Metković,
17.6.2020. - S vremena na vrijeme prisjetimo se naših pokojnih sugrađana koji su ostavili neizbrisiv trag u našim životima. Jedan od njih je, svakako, Miroslav Miro Orlović.
Miroslav Orlović rodio se u obitelji Milana Orlovića i Marije rođ. Primorac 7. siječnja 1951. u Bijelom Polju (općina Mostar u BiH) kao najstariji od četvorice braće: Ivice, Dragana i Božidara, kasnije metkovskih sportaša. Budući da mu je otac radio na željeznici, prvo sele u Rogotin, a potom u Metković na Đumruk pa u novu zgradu Bombardela. U Metkoviću Miro završava osnovnu školu te 1970. maturira s XIII. Naraštajem Gimnazije Metković.
Miro je bio veliki ljubitelj tehnike, općenito. U tada novom naselju zgrada na Podotoku okupljao je djecu pa s njima izrađivao zmajeve i druge stvari. Kao gimnazijalac zainteresirao se za elektroniku, što je rezultiralo prvim srednjevalnim radijskim odašiljačem (380 m) u Metkoviću, tj. Radiom „Šupa“, koji je, premda ilegalan, vrlo brzo postao popularan i slušan u gradu.
Godine 1971. konačno počinje raditi prvi službeni Radio „Metković“ pa Miro na njemu dobio posao tehničara za pultom, na kojemu je ostao do svoje prerane smrti. Umro je u 25. godini života 15. lipnja 1975. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Bijelome Polju.
Prije 40 godina, kao novopečeni gimnazijalac, upoznao sam pok. Miru Orlovića koji je nekoliko mjeseci ranije bio maturirao. Viđao sam ga i prije kako s klincima iz susjedstva po Pržinama (danas Športska ulica) pušta svoje zmajeve oblakopenjače. Oni koji su ga poznavali složit će se sa mnom da je Miro bio osebujan čovjek. Bog mu je bio uzeo i dao preko mjere. Jako slaba vida i zdravlja općenito, Miro je bio zaljubljenik u elektroniku. Prva radijska postaja na ovim lokalnim prostorima nastala je u legendarnoj Mirinoj šupi pa je tako i dobila ime – Radio Šupa. Ta srednjevalna postaja svakodnevno je emitirala svoj lokalni program i ostvarila prvi izravan prijenos sportskoga događaja u Metkoviću. Ne sjećam se s kim je tada Neretva igrala, ali se sjećam da je s Neretvina igrališta do Mirine šupe u zgradi Bombaredela bilo razvučeno nekoliko stotina metara plavo-bijele telefonske žice, na čijem se jednom kraju nalazio najobičniji telefonski ugljeni mikrofon u koji je govorio legendarni Ivuša.
Svakoga jutra Radio Šupa započinjala bi (i na večer završavala) svoj program hrvatskom himnom Lijepa naša, a meni je, kao šegrtu, bila dužnost otići na pjacu i donijeti izvješće o tome po koliko se što prodaje. Sve to trajalo je neko vrijeme, o čemu postoji članak i u Slobodnoj Dalmaciji, da bih jednoga jutra zatekao Miru neraspoložena. Došao milicionar i odnio našu radiostanicu. Onako, uzeo je pod ruku i odnio jer se nalazila u drvenome kućištu staroga radioprijamnika. – To ti je zbog Lijepe naše – rekao mi je – vidiš što se događa sa studentima gore u Zagrebu.
Vjerojatno je Lijepa naša bila samo povod, a razlog je (osim činjenice da je Radio Šupa bila ilegalna) ležao u tome što se netko prepao da bi radijska postaja koja gaji takvu muziku mogla štogod rovariti protiv sistema u ta turbulentna vremena…
… Dugo godina nakon sloma hrvatskoga proljeća Lijepu našu moglo se čuti samo u odjavnoj špici Prvoga programa tadašnjega Radija Zagreb, koja je išla u ponoć kada je većina radnoga naroda već bila duboko u snu.
Ivica Puljan, Metkovski vjesnik br. 27 od 5. ožujka 2010.
