- Hladnoga jutra 22. siječnja u 4:30 na autobusnome kolodvoru u Metkoviću tišinu je remetilo brujanje autobusnoga motora, a u autobusu mnogi koji su u to vrijeme prije točno 23 godine slušali brujanje nekih drugih motora koje je tjeralo strah u kosti. Hrvatski branitelji iz Udruge veterana IV. gardijske brigade, podružnice DNŽ, članovi njihovih obitelji i gosti kreću put Ravnih kotara na obilježavanje 23. obljetnice vojno-redarstvene operacije Maslenica '93.
Budući da sam s njima već više puta putovao na obilježavanje sličnih događaja od Vukovara od Škabrnje, u autobusu zatječem mnoga poznata lica, ali ima i meni novih. Veterani nastoje da im se na svakome njihovom putovanju uz članove obitelji pridruže i zainteresirani građani, naročito mladi i djeca.
Polazimo na autocestu, s druge strane mosta pridružuje nam se zamjenik gradonačelnika Nikola Grmoje te još neki na kružnome toku i na Duvratu. Prije nego pozaspimo s razglasa nas pozdravlja Dane Rendulić, zadovoljan punim autobusom. Dane je jedan od onih koji silno ustraju na tome da događaji koji su omogućili stvaranje neovisne Hrvatske ne padnu u zaborav, naročito oni na južnom bojištu u kojima je sudjelovala metkovska djelatna A-satnija ZNG-a, 116. brigada i IV. gardijska brigada. Mikrofon preuzima Branko Markota čiji je ratni put počeo u A-satniji, a završio u Četvrtoj, s kojim prošao sva bojišta od -30 do +40 celzijevaca. Branko nas ukratko upoznaje s programom i prepušta snu do odmorišta Krka.
U strahu od velebitske bure dobro sam se bio opremio odjećom i obućom, ali već na odmorištu Krka dalo se naslutiti da bi vrijeme, premda hladno, moglo biti lijepo. Skupina nas ovisnika potekla je ka šanku na jutarnju kavu, dok je dio ekipe ostao vani i na stolovima rasprostro – a što sve ne – od suhomesnatih domaćih delicija, sirova u ulju i sl. Pri tome je prednjačio Ivica Musulin koji je sobom ponio toliko toga da je mogao nahraniti i napojiti cijeli autobus.
Prilazimo Ravnim kotarima. Glazba se s razglasa se stišava i Branko nas počinje upoznavati s mnogim detaljima iz VRO Maslenica. Kaže da većina veterana, koji su prošli mnoga bojišta, misli da su Ravni kotari bili najteži. Sve je ravno, nemaš se gdje skloniti, a kada padne minobacačka mina nije kao u Slavoniji. Umjesto zemlje na sve strane ubojito kamenje. Strah je još više pojačavalo to što je teren, kako je rekao, tenkoprohodan. Stoga su svi na sve strane sijali mine zbog kojih i danas nije uputno skretati s puta. Branko opisuje teške uvjete u kojima su branitelji živjeli i borili se na prvoj crti obrane, no i mnoge anegdote. – Mene je ranilo odmah prvi dan pa sam bio miran – čuje se glas Tome Petkovića, što ponovno izaziva smijeh u autobusu.
Detalje o VRO Maslenica '93. lako ćete pronaći na internetu. Hrvatskoj je to bila akcija kojom je htjela kako-tako prometno ponovno povezati sjever i jug, a možda, ne manje važno, i Hrvatima vratiti poljuljanu vjeru u konačnu pobjedu. Zbog toga su na teren Ravnih kotara dovedeni i pripadnici III. mehanizirane gardijske brigade Kune. Nažalost, u samo jednome danu njih 23 je živote dalo za Hrvatsku. Stoga program obilježavanja VRO Maslenica '93. uvijek počinje pokraj Kašića na mjestu gdje je uzdignut velik križ od slavonske hrastovine, podno kojega su na granitnom pločama uklesana imena poginulih pripadnika Kuna. Prema protokolu, vijenac prvo polažu članovi obitelji poginulih, slijede vijenci predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, vojnih postrojba, gradova i općina. Vijenac Grada Metković položio je zamjenik gradonačelnika Nikola Grmoja, s kojim su se kasnije mnogi htjeli fotografirati.
