Metković, 27.2.2016. - Sinoć je u Gimnaziji Metković upriličen jednosatni program koji je uvod u tradicionalno obilježavanje Dana o. Ante Gabrića, isusovca misionara, čiji tjelesni ostatci počivaju u Indiji, prema njegovoj želji sahranjeni uz šačicu neretvanske zemlje i uz bočicu mora hrvatskoga Jadrana.

Nakon pozdrava i uvodnih riječi ravnatelja prof. Joze Jurkovića o životu i djelovanju oca Ante Gabrića uslijedio je prigodan program u kojemu su sudjelovali učenici: Marijeta Kežić, Iva Zovko, Anđela Maslać, Mihaela Marić, Mirela Popović, Andrija Raguž i Ivan Bebić, dok su ga pripremili profesorica glazbene kulture Vanja Gabrić, vjeroučitelj prof. Zlatko Tomić, profesorice filozofije Senka Rodin i Kristina Družijanić te profesorice hrvatskoga jezika Lidija Puljan i Martina Pačić.

Uz PowerPoint prezentaciju slika iz Gabrićeva života provedena u Indiji i isječaka iz filma, gimnazijalci su govorili o njegovu životu za koji je i sam rekao da nikada tijekom 38 godina provedenih u Indiji nije bio nesretan. Isto tako, govorilo se o religiji, filozofiji i jeziku o. Gabrića. Tko pronađe Boga, pronašao je ljubav!Iz njegovih misli zabilježenih na papir zrcale se i poruke mladim naraštajima. Dirljiva su i pisma koja je pisao roditeljima i prijateljima u rodni Metković.

Kao kruna Antinih pisama, ili kao slavoluk misionarske nesebičnosti, stoji na početku gotovo svakoga pisma „Mir Spasiteljev“ te moto: Treba gorjeti i izgorjeti... a mi dimimo! Zašto ću ja dimiti, molim vas lijepo?! A ne bih ništa drugo ni želio, nego biti žrtva. Gori, brate pa izgori potpuno!... Treba se pretvoriti u kandilo, koje gori pred oltarom... Možete staviti i najljepše žarulje, ali neće biti svjetla ako električne instalacije nisu uključene u centralu. Tako je i s našim životom!

Jedno od najdirljivijih pisama prenosimo u cijelosti:

„OČE, TEBI U SPOMEN!“

„Nakon večernjeg Gospina pozdrava na blagdan Svijećnice veliko je zvono s tornja crkve sv. Ilije navijestilo da Te je draga Gospa na svoj blagdan pozvala da s njom u nebu proslaviš tu njezinu lijepu svetkovinu.

Nisam, eto, mogao biti prisutan da Ti zaklopim Tvoje trudne oči, ni Tvoje ni one drage mi majke, koja se prije Tebe k Isusu preselila. U nadi si živio, da ćemo se ipak još jednom vidjeti. No, Isus je drugačije htio: želio je On od nas potpunu žrtvu paljenicu.

Nismo se vidjeli, no Tvoj me je i majčin blagoslov pratio, pratio neprestano kroz ove duge godine, otkako si me ono na rastanku poljubio i pritisnuo svome srcu.Kucalo je Tvoje očinsko srce za mene neprestano. Ona Tvoja divna pisma, pisana još i s ležaja boli, koliko su mi snage davala. Ti se za mene moliš, žrtvuješ. Moje brige su Tvoje brige: moji vjernici, moja siročad, škole, moja putovanja, poteškoće...

Sinko, uzdaj se u Njega, žrtvuj se potpuno za Njega i duše tebi povjerene, bio je jedan od zadnjih Tvojih savjeta, – onaj isti savjet, koji si mi Ti dao, kad sam Ti ono vraćajući se jednoć iz crkve još u djetinjstvu otkrio tajnu svoga srca da i ja hoću postati fra Jozo (ime tadašnjega našega revnog župnika fra Joze Šimića).

I s kojim si me žrtvama odgojio u teškim poratnim vremenima. Kad si me ono došao pohoditi u sjemeništu u Travniku, da vidiš da li je Tvoj Ante sretan u novom životu. Pa kad je došao dan rastanka, s kojim si ponosom i radošću gledao na svoga sina. Istina, plakali smo obojica kod onog zadnjeg poljupca, no bile su to suze radosnice da smo riječ danu Isusu potpuno se za Njega žrtvovati mogli ispuniti.

Kako su sve te uspomene divne i svete. Ti si, eto, k svome cilju stigao. Pod vitkim čempresima gore na groblju sv. Ivana počivaš Ti sada poslije dugog putovanja. Neću imati prilike kleknuti na Tvoj grob i na grob drage mi majke, neću imati prilike položiti cvijetak harnosti – no više nego cvijetak koji brzo vene polažem ja iz daleke Bengalije vijenac, neuveli vijenac sinovske ljubavi i zahvalnosti. Ljubav Tvoga sina. oče, nikada se neće umanjiti. Tvoja očinska ljubav i blagoslov ostali uvijek uza me.

Ljubi te tvoj sin Ante.“

 

 

 

 

 

---