podu poput srdela u konzervi. Ujutro ustajemo, slažemo opremu i pripremamo se za zadnji dan pješačenja. Vrijedna logistika pripremila je kavu, čaj i doručak. Iznad nas je Lišanjski vrh (1794 m) kojeg okružuje magla. Penjemo se cik cak markiranom stazom prema vrhu. Neposredno prije vrha navlačimo jakne, vjetar je prehladan. Prolazimo pored nekadašnjih bunkera i pješačkih zaklona do vrha gdje se i ovdje nalazi mala crvena kućica. Magla nam ovaj put kvari pogled na okolinu. Nakon odmora i osvježenja idemo dalje prema Lišanjskim vratima do kojih je u ratu probijen put. U sjećanju su nam trenutci djelovanja tenka s tog mjesta prema neprijateljskim položajima. Tada probijeni put danas je zarastao i urušen. Višesatnom hodnjom nastavljamo prema Velikim poljanicama na rubu Livanjskog polja. Prolazimo pokraj nekadašnjih zaklona, topničkih položaja i tabora.

Drvenih kućica odavno nema, istrunule su, ostali su tek zemljani grudobrani oko njih. Uzbuđenje je veliko nakon 25 godina opet na istom mjestu. Naviru nam sjećanja na te dane, svaki kamen ima svoju priču. Prisjećamo se zgode kada je neprijateljski zrakoplov istresao ubojni teret od desetak raketa, srećom pogodile su malo niže od tabora bez posljedica za nas. Staza se počinje spuštati prema Livanjskom polju pa nam je lakše. U zavjetrini smo, kako je sunčano hodamo u kratkim rukavima. Nakon duge hodnje izlazimo do Velikih poljanica kod spomenika poginulim pripadnicima 4.gardijske brigade gdje smo se pomolili i zapalili svijeću. Spomenik je podignut nakon rata na spomen petorice poginulih vitezova 4.gardijske brigade.

Te ratne '94. na Dinaru smo stigli krajem prosinca. Po dolasku nije bilo snijega ali je ubrzo počeo padati pa smo morali čim prije napraviti drvene kućice za boravak. Narednih dana napadalo je preko pola metra snijega kroz koji se trebalo probijati do naših položaja u srcu planine. I dok je u zaklonima na prvoj crti bilo koliko toliko podnošljivo, vani ispred njih na straži se nije moglo izdržati više od pola sata, neprestance cupkajući u mjestu ili pažljivo se krećući oko istog da bude toplije. Tih dana šuma je brujala od neprijateljskog ukopavanja položaja. Bunkeri su im bili ukopani u zemlju s pokrovom od dva reda drvenih balvana, međusobno udaljeni dvadesetak metara. Koliko nam je snijeg otežavao kretanje u napadnom djelovanju, dijelom je i pomogao jer je prekrio minsko polje. Ispred njihovih položaja u minskom polju na mjestima se uočavala žica poteznih mina na kojoj je bilo snijega. U silovitom napadu i bliskoj pješačkoj borbi probili smo neprijateljsku crtu obrane nanijevši mu velike gubitke. Na žalost plaćeno krvlju četvorice vitezova, prekaljenih ratnika. Za preživjelim neprijateljem ostali su tragovi bježanja u snijegu koji su vodili u dubinu šume. Nakon što je osvojena neprijateljska crta trebalo je nastaviti dalje u dubinu i pomaknuti prvu crtu gazeći satima po dubokom snijegu s otežanom vidljivošću jer je novi snijeg počeo padati. U izravnom okršaju sa zaostalom neprijateljskom skupinom tada je poginuo Pločanin Stjepan Dropulić kojeg smo od milja zvali Indijanac. Cijeli dan gazeći po mokrom snijegu a dio suboraca i cijela dva dana izravno s naših prednjih položaja niti čizme nisu mogle izdržati prodor vlage pa smo imali osjećaj kao da gazimo u vodi. Taj završni dio akcije ZIMA 94 ostao nam je u trajnom sjećanju ispunjen krvlju naših poginulih suboraca. Zato je ova naša hodnja najmanje što smo mogli učiniti kako bi očuvali spomen na njih.

Kod spomenika ekipa iz Livna dolazi po nas i vraćamo se prema Lištanima gdje iskrcavamo opremu i spremamo se za povratak. Slijedila je zajednička večera i malo druženje pred polazak kućama. Ukupno smo po Dinari prešli oko 45 kilometara, što pješačkim stazama ili van njih. Svi prezadovoljni i odlučni da ponovimo nešto slično.

Na kraju moramo se zahvaliti svima koji su nam pomogli da ovaj projekt uspije, na potpori Ministarstvu hrvatskih branitelja, Gradu Pločama i gradonačelniku Miši Krstičeviću, HGSS stanici Split i njihovim članovima koji su nam bili na usluzi tih dana na čelu s vodičem Daliborom Cvitkovićem, Dubravku Suši iz Udruge dragovoljaca i veteran DR HVO Livno i Željku Krišti iz Udruge veteran HOS-a Livno, Daliboru Talajiću, Pekarstvu Metkovka, kao i svim sudionicima koji su ova tri dana bili s nama po Dinari.