Krećemo put Islama Latinskog, točnije na lokaciju Zeleni hrast gdje je spomenik poginulim pripadnicima IV. gardijske brigade. Branko putem opisuje teren, pokazuje bivša neprijateljska uporišta, mjesta gdje je tko ranjen ili poginuo. Zeleni hrast ime je dobio po ogromnom starom hrastu, svojevrsnom botaničkom fenomenu čije je lišće zeleno cijele godine. Uz brojna izaslanstva vijenac polažu Nikola Grmoja i predsjednik podružnice Ante Pehar u pratnji veterana. Penjem se na neobnovljeni kat kuće i gledam na drugu stranu. Sve je ravno do zasniježena Velebita.
Nakon zajedničke fotografije pokraj spomenika, put nas vodi natrag u Kašić na nekadašnju prvu crtu obrane. Zastajemo pred polusrušenom kućom koja je našima služila kao sklonište. Upozoravaju nas da se ne udaljujemo jer nikada se ne zna je li ostala koja mina. Ponovno ratne priče i zajednička fotografija.
Sljedeće odredište je Paljuv. Tamo će se u dvije godine staroj crkvi Pomoćnice kršćana služiti sveta misa za poginule branitelje. Paljuv je zapravo skup zaselaka, slično kao naši Borovci i Desne, a ime je dobio prema riječi palude – latinski močvare. To sam doznao od Domagoja Vidovića koji je svojedobno tamo radio terenska istraživanja. Zaista, na mnogim mjestima raste bambus – znak da je pod površinskim kamenjarom voda.
Iskrcavamo se iz autobusa na ulazu Paljuv. Branko mi pokazuje fotografije koje je načinio u zimu 1993. Na njima ni jedne čitave kuće. Sve srušeno ili spaljeno. Na asfaltnome putu i danas stoje tragovi minobacačkih granata.
Skrećemo u zaseok Buterini na mjesto gdje je poginuo Mario Nikolić Kiš. Prolazimo pokraj ploče na kojoj piše Ulica Marija Nikolića. Naime, u paljuvskim zaseocima svi su poginuli branitelji dobili svoje ulice.
U svome dvorištu dočekuje nas baka Marija Buterin. Susret je to starih znanaca, a srdačna baka Marija iznosi orahovicu i kekse. Na korak od nas je čatrnja sa spomen-pločom pok. Nikoliću pred kojom palimo svijeću i molimo. Gledam oca kako pokazujući rukom sinu nešto objašnjava. Gledam i neku voćku koja je već počela listati, unatoč poznatoj ravnokotarskoj buri.
Pješačimo do crkve i na tom nas putu prestižu maratonci koji su s Maslenice krenuli ka cilju u Novigradu. Crkva je nova i prostrana. Obred počinje pjesmom crkvenoga zbora čije su tri četvrtine muškarci. Nakon mise nastavit ćemo put Novigrada, na ulazu u koji će veterani upaliti svijeću pred spomenikom poginulim Gromovima, pripadnicima II. gardijske brigade.
Na rivi u Novigradu šarenilo uniforma, a u velikome šatoru u ogromnoj se teći kuha vojnički grah. Za jednim stolom zatječem Nikolu u društvu Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Pridružuju nam se slavonski bojovnici iz Kuna. Dan je potvrđivanja nove Vlade u Saboru pa je politika nezaobilazna tema.
Nazor nas ubrzo napušta – ide posjetiti Milu Dedakovića Jastreba koji je već dvije godine stanovnik Novigrada.
Prema planu ostaje nam još posjet Zadru. Mnogi su prvi put vidjeli zadarske atrakcije Pozdrav suncu i Morske orgulje, a još je više onih koji su prvi put posjetili Arheološki muzej Zadar. To nam je omogućio ravnatelj Muzeja Jakov Vučić, rođeni Vidonjac. U ariju nas dočekuje ogroman Cezarov kip, dvije glave viši od Augusta u Naroni, premda je i on bez glave, dok su većini ostalih kipova glave na ramenima. Nema vremena za detaljno razgledavanje pa u trku nastojimo vidjeti što više. Dane je privukao stolicu i želi se slikati pred Augustom koji je, za razliku naronskoga, polugol. Do njega je Tiberijev kip s glavom. Jako me je podsjetio na nekoga.
Ivica Puljan